Malo je osoba koje uživaju u nizanju kilometara toliko kao ona. Koje nižu kilometre zato da bi nakupile što veći broj njih, a ne zato da bi se popele na postolje. U tom nizanju, ona je prije mjesec dana postala rekorderkom Slavonskog planinarskog puta – Jasna Plemeniti u tri je dana pretrčala, prehodala i “propuzala“ 255 kilometara i 9000 metara uspona po slavonskim gorama.
Našičanka Jasna uskoro će proslaviti desetu godišnjicu kako je protrčala, a 47 joj je godina tek. Dotad, kaže, o trčanju i sportu nije znala ništa, ali o skupljanju kila je.
– Tijekom školovanja tjelesni mi je bio najgori predmet jer sam bila najniža u razredu i samim time uvijek na začelju sportskih igara. Bila sam ona koju nitko nije želio u svom timu za igru Graničara – uvijek zadnja pa kome dopadnem. Kroz život sam nakupila par kilograma viška i postala nezadovoljna svojom tromošću – započela je Jasna priču o svojim neobećavajućim počecima.
Isprva joj je glavni motiv bio smršavjeti pa je krenula s vožnjom bicikla, da bi s hladnijim danima lagano protrčala.
– Odlučila sam trčati dva kruga po parku, otprilike šest kilometara za četrdesetak minuta. Trajalo je to dvije godine dok sasvim slučajno nisam odlučila otrčati polumaraton. Moja prva utrka bio je Baranjski Ferivi polumaraton krajem 2017. godine, koji sam otrčala u vremenu od 2:14 sata. Prije utrke netko me pitao kojim tempom mislim trčati, a meni nije bilo jasno što to on mene pita. Meni se svidjela ta muka, jer sam samo vikend prije toga otrčala 15 kilometara. Nakon polumaratona sam imala upale cijeli tjedan i mislila sam da sam osvojila svijet – prva su iskustva naše sugovornice.
I mislila je da bolje od toga ne može. Nakon toga utrke su se počele nizati, uglavnom cestovni polumaratoni, a tu i tamo poneki kraći trail.
– Sjećam se, na jednom od prvih trailova, Baranja trailu gdje sam trčala 14 km, jedna cura je pričala da ide na dugu stazu koja je iznosila nekih 25 km. Čudila sam se kako netko to uopće može. Godinu i pol kasnije odlučujem se za prvi maraton. Također, okušavam se i u duljim trailovima, u koje sam se jednostavno zaljubila – slušamo o trenucima kad se daju naslutiti konture buduće ultrašice.
Ultrašica je rođena!
U Jasninoj se glavi ideja da bi mogla otrčati ultru zametnula 2019. godine na Polojskoj ultri, gdje su njena sestra Vesna Janković i ona “podijelile“ štafetu od 50 kilometara.
– To je bio noćni Poloj. Tada sam prvi put vidjela Danijelu Horvat, jedinu ženu koja je ondje trčala 100 kilometara. Imala je faze kad joj je bilo teško, a ja sam cijelu noć pratila kako joj ide. I odlučila – i ja ću tako! Tu je sve počelo… Te sam zime dala sve od sebe da se pripremim za svoju prvu stotku koju odrađujem 2020. godine. Iste se godine odvažujem probati i trail ultru te odlazim na Dilj ultra trail u dužini 63 km – ispričala nam je Jasna.
Nakon toga ultre se samo nižu. Poloj u istoj dužini ponovila je još dvaput, a nastupila je i na Prvenstvu Hrvatske na 12 sati, gdje je uspjela nakupiti preko 100 kilometara. Tu je i prvo mjesto na 12 sati Dotke, PH na šest sati i dva nastupa na Backyard ultri.
– Zasad sam najviše odradila na Backyard ultri – 117 km. Također bih kao veliki izazov navela 24 sata Japetića jer se utrka sastoji samo od penjanja i spuštanja, a koncept je skupiti što više elevacije. Lani sam s istom Danijelom Horvat podijelila prve pozicije, a ove sam godine uspjela skupiti 6500 metara uspona na više od 100 km i zauzeti drugo mjesto. Nadam se da ću tu brojku uspjeti povećati na nekoj od budućih utrka preda mnom – iznosi svoj impozantan niz ova Slavonka.
Popis dugih utrka nastavlja se sa zahtjevnim krševitim Dalmacija Ultra Trailom od 57 km, potom Medvednica trailom i drugom pozicijom na 63 km, Blatersom i Traversom, 1M, Že100ko trailom, triput Sljemenskim maratonom, cestovnim maratonima…
– Ponosna sam na svaku svoju stotku, utrku na 12 sati, sve brdske ultre, bez obzira na to da li je moglo i bolje. Trenutno sam najponosnija na zadnji podvig koji je trajao tri dana – trčanje Slavonskog planinarskog puta dugog 295 km uz 10375 m uspona. On je kruna svega što sam dosad napravila. Nisam ga završila u komadu – u tri dana pretrčala sam 255 km s 9000 m visinske, prije nego li sam morala odustati zbog povrede. No, to je i dalje za mene ogromno postignuće. Za ženu koja prije desetak godina nije znala što je trčanje, ni što je tempo i samo je željela smršavjeti – podijelila je bivša bucka svoja životna postignuća s nama.
Ima ona i postignuća koja skromno drži u drugom planu, a to je da joj postolja nisu strana. Naime, Jasna Plemeniti jedno je od imena koja redovito popunjavaju prva tri mjesta poretka na utrkama Slavonije i Baranje, kao i drugim “kraćim“ trailovima (20-30 km) na koje se zaleti i izvan zavičaja. Tako je Slavonsko-baranjsku trail ligu “pokorila“ triput – jednom kao pobjednica kratke staze, a 2021. i 2022. godine kao drugoplasirana na dugoj stazi.
Dizanje po mraku, ekstremni uvjeti i dva treninga dnevno za bistrenje misli
Morali smo doznati što ovakvoj ljubiteljici kilometara predstavlja trčanje, “na kakav pogon ona funkcionira“.
– Trčanje je za mene ispušni ventil za nakupljeni stres. Nakon napornog dana na poslu, jedva čekam otisnuti se u šumu i pročistiti misli. Na početku treninga bude kaos u glavi, tisuće misli, a kad završim ostane jedna ravna linija. Rijetko kad trčim sa slušalicama jer mi nisu potrebne. Dok trčim, obavljam razgovore u glavi, poslovne i privatne, rješavam probleme i dobivam ideje. Također, znam da će mi svaki taj trening dobro doći za neku novu utrku na koju ću se odvažiti, a koja će me razveseliti i ostati kao trajna uspomena – njene su riječi.
I kako onda izgleda Jasnin dan?
– U zimskom razdoblju dižem se oko pola pet (rano zaspim, već u devet navečer spavam), odem trčati, slijedi yoga koju prakticiram već godinama. Tad ona bude malo kraća, do 15-ak minuta. Zna mi se dogoditi da u danu otrčim i do 50 km – 30 ujutro, 20 popodne. U ljetnom razdoblju manje trčim, a više radim treninge snage i yogu. Ako u danu nemam fizičku aktivnost, za mene je taj dan promašen. Nešto mi fali – doznajemo “tajnu“ formulu.
Jasnina zimska baza u prosincu i siječnju obuhvaća dva trkačka treninga dnevno, počevši s dužinom do 10 km prije pet ujutro.
– Popodne napravim koliko uspijem. Ne doživljavam to kao muku. Volim ta jutarnja trčanja kada grad spava. Ja, poneka mačka, vjeverica u parku i čuvar na pilani koji uvijek u isto vrijeme puši jutarnju cigaretu. Vikend je rezerviran za brda koja odrađujem sa svojom ekipom DiŠ. Uglavnom su to Krndija i Papuk, gdje provedemo cijeli dan kako bismo nakupili što više kilometara i elevacije – objašnjava naša sugovornica.
Zanimalo nas je kakav je karakter, osim treninga, potreban da bi se odvalili svi ti sati na nogama, na terenu.
– Potrebna je dobra motivacija i dobra volja. Volim jesen i zimu. Ne smeta mi kiša, snijeg, hladnoća, mrak. Štoviše, volim što ekstremnije vremenske uvjete. Što su lošiji vremenski uvjeti, moja je uživancija veća. A kriza dođe i prođe. Na kraju se sjećam samo lijepih stvari i pozitivnih osjećaja – nesalomljiv je duh u naše Jasne.
Pitali smo ju je li entuzijazam poput njenog dovoljan za redovito treniranje ili je ipak discipliniranost zaslužna za držanje nekog rasporeda.
– Vjerujem da je to zbog discipline. O treningu ne razmišljam na način hoće li mi se ili ne. Trening je tu i treba ga riješiti. Kao i posao, posuđe, rublje, ručak ili neka druga svakodnevna obveza. Rijetko kad ga preskočim – beskompromisno će Jasna.
Volim, ne volim, volim!
Ipak, čak i ovakva zaljubljenica u trčanje ima segment treninga koji joj nije baš omiljen…
– Prije dvije godine započela sam suradnju sa Silvijom Šimunović koja vodi računa o mojim dužinama i prilagođava treninge mojim željama. No, ne volim treninge dionica i fartleke, ali budem sretna kad ih dobro odradim. Na njih se baš moram natjerati. Znam da su oni važni i bez njih nema napretka, pa ih, eto odrađujem. Sreća da su to vremenski kraći treninzi – saznajemo.
Ponekad i naša junakinja jedva čeka kraj puta, bilo zato što joj je određeni broj kilometara postao mučenje ili što joj je jednostavno dosadilo…
– Mislim da taj trenutak dođe svakom trkaču, no nikad mi ne dosadi u toj mjeri da sutra opet ne bih otišla trčati. Svaki novi dan je novi trkački izazov. Često krenem lagano, pa završim brže, krenem na cestu pa završim u šumi. Na utrkama imam faze kad me uhvati kriza. Ponekad se borim s raznim emocijama, razgovaram sama sa sobom, vičem na sebe pa se hrabrim, pa se svađam, pa sam si ponosna. Uvijek me uhvati manja kriza između 60. i 80. kilometra. Kad to prebrodim, mogu dalje bez problema – govori Jasna o emocijama koje su nam svima poznate, čak iako nam ove brojke nisu.
A njene terenske preferencije su…
– Cestovni maratoni i ultre nešto su što se mora. (Pojasni!, op. a.) No, ne mora se, ali ja moram probati i vidjeti mogu li svaki put bolje. A trailovi su nešto što se voli. Brdske utrke su nešto u čemu se uživa, izmjenjuje se tempo, način trčanja. Na trailu kilometar traje i po 15 minuta ako se penje ili vere, a opet mi prođe brže nego cestovni kilometar koji traje pet minuta ili manje. Na cestovnim ultrama promatram ljude i njihove emocije, a na brdskim utrkama promatram šumu – Jasnina je perspektiva različitih profila utrka.
“SPP me prožvakao i ispljunuo“
S krajem listopada, naša se junakinja odazvala jednom velikom izazovu, a zbog kojega smo ju i “povukli za rukav“. Zajedno s Antoniom Dujmovićem i Damirom Kliglom, primila se u koštac sa stazom na kojoj je osjetila okus i pobjede i poraza te čitavu paletu emocija – Slavonski planinarski put. I to u vidu posebnog izazova – pretrčati ga u što manje dana i skinuti rekord staze.
– SPP je moja najveća ludost (dosad ;)) i mogu reći da me sažvakao i ispljunuo. Emocije su se svakodnevno miješale, od sreće preko straha do zabrinutosti. Biti u šumi tri dana, krenuti s mrakom i završiti u mraku, susretati divlje životinje, penjati se, probijati se kroz blato, mučiti se po kamenu, upetljati se u kupine, izgubiti se, naći se… Ima li išta teže od toga? I ljepše!? Za mene nema – Jasna je još uvijek puna dojmova.
I što se onda dogodi?! Nakon što je tri dana odvaljivala od 70 do 100 kilometara s oko 3000 metara visine dnevno, od simboličnih 35 km posljednjeg dana mora odustati zbog povrede. Kad se ekipa u pola tri u noći, na kraju trećega dana pojavila na vratima brodskog planinarskog doma “Đuro Pilar“, sva iskrivljena, Jasna je jedva stajala.
– Ovaj dan mi je uglavnom u magli jer sam većinu vremena krizirala i trpjela bolove. Boljele su me noge i bile kao dva kamena, no tijekom dana to se smirilo. Moj jedini cilj bio je da se dokopamo okrepe u Crkvenim Vrhovcima poslije Požege, kad bismo trebali proći 50. kilometar, odnosno više od polovice staze pa će sljedećih 40 već biti lakše. Krećemo dalje, dolazi i trčljiviji dio staze, malo ceste, makadama pa to ide. Gibam se i osjetim bol u lijevoj nozi. Pokosnica. Pijem odmah brufene. Dobro je dok se penjemo i trčimo ravno. Nizbrdo me strašno boli – opisuje ona početak kraja.
Naime, prvi dio SPP-a ovoj ekipi Djece iz šume dobro je poznat jer obuhvaća Krndiju i Papuk, gore na kojima oni redovno treniraju. Ondje su staze većinom “ispeglane“ u odnosu na obrasli Psunj koji ih je načeo već drugi dan, a posebice na nevremenom devastirane dijelove Požeške gore, te loše označene i neprohodne staze Dilja, koji ih je dokrajčio treći, beskrajni dan.
– Već smo debelo u mraku, dolazimo na Dilj goru. Tamo nas dočekuje blagi užas. Probijanje kroz popadalo drveće, granje, kupine, koprive… to sve traje i traje. Noga me boli, lampa mi je crkla. Antonio naprijed mrmlja sam sa sobom, Damir svojom lampom meni osvjetljava put i trči po lošijem terenu da bih ja vidjela. U jednom trenutku Antonio kaže “Nemam dobre vijesti“, na što Damir odgovara “Šuti!“ i prebacuje temu. Kužim ja, ne žele mi reći. Nakon desetak minuta tražim da mi kažu istinu. Istina je da imamo puno više nego što ja mislim. Dolazimo u pola tri, dok je prvi plan bio u 22 h, a onda je dolazak pomaknut na realniju ponoć… Taj dan napravili smo 102 km i više od 3000 m uspona. Nisam bila u stanju skinuti ni čarapu – iznosi Jasna svoju ratnu priču s prvih linija.
U tim se trenucima teškog srca mora pomiriti sa činjenicom da ujutro ne može nastaviti dalje, jer su njene žuljevima načete noge zadobile i bolnu povredu pokosnica, te su bile toliko otečene da je jedva ustala na njih.
– Tu noć sam proplakala jer moram odustati, a ne želim. Kondicija je u redu, noge bi išle dalje, ali pokosnica ne dozvoljava. Ustajemo još u mrak, plačem, žao mi je što dečki moraju to gledati. Pokušavam napraviti neke korake, ali jednostavno ne ide i ispraćam dečke na posljednju dionicu s obećanjem da ću ih dočekati na Planinarskoj kući Borovik kod istoimenog jezera, na mjestu gdje smo i započeli ovaj prsten slavonskim gorjem – predočava nam naša sugovornica teške trenutke.
Rekorderka Slavonskog planinarskog puta
Međutim, nepokolebljiva Jasna odlučila je da neće ostati dužna SPP-u i već za dva tjedna, kad su se noge oporavile pretrčale su i preostalih tridesetak kilometara, pokupile zadnju kontrolnu točku Čardak i zaslužile posebno priznanje Hrvatskog planinarskog saveza.
– Cijeli taj podvig bio je vrlo emotivan za sve nas, a bez ekipe DiŠ-a (uže i šire) sve ovo ne bi bilo ostvarivo. S pravom ekipom sve je moguće! I na kraju, bravo i za mene jer je ovo daleko najteža stvar koju sam napravila. Neka sam ja to završila. Eto ti, SPP! Sad sam ja tebe ispljunila i završila – zaokružuje Jasna ovu storiju i ostavlja ju iza sebe.
A što dalje?
– Nadam se da ću sljedeću godinu početi s jednom kratkom utrkicom JGL i Mrak utrkom ukomponiranima u Mrak kombu (dvije u jednoj). Želja mi je osvojiti titulu “Noulajfer“. To sam si poželjela prošle godine kad sam išla na Blatersu. Odradila sam sve zadane ultre i ostala je samo ova kratka utrka. Nastavit ću s Polojskom ultrom, a kasnije ćemo vidjeti što će se usput pojaviti. Možda moji DiŠ-ovci smisle neku novu poslasticu od par dana, pa se opet nađemo u novoj avanturi. Uz takve avanture mogu biti sigurna, udebljati se sigurno neću… – novogodišni su Jasnini planovi i odluke.
Piše: Martina Maloča
Foto: Litice oko Virovitice, Dalmacija Ultra Trail, Baranja Trail, privatna arhiva
