Nakon ludog provoda na Kočevsko Outdoor Festivalu u Sloveniji, odlučili smo provjeriti kako se naši susjedi organizacijski snalaze na hrvatskom otočkom kršu. I odgovorno i jednoglasno smo ustvrdili – Odlično! Sjedi, pet! Plus pet medalja koje su ambasadori 3sporta.com odnijeli s Archipelago Trail Runa.
Četveročlana ekipa u sastavu Damir Kligl, Kruno Tomljanović, Jelena Horvat i Martina Maloča prošli je vikend krenula put Jadrana, vjerojatno posljednji put u sezoni. Naši susjedi iz “Dežele“ odlučili su organizirati dvoetapnu utrku Zadarskim arhipelagom, konkretno na otocima Ugljanu, Pašmanu i Dugom otoku. Osim trkačkog pružili su nam i zabavno, animirajuće te autohtono gastro iskustvo na organizacijski besprijekornoj razini.
Prvo pročitajte tekst, a na kraju je gomila super fotki!
Dobro da smo baš kupili jakne!
“Čekaju nas kišne utrke…“ iskočila je Krunina rečenica u grupi, a mi smo ju svi odlučili ignorirati i vedriti. Pred nama je bio vikend s dvije utrke na otocima Zadarskog arhipelaga i unatoč činjenici da je već sredina listopada, na jesenskim “morskim“ utrkama vrijeme je uvijek bilo blagonaklono. Za najhrabrije, čak za kupanje. No, ovaj put prognoza nije bila obećavajuća – i nitko nije ponio kratke hlače. I dobro da smo taman kupili tople jakne!
Kako je Lika odmicala, magla je sve više vizuru koja bi se pružala uvis pritiskala prema dolje, a Velebit pred nama nad sebe je navlačio mrke amorfne tvorevine. Atmosfera u autu bila je sve, samo ne nabrijana. Sad je već bilo “Samo da to odradimo“, a u glavi smo se vizualizirali kako dva dana trčimo po kiši i buri. Međutim, u trenutku kad smo prošli ispod Tulovih greda i izašli iz tunela Sv. Rok, pred nama se otvorio prizor koji pružao nadu, a motivacija je izvirila iz svog zaklona. Jadran još jednom nije razočarao! J Već na trajektu prema Ugljanu skidali smo svoje nove jakne i dozvoljavali morskoj južini da nam zasoli lica.
Čim smo se smjestili, pohrlili smo na prijave i iznenadili se jer su se marinom u Prekom već širili mirisi hrane iz organizacijskog šatora. Nije nam baš bilo jasno zašto već kuhaju hranu za sutradan, da bismo saznali da i prvu večer imamo topli obrok, i to tri vrste – gulaš s mesom, brudet od tune s domaćim njokima i tjestenina! A dok se punimo, s pozornice nas prati bend u razigranom rockabilly ritmu. Meni kao dežurnoj carboloading kuharici u ekipi pao je kamen sa srca jer ne moram kuhati i odmornija ću na utrku.
Dugootočkih 10 kilometara piste za jurenje
Prvu fazu dvodnevne utrke činilo je trčanje Dugim otokom na koji nas vozi katamaran (besplatno). Damir i Kruno odlaze ujutro ranije jer trče srednju stazu u dužini od gotovo 25 km, dok je katamaran duge kategorije od 35 km za Sali isplovio još pod okriljem mraka. Jelena i ja na svoju desetku isplovljavamo poslije devet, dokad smo se već “ucrvale“ od treme i iščekivanja. Do starta u pola 11 već smo bile zrele i za novu turu sna, pogotovo ljuljajući se na katamaranu skoro sat vremena.
Iskrcajem na Dugi otok iznenađuje nas prizor klona startno-ciljnog balona i šatora s Ugljana i ponovno mirisi kuhinje. Već u tom trenutku shvaćamo da iznos startnine u potpunosti opravdava organizaciju ovih razmjera jer ovako kompleksan događaj raspoređen na dva otoka zasigurno nije lako organizirati, a nije bilo ničega što bi nedostajalo.
Ostavljamo označene torbe s osobnim stvarima i odjećom u šatoru i napokon “ispaljujemo“ iz startne linije. Za nas na 10 km ovo je bila prava utrka za razbuđivanje jer je bila sprint od starta pa gotovo do kraja. Prva smo dva kilometra jurili dok nam nije “krenulo na uši“, pa smo imali parsto metara škrapa uz more da možemo reći da smo bili na morskom trailu, a onda se je lagano skretalo u unutrašnjost uzbrdo, ali cestom koja te tjera da ju trčiš (jer sram te je hodati cestovne uspone J). Krug se zatvarao prema startnoj poziciji u Salima, a stazu bismo mogli nazvati urbanim trailom jer nije obuhvaćala mnogo tehnikalija, nego je bila vrlo trčljiva s malo uspona. Uz činjenicu da se radi o nepunih deset kilometara, ne čudi da se radi o vrlo brzoj utrci na kojoj su briljirali cestovni trkači. Mene to kao prekaljenu trejlericu nije baš oduševilo, iako u cilj ulazim deseta i ispod sat vremena, a Jelena tek par minuta iza mene.
Od nefavorita do druge pozicije
Stvari sa stazama postaju jasnije kad Damir i Kruno uskoro iza nas završavaju svoju dvadesetku i ispričaju nam da su imali tehnički izuzetno zahtjevnu stazu; te idući dan na Ugljanu gdje se uvjeti izokreću pa mi na kratkoj imamo tehničku stazu s dosta kamenjara, a dečki na srednjoj brzu, trčljivu i tehnički nezahtjevnu rutu.
Uglavnom, svakom njegovo – Krunu ja dugootočka staza iscijedila, a Damir nas je sve oduševio! Na listi prijavljenih punoj stranaca i s tek ponekim Hrvatom, uz Damirovo je ime pisalo “No favorit“. Prije tehničkog dijela na stijenama držao je devetu poziciju, a onda ih je samo počeo nizati i izborio se na drugo mjesto koje je sačuvao do cilja. Sjedokosi Damir (sa svojih 58 godina) bio toliko iznenađenje stranim mladim favoritima na utrci da je trećeplasirani Talijan zatražio da se provjeri njegov trag. 😀
Nakon luđačke trke, u cilju smo se okrijepili pilećim paprikašom i varivom od leće i ječma pa dočekali proglašenje na licu mjesta, na Dugom otoku. Osim druge pozicije ukupno, Damir osvaja i prvo mjesto u kategoriji iznad 55 godina. Organizatori su vrlo praktično odradili proglašenje po godinama, tako da ono nije trajalo pola dana, što za iscrpljene natjecatelje zna biti vrlo naporno. Odmah su od najmlađih prema najstarijima prozivali sve – najprije za treće mjesto, pa za drugo i na kraju za prvo. Tako da se na ravnom “postolju“ u jednom trenutku našla poveća ekipica najboljih.
Još jedna večera!
Uslijedilo je ukrcavanje na katamaran za povratak na Ugljan, ali i tu je vladao red bez ustupaka. Prvi je prevozio samo trkače s male staze, a tek kasnije su se vraćali ostali. Ako ste imali startni broj krive boje, nema tih lijepih očiju koje bi bile prave boje. 🙂 Silazimo s katamarana i već nam volonteri razglašavaju da je od 19 sati u šatoru u Prekom organizirana večera! :O
Tu je večer trebalo biti natjecanje u lovu na lignje “Crnilo kup“, gastro događaj u mjestu u blizini Prekoga. Međutim, odgođeno je za nedjelju, vjerojatno zbog najavljenih nepovoljnih vremenskih uvjeta. Stoga je organizator još jednom u suradnji s lokalnom zajednicom priredio bogat izbor lokalnih jela na mjestu događanja utrke – gulaš, tjestenina i za mene prava poslastica, crno varivo sa slanutkom i najmekšim komadićima sipe ikad. Dok papamo, opet nas s pozornice prati glazba, ovaj put DJ na svom pultu. Liježemo siti i rano, jer nas ujutro opet čeka r’n’r.
Drugi dan, drugi otok, drukčiji teren
Na drugu fazu Archipelago Trail Runa, Jelena i ja opet startamo sa zadnjom skupinom, nakon što smo ranije jutros otpremile dečke na srednju stazu. Za one na dugoj stazi od 45 km u igri je bio i treći otok, s Ugljanom povezan mostom – Pašman.
Smještaj nam je bio nedaleko od starta pa smo za dečke navijale s balkona, taman kad im se staza počela penjati duugom uzbrdicom. A to je u 10.30 sati čekalo i nas. Ova prekaljena trail trkačica vrlo je brzo požalila što je dan prije cvilila zbog prebrze staze na Dugom otoku. Naime, na Ugljanu ju, nakon startnog kilometra, noge nikako nisu htjele slušati na 3.5 km uspona prema tvrđavi Sv. Mihovil na vrhu brda. I tako Jelena “lakim kasom“ nestade iz vidokruga, nestade i svaka nada pa vadim mobitel i počinjem fotkati. Kasnije, na nizbrdicama dajem sve od sebe, ali dijelovi “kamen na kamenu“ ne dozvoljavaju da čovjek podigne puls. Ipak, to mi je najdraži dio. Koliko-toliko nadoknađujem maksimalnim podizanjem tempa na trčljivom spustu prema cilju i utrčavam gotovo tri minute kasnije nego Jelena – ovaj je put ona deseta. 🙂 Tako smo se u ukupnom poretku za oba dana uspjele smjestiti na devetu i desetu poziciju.
Staza na Ugljanu, pak, Damiru nije išla na ruku jer ta količina tehničkog terena bila je premala na njihovih 20 km da bi se uspio izboriti s brzonogim mladcima, pa u cilj ulazi četvrti. I opet kao prvi Hrvat, i opet kao prvi iznad 55 godina.
Odlazimo punog srca i kamiona medalja za “staro željezo“
E taj je dan proglašenje za nas bilo dugo i bolno (umrli od gladi!) jer smo morali čekati da Damira proglase – prvim u kategoriji iznad 55 u fazi dva na Ugljanu, trećim muškarcem ukupno za oba dana Archipelaga i prvim iznad 55 u oba dana zajedno! A onda smo se napokon najeli – opet brudeta od tune i gulaša i tjestenine i zapičili – put plaže! Nismo mogli odoljeti! Dan je bio predivan i mi smo se poskidali u kupaće, stisnuli zube i bućnuli. Za ponedjeljak se pisao godišnji, tako da nam je ostao još dan odmora. Nažalost, navečer smo bili toliko umorni da se nismo mogli natjerati na lignjarsku noć u Lukoran, iako smo za dva eura imali prijevoz onamo i vaučer za večeru. Možda iduće godine…
Ono što sa sigurnošću možemo reći, da su se organizatori u suradnji s lokalnom zajednicom vraški potrudili da nas privuku na povratak na ove otoke – bilo na utrku, bilo na ljetovanje. Moje veliko divljenje cijelo je vrijeme išlo uigranoj ekipi volontera jer, iako ih je bilo mnogo, ista su se lica vrtjela u sva tri dana događanja na oba otoka! Odradili su ogroman posao, a ako je bilo propusta, mi ih nismo vidjeli.
Mi smo se samo s veliko strepnjom ukrcali na trajekt kući jer nismo bili sigurni hoće li se moći održati na površini sa svim tim željezom oko Damirovog vrata. Srećom, pa je za ukupni poredak dobio drvenu plaketu jer bi još jedna medalja bila previše. 🙂 A najveća sreća je moja jer mi je dragi osvojio dva pakiranja (6 komada!) craft piva koja on ne pije, lokalne gastro oblizeke, začine i soli i kuharicu s lokalnim specijalitetima! <3
REZULTATI na ATR-u
Piše: Martina Maloča
Foto: Luka Fabčič, Jure Lenarčič, privatna arhiva