Draga čitateljice ili dragi čitatelju. Ispod ovog uvod koji upravo čitaš, nalazi se prvi blogerski zapis iz serijala Avanture Tuljanmana. Ideja je da na osoban, dnevnički način, pišem o svojim pripremama za jednu, za mene, sasvim posebnu utrku. Zapisi imaju samo jedan cilj – potaknuti druge koji su u sličnoj situaciji kao i ja, da se pokrenu, postave neki cilj i idu prema njemu. Hoću li ja stići do cilja koji sam si postavio, ne znam, to ćemo saznati u posljednjoj epizodi Avantura Tuljanmana. Nadam se da u svojim zapisima neću biti dosadan i da neće biti puno onih koji će ih shvatiti kao ego-trip, no neki će ih sigurno tako protumačiti.
Osušile se lovorike (imaginarne, stvarnih nikad nije ni bilo)
Kažu: jednom kad istrčiš maraton, možeš se time hvaliti cijeli život. Ja sam to shvatio vrlo ozbiljno, pa sam prvi maraton odradio s 19 – da se mogu hvaliti što duže. Drugi sa 40, jer – kriza srednjih godina, a treći točno na dan kada sam imao 42 godine i 195 dana. Ne, nisam slučajno pogodio broj. To sam isplanirao. Trčalo se 105 i pol krugova na atletskoj stazi, što je idealan način da se čovjek izvede iz psihičke ravnoteže. Slavio sam „maratonski rođendan“, što ćeš ljepše od prigodne lobotomije.
I onda sam nedavno pogledao kad sam zadnji put trčao solidan polumaraton. Prije deset godina. Deset. I neka mi onda netko kaže da vrijeme ne leti! Niti su moji rezultati ikad bili za naslovnicu, niti su ikad ikome oduzeli dah. Osim meni. Te lovorike iz podnaslova, potpuno imaginarne. Ali eto, uvijek sam bio sretan kad završim utrku. Valjda je to ono što znači riječ – rekreativac. Sportaš iz naroda. Ponos mase. Hoću reći – ponos dijela obitelji koji ne trči.
A bicikliranje? Eh, to je stara ljubav broj dva. Dvije vožnje preko 200 km, puno njih preko 100, sve u doba prije desetljeća i više. Pa nisam valjda ja kriv za to što godine tako brzo lete?
Stariš pa gubiš: prvo volju, pa onda mišiće
Svi mudri kažu da s godinama gubiš mišićnu masu. Ja bih rekao: najprije ti ode volja, a mišići ju slijede kao vjeran pas. U mojem slučaju – prvo je trčanje postalo posao. A kad ti hobi postane posao, onda hobi više nije hobi.
Značilo je to da više nisam mogao trčati utrke vikendima. Bio sam ja skoro svaki vikend na nekoj utrci – ali s druge strane kamere. Istina, da je bilo volje, mogao sam trenirati, ovo je samo izgovor, ali bez nekog konkretnog cilja, meni to ne ide. Godinama sam se pokušavao držati barem Ljubljanskog polumaratona. Jednom godišnje. Pet-šest godina zaredom. I onda – ništa. Dosadilo. Teško je motivirati se za jednu te istu utrku, koliko god ona bila ona najdraža. Dosade čovjeku i bolje stvari u životu. Opet izgovor, znam.
Kad ne treniraš ozbiljno – propadaš ozbiljno
Pet godina nakon prvog maratona, onog na kojem sam zaslužio pravo da se hvalim, započela je još jedna konstanta mog života: višak kilograma. Ta veza je sada već čvrsta, kao toksičan brak iz kojeg ne možeš van, a pogubno je ostati. Na idealnih 80 kilograma mase gledam kao što neki gledaju Mt. Everest ili osvajanje TV voditeljice na koju misliš kad legneš u krevet. Nedostižno, u nekom drugom životu. Pa ni tada. Nekad, krajem prošlog stoljeća imao sam ja i 125! Kila, da kila.
No, trčanje i bicikl uvijek su bili tu negdje, kao stari prijatelji – ne čujemo se svaki dan, ali znamo da postojimo. I tako sam povremeno nešto “za gušt” znao odraditi, ali bez cilja, bez plana, bez kondicije. Rekreacija za rekreativca.
Jedna rečenica za pamćenje – i promjenu života
Prošlog svibnja, nakon zimske sezone gastronomskih užitaka, krenula su snimanja, a trail se snima po brdima. Ja, optimist sa 110 kila, teškim ruksakom s video opremom i s perolakom formom, penjem se na Vražji stolček. Koljeno zapeklo. Malo. Drugi dan – boli malo više. Treći – još više.
I što u takvoj situaciji napravi svaki pravi muškarac? Ništa. Trpi. Čeka. Vjeruje da će proći samo od sebe, kao što mu svaki put izvuku brojeve Euro jackpota. Nije prošlo. Nisu izvukli.
Tri mjeseca sam se nadao, bolovao i povremeno vozio bicikl da ojačam kvadricepse. Umjesto toga, jedva sam se vraćao doma. Nije bilo druge nego priznati poraz. Onda je uslijedio MR, dijagnoza, operacija. Rez: trećina medijalnog meniska manje, hrskavica poravnata, ja cupkam na jednoj nozi poravnat štakama. Vježbe, rehabilitacija, povratak u život – uz koljeno koje se svakodnevno javi, tek da ga ne zaboravim.
Ali sve to, vjerovali ili ne, nije najvažnije, samo je uvod u ovu priču, važnije se dogodilo nekoliko dana prije operacije, u jednoj ordinaciji, u jednoj rečenici.
Naime, sjedio sam nasuprot dr. Pavla Vlaheka i – kao što to rade svi pacijenti u laganoj panici prije operacije – postave pitanje života i smrti. U mom slučaju, života u tenisicama: “Nakon operacije, hoću li ja ikad moći opet trčati?”.
Pogledao me, s mirom čovjeka koji je to pitanje čuo desetine puta, i rekao gotovo usput: “Ako smršaviš, moći ćeš trčati.“.
I to je bilo to. Ni trube, ni violine, ni fanfare. Njemu, vjerojatno, rečenica kao i svaka druga.
Meni – životni manifest.
Zapamtio sam točno trenutak kada mu je to izletjelo – i još točnije idući trenutak kad sam ja to spremio negdje duboko, kao lozinku za reset i povratak. Bila je to ona vrsta rečenice koja se govorniku izbriše iz pamćenja za deset sekundi, a slušaču ostane urezana do kraja života.
Od tog trenutka sve se promijenilo. Dobro, ne baš odmah, jer je koljeno još bilo natečeno, ali kako su se dani kotrljali, a štake sve više odmicala od mene, znao sam kamo idem. Prvo na trenažer, pa u lagano trčkaranje, pa… u novu nadu.
Jer, kad ti je 55, i dalje možeš trčati. Samo moraš prestati jesti za trojicu.
Piše: Tuljanman
