PIK-PAK ZA MENE!

Trčanje timske utrke ili štafete iz ljudi izvlači ono najbolje

Raspravljali smo već o tome je li trčanje usamljenički sport ili i ono može njegovati timski duh, bez obzira što se ne radi o ekipi vezanoj okruglim rekvizitom. Ipak, čovjek je društveno biće i većina trkača koja redovno pohađa utrke, ne čini to zbog rezultata, nego zbog druženja s dobrom ekipom istomišljenika. Na kraju krajeva, na masovnom događanju poput utrke, čovjek ne može biti sam.

 

Jasno, ima trkača koji su vječiti samotnjaci iz raznih razloga, a svakom trkaču ponekad odgovara odraditi trening solo da raščisti misli nakon napornog dana punog gužve i stresa. Svatko zna zašto trči i s kojim ciljem. Važno je biti svjestan svojih mogućnosti te se držati nekog okvirnog plana.

 

Poticajno djelovanje trčanja u grupi

Međutim, to ne znači da ti skupina pri tome ne može pomoći. Dapače! Na dugim utrkama poput (polu)maratona te trek&traila, trkači(ce) si počesto nađu društvo na stazi i “skompaju se“ s ostalim, njima sasvim nepoznatim, kolegama. Trčanje u skupini na osobu može djelovati vrlo motivirajuće te pružiti osjećaj psihičke sigurnosti.

Poticajno djelovanje trčanja u grupi, evidentno je iz ustrajnosti i napretka novopečenih trkača koji se upisuju u škole trčanja. Osim što ondje učiš o tome kako pravilno trenirati, činjenica da te čeka termin za trening i ekipa koja je “u istoj kaši“, potiče te da se izvučeš iz komfora doma svoga i pojaviš se na treningu.

U školicama i klubovima uvijek je dobra ekipa, a zajednička su putovanja na utrke poput ponovljenog maturalca, pa i do nekoliko puta mjesečno :). Ovdje ćeš steći najljepša prijateljstva s ljudima koji u potpunosti razumiju tvoje trkačke brige i krize, te se vesele svakom tvojem uspjehu. S njima ti neće ponestati zajedničkih tema.

 

Potegni ekstra za ekipu!

Još jedan pokazatelj da je trčanje timski rad ekipna su natjecanja. Najčešće bi to bila neka prvenstva, ili pak, štafete, a u posljednje vrijeme sve se češće uvodi i ekipno vrednovanje rezultata nekog kluba ili tima na utrkama.

Isto tako, u zadnje vrijeme postao je trend poticati timski duh na radnom mjestu i stvarati zdraviju radnu sredinu u firmama, kroz poticanje zaposlenika na trčanje i organiziranje timova za zajedničke nastupe na utrkama. Ogledni primjerak za to u Hrvatskoj je B2B Run.

U svakom slučaju, ekipna natjecanja poseban su motivator jer te primoraju da potegneš ekstra za tim, a i dobar je osjećaj što doprinosiš timskom rezultatu.

Ovo je štafeta – tu se navija dok posljednji iz tima ne utrči u cilj!

Štafeta je poseban doživljaj i svaki bi trkač trebao barem jednom u životu okušati se u njoj. Jedna je stvar trčati samo za sebe i ne odgovarati nikome osim sebi. Pa si i dozvoliti da posustaneš kad ti mali vražićak na ramenu prišapne kako ti je teško i kako ti ne treba to u životu…

U štafetnoj utrci vidjet ćeš kako uistinu funkcioniraš kao dio tima i pod pritiskom da se moraš potruditi za tim. Naravno, to treba gledati kao pozitivni pritisak – onaj adrenalinski okidač koji će te pogurnuti da daš još malo ekstra od sebe. Zato štafete i jesu koncipirane tako da velika dužina bude rascjepkana na više manjih – jer ćeš, kad preuzmeš svoju štafetu, potegnuti maksimalno u visokom sprintu.

Još jedna pozitivna strana štafete koja doprinosi tome da daš maksimum kad dođe tvoj red, jest što prije i/ili poslije svog nastupa imaš dovoljno prostora za odmoriti, odnosno pripremiti se ili ispuhati. Za to si vrijeme najvatreniji navijač svojim članovima tima, dio publike koju kao solo trkači počesto na utrkama nemamo. A onda, kad dođe tvoj red i sam(a) ćeš tu ludu i poticajnu atmosferu osjetiti na svojoj koži te dobiti vjetar u leđa.

Uistinu, nema ljepše atmosfere na utrci, nego kad i publiku i natjecatelje čine trkači i trkačice. Nitko ne zna bolje ono što ti prolaziš i osjećaš kao trkač, nego drugi trkač. Osim toga, i na stazi i oko nje cijelo je vrijeme muving, druženje i zabava. Neće se dogoditi da se slučajni prolaznici, koji su samo malo došli baciti oko na to što se događa, pokupe kući pa odjednom sve ostane pusto. Da se svi koji su završili, pokupe kući, a ti ulaziš u cilj popraćen(a) tišinom i sam(a) kao duh. Ovo je štafeta, a na štafeti se čeka i navija dok i posljednji iz tima ne utrči u cilj!

Atraktivna timska utrka 17. 5. na Trakošćanu

 

Ameri i Viking diktiraju štafetni trend u svijetu

Gotovo svaka maratonska i polumaratonska manifestacija, sadrži i disciplinu štafete, kako svugdje u svijetu, tako i kod nas. Izuzev toga, na svjetskoj trkačkoj sceni postoje vrlo atraktivne štafetne utrke, posebno koncipirane kao samostalna događanja. I nisu nužno uvijek cestovne…

Prema nekim top ljestvicama atraktivnosti, čini se da su štafete najpopularnije u SAD-u – razne iz serije Ragnar (Trail Relay Atlanta, Socal, Reach the Beach…), American Odyssey Relay, Golden Gate Relay, Hood to Coast Relay, New Balance Reach the Beach Relay, Kentucky Bourbon Chase, Smoky Mountain Relay, Lake Tahoe Marathon Relay i druge. Mi ćemo izdvojiti tri.

Tako, Great Lakes Relay na ruti obilazi i obale triju velikih jezera Michigana. Specifičnost je da se na tom dijelu potiče sudionike neka trče bosonogi, a na ruti ih čekaju gaženja močvara i rijeka, pjeskoviti teren te usponi na brda. Potom, tu je Top of Zion Relay, štafeta u kojoj se natjecatelji moraju potruditi za pogled koji oduzima dah. Penju se na brojne planine i brda dok ne dođu do cilja, te ova utrka definitivno nije namijenjena početnicima. Na njoj ekipa može birati između kategorija od 95, 100 i 195 milja.

 

Pioniri na domaćoj sceni

Ragnar Relay Colorado dio je Ragnar Relay Series, utrke koja se održava diljem Amerike, ali i u Europi. Izdanje u Coloradu izdvojeno je kao najatraktivnije zbog najljepšeg krajolika. Također, ni težinom ne zaostaje jer tebe i tvoj tim na ovom terenu očekuje 10.500 stopa uspona na 195 milja trail-štafete u planinama. Ni “osovinska sila“ redakcije 3sporta (čitaj: urednik Zvonimir Mikašek) nije mogla odoljeti zovu vikinškog junaka Ragnara te se “na glavu“ bacila u izazov dug 280 kilometara u Engleskoj. Dobro, da ne pretjeramo, radi se o deseteročlanoj štafeti duž obale engleskog kanala, uz poznate White Cliffs, Dover pa do Brightona. Tako da je svatko istrčao 30 kilometara, i to na rate.

Dapače, ova je utrka imala toliko inspirativan utjecaj, da se u uredničkoj glavi istom počeo razvijati “zli plan“ za hrvatske prilike – Lucky Trail. Jer i mi svoj očaravajući krajolik za trku imamo, a to je dvorac Trakošćan i njegovo bajkovito okruženje.

 

Piše: Martina Maloča
Foto: bigstockphoto.com

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here