TENE NA NOGE I VAN!

Trčanje je sport (i) za sportske antitalente

Dosta je godina prošlo od kada ne idem u školu i nemam tjelesni. No dobro se sjećam kako je to izgledalo u osnovnoj i srednjoj školi. U zdravom tijelu zdrav duh bila je samo krilatica, koja implicira da bismo se svi trebali baviti sportom, no stvarnost je bila drugačija – školski sport je zapravo bio samo metoda za otkrivanje talenata, promociju države i nakaradnog društvenog uređenja u kojem smo živjeli.

 

Fast forward 30 godina… školski predmet tjelesna i zdravstvena kultura i dalje izgleda gotovo identično. I dalje naši klinci moraju ostvariti neke norme, skočiti dovoljno daleko, napraviti dovoljno trbušnjaka, trčati dovoljno brzo. A svi znamo kako reagiramo na nešto što moramo a ne možemo, pa na kraju budemo i kažnjeni.

Sjećam se kolegica iz razreda koje su bile “smotane”, koje su se izvlačile na “one dane” kada je trebalo raditi nešto što ne mogu, koje su bile trome, spore i kojima je školski sat tjelesnog bio najgori dio dana. (Da se razumijemo, bilo je i takvih kolega, ali bolje se sjećam kolegica.  😉 )

Tako i danas, umjesto da promičemo spomenutu krilaticu i širimo svijest o pozitivnim stranama bavljenja rekreativnim sportom, masovno proizvodimo “sportske antitalente” i kod djece izazivamo otpor prema svakoj tjelesnoj aktivnosti. Malo po malo, i kod njih sport postaje nešto što se konzumira na TV-u, a producirani sportski “antitalenti” sa sportom imaju kontakt samo u ulozi navijača.

 

I onda dođeš u godine kad shvatiš da ti tijelo otkazuje. Počinje križobolja, nakupe se kile, teško ti se sagnuti, zadišeš se uz stepenice… I shvatiš da ti tijelo šalje neku poruku nakon desetljeća mirovanja i neaktivnosti. Poruka je jasna – ako nešto ne napraviš, bit će samo gore!

“Ali što da radim, ja sam sportski antitalent, tromost mi je drugo ime, a trosjed prirodno stanište? Ni u najboljim godinama teško mi je bilo istrčati zadanu dionicu na tjelesnom, ne želim ponavljati te traume!”

Da, mnogi pomisle tako i nikad ne krenu. Što mislite, kako dolazi do toga da nam je država jedna od najgore rangiranih kada se govori o bavljenju rekreativnim sportom? Kako dolazi do toga da su kardiovaskularne bolesti uzrok oko 45% svih smrti u Hrvatskoj? Do toga dolazi jer smo neaktivni, jer pušimo, jer smo debeli, jer nikad ne krenemo promijeniti svoj život.

Koje je rješenje? Ima ih mnogo, ali jedno od najjednostavnijih, najprirodnijih i nejjeftinijih je – trčanje.

Trčanje je sport (i) za sportske antitalente! Trčanje je sport koji je lako početi trenirati, koji daje brze početne rezultate, sport u kojem se već nakon nekoliko mjeseci možeš natjecati, proći ciljem utrke, dobiti medalju oko vrata.

Trčanje je sport za svakog, bez obzira na godine i kilograme.

Kad počneš trčati otkrit ćeš svoje drugo ja. Otkrit ćeš da nisi sportski antitalent, da nije važna početna pozicija na kojoj si sad i da se možeš pomaknuti iz letargije koja vodi u bolest i prerani kraj. Otkrit ćeš ljepotu druženja s ljudima kao što si ti, ili ljepotu samovanja na treningu u prirodi. Trčanje je sport za svakog, trčanje je sport za cijeli život.

Trčanje će ti pomoći da ponovno svoj život uzmeš u svoje ruke.

PROČITAJ -> SVE ŠTO TREBAŠ ZNATI O POČETKU BAVLJENJA TRČANJEM

UKLJUČI SE U FACEBOOK GRUPU “TRČIMO!” -> __

 

Z

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here