Prošlo je prilično godina, od kada sam sa Srđanom i Mijom pričao da moramo završiti Ironman, a evo u 2012. to se i dogodilo. Kako jednostavno nisam od onih koje vole “biti zadnji” , a zadnje 3 godine podizao sam rezultate na maratonu, nakon kupnje TT bike, ova godina je bila određena za debi na 3.8-180-42.
Pripreme su počele u siječnju i da nije bilo prometne na motoru, sigurno bi imao i koji kilometar više u nogama, ali to ostaje kao dug za sljedeći. O Rothu su već pisali mnogi naši poznati triatlonci, sve se zna, ali to vidjeti „uživo“ je sasvim neka druga priča. Prolazeći biciklom kroz Solarberg, gdje svaka stanica u tijelu prolazi neviđeni „orgazam“ je nešto savršeno.
Po prvi put ove godine suradnju su ostvarili ITU i Challenge, te je (half i puni) IM postao Europsko prvenstvo u dugom triatlonu. Sljedeće godine to je Barcelona-half i Wichy-full. To je bio jedini način da budem na startnoj listi, te nakon prilično mail-ova HTS (hvala Dorijanu!) prema organizatoru i 470€ uplate, u travnju našao sam se na listi kao profi. To je značilo krvni doping-test i dolazak 4 dana ranije u Njemačku. Inače Roth je najveća IM utrka u svijetu, broj natjecatelja sa štafetama je preko 5000, a organizacija je toliko dovedena do savršenstva (preko 5300 volontera i 200 tisuća navijača) da je popunjena u roku od 3 sata kad se otvore prijave.
Na put sam krenuo sa Andrejem (koji nažalost nije nastupio zbog bolesti, a prošlogodišnji debi 8:19 mu je otvorio sva vrata dugog triatlona). Iznajmili smo stan u Spaltu, selu pokraj Rotha, a tamo nas je dočekao Matthias, Švicarac oženjen Zagrepčankom (prošle godine 9:35-zanimljivo je kako malo trenira, a ima ovakav rezultat ), inače bivši biciklist do prometne nezgode, koji je kao junior vozio sa Cancellarom. Od njih dvojice naučio sam više u 5 dana nego u zadnjih nekoliko godina.
Kao što sam napisao na početku, da nisam „loser“, cilj mi je bio sekundu ispod 9 sati. Iako su utrke u Grazu i Salzkammergutu ove godine to obećavale, letvica je bila prilično visoko, a moram priznati da neki nisu vjerovali da mogu to iz „prve“.
Rani start prve grupe 6:30, zahtijevao je buđenje u 4:00, te je sve definirano išlo po planu.
Plivanje 50:28, prošlo je odlično, sa tim da sam imao prilično rezerve na plivanju, strah je onaj koje me je sputavao za jači tempo.
Bike 4:51, iako je vjetar bio prilično jak, kažu zadnjih 5-6 godina nikad jači, na biciklu sam držao grupu, koja se prilično osipala, a kako sam u 1. krugu vozio s drugoplasiranom, a u 2. krugu s prvoplasiranom, najmanje 3 sudca na motoru bili su cijelo vrijeme s nama, tako da je draftanje dobro kontrolirano. Možda sam i ovdje mogao stisnuti malo jače, ali strah od maratona koji me čekao bio je veći.
Trčanje 3:03, ovo je jedina velika greška koju sam napravio na utrci, jednostavno sam prejako krenuo 5km-19 min, 10km-40 min., meni se činilo lagano. Sat je pokazivao da trčim prebrzo, a ja jednostavno nisam mogao usporiti, svaki kilometar sam govorio sad ću sporije, a on bi ispao prebrz. Naravno nakon 15 km, noge su to same učinile. Tada me prestigla Rachel (prvoplasirana) i još nekoliko muškaraca. Nakon 21. km postajalo mi je sve teže, frekvenciju dogovorenu sa trenerom držao sa do kraja, a mislio sam da ću uskoro prohodati. Zamislio sam da kad prođem 5 min/km, počinjem hodati pa dokle ide.
Puls je padao i u glavi su se počele vrtjeti razne kombinacije; da li da odustanem, što ako ide preko 9 h…
Ono što me guralo naprijed je oznake kilometara i okrijepe, rekao sam jedan po jedan, pa dokle ide.
Ispalo je da nisam prošao 5 min/km iako je u rezultatima na 39 km. to prikazano, a na 40 km, 4 min/km, pa mislim da je oznaka postavljena na pogrešnom mjestu.
Zadnjih 2 km je ludilo po ulicama Rotha i noge same trče. Ulazak u cilj na kameri se čini prilično težak, a meni se činilo da nisam u toliko lošem stanju.
Zone izmjene i prehrana na utrci koji sam koristio bila je pogođena 100%, definitivno „Sponser competition“ i tablete soli mojem organizmu odgovaraju savršeno. Zadnjih 21 na trčanju bila je kombinacija coca-cole i vode. Na kraju 8:48:32 i 23. mjesto ukupno, te 2. u kategoriji, je za mene i više nego odlično, bio sam prijavljen kao PRO, ali T-com je taj koji me „hrani“, tako da 8 sati i više provedenih na poslu , čini me da sam daleko od profija. Svi planovi su ostvareni, iako je moglo biti 5 minuta bolje, a da nije bilo vjetra, jako blizu za mene magičnih 8:30.
Ovo definitivno pokazuje da na bilo kojoj utrci Ironman serije, ukoliko ne bude pehova, mogu se kvalificirati na Svjetsko prvenstvo-Hawaii, samo je pitanje 6-7 tisuća €, ali kad-tad naći ću se na startnoj listi Kailua-Kone.
Naravno zahvala SVIMA na velikom broju SMS-a, mail-ova … koju ste mi poslali (posebno family Kukoč, Elezović i najjačem škverskom triatloncu Paši ), te domjenku na Marjanu i Tijardovića dvorima-stvarno mi se steglo u srcu.
Samo moje cure Vanda i Petra znaju koliko su me trpjele zadnjih mjeseci -što se više utrka približavala bio sam sve nervozniji, zahvala i mom treneru Andreju-prvenstveno kao dobrom čovjeku sa velikim iskustvom u ovim natjecanjima (TBB team i Brett Sutton su sigurno pravi odabir za put prema „gore“), zlatnim rukama „fizia“ Frane Plazibata i naravno S. Šitiću – treneru sa velikim iskustvom i odgovorima na sve moje upitnike (bravo još jednom za Karlu-ona je jedna od 25 plivačica na svijetu koje idu na OI).
Planovi u ovoj godini su još 02.09. half IM Challenge Walchsee-Tyrol, te 30.09. TriStar Split, a ukoliko ga ne bude IM Challenge Barcelona, naravno uz HR utrke-bolje rečeno Dalmatinske, ispada da TK Split „drži“ skoro cijeli HR kup. Uz ovaj rezultat ostvareni su neki kontakti, ali dok se ne ostvare ne bi o njima, te besplatne startnine na Challengu, što je razvidno ostvarenom rezultatu. Ovo je samo dio priče koju sam stavio na papir, čekajući slike marathon-photos koje na kraju nisu ispunile moja očekivanja.
Uz malo sreće i dobrog zdravlja do nove utrke želim svima što bolje rezultate!
Hrvati koji su još završili utrku su: Aleksandar Grah, Nago Boris, Igor Mogoroš i Damir Mesec.
Autor: Marin Koceić
