Moramo priznati – svi mi na bezbrojne načine hranimo vlastiti ego, a ponekad, postavljajući nerealne ciljeve, postajemo i žrtve vlastite ambicioznosti. Još gora stvar je ako pri nastojanjima da ostvarimo ciljeve, surađujemo s ljudima koji preko nas liječe svoje neostvarene sportske ambicije.
Koliko puta smo prateći svoju djecu u njihovu sportskom odrastanju sretali roditelje koji su već nakon prve osvojene medalje vlastito djete vidjeli na Olimpijskim igrama. U današnje vrijeme svi živimo pod nekim pritiscima, poslovnim, obiteljskim, roditeljskim i mnogi od nas izlaz iz tog začaranog kruga vide u trčanju. No, priznajmo si, mnogi od nas i tu nailaze na stres, psihološki pritisak, rezultatski imperativ, a sve to najčešće si sami postavljamo. Ili još tragičnije… trpimo pritiske “ambicioznih trenera” koji pred nas stavljaju imperativ rezultata, plasmana, medalje.
Kada s posla mrtvi umorni dođemo doma, napišemo domaću zadaću s djetetom, poslušamo suprugove/supruzine probleme s posla, jedva čekamo da pobjegnemo i napravimo neki dobar trening. No tu ponekad počinju problemi. Pod teretom vlaste ambicioznosti “jer eto baš moramo danas otrčati tih 10 km” često budemo razočarani vlastitom izvedbom, ponekad tužni, ponekad bijesni jer nismo zamišljeni trening odradili kako smo zamislili.
Poznam neke koji se pored svih gore navedenih razočarenja boje još i trenerove reakcije, a to je doista deprimirajuće. Tanka je crta između one prave sportske drskosti kojom iz sebe u najtežim trenucima izvlačite posljednji atom snage i našeg ega koji nas ponekad ne želi prihvatiti kao “slabiće” koji pucaju pod teretom neostvarenih ambicija.
Koji je zapravo smisao našeg bavljenja sportom ako naše mogućnosti nisu u skladu s našim ambicijama? Svi imamo različite motive, i potpuno je prirodno da imamo pravo na vlastite sportske, poslovne i životne ambicije. No problemi nastaju onda kada pod teretom ambicija postupno postajete žrtva.
Dolazite doma s treninga ili utrke nezadovoljni vlastitom izvedbom, razmišljajući već o sutrašnjem treningu na kojem ćete nastojati sve popraviti. S jedne strane to je odličan pokazatelj vaše ljubavi, odgovornosti, strasti, no isto tako može biti dodatna prepreka u kvaliteti vašeg obiteljskog i društvenog života. Sjetimo se koliko puta smo bili u društvu osoba koji su nas davile svim mogućim statističkim podacima, analizama treninga, utrka… I vjerojatno smo se pitali : “K vragu, jesam li i ja ovako naporan?”
Mnogi od današnjih trkača se prvi put u životu susreću sa natjecateljskim stresom koji ih užasno sputava. Puno je lakše odraditi trening u društvu frendova ili sam, nego stati na start i osjetiti strah, bolne grčeve u trbuhu, suha usta, krute noge. A sve samo zbog nepotrebnog pritiska koji će lako pokvariti sav uložen trud.
Nemojte se brinuti zbog tih osjećaja. Vjerujte, svi ih imamo na startu, jedina razlika između nas koji smo odavno nahranili svoj ego i dotaknuli dno vlastite ambicioznosti i vas koji ste s pravom ambiciozni i tražite svoje mjesto na sportskoj pozornici, je u tome što smo mi doista naučili uživati u trčanju.
Iskreno, meni je stvarno trebalo dugo da pobjegnem od vlastitih ambicija i straha od neispunjavanja zadanog. No, bez obzira na sve, nije mi žao ni jedne gluposti kojom sam se opterećivao i hranio vlastiti ego. Zato i pišem ovo, možda nekome od vas pomognem.
Napisao: Drago Miličić
