U vrijeme kad je brdsko trčanje bilo u povojima i nije još bilo znana aktivnost među običnim pukom, posebno u “ravnoj“ Slavoniji, u planinarskim krugovima Papučkog gorja šire se svjedočanstva o Zvijeri s Papuka. Mitskom biću koje bjesomučno trči šumama slavonskih planina i čiji rep stignete uloviti tek krajičkom oka prije nego dovršite “Dobar dan!“
Bio je to zapravo trkač u četrdesetima koji bi vikendima potezao iz oko sat vremena udaljene Valpovštine, ne bi li iskoristio svaki slobodni trenutak da protegne noge po vrhovima Krndije i Papuka. Bili to refleksi preostali iz dječačkog doba kad je skakutao obroncima ponad rodne Požege ili puka nostalgija, svakako je i to dio štofa iz kojeg je stasao sada iskusni trail trkač koji je uzor novim generacijama – Damir Kligl.
“Ostavi se lopte, atletika je tvoj sport!“
Iako danas jednako sigurnim korakom grabi prema šezdesetima, uspjeli smo ga nakratko uloviti da nam prenese svoje mudrosti i tajnu dugovječnosti u (natjecateljskom) trčanju te postizanju zavidnih rezultata.
– Vjerojatno dio odgovora leži u genima i prirodnoj predodređenosti za sport, ali i dalje vjerujem da je ljubav prema onom što radiš najveća stavka. Nakon toga dolazi rad – započinje svoju priču naš sugovornik.
Ipak, između požeških obronaka i statusa kultnog trejlera, postoji dulja povijest sporta, pa i razdoblje neaktivnosti…
Damir je u sportu od prvog razreda osnovne škole zahvaljujući svom nastavniku, tad poznatom sportskom djelatniku, koji ga je vrlo rano usmjerio u svijet atletike i gimnastike.
– Ljubav prema gimnastici završila je padom i teškom ozljedom glave već s devet godina, pa sam kao i ostali klinci nastavio s ganjanjem lopte misleći da je nogomet najvažniji sport koji postoji. Volio sam i borilačke sportove, ali očito ne dovoljno da bi ustrajao. U nekom trenutku, nastavnik me poslao na utrku u krosu, ujedno i takmičenje osnovnih škola cijelog požeškog okruga. Završio sam na drugoj poziciji bez imalo podloge kroz posebne pripreme. Prvi je bio, godinu dana stariji, jedan već afirmirani atletičar i tad me zamijetio trener AK-a Slavonija-Požega Ivan Maričević. Kad je vidio kako trčim, rekao mi je “Ostavi se drugih sportova, atletika je tvoj sport!“ i pozvao me u atletski klub na testiranje – prisjeća se Damir.
Paralelno s treninzima na stadionu i s početkom srednjoškolskog obrazovanja, za izbornu nastavu bira atletiku pod vodstvom legendarnog Zvonimira Panežića. Kuriozitet po kojem je taj čovjek bio poznat bilo je trčanje od Požege do Velike i trčanje dugih dionica izvan stadiona.
– U tome sam vidio sebe, a Panežić postaje mojim uzorom. U sportu sam oduvijek bio individualac i odgovarao mi je tip trčanja gdje ovisiš isključivo o sebi i prepušten si vlastitim mislima. To je bio sport koji je odgovarao mojoj osobnosti. Osim toga, trčanje je dio mog života otkad znam za sebe. Odrastao sam u brdskom dijelu Požege i oduvijek sam volio trčati po brdima, šumama, vinogradima – objašnjava nam ovaj trkač u duši.
Konstantno treniranje ključ je uspjeha
U vrijeme Damirovih trkačkih početaka, trčanje se većinom svodilo na atletsku stazu, cestu i kros. Ali on se ni tad nije u potpunosti saživio s ulogom atletičara ravničarskih staza. A da je trail njegova prava ljubav osjećao je u kostima još prije nego li je ono definirano kao sport.
– Svoju ljubav prema terenskom trčanju nisam otkrio kroz atletiku. Život u brdovitom dijelu Požege oblikovao me tako da zapravo nikad nisam bio sto posto cestovnjak ili trkač atletskih staza. Gonila me konstantna želja za pustolovinom, istraživanjem netaknute prirode oko sebe, a trčanje je bio način za otkriti što više toga – doznajemo.
Ovaj 57-godišnjak uvjeren je da mu je pravovremeni odlazak iz stadionske atletike pomogao u dugovječnosti kao trkača.
– Gotovo svi stadionski atletičari koje sam tad poznavao bili su ograničenog vijeka trajanja. Nikad nisam imao ozbiljnijih povreda koje bi me dugoročno ili trajno odvukle od trčanja i vjerujem da je to rezultat cjeloživotnog trčanja po prirodnim terenima – tvrdi Damir.
Ipak, ni ovom trkaču nisu strani prekidi u trkačkoj karijeri. Imao je i on, kako kaže, desetogodišnju pauzu nakon rođenja sina i kćeri, iako čak ni tada nije prestao trčati u potpunosti.
– Jedino nisam trenirao planski i išao na utrke. Nakon dugogodišnjeg iskustva, uvjeren sam da je konstanta pri treniranju sveto pismo kad su u pitanju napredovanje i uspješnost na duge staze – maksima je to ovog pionira među našim trek & trail trkačima.
“Skupa škola“ na 100 milja Istre
Međutim, u danima dok je ovaj trejler bio u vrhuncu snage, taj svijet još nije ni postojao. Godine 1983. odselio se u Rijeku na daljnje školovanje pa ondje otkrio Učku, Ćićariju, a nešto kasnije i Platak, Snježnik i Risnjak.
– Do početka Domovinskog rata puno sam trčao tim terenima. Dok su neki skupljali polumaratone i maratone ja sam nizao kilometre po šumama. Svojevremeno, dužine od 40-50 km za vikend bile su mi uobičajena rutina – priča naš sugovornik.
Kad je krenuo na prve terenske ultre, kaže kako nije ni išao da bi se utrkivao, nego zato što je uživao u tome.
– Svojih prvih 100 milja Istre išao sam s dva prijatelja pa se tu prilagođavalo tempu najsporijega. Tu sam stekao prvo, možda i najvažnije iskustvo kako treba odraditi ultru, a to je – definitivno ne ići na takvu utrku tek toliko da ju završiš, po svaku cijenu, ma koliko god muka trajala. Trebala su mi 33 sata, i to samo zato što sam se u jednom trenutku odlučio odvojiti – dečkima je trebalo čak osam sati više. Tad sam naučio lekciju da se na takvim utrkama ne slijedi tuđi tempo i da se za njih sustavno trenira, kako bi ih završio u neko pristojno vrijeme – Damirove su riječi.
Njegov prvi zapaženiji rezultat bila je pobjeda na Velebit Ultra Trailu 2015. godine, u tad “planinarskoj“ kategoriji od 27 kilometara.
– Iako sam dotad trčao isključivo duže distance odnosno ultre – Velebit 100 km i 50 km, uvijek sam išao kao dio ekipe bez iskustva, više u svojstvu vodiča. Tek nakon pobjede na tom Velebitu, iskristaliziralo mi se da sam najproduktivniji na dužinama od 30 do 50 km, iako nikad nisam digao ruke ni od ozbiljnijih ultra trailova – priča Damir.
“Moj najveći uspjeh je što još trajem i osvajam postolja“
Međutim, mala zajednica entuzijasta trek&trail pokreta u povojima još izvjesno vrijeme nije bila dovoljno ozbiljno shvaćena da bi se pričalo o nekim državnim i svjetskim prvenstvima. Danas je ta scena sasvim drukčija, znatno je odmakla u odnosu na stanje prije 10-15 godina, ali odmaklo je i vrijeme…
– Često se pitam koliko bih bio dobar da je u vrijeme kad sam bio na vrhuncu snage postojalo takmičenje u tom sportu. Moj najveći uspjeh svakako je toliko dugo trajati. No ako ću izdvojiti nešto sa čime se zaista ponosim razdoblje je od zadnjih desetak godina, u kojem sam konstantno na postoljima – doznajemo od peterostrukog pobjednika Slavonsko-baranjske trail lige i četverostrukog pobjednika Papuk Trekk & Traila, utrke na njegovom “igralištu“.
Kad se svijet terenskog trčanja počeo oblikovati, napokon i Damirov talent dolazi do izražaja – mete konkurenciju na svim divljim stazama i osvaja postolja. Tako i dvaput osvaja drugu poziciju u hrvatskoj prvoj Treking ligi za koju, kaže, žali što ju nikad nije uspio odraditi u cijelosti zbog udaljenosti putovanja.
– Među zapaženija postignuća uvrstio bih i šestu poziciju na izuzetno zahtjevnoj utrci Absolute Biokovo Challenge dugoj 42 km, ali uz više od 4000 metara uspona po biokovskom kršu, koji nije moja prirodna podloga. Također, na Cres&Lošinj trailovima bio sam dvostruki pobjednik na 15 km. Od svega mi je najzanimljivije bilo što sam dobio dvije identične pobjedničke nagrade jer organizatori nisu računali da će dva dana zaredom pobijediti ista osoba – smije se Damir svojim doživljajima.
Danas, unatoč njegovih 57 godina još uvijek je na postoljima ili tu negdje.
– Ni ne sjećam se na koliko sam utrka pobijedio, no raduje me svaki rezultat koji donosi postolje jer, u pravilu, ekipa s kojom se takmičim mlađa je od mene dvadesetak i više godina – zavidni su rezultati Zvijeri s Papuka.
Damirov zadnji nastup također bilježi veliki uspjeh, i to na državnom prvenstvu u kratkom trailu, na brdskom maratonu “Ivanec – Novi Marof”. U ljutoj konkurenciji na 42 km uz 2000 metara uspona, u cilj dolazi 19., ali uvjerljivo prvi u kategoriji M50.
– Usudio bih se reći da moje iskustvo i aduti dolaze do izražaja u onom trenutku kad mi mladac s kojim sam se kilometrima na stazi nadmetao, u cilju stisne ruku i kaže “Svaka vam čast, ja vas na usponima nisam mogao pratiti, a vi ste 30 godina stariji od mene!“ – zadovoljan je Damir.
Priča kako ga osobitim ponosom ispunjava kad mu prilaze najbolji među najboljima današnje scene i čestitaju mu u nadi da će u njegovim godinama bar približno moći trčati kao on.
Trčanje kao spas od propadanja duha i psihe
Nažalost, kako ni u koga drugoga, tako ni u Damirovom životu nije sve bilo trčanje po zelenim pašnjacima, odnosno med i mlijeko. Imao je jednu tešku fazu života koja ga je dovela do psihičke krize koja je iziskivala čak i farmakoterapiju. Ispričao nam je kako je to riješio i što je za njega značilo trčanje u tim trenucima te što još uvijek znači.
– Trčanje je, kako sam u početku i rekao, moj način života. Moj odgovor na sve stresove koji su sastavni dio života. Domovinski rat (u kombinaciji s mojom privatnom te poslovno-financijskom krizom) ostavio je posljedice s kojima se nitko od nas ne zna nositi, i kad me sve to sustiglo lijekovi su bili jedini bijeg od onog što se tad zbivalo u mojoj glavi. U to sam vrijeme prestao trčati, nisam imao volje, snage pa niti želje za životom. No, ponovo sam protrčao, pa sve više i više… i svaki odlazak u taj moj tihi svijet prirode polako me vraćao natrag u normalno stanje. Jedan sam dan pokupio sve lijekove i bacio ih, a trčanje je ponovno postalo moj život. Zapravo, samo sam se vratio korijenima i sve je nekako sjelo na svoje mjesto – podijelio je s nama Damir iskustvo u kojem mu je trčanje poslužilo kao terapija.
“Treninzi trebaju biti raznovrsni i nikad ih ne treba nadoknađivati!“
Nakon nemalih godina iskustva i pogrešaka koje je i sam pri treniranju činio, ovaj veteran traila rekao nam je što smatra najčešćim pogreškama koje amaterski trkači čine te kako pronaći idealnu mjeru u treninzima i utrkama.
– Najveća pogreška današnjeg amaterskog trkača svakako je žurba. Trebamo biti svjesni činjenice da mi nismo profesionalci i da profesionalnog trail trčanja u Hrvatskoj zapravo niti nema. Vrlo je teško pronaći ravnotežu između poslovnih i obiteljskih obveza te treninga. Tako da najmanje vremena ostaje za kvalitetan trening i tu dolazi do pogreške – svi bi željeli vrhunske rezultate u kratkom roku. Ono što često čujem kod trkača jest “moram nadoknaditi“. U tom moranju niže se previše kilometara i najčešće visokim intenzitetom. Količina treninga kod većine je trkača u rangu profesionalaca. Tu dolazi do preskakanja bitnih koraka poput rada na tehnici, core vježbama, kao i vježbama propriocepcije i mobilnosti. Preskače se zagrijavanje i istezanje, kao i raznovrsnost trkačkih treninga. Sve se svodi na “peglanje“ kilometara, a posljedično tome i na duge pauze zbog oporavka od ozljeda. Na kraju krajeva, kad trčanje postane “moranje“, ono gubi svaku čar zbog koje smo se počeli baviti njime – njegova je poruka.
Također, ističe kako tekovine današnjice poput instant-trenera u vidu Interneta i ostalih čari društvenih medija utječu na kvalitetu treninga.
– Prije nije bilo modernih medija, trkačka zajednica drukčije je funkcionirala i bilo je normalno trenirati pod paskom klupskog trenera. Danas je mnogo utrka, konkurencija raste i svi imaju potrebu isticati svoje rezultate, ali nažalost “Internet-trener“ ne može zamijeniti pravog trenera. I sam, uz veliko iskustvo, i dalje učim jer se tehnologija mijenja – naglašava Damir kako je važno dane nam alate naučiti iskoristiti na pravilan način.
– Mnogi početnici kupe pametne satove, a zapravo se ne znaju služiti njima pa su im, primjerice, zone pulsa pogrešno podešene i na temelju toga rade krive treninge i općenito, pogrešno tumače neke podatke koje sat daje. Za početak bi bolje uloženi novac bio u školu trčanja ili osobnog trenera uz kojeg će se usvojiti potrebna znanja, a kasnije će se znati nastaviti i sam(a) te uz pametne satove i ostala moderna pomagala – savjetuje Damir.
Upitali smo ga kako on trenira s akumuliranim godinama – je li što promijenio, dodao, izbacio i što je trebao raditi i ranije?
– Svakako nastojim imati raznovrsne treninge. U zadnje sam vrijeme otkrio dobrobiti bicikliranja u vidu recovery treninga, što me spriječilo da tijelo opterećujem s previše trkačkih kilometara, a opet ne radim dan pauze bez apsolutno ikakve aktivnosti. Također, više radim na vježbama jačanja trupa i tu sam najviše prije griješio. I danas dijelom zbog toga plaćam danak jer prvo što sam primijetio kao ograničenje u ovim godinama jest lošija mobilnost kukova. Također, sad mnogo više volim trčati po brdima ne razmišljajući previše o tempu oslanjajući se na osjećaj, te sad bolje od sata znam kad trebam usporiti – dobili smo još nekoliko zrnaca mudrosti.
Ne žali ni za čim propuštenim, ali još je dužan DUT-u
Ovaj avanturist u duši priča da mu je nekoć predstavljalo izazov skočiti padobranom ili isprobati bungee jumping, ali kako je taj vlak prošao. S nekim se stvarima valja pomiriti da više nisu za čovjeka, smatra, ali u trčanju ne plače ni za čim propuštenim.
– Mislim da sam napravio mnogo više od očekivanog jer nekim vrhunskim ciljevima nisam ni stremio. No, još uvijek volim otići na neku važnu utrku poput PH u trailu, iako svjestan da nisam konkurentan znatno mlađoj populaciji trkača. Nije mi baš svejedno biti sedmi-osmi ili na postolju, ali trčanje me još uvijek čini sretnim i to mi je najvažnije – skromno zaključuje Damir.
Bez obzira, na utrkama se još uvijek “poganja“ rame uz rame s najboljima i zna ih dobro izmoriti na putu do postolja. Još uvijek ima mladih nada koje ostavi iza sebe, ali i vlastitih mlađih prijatelja – kojima je dobrim dijelom i sam pokazao ovaj svijet – koji ga polako (pre)stižu. Odao nam je gdje se vidi kao još prilično konkurentan sudionik…
– U ispijanju pive nakon utrke, haha! Pa, vjerujem da još uvijek mogu poprilično uspješno trčati s ekipom na duge rute i biti tu negdje s njima. U svojoj dobnoj kategoriji trenutno sam gotovo nedostižan – odgovara Damir.
Priznaje da osjeća kako ga godine pritišću, ali smatra da ima još nekih zaostalih repova koje bi volio nadoknaditi.
– Osjećam da sam još dužan Dalmacija Ultra Trailu koji se odvija u listopadu, na 56 km jer sam u dva navrata dosad podbacio – prvi put jer su me većinu staze držali grčevi u želucu zbog pogreške s unosom energetskih dodataka, a drugi put sam morao odustati zbog neodbolovane viroze. Također, privlači me utrka Ultra Trail Dinarides, maratonska dužina ili 85 km – njegove su želje.
“Kad ponestane izazova, stvorim si ih sam!“
Ovaj avanturist priča kako je uvijek volio stvarati izazove sam sebi pa mu, primjerice, trčanje na utrci Wings for life nije bilo dovoljno, nego je odlučio s lokalnom ekipom biciklirati od Osijeka do Zadra.
– Vožnja je trajala cijeli dan i noć, gotovo 24 sata. Na trenutke nam se događalo da zaspemo na biciklu. Naravno, izabrali smo težu varijantu, preko brdskih dijelova BiH pa preko Plješevice ušli ponovno u Hrvatsku. Nakon toga, drugi sam dan na Wingsu otrčao još 32 km, te to ponovio i iduće godine – jedna je od Damirovih ludosti.
Ni sa šezdesetom na repu, ovom okorjelom planinskom trkaču ne nedostaje izazova s kojima se želi suočiti.
– Plan koji već dugo stoji ispred mene istrčati je Slavonski planinarski put u dužini od 320 km za četiri dana. Volio bih da podvizi u takvom obliku postanu nešto što će u budućnosti više zaintrigirati trkače, jer u ovom ganjanju polumaratona i maratona bez zapaženog rezultata ne vidim smisao trčanja – otkrio nam je za kraj svoj trkački kodeks ovaj “Vitez slavonske (ne)ravni“.
Piše: Martina Maloča
Foto: privatna arhiva uz odobrenje autora, 3sporta
