Trkačko nadmetanje u ovom je scenariju bio najmanji razlog prijave na trail utrku. Obećani provod na punk koncertima i craft beer festivalu, te kupanje u jezeru dok imate podignuti šator tik uz njega, bile su stavke koje su Kočevsko Outdoor Festival učinile neodoljivom ponudom. Trčanje šumskim stazama Kočevja bile su samo šlag na torti za ljubitelje svega navedenoga.
Od kraja svibnja do kraja lipnja vikendi su nam pretrpani utrkama. Samo je taj 31. 5. – 2. 6. ostao slobodan za trening dužine u brdu. A onda je na 3sporta.com stigla najava s takvim programom i opisima da je Kočevsko po svaku cijenu moralo biti nagurano u raspored! 🙂
Gledat ćemo to kao trening
Nema veze, napravit ćemo tako da nam ova utrka bude trening za ono za što se pripremamo. Damir će na 30 km s 1000 m uspona (Salomon Wolf Trail – Golden Trail National Series), a ja ću sa svojim curama početnicama na 15 km sa 400 m uspona (Kočevsko Lynx Trail) u njihovom tempu. Jelena je zapravo nakon mnogo godina, zbog povrede “recidivistica“, a Valentini je ovo prva utrka u životu.
Krećemo iz daleke Slavonije i putem skupljamo “rakovu djecu“ – jednu u Koprivnici, drugu u Zagrebu – i vozila pretrpanog opremom za kampiranje entuzijastično krećemo prema slovenskoj granici. Entuzijastično i pomalo zabrinuto. Iza nas su dani puni kiše i potopa diljem zemlje, a ispred nas sve crnji i crnji oblaci. A mi moramo dvije noći provesti u šatorima! Prolazimo kroz nekoliko područja s pljuskovima i taman kad se učini da je pred nama vedro i da smo kišne oblake ostavili iza sebe – Paf! Iza sljedećeg brda još teži i tamniji oblaci nego ijedan ranije!
“Trening za umiranje“
Nakon dugog vijuganja cestama slovenskih zelenih brežuljaka (koji su na povratku po bistrom vremenu izgledali mnogo zelenije i bajkovitije), stižemo u Kočevje i 20-ak minuta sjedimo u automobilu, buljimo u stakla kroz koja se ne vide recepcija ni prijave pred kojima smo parkirani i pitamo se zašto nitko od nas nije ponio kišobran. Nakon nekog vremena, kiša se napokon smiruje i mi obavljamo svoje, ni dalje previše sretni što moramo šator podići u priručnom kampu, na dobrim dijelom potopljenoj livadi i što nas očekuje vikend pun neizvjesnosti. Kupanje u jezeru sa šatorom odmah pokraj više nije tako neodoljiva ponuda, a kupanje u šatoru postaje sve izvjesnija alternativa. A mi više nismo u dvadesetima i naše reume sve teže podnose ovakve avanture. 🙂
Ipak, iskorištavamo taj “prozor“ privremenog razvedravanja i trudimo se učiniti sebi da nam bude najbolje što može – podižemo logor, oblačimo se u toplo (sreća da sam ponijela rukavice u kojima sam čak i spavala), vadimo slavonski kulen i podravski špek i kobasicu te se dodatno zagrijavamo rakijicom.
Niski start
Noć koja je uslijedila bila je kišovita, hladna i besana, dok smo brojali koliko je kapljica šatorsko krilo propustilo na naša čela. Oko pet sati dočekali smo svitanje bez kiše i digli se zajedno s Damirom čija utrka starta prva. Napokon su nas pomilovale zrake sunca i uživali smo u prvoj kavici s plamenika, kako pravim kampistima i pristoji. Ispraćamo Damira na start, odnosno na autobus koji ga još dugo vozi do startne pozicije i gdje još dugo čeka “da pištolj opali“.
Nas tri imale smo još dva i pol sata do starta, uspjele doručkovati i opustiti se… malo previše. 🙂 Start nam je bio 300-tinjak metara od šatora i svejedno smo uspjele zadnji tren doći na odbrojavanje. A ondje je atmosfera bila luda i dobro zagrijana! Svi su cupkali u mjestu kao da im gori pod petama i iščekivali da taj vječiti AC/DC odbroji svoje i “pusti nas s lanca“. A onda je krenuo pravi rock ‘n’ roll! Onaj blatni… a naša Valentina je imala najteže moguće vatreno, odnosno blatnjavo krštenje. Bio je tu red hodanja, red trčanja i tako naizmjence sve do cilja. Bilo je i dovoljno vremena za okinuti pokoju fotkicu prirode Kočevja koja je strpljivo pozirala kao prava dama, čak i u blatnom izdanju. 🙂
Damir pobjednik u 50+, a Valentina je pobijedila samu sebe
Staza je bila kružnog tipa s vrlo malo uspona, no za početničke noge svaki je brežuljak izgledao kao uspon na Everest (svi pamtimo te dane). Profil staze, iako trail koncepta, bio je jednako primjeren kako za brze (cestovne) trkače, tako i za početnike. Koliko god bila obožavateljica blata, ono je za njih bila jedina otegotna okolnost. Zato su protutežu radili odlični volonteri na dvije bogate okrepe na našoj ruti, pa smo i mi žrtvovali malo vremena za posvetiti se njima (čitaj: izgovor da se odmorimo na okrepi). 🙂
Posebno zadovoljstvo bilo je vidjeti našeg Damira Kligla kako juri pokraj nas u grupi sa svojom konkurencijom, kao i vidjeti ga na postolju kao pobjednika u kategoriji 50+. A nakon 2:27 sata na stazi evo i nas tri u cilju! Sretne što nismo zadnje, ponosne na našu Valentinu koja je junački odradila svoju prvu utrku i koja je na kraju stalno ponavljala “Ja nemrem vjerovat da sam izdržala 14 km!“ Na utrci je ipak više ponavljala “Ja više nemrem, krepat ću…“ i slično tome. Kao i da više nema snage za trčanje, kad sam joj rekla da se u cilj uvijek utrčava i da mora malo potegnuti na kraju. Naravno da je zadnji kilometar istrčala i da smo sve tri uletjele u cilj držeći se za ruke, kao prave pobjednice!
“Čreva na plot“ i mozak na pašu!
Pivo i obrok u cilju došli su kao lijek za tijelo i dušu izmučene blatom i nesanicom, a hladan tuš u kampu za razbuđivanje kako bi se izdržala vesela koncertna večer na pivskom festivalu. Naš favorit bila su Čreva na plot benda Slon in Sadež, a posebno nas je zabavljalo testiranje našeg poznavanja slovenskog jezika.
Najvažnije, vrijeme je odolijevalo cijelo vrijeme utrke, a nakon toga samo je išlo nabolje. Istina je da se popodne vjetar poigrao još pokojim banerom izlagača i da smo koncert proveli u kapuljačama, ali uvjeti i temperatura bili su idealni za trčanje. I druga noć je bila hladna, ali prospavana u komadu, a kompletno dopodne provedeno na i u jezeru. Napokon! Neki od nas čak su uspjeli i izgorjeti. 🙂
U svakom slučaju, Kočevsko Outdoor Festival idealna je kombinacija za trkače koji su u srcu punkeri i pivopije i koji teško u rasporedu pronalaze mjesta za koncerte i pivske festivale kraj svih tih utrka. Također, idealan je za početnike kao i za napredne trkače. Logorovanje u nomadskom stilu manje je idealno za nas babe s bolesnim leđima, kojima je sve teško, ali zato Kočevje nudi i dosta privatnog smještaja s krevetom u toplom. 😉
Još malo fotki…
Piše: Martina Maloča
Foto: privatna arhiva i KOF
