Tek je nekoliko godina kako pamtimo njegovo ime na trkačkoj sceni, a već je dostojan titule zlatnog dečka hrvatskog traila, ali i ravnih trkaćih staza. Posljednja te ponovljena titula koju je Josip Meštrić ponio ona je prvaka Hrvatske u kratkom trailu, ali krasi ga ista i u dugom. Tu je i ona na “ravničarskih“ šest sati, kao i izvrsni rezultati od pet preko polumaratona do 50 kilometara. Ali ne želi se ograničiti “samo“ na to i na naše prostore…
Josip Meštrić preselio se s biciklističkih singlica na trkaće i odmah se snašao kao riba u vodi. Ovaj trkač AK Rike trail karijeru započeo je kao ultraš, da bi od nedavna uzeo ozbiljan zalet na svjetsku trail scenu i na TOP 30 u Golden Trail World seriji (GTWS). Izvukli smo iz njega svako zrno mudrosti koje se izvući može, tako da i sami možemo postati Josip Meštrić kad narastemo, ili barem bolja trkačka verzija sebe. 😉
Popravni na Promini i 900 ITRA bodova
Ove godine Josip je vratio dug PH-u na drniškoj Promini, na 38 km. Prije dvije godine bio je DNF, a sad je to bila uvjerljiva pobjeda s vremenom od 3:30 sata. Gotovo pol sata brže od tadašnjeg pobjednika i vlastitog trenera Pavla Kruljca.
– Da, ove godine išao sam s oprezom na Prominu jer sam tada nažalost odustao zbog problema s Ahilovom i tetivama koje su mi uzrokovale bolove. Bilo je riskantno ići do kraja zbog opasnosti od pogoršanja. Ove zime su me, na sreću, ozljede poštedjele pa sam na prvenstvo stigao nešto spremniji. Vrijeme je bilo savršeno za brže trčanje, posebno za nas koji dolazimo s kontinenta gdje je još uvijek hladno i nismo navikli na vrućine nakon nekoliko mjeseci zime – doznajemo.
Ako istu utrku s dvogodišnjim razmakom uzme kao mjerilo, Josip je, kaže, od tog odustajanja na Promini mnogo toga naučio.
– Znao sam da želim ići ispod 3:45 sata. Iako mi ta utrka nije bila prioritet jer sam se već kvalificirao za Svjetsko prvenstvo, svejedno sam želio provjeriti formu kraj najboljih trkača u Hrvatskoj. Ispostavilo se da je forma za taj dio godine vrlo dobra, što je rezultiralo s 900 ITRA bodova, a što mi je bila želja još od prošle godine kad sam se približio toj brojci – zadovoljan je Josip.
“Ozbiljan trail trkač mora biti svestran i brz na svim stazama“
Naš sugovornik neće uvijek nužno birati onu najtežu, najdulju i najelitniju utrku. Primjerice, na 100 milja Istre trčao je 42 i 68 km, ali ne i stotke. Nije mu bilo ispod časti trčati 20-ak kilometara na Dalmacija Ultra Trailu – gdje je i pobijedio – ili 42 km Dinarida, iako se obje mogu podičiti respektabilnim dužinama, stotkama i stomajlericama. A može ga se vidjeti i na cestovnim utrkama, čak i nekim kraćim, gdje mu također ne ginu postolja. Upitali smo ga po kojem principu bira utrke, izuzev onih prioritetnih.
– Oduvijek sam nastojao, i još uvijek to pokušavam, biti svestran trkač. Po mom mišljenju, svaki trail trkač koji cilja na ozbiljne rezultate mora imati dobar half, vrijeme na 10 km itd. Drugim riječima, mora biti brz. Na početku sezone odaberem nekoliko utrka koje se poklapaju s mojim ciljevima, a jedan od mojih glavnih ciljeva jest ući u top 30 trkača u Golden Trail svjetskoj seriji. Prema tome, GTWS svakako je moj najveći cilj. Rijetko idem na “trening-utrke“ iz razloga što više volim trenirati nego ići na utrku. Naravno, u zadnjih nekoliko mjeseci bilo je vrlo mnogo poziva na utrke organizatora diljem Hrvatske, susjednih zemalja pa čak i šire. Volim se odazvati kada je to u mojoj moći i nadam se time malo pogurati utrku. Ponekad, u dogovoru s trenerom, odlučim otići na utrku da provjerim trenutno stanje, tako da znam na vrijeme reagirati i ako je potrebno popraviti neke stvari prije glavne utrke – pomno je razrađena Josipova taktika.
Ovaj trkač u trail je krenuo obrnutim redoslijedom – prvo je “pokupio“ sve stotke i stomajlerice, a onda se prihvatio “ozbiljnog“ trčanja i ozbiljno to pokratio. 🙂
– Volim reći da sam krenuo onako kako se to ne smije raditi. Brat i ja smo u vrijeme Covida tražili neke izazove, pa nam se činilo zanimljivo otići na Ultra Trail du Mont Blanc jer smo bili sigurni da bismo to mogli završiti bez previše treninga. Odradili smo dvije stotke za pripremu i skupljanje bodova – Žumberak i DUT. Za te utrke nismo trenirali gotovo uopće, otrčali nešto sitno i završili ih. Za UTMB smo se odlučili ipak malo bolje pripremiti da ne prođemo sav taj put uzalud. Završili smo ga, ali daleko od rezultata s kojim bismo bili zadovoljni. Za ultre je potrebno mnogo treninga i vremena, ali i daleko sam od pravih ultraških godina – objašnjava danas mudriji Josip.
“Na GTS-u stalno sam u crvenom, a najbolji sam na nizbrdici“
Utrke Golden Trails serije vrlo su kratke, brze, tehničke i eksplozivne… možda bismo to mogli nazvati pandanom kružnom XC-u u brdskom biciklizmu. Doznajemo kako se Josip snašao u tim vodama.
– S obzirom na to da dolazim iz brdskog biciklizma i navikao sam biti i po sat i pol “u crvenom”, kraće i intenzivne utrke zasad mi puno bolje leže. U početku smo brat i ja u trčanju vidjeli više neku avanturu, pa smo išli na duže utrke koju su bile svojevrsni izazov. Kasnije su ambicije porasle te sam odlučio ići ispravnim putem da trajem što duže. Za ultre ima vremena i jedva čekam da ponovno dođu na red – objašnjava on.
Dinamika kratkog traila takva je da bude “čupavo“ od samog starta i zna biti opasna gužva, što ponekad ne dozvoljava ni previše prestizanja…
– Kad jednom otrčite 100 milja, onda vam se utrka od tri sata čini kratkom. Ako gledamo samo s aspekta vremena provedenog na stazi, to je točno. Ali ako gledamo postotak vremena provedenog “u crvenom”, tu su stvari malo drugačije. I dok se na domaćim utrkama još i mogu nekako sačuvati, na utrkama vani, od starta do cilja daleko sam izvan zone komfora. Manje-više svaka trail utrka na kojoj sam bio izvan Hrvatske, starta tempom debelo ispod 3:40 min/km s preko 150 ljudi oko vas, što bude poseban izazov. Svi se bore za što bolju poziciju, tako da je potreban ogroman fokus na startu. Staze su uvijek tehnički zahtjevne, neke više neke manje, ali svaka ima ono nešto što ju čini posebnom. Strme nizbrdice ili strme uzbrdice ono su po čemu ih ja najviše razlikujem. Svi koji me poznaju, znaju da meni najbolje leži nizbrdica. Što gore, to bolje! Vjerujem da mi je to ostalo iz dana MTB-a i da su brojni padovi s bicikla rezultirali manjkom straha. Tako da, ako negdje tražim svoju priliku na utrkama, to je na spustu – opisao nam je ovaj trkač iskustva sa svjetskih “brzih“ trailova.
Dug i kompliciran put do finala GT svjetske serije
Za ulazak u finale Golden Trail svjetske serije prošlih je godina bilo potrebno pobijediti ili biti drugoplasirani u nacionalnoj seriji, odnosno na GTNS-u. No, od ove godine “national“ je ukinut, doznajemo.
– I dalje ima nekoliko utrka u Hrvatskoj i Sloveniji – Tour de Hvar, Salomon Žumberak Trail, Kočevje i Ribnica – s kojih ukupno najbolji i najbolja odlaze na finale. S druge strane, top 30 trkača na GTWS-u ima direktan upad u finale – objašnjava nam Josip.
Da bi ušao u prvih 30 na GTWS-u, on bi trebao nastupiti na tri utrke svjetske serije i skupiti dovoljno bodova.
– Moj je trenutni plan nastupiti na Il Golfo de Isola Trail u Italiji, Pitz Alpine Glacier Trail u Austriji i Sierre-Zinal u Švicarskoj. Iako je riječ o utrkama koje su i preko tisuću kilometara udaljene od mjesta gdje živim, još su uvijek mnogo bliže u odnosu na ostatak utrka svjetske serije. Naravno da bi mi nastup na više utrka u sklopu GTWS-a povećao šanse za ulazak u top 30, ali trenutne mogućnosti to ne dozvoljavaju. Već i ove tri utrke zahtijevaju ogroman angažman oko organizacije, što je izazov sam po sebi. Potrebno se potpuno posvetiti tome, posebno kad je zacrtan takav ambiciozan cilj. Mnogi će reći da je nemoguće, ali to se mislilo i za 900 ITRA bodova u Hrvatskoj – uporan je Josip na putu do cilja.
Ove sezone nećemo Josipa vidjeti na PH-u u dugom trailu na Učki jer je, kaže, teško držati formu iz vikenda u vikend, a fokus trenutno stavlja na Italiju.
– Osim Il Golfo de Isola Trail, slijedi i Lavaredo od 20 km, gdje mi je želja ostvariti dobar rezultat. Dugi trail preskačem, sve duže od 50 km zasad sam ostavio po strani i potpuno se posvetio razvijanju brzine – pomno je razrađen plan ovog ozbiljnog trkača.
“Na neke stvari ne možemo utjecati, ali na svoje noge možemo“
Prošla sezona za Josipa nije završila sjajno… ne sveukupno, nego nije išlo po planu na možda i najvažnijoj utrci sezone, na finalu GTW serije u Švicarskoj. Unatoč odličnoj formi koju je brusio cijelu sezonu, bolest ne pita i čovjeka snađe u najgorem trenutku…
– Nažalost, na utrci gdje sam trebao biti najbolji, mene je uhvatila gripa koja je rezultirala temperaturom, mučninom i nespavanjem. Svejedno sam nastupio i dao svoj maksimum koji je bio moguć u tom trenutku. Od starta sam se osjećao slabo i već prije njega znao da će to biti mučenje, ali kad sam već bio tamo, odlučio sam otrčati. Bio sam razočaran, naravno, ali znam da je sve to dio sporta i da postoje i gore stvari. Na neke jednostavno ne možemo utjecati, no bila je to dobra škola za dalje. Sada mnogo više pažnje pridajem zdravlju i imunitetu općenito, a posebno prije utrke. Ove godine mi je naravno želja nastupiti u finalu, ali vrlo je teško biti spreman cijele sezone. Prve utrke GTWS-a u razmaku su više od mjesec dana, a onda su dvije vikend za vikendom. Teško je tempirati formu za sve to, ali dat ću sve od sebe u suradnji sa svojim timom. Volio bih ove sezone do jednog dobrog rezultata vani, ali prvo treba ostati zdrav, a ostalo će doći – zaključuje Josip.
Upitali smo domaćeg prvaka ne plaši li ga konkurencija unutar svjetske elite. Ne pomisli li da je bolje biti “baja u svom selu“ kad se izgubi u onoj masi i bude 50. ili 100. u poretku.
– U sportu pozicija ne ovisi samo o tebi već i o ostalim sportašima i u tome je čar sporta. Ono na što jedino možeš utjecati tvoje su noge. Ako si trenirao recimo za polumaraton na 1:10 sat, nećeš na dan utrke odjednom čarobno moći trčati za Kenijcima na 1:05 sat. Zato se ja uvijek orijentiram na svoj rezultat i svoje ciljeve. Biti deseti ili pedeseti iza vrhunskih trkača mnogo je veće postignuće nego kad pobijediš, a “sam” si na utrci. Uvijek ću radije odabrati rezultat s kojim sam ja zadovoljan i koji me smjesti u sredinu ili na kraj poretka, nego pobjedu s meni osobno lošim rezultatom. Mislim da se teško može napredovati ako ne odeš van i vidiš kako drugi trče. Po meni je, općenito za sve sportaše, dobro, čak i potrebno, da barem jednom stanu na start sa sportašima koji su daleko iznad njihove razine. Malo se “prizemljiš”, a i vidiš na čemu moraš poraditi – psihologija je sporta ovog trkača.
“Nestali“ brat iznenadio na Istri
Jedan od Josipovih prvih ozbiljnijih podviga u trailu i koji je njegovo ime učinio vidljivim na ovoj sceni, jest zajednički nastup s bratom Matijom na 100 milja UTMB-a 2022. godine. No, zaprijetio se povratkom i popravnim…
– UTMB smo brat i ja gledali kao jednu avanturu i nešto što smo htjeli završiti u što boljem vremenu. Od početka smo ciljali da to bude ispod 30 sati, no u cilju je bilo otprilike 32 sata. Nije to loš rezultat, ali daleko od onoga što možemo. Iako smo mi u tom trenutku mislili da imamo iskustva, sad tek vidim koliko smo zapravo neiskusni bili. Nije nam žao što smo išli, takve avanture pamte se cijeli život. Vjerujem da ćemo ponovno stati na startnu liniju, ali ne ove godine. UTMB je zahtjevna utrka i idući put kad stanem na start bit ću puno spremniji za istrčati dobar rezultat – priča danas mudriji Josip.
Iste te godine, također u tandemu s bratom, istaknuo se na 24 sata Ivanščice sa 17 uspona i zajedničkom pobjedom. Kao i u biciklizmu, tako i u trail trčanju Josip je od početka rame uz rame s bratom.
I dok se mi pitamo gdje je putem “izgubio“ brata, Matija se pojavi niotkuda i “baci bombu“ na 100 milja Istre (Istria 100 by UTMB). 🙂
– Baš mi je drago da ovaj intervju dolazi nakon 100 milja Istre, gdje je Matija ostvario odličan rezultat i kao trećeplasirani zaslužio mjesto na UTMB-u 2026. godine. Brat živi i radi u Švedskoj, a završiti Istru već mu je neko vrijeme bilo na listi želja, što si je sad i ispunio. I to s odličnim vremenom ispod 21 sat te još boljim finišom gdje je u posljednjih 20 km nadoknadio preko 25 zaostatka! Ja sam se privremeno udaljio s ultra distanci, dok njega zanimaju upravo takve utrke. On je pravi dokaz da ne trebaš trčati 15 utrka na godinu i dokazivati se drugima, već se dobro spremiti za jednu i rasturiti – s ponosom ističe Matijin mlađi brat.
“Dobar trkač mora se suočiti i sa stvarima koje mu ne idu“
Ako ste pomislili da je Josip najuspješniji samo u kratkom trailu, prevarili ste se. On rastura i na cesti. Pretprošle godine odlučio se na 50 km Polojske ultre, a postao je i prvi prvak Hrvatske u šestosatnom trčanju s 82,253 km. Zanimalo nas je jesu li na vidiku i kakvi “ravničarski“ ultramaratoni na 12 ili 24 sata.
– Sad ako kažem da me zanimaju, reći će ljudi da sam neodlučan i da bih sve probao. 🙂 Ali definitivno želim isprobati i to. U početku sam mrzio trčanje na ravnom jer mi nije išlo, ali sam isto tako znao da moram poraditi na nedostacima. Mislim da je to veliki problem trkača danas što treniraju samo ono što im ide, a ne žele se suočiti sa stvarima koje im ne idu. U dogovoru s tadašnjim trenerom Pavlom Kruljcem, počeli smo sve više trenirati na ravnome i tu smo primijetili dosta dobar napredak. Ostvario sam solidna vremena na 5 km, pa čak i polumaratonu, a 50 km samo je još malo više od maratona pa se nije bilo teško nagovoriti i na to. Kao što sam i ranije rekao, dobar trail trkač mora biti svestran i brz, bez obzira na koji teren ga stavite. Svakako ću se vratiti još koji put na cestu i otrčati 50+ km, a s vremenom ću isprobati i ta 24 sata trčanja u krug. Zvuči zabavno! – obećava Josip.
Također, ovog trkača posebno fascinira skyrunning disciplina, a najviše, tvrdi, utrke svjetske skyrunning serije.
– Želja mi je nastupiti na utrkama poput Hochkonig, Matternhorn Ultraks, Trofeo Kima, Limone Xtreme… To su sve iznimno tehnički zahtjevne utrke i jedva se čekam okušati u njima. S obzirom na to da volim teške i zahtjevne spustove, vjerujem da će mi odgovarati teren, no potrebno je još malo raditi na penjanju prije nego se upustim u to. Na utrke ne gledam kao na izlet, nego tražim dobre rezultate pa se zato trudim što bolje spremiti za svaku utrku na kojoj nastupim – ozbiljan je njegov pristup.
Novi ugovor i režim ostavljaju prostora za uživanje u prirodi
Krajem prošle godine Josipova suradnja s trenerom Kruljcem završava te on potpisuje ugovor s Elite Trail Teamom. Kako kaže, naučio je vrlo mnogo otkad se pridružio timu.
– Elite Trail Team pruža mi podršku u vidu treninga od trčanja do snage, nutricionizma, psihološke pomoći, pa čak i spavanja… svaka sitnica puno znači. U timu imamo nekoliko stručnjaka za različita područja koji su nam stalno na raspolaganju, a bez kojih bi bilo mnogo teže napredovati. Iako više ne surađujemo, bivši trener i ja i dalje smo u kontaktu. On mi je najviše pomogao na cijelom mom trkačkom putu i da nije bilo Pavla, još bih pohodio ultre i nikad ne bih ostvario rezultate kakve sam ostvario.
Treninzi su programski, unos hranjivih tvari tijekom utrke planiran i precizan, mjerenja performansi u strogo kontroliranim uvjetima… Kako Josip jako voli brojke i voditi evidenciju i statistike svojih uspjeha i svega drugoga, zanimalo nas je svodi li se sve na računicu ili ostaje mjesta i za spontanost i onu iskonsku ljubav prema trčanju, kretanju.
– Upravo sam se bojao toga kad se pridružim timu u kojem sam sad, da neće biti prostora za otići lagano trčati, planinariti ili jednostavno uživati u prirodi, ali na svu sreću nije tako. Ne treniram ništa više nego prošlih godina, no više pažnje posvećujem detaljima. Svaki trening ima nešto svoje, rijetko je to samo rastrčavanje, uvijek neki sprint ili vježbe da malo začine stvari, ali to mi se sviđa. Nemam osjećaj da treniram puno i zato mi uvijek ostaje energije, volje i želje za otići na planinarenje ili lagano hodanje. Smatram da što se manje opterećujem s brojkama na treningu to mi bolje ide. Naravno, na neke dane moram pripaziti na zone, laktate, brzinu i slično. Ipak, većinom je to i više nego podnošljivo – doznajemo.
– Zajašeš li kad još “montić“ iz čistog adrenalinskog zanosa po nekoj singlici? – naše je pitanje.
– Nažalost, trenutno sam bez MTB-a, ali često mi dođe da se spustim nekom singlicom. Vrtim trenažer dvaput tjedno, ali nije to to. Čak i na trčanju nizbrdo, razina adrenalina puno je manja nego kad letiš na biciklu – čeznutljivo odgovara biciklist u duši.
Dobitna kombinacija tipa treninga i punjenja
Kako mu je cilj paralelno graditi brzinu na ravnom i u brdu, to zahtjeva i više različitih vrsta treninga. Josip nam je objasnio kako koncipira treninge s obzirom na tip nadolazeće prioritetne utrke.
– Otprilike dva-tri tjedna prije Promine počeo sam ubacivati konkretniji brdski intenzitet i to radim jednom tjedno. To su obično intervali na traci ili na trailu. U tjednu uvijek imam jedno duže trčanje, jedno lagano trčanje s vježbama za ekonomičnost, a ostatak se razlikuje ovisno od nadolazeće utrke. Primjerice, prije nastupa na PH u polumaratonu u Čakovcu (op. ur. drugo mjesto s 1:09:45 h, PB 2 min. bolji nego 2023.), ubacio sam nekoliko ravnih treninga u tempu utrke, čisto da dobijem osjećaj trčanja na željenoj brzini. Nastojim konstantno biti na određenoj razini forme i onda u ciklusu od dva do tri tjedna, s nekoliko specifičnih treninga podižem tu formu maksimalno, bez riskiranja ozljede – njegova je strategija.
Što se tiče punjenja, Josip kaže da je ove zime najviše poradio na unosu ugljikohidrata. Glavna referenca mu je unos ugljikohidrata na sat vremena.
– Prošlih sam godina jedva preživljavao sa 70 g, dok sam na Promini uspio unositi i do 110 g na sat vremena. To je prvenstveno rezultat konstantnog unosa na svakom treningu, pa se želudac navikne. Ja na utrkama isključivo uzimam gelove i izotonik. Pokušavam uzeti jedan gel na sat vremena i popiti pola litre izotonika. Gel ima 45 g UH, a izotonik obično složim na 60 g ako imam jedan flask, ili 40 g svaki ako imam dva (kada je vruće). Puno je tu parametara koji utječu na to, ali manje-više uvijek idem sa sličnim unosom. Svima bih preporučio da isprobaju na treningu što veći unos ugljikohidrata i testiraju što im odgovara, ali da svakako koriste izotonik, gelove i druge oblike UH-a na treninzima – savjetuje iskusni trkač.
Josipa veseli što mu se sve više ljudi javlja s raznim pitanjima oko trčanja jer mu to govori da su željni napretka i ostvarivanja svojih ciljeva, te zahvaljuje onima koji ga prate i navijaju.
– Zaista vas je puno i sjajni ste! Nisam dugo u trčanju, ali imam osjećaj da je trail trčanje u Hrvatskoj u zadnje dvije godine procvalo. Dugo nam je trebalo da imamo trkača s preko 800 ITRA bodova, a sada nas je mnogo. Veseli me što se cijela trail zajednica podržava i smatram da je to jedini put prema napretku. Podržavajte jedni druge i uživajte u privilegiji što možete trčati i baviti se sportom. Vidimo se na stazi! – završava nepretenciozno naš trenutno najperspektivniji trail i ini trkač na našim, ali i svjetskim trail stazama.
Piše: Martina Maloča
Foto: ProminaTrail Drniš, DUT, privatna arhiva
Čovjek je biće stvoreno za kretanje i pomalo je neobično kako se jedna od osnovnih tjelesnih aktivnosti, trčanje, dugo vremena smatrala dugoročno pogubnom za koljena. Danas znamo da to uvjerenje ne drži vodu i da trkači imaju manji rizik za razvoj kroničnih oštećenja hrskavice koljena, tj. osteoartritisa, kada ih se usporedi sa sjedilačkom populacijom. Trkači u pravilu imaju manju tjelesnu težinu, snažnije mišiće i tetive, više se kreću – svi ovi faktori doprinose boljoj funkciji koljena i njegovoj zaštiti. Bolovi u koljenima za vrijeme trčanja tipično nastaju kod trkača početnika, posebno onih koji su dugo bili neaktivni ili imaju višak kilograma. Baš zato je od presudne važnosti krenuti s treningom postepeno, imajući na umu značaj odmora i vježbi jačanja različitih mišićnih skupina.
