OSVAJANJE OSOBNOG OLIMPA

[INTERVJU] Finišerka UTMB-a Sandra Juhaz: Ne mogu zaustaviti godine, al’ ne mogu ni one mene!

Foto: Dinko Bažulić / Jahorina Ultra Trail

Na svjetskoj trail sceni, početak rujna obilježila je “samo“ najznačajnija utrka Alpama Ultra Trail du Mont Blanc. Među desetak tisuća trkača iz gradića Chamonixa na put od 171,6 kilometara “otisnula se“ i Sandra Juhaz. Bila je jedna od dvije Hrvatice na ovogodišnjoj UTMB dužini, a za svladavanje su joj trebala 44:16 sata.

 

Uz tu kilometražu ona i njenih pet kolega i kolegica (Nataša Rogić Jukopila) iz Hrvatske, morali su svladati i više od 10 tisuća metara kumulativnog uspona. Sandra je završila kao sedma žena u svojoj dobnoj kategoriji, no skromno ne želi isticati rezultat, nego za sebe kaže kako je postigla svoj osobni uspjeh.

– Nakon svih fizičkih priprema, ondje mi je samo bilo bitno završiti utrku bez ikakvih posljedica i neopterećena vremenom. Presretna sam zbog toga – kaže nam Sandra, uspješna trail trkačica koja s ponosom na svojim mladim nogama nosi svoje 52 godine.

Nakon što se vratila iz Francuske i aklimatizirala na hrvatske prilike, po boravku iznad 2000 metara nadmorske visine i osvajanja, kako kaže, svog Olimpa – Sandru su njeni prijatelji i kolege iz Kluba cestovnog i planinskog trčanja Samobor, zaskočili s milijun pitanja.

Između ostalog, na dio pitanja o sebi odgovorila je u intervjuu koji je dala svojem kolegi Željku Oreškom za stranice kluba, a mi intervju prenosimo u cijelosti.

Sandra je ispričala tome kako i što raditi da istrčiš – dva puta po 100 milja Istre, dva puta Fruškogorski ultra maraton (134 km), Jahorinu Ultra Trail, Vipavu, pa opet Istru 100 kilometara, nekoliko puta budeš ukupna pobjednica Samoborske zimske trail lige,… i na kraju, početkom rujna Ultra Trail du Mont Blanc! Uživajte u priči naše najbolje klupske ultramaratonke, nakon što smo je mukotrpnim pregovorima i tajnim iznosom za odštetu, prošle godine oteli iz rasadnika koji stvara AK Sljeme – piše Željko u intervjuu sa Sandrom za klupsku stranicu kciptsamobor.com.

                                              

Željko: Za početak nam se predstavi – tko je zapravo Sandra Juhaz?

Sandra: Obična žena i majka.

Željko: Kad si počela trčati, da li ti je to prva ljubav ili je neki drugi sport postojao prije toga za tebe?

Sandra: Trčati sam počela prije sedam godina. Na jednom planinarskom izletu upoznala sam neku ekipu koja je išla na trekinge i oni su me, videći kako grabim po brdima nagovorili da dođem na neku utrku i da probam kako će mi ići. I eto me tu di sam sad.

Inače se nisam bavila nikakvim sportom posebno, al’ sam uvijek bila aktivna, planinarila sam, vozila bic, igrala odbojku…

Željko: Pamtiš li svoju prvu utrku?

Sandra: Moja prva utrka bio je Mosor grebbening i tu sam shvatila da mi se sviđa trčkaranje po brdu, ali trebalo je znati orijentirati se, što meni baš i nije išlo. Upisala sam se u orijentacijsku školu i kao završila, ali sam shvatila da bih mogla puno brže trčati bez gledanja u kartu i tako sam se prebacila samo na trailove.

Željko: Kada si shvatila da nećeš trčati normalne utrke? Jer iza sebe imaš… koliko utrka preko 100 kilometara?

Sandra: Prvo sam počela s malim utrkama. Onda kad bih završila, shvatila sam da bih mogla još trčati pa sam se prebacila na veće, pa veće i tako stigla do ultri. Iza sebe imam dva završetka punih 100 milja Istre, imam dva Fruškogorska ultra extremna maratona od 134 kilometra, imam Jahorinu Ultra TrailVipavu, Istru 100 kilometara, a one manje ne mogu ni popamtiti sve, ali svakako izdvajam Eko trail i sad Žumberak ultra trail na domaćem terenu.

 

Željko: Koliko treninga radiš tjedno? Planski? S nekim trenerom ili po vlastitom osjećaju?

Sandra: Tjedno radim dva ili tri treninga na Jarunu. U početku kad sam počela trčati, bili su planski, a kad sam shvatila da me zanima samo trail trčanje, malo sam tu počela zabušavati pa onda raditi po vlastitom nahođenju. Vikendom obavezno idem u brdo odrađivati dužine.

Željko: Kako uklapaš svoje redovne obveze s trčanjem dugih ruta za koje treba puno vremena? Što radiš u “normalnom” životu?

Sandra: S obzirom na posao vatrogaskinje u kazalištu, radim u smjenama. Imam dovoljno slobodnog vremena da odradim sve te treninge, a da moje obaveze kao majke i žene ne budu zapostavljene. Moji ukućani imaju razumijevanja za moje ludosti.

Foto: Igor Tomić / Vučko Trail

Željko: Uglavnom trčiš trailove, off road, van civilizacije, koja ti je najduža ruta na cesti? Kada?

Sandra: Cesta mi nije baš legla, ali sam na nagovor svoje ekipe dva puta istrčala Ultra maraton Zagreb Čazma, u dužini 63 kilometra.

Željko: Kad si istrčala prvu ultru? Off road?

Sandra: Prva ultra bila mi je na Krku, mislim da je to bilo 80 kilometara 2015. godine.

Željko: Kad si shvatila da bi mogla napraviti nešto spektakularno kao što je završavanje UTMB-a? Usporedi sa 100 milja Istre, koju si nekoliko puta završila.

Sandra: Nakon svih tih kraćih ultri došao je red i na stomajlerice. U početku je i meni bilo nezamislivo da bih to mogla istrčati, ali reko’ idem probat’ i to pa ćemo vidjeti, i opet se rodila ljubav. A onda su doprle priče o UTMB-u i crvić se uvukao – mogla bih i to probat’! Ekipa se prijavljivala pa, naravno, i ja. Kako se stalno ide po utrkama mogu reć’ da sam već imala treninge iza sebe, samo ih je trebalo još dodatno pojačati, u čemu je svojim savjetima pomogao Goran Lesjak kao trener u mom sadašnjem klubu KCIPT Samobor. Bilo je važno samo u svim tim pripremama ne ozlijediti se. Moja teorija oko svih tih treninga bila je ne ubijati se i sve odrađivati s nekom mjerom, jer ipak sam ja žena u godinama i nema potrebe da se preforsiram, a na UTMB sam išla da završim utrku.

 

Željko: Kako se čuvaš od iscrpljenosti i ozljeda na tolikoj kilometraži? Ishrana? Odmor? Oporavak?

Sandra: Nemam poseban režim prehrane, jedem ono što volim, a i količinski dovoljno, jer ne brinem o višku kila. Odmaram na poslu, jer nije zahtjevan i redovito idem na masaže i u saunu.

Željko: Sportski uzori?

Sandra: Cijenim sve sportaše, jer znam koliki napor je potreban da bi se nešto ostvarilo, al’ neki poseban uzor nemam.

Željko: Omiljeni brand tenisica?

Sandra: Nemam omiljeni brend tenisica, trčim u onima u kojima mi je udobno pa tako u mojoj kolekciji imam i Adidas terrex, La sportiva, New balance, Salomon i Saucony.

Željko: Koliko su trajale pripreme za UTMB s obzirom da ITRA bodove treba skupiti u dvije prethodne godine? Gdje si ti skupila potrebnih 15 bodova? Na koje tri utrke?

Sandra: Pripreme za UTMB trajale su, ‘ajmo reć’ godinu dana, iako sam stalno u treningu i po utrkama. Bodove sam skupila na Istri, Fruškoj Gori i na Jahorini.

 

Željko: O čemu si razmišljala tih 40-ak sati na UTMB-u? Tko ti je pomagao da uspiješ?

Sandra: Za UTMB sam rekla da su to moje olimpijske igre, ono, vrhunac ‘ajmo reć’ neke moje trkačke karijere, jer ne znam da li ću ići na još koju stomajlericu. Nekako mislim da treba smanjiti kilometražu da bi se sačuvalo za starost, al’ nikad se ne zna. Doživjeti to tamo bilo je nešto posebno, taj start, te ljude koji te pozdravljaju i navijaju kroz cijelu utrku. Utrka je bila teška, ali ni u jednom trenutku nisam pomislila da odustanem, jer sam uvijek imala u glavi one ljude koji su me uvjerili da ja to mogu, a posebno one koji su svojim donacijama pomogli da ostvarim taj svoj san. Svima njima kao i svom klubu od srca zahvaljujem na tome.

Tko su “Mogu dugo”?

Sandra: A svega toga ne bi bilo da nisam upoznala divne ljude s kojima sam počela trenirati i s kojima se taj san ostvario, a to su moji “Mogu dugo team“ i naša support ekipa. “Mogu dugo team“ nastao je iz zajedničke ljubavi nas nekolicine koji volimo ultra trčanje, a povezali smo se radi zajedničkog treniranja, odlazaka na utrke i druženja nakon istih. Zoran Kurdija Boss, Zoran Koščak Kizo, Mile Mioković, Gordan Zelenika, Damir Ćurić, Stanislav Bergant i Nada Bilobrk. Imamo i svoj support tim bez kojih bi sve ovo bilo puno teže ostvarivo. A to su Snježa, Rino, Seka, Marija i Grahorova ekipa.

Željko: Za kraj, poruka za one koji žele postati Sandra Juhaz kada narastu?

Sandra: Poruka za sve – čuvajte se, pazite se, radite sve umjereno, snovi su ostvarivi!

Željko: Tvoje misli, neki moto, završna riječ…

Sandra: Moj moto – Ne mogu zaustaviti godine, al’ ne mogu ni one mene!

Piše: Željko Oreški, Martina Maloča
Foto: osobna i arhiva KCIPT-a Samobor, Vučko Trail, 100 Miles of Istria, JUT

Nema postova za prikaz