Ove godine ekipa je u udvostručenom izdanju otišla utvrditi gradivo na trail u Kočevje koji nam se lani uvukao pod kožu. Jer ova utrka nije samo utrka, ona je toliko više od trčanja. Kočevsko Outdoor Festival još je jednom pokazao da, uz šest trail dužina, pruža potpuni doživljaj prirode i divljine svim osjetilima.
Stoga je osmeročlano društvo Dedinih lijepih gospođa (i gospode) jedva dočekalo ovaj mini godišnji i iskoristilo državni praznik, pa već u petak prijepodne razapelo svoj novi obiteljski šator (i par malih) u kampu na kočevskom jezeru. Odmor je počeo čim smo raširili također novi kamperski stol i stolice i napravili onaj prepoznatljivi “Puc!“ na rashlađenim limenkama piva. Sutradan trčimo i Wolf Trail (30 km) i Lynx Trail (15 km) i Fox Trail (10 km), ali o tome ćemo misliti sutra. Nećemo misliti ni o tome kako ćemo se noćas smrznuti u šatoru i dizati se usred noći po zimsku jaknu u auto. 🙂
Može medo, ali na daljinu
Nakon gotovo neprospavane noći u šatoru i postupnog oblačenja na sebe slojeva svega što imamo u torbi, mi s tridesetke najranije ranimo jer nas još čeka i poduža vožnja autobusom do starta na Kočevski Rog. Dok obavljamo svoje jutarnje pripreme i carboload doručak, do nas već dopire zvuk s pozornice – odbrojavanje za ekipu koja starta na 60 kilometara Bear Traila.
U bus se ukrcavamo Kruno, Damir i ja. Nažalost, naša se Jelena zbog problema s koljenom morala prebaciti s 30 km, pa ponoviti lanjskih 14. Voljela bih da je bila uz mene već u autobusu jer je bio užitak promatrati gusti hlad još gušće (pra)šume, kroz koju nas je brdska cesta uspinjala dobrih pola sata. Razigrane mašte nedavnim vijestima, cijelo smo vrijeme među drvećem pokušavali razabrati kakvog medu. U velikoj želji čak bih ga i ugledala u kakvom panju, trulom deblu ili sjeni, iako ga ni najmanje nisam imala želju vidjeti uživo na trkačkoj stazi.
Obično volim kad se gužva oko mene raščisti i kad me tuđi tempo ne izbacuje iz ritma. No ovaj put nisam baš željela ostati sama na stazi. Nažalost, želja mi se ostvarila. Sve su se strepnje od susreta s medom rasplinule kad su krenule muke i borbe sa svojom glavom i nogama, ali i s trkačicama oko sebe koje nikako da se osuju tijekom utrke. Bilo da ja njih ostavim iza ili one mene, nije bilo važno, samo da se ne moram cijelo vrijeme ubijati nadmećući se.
Da zaslužiš prašumu, moraš se popeti – makadamom
Većina njih me ostavila od starta jer je utrka krenula meni najmrskijim terenom – blago penjućim makadamom. To se mora moći trčati, a meni se i u najlakšem tempu “kisele“ kvadricepsi u roku odmah. Ne znam koliko bih se morala zagrijavati prije ovakvog tipa starta, a da mi se to ne događa. Nekako sam iscijedila nazovi trkački ritam tih kilometar i nešto, a onda je krenuo strmi šumski uspon na prvi vrh – Veliki Rog. I taj dio jedva sam klipsala jer nije bilo prostora za oporavak nakon makadama. Gore je bio vidikovac s kojeg navodno puca prekrasan pogled na stoljetnu prašumu Rajhenavski pragozd. Ugledavši par koji se penje na nj, ja sam samo u strahu upitala “Ne moramo se valjda i tu penjati?!“ 🙂 Srećom, to je bio samo njihov izbor.
Napokon kreće “moj teren“, iako nisam odmah mogla zablistati u svom sjaju. S vrha se, logično, moraš spustiti. A dolje vodi, ne preduga, tehnički vrlo zahtjevna nizbrdica u vidu single tracka “ukrašenog“ krupnim kamenjem. Većina koja me u početku prestigla, ovdje nije bila toliko vješta pa sam završila u čepu. S jedne strane mi je to odgovaralo jer mi je trebalo malo vremena za oporavak od svih onih penjanja. Na kraju krajeva, utrka je koncipirana kao trčanje s vrha u nizinu i ima više nizbrdice nego uspona – bit će prilike za obrušavanje “na glavu“!
Zašto krasni tehnički spustovi uvijek traju kraće od uspona?
Oh, kako sam se zavaravala! Čim mi se raščistio put, počela sam jurcati nizbrdo kao da nema sutra, a preda mnom je bilo još gotovo 30 kilometara. Što sam ja očekivala – da će sad cijelo vrijeme do cilja ići nizbrdica samo za mene stvorena?! Iako je na ruti bio pregršt krasnih tehničkih spustova, oni nisu toliko dugo trajali i redovno su bili “razbijeni“ sasvim pristojno iscrpljujućim usponima ili barem hupserima. Tako da, nakon što bih “poskidala“ konkurentice ludujući blatnjavo-kamenitim “singlicama“, one bi opet suvereno prolepršale pored mene na usponu dok se ja borim za kisik u mišićima. I tako cijelu utrku, što je bilo fizički i psihički vrlo zamorno.
Nakon kišnog razdoblja i noći smrzavanja u šatoru, dan utrke bio je prvi pravi ljetni dan s temperaturom koja se približila tridesetici. Srećom, veći je dio utrke vodio kroz osvježavajućom hladovinom zaštićenu šumu. Sjećam se prvog trenutka kad sam osjetila sunce pri izlasku na neki izloženiji makadam. Osjećala sam se kao vampir koji će se rasplinuti sad i ovdje, no srećom, vrlo brzo su se nad nas nadvile neprobojne krošnje kočevskih šuma.
Navodno smo negdje protrčali i uz veličanstvenu Debelu jelku odnosno Kraljicu Roga, ali u žaru borbe i svoje muke, jedina debela i teška koju sam doživljavala bila sam ja. 🙂
Grčevi pa postolje za Dedu i njegovu gospođu
Sviđalo mi se kad bih se iz jedne šume trail stazom spustila do makadama pa vidjela kako ga ruta siječe i ulazi na novu šumsku stazu s druge strane ceste. Nije mi se baš svidjelo kad bismo izašli na makadam i onda morali još dosta dugo trčati njime. Malo je to previše makadama za moj ukus, ali možda nije ni to loše da se promjenom terena malo odmori jedan set mišića, a aktivira drugi. Srećom, ni jedna se cesta više nije penjala kao ona na startu pa se je i tu ponekad mogao pružiti korak.
Mene je moje jurcanje nizbrdicama u prvoj polovici utrke koštalo gadnih grčeva u drugoj polovici. U početku sam se ponašala kao da trčim utrku dugu 15 kilometara, pa sam zadnjih deset morala usporiti. Kad sam se napokon našla na poznatom terenu od prošlogodišnje 15-ice Lynx traila, gdje bih napokon mogla finiširati k’o od šale, morala sam s oprezom gaziti da ne ostanem ležati u grčevima nadomak cilja.
Ipak, čini se da je i onih pet djevojaka koje su se stalno motale oko mene bilo na izmaku snaga jer sam ih, jednu po jednu prošla i ne tako brzim korakom. I tako sam dotrčala do 13. pozicije u ljutoj ženskoj konkurenciji opasnih Slovenki (ali i Hrvatica!) i treće pozicije u dobnoj kategoriji. Kasnije je na opciji “flyby“ bilo zanimljivo gledati kako se cure i ja igramo lovice. 🙂
Idući put vodimo i blizance!
Osim što sam zadovoljna svojim vremenom od 4:10 sata, ponosna sam na svojeg partnera Damira Kligla koji je bio na pobjednik u kategoriji do 60 godina. Zadovoljstvo mi je istaknuti da se pri prozivanju na razna postolja često moglo čuti da netko dolazi iz “Hrvaške“. Ponosna sam što sam uspjela oko sebe okupiti ekipu dugogodišnjih trkača, ali i netrkača, koji su svi jednako zavoljeli ovu utrku te u redovni dolazak uvrstili ovaj festival sporta i divljine u srcu Kočevja – Jelena Horvat, Valentina Čadavec, Tanja Kuzmamović, Kruno Tomljanović, Robert Pokopec i Siniša Muhtić.
Nadam se da ćemo idućih godina uspjeti zaintrigirati i svoje prijatelje parove, svaki s po jednim parom blizanaca jer Kočevsko Outdoor Festival, osim ozbiljnih dužina od 60 i 30 km te rekreativnih od 15 i 10 km, pruža odlične mogućnosti za obitelji s djecom. Besplatnu dječju utrku na 300 metara za djecu do 12 godina, ali i Bambi Trail u dužini pet kilometara za djecu stariju od 10 godina, kao i za obitelji i skupine u nenatjecateljskom obliku i bez vremenskog ograničenja. Također, kad roditelji budu trčali svoje utrke, organizator osigurava besplatno čuvanje djece uz animatorski program i razne igre.
Ex Yu rock koncert za tovariše z Hrvaške
Mi, kao velika djeca, od svih smo sadržaja bili najzaokupljeniji jezerom, iako je na mjestu događaja bio uvijek pažljivo biran kvalitetan glazbeni program. Prošle smo godine pred pozornicom popratili gotovo cijeli punk-rock line up po našem ukusu, a ove smo godine uživali u obradama “ex Yu“ rock repertoara tako blizu domu i srcu. 🙂 Cijelo popodne, pak, prije večernjeg sastava MYuzika, svakim prolaskom uz pozornicu osobito sam bila fascinirana vokalom benda Šok za koji sam bila uvjerena da je neki tetovirani Herkul, dok nisam ostala šokirana činjenicom da ta glaščina dopire iz usta nježne djevojačke pojave.
Kočevsko Outdoor Festival s razlogom se naziva festivalom jer je uistinu nudio niz dodatnih sadržaja, od igara preko sportskih sadržaja u prirodi i na vodi, kušanja lokalnih delicija pa do poučnih tura okolnom divljinom. Također, tu je bilo još jedno mjesto događanja, u MTB centru na drugom kraju mjesta. Ondje je organizirana vertikalna utrka SELECTBOX Vertikal Fridrihštajn, pri kojoj se u dva i pol kilometra svladava gotovo 500 metara uspona do starog grada Fridrika Celjskog i Veronike Desinićke.
A mi smo mislima već u listopadu i zadnjim trzajima sunca na Arhipelago Trail Run vikendu Ugljanom, Pašmanom i Dugim otokom. Ove su utrke ujedno i dio Europe Trail cupa, a za iduću nam je godinu na piku i jedna nova, tek prvi put održana Tour de Hvar. 😉
Piše: Martina Maloča
Foto: KOF, Jure Lenarčič, Luka Fabčič, privatna arhiva
