RUŠIMO MITOVE I PREDRASUDE

Jesu li trkači samotnjaci, a trčanje netimski sport?

Pričala mi je prijateljica kako je bila na razgovoru za posao, pa joj je potencijalni poslodavac postavljao već ustaljena “profilerska“ trik-pitanja na takvim razgovorima. Međutim, on ih je očito negdje tek pročitao ili čuo – tumačeći ih, naime, na svoj amaterski način. “Čime se bavite u slobodno vrijeme, bavite li se nekim sportom?“ upitao ju je. “Da, trčanjem“ bio je njen odgovor. “Aha, znači, niste timski igrač“ zaključio je veleumno ovaj poslodavac. Nije dobila posao. Razlog nepoznat. Nije ni da joj je nešto posebno “mirisao“ nakon susreta s ovakvim logičkim sklopom…

 

Svatko od nas ima svoj razlog zašto trči – ljubav prema sportu, kretanju, trčanju, bijeg od negativnih emocija i događaja, ispucavanje, ljubav prema prirodi i svježem zraku, potreba za mirom i samoćom, ali i želja za druženjem s ljudima koji dijele istu ljubav.

Neki stvarno uživaju u tim trenucima koje ulove samo za sebe, posebice tijekom svakodnevnih kraćih treninga. Nekima odgovara i usamljenički cjelodnevni vikend-trening u prirodi, gdje se meditativno i asketski stapaju s prirodom. Neki vole i kroz utrku prolaziti sami jer se tako najbolje koncentriraju, ne ometa ih tuđi ritam, dahtanje, kuknjava i brzina. Neki su jednostavno kompetitivni i žele sebe cijeloga dati u svoj rezultat, ne dijeleći svoje zaslužene tantijeme ni sa kim.

 

Klub kao druga obitelj

Ljudi su različiti, pa zašto bi trkači bili iznimka. Moje trkačko iskustvo govori mi da, osim što mi je trčanje postalo stil života, tako je i okruženost mojim trkačkim kolegama, ali i prijateljima, postalo svakodnevica. Osim što je ulazak u vezu s trkačem, bilo uzrok mojeg preseljenja u sasvim novu sredinu u koju se vjerojatno nikad ne bih preselila, tako je činjenica da je i moj klub u tom istom kraju, definitivno djelovala poticajno na moju odluku. To su moji prijatelji s kojima sam posljednjih godina bliskija, nego li s onima iz sredine iz koje dolazim, te koje sam kroz učestale utrke viđala češće nego one u gradu u kojem sam živjela.

S preseljenjem dobila sam samo bonus. Napokon sam dobila i društvo za treninge, barem vikendom u brdu. Isto to društvo postalo mi je društvo i za izlaske, za otići na cugu, za roštilj i sva ostala druženja koja čine moj društveni život. OK, možda ne volimo baš sve iste stvari, no kroz trčanje kao stil života uvijek ćemo imati zajedničkih tema za razgovor, ali razvili smo dovoljnu bliskost da možemo razgovarati i o nizu drugih te osobnijih stvari. Svakako se mnogo bolje razumijemo, nego s prijateljima s kojima su nam se životni putevi razišli. Uz trčanje i pivo pogotovo J . S učlanjenjem u klub, zasigurno se može reći da sam dobila drugu obitelj.

Odlasci na utrke redovno su grupni. U najmanju ruku, zbog financijske neisplativosti. Put, smještaj, klopa i startnina, pa tako na redovnoj bazi – definitivno opterećuju budžet. Grupni aranžmani mnogo su isplativiji, a s klubom dolaze i određene olakšice. Ipak, možda nije kod svakoga tako, ali meni te olakšice nisu bile motiv za ulazak u klub. U klub sam ušla da imam ekipu za utrke i kakvu sam tek ekipu našla! U svakom slučaju, u društvu je uvijek veselije i lakše.

Također, na samim utrkama susrećeš širi krug ljudi istih interesa, svoju širu familiju, rekla bih ja. I uvijek se veselite jedni drugima i uvijek se rado ponovno susrećete. A zna i “kapnuti“ poneki ludi party na kraju dana J .

Da odemo još korak dalje, osim zajedničkog suživota vikendima, odlazi se čak i na zajedničke godišnje odmore u trkačke kampove ili u privatnom aranžmanu prema zajedničkim interesima sportsko-avanturističkog tipa.

 

Ulazak u cilj držeći se za ruke

Što se tiče samog tijeka utrke, možda je to manje vidljivo na kraćim stazama, no ono što osobno mogu, jest govoriti iz iskustva dugih pruga i trek&traila. Nebrojeno sam puta na stazi doživjela da me je netko “šlepao“ za sobom – bilo to na trekingu, gdje meni karta ne znači ništa i pod milim bogom nisam znala gdje se nalazim; bilo to na ikojoj drugoj utrci, kad bi mi bilo teško pa bi me drugi trkači priupitali jesam li dobro, trebam li pomoć i da idu sa mnom. Mnogo puta kroz dugu stazu, nađe si čovjek društvo koje je podjednakog tempa pa idete zajedno jer je tako lakše. Nerijetko se događalo, da kad ja zakažem ili usporim, kolega trkač išao bi sporije zbog mene i čekao me. Doslovce bi ih morala potjerati da idu i “ganjaju“ svoj rezultat ako mogu. To vrijedi i za poznate i za nepoznate kolege, te za kolegice kao i za kolege. Možda nam se čini da je to češći slučaj među nama koji smo u nekoj sredini ili na začelju, te koji nismo konkurentni za prve pozicije, no prevarili bismo se.

Iz prve ruke slušala sam priče gdje i konkurenti za postolja zajednički trče utrku do samog kraja, družeći se i ćaskajući pa se pred kraj dogovore tko će kome prepustiti poziciju. Ili se dogovore za sprint pred ciljem “pa ‘ko živ, ‘ko mrtav“. Često se zna dogoditi da jedan favorit izvuče drugoga u neprilici, recimo pri krivom skretanju ili u krizi, pa zajedno trče do cilja i onaj “spašeni“ prepusti poziciju svom spasitelju da se oduži. Najbolji primjer kolegijalnosti među favoritima, mogli smo vidjeti na ovogodišnjoj blue stazi 100 milja Istre, kad su drugoplasirani Aljoša Smolnikar iz Slovenije i trećeplasirani domaći Marin Mandekić, odlučili zajedno, ruku pod ruku utrčati u cilj.

– Susreli smo se na stazi i odlučili ići zajedno do cilja pa tako i zajedno ući u cilj. Bili smo potpora jedan drugome i bila mi je čast trčati uz jednog takvog trkača. Predivno je sklapati prijateljstva kroz jednu ovakvu utrku – rekao je Marin za medije koji se zadovoljio prvim mjestom na Prvenstvu Hrvatske u trailu dugom 110 kilometara, a odlučivši ne boriti se i za drugu poziciju sveukupno.

 

“Ja sam bio finišer, sad je red na tebi“

O sličnom primjeru požrtvovnosti i kolegijalnosti na ovakvim utrkama mogli smo 2017. godine čitati u medijima, nakon nastupa članova varaždinskog SRD-a 315 Sjeverozapad na prestižnoj utrci Ultra Trail du Mont Blanc. Na stazi dugoj 171 kilometar nastupili su Vanja Šomođi i Nino Vinković koji je zbog sveopće strke i zbrke ostavio navlačne hlače u Couermayeru. Međutim, bez njih nisu htjeli puštati natjecatelje s jedne kontrolne točke zbog loših vremenskih uvjeta, a koji su ih očekivali nadalje na stazi.

– Mene su sa kontrolne točke pustili omotanog u astro foliju. Nakon pola sata uspona Vanja  kaže da ovo nema smisla i da se gore neće moći preživjeti sa folijom jer vjetar i snijeg šibaju užasno. Skida hlače i ponavlja „Ja sam bio finišer. Čekam te na kontrolama, ti si finišer!” Spušta se u kratkim hlačama po toj zimi natrag do posljednje kontrole, smrzava se još toliko i odlazi sa organizatorom… – ispričao je u to vrijeme Nino za medije, o žrtvi svog prijatelja koji je već završio istu utrku dvije godine prije njega.

“U sportu koji je često opsjednut brojčanim rezultatima i novcem, u ovoj utrci pobjednik ne dobiva nikakvu službenu nagradu. Ovdje se natjecatelji ne nadmeću jedan s drugim, već protiv planine. I sebe samih. Svi natjecatelji su u toj istoj borbi. Ovdje nema mjesta za ego. I zato među natjecateljima vlada ogromno međusobno poštovanje. I prijateljstvo“ pisalo je na 3sporta te godine i to je ultimativna istina.

Također, gotovo je pravilo da na ovakvim utrkama jedni trkači odluče, za promjenu, ne trčati, nego volontirati ili biti osobna logistika svojim kolegama koji su se posebno pripremali za taj podvig te godine. Tako se i ove s raznih strana moglo slušati o odličnim volonterima i asistirajućim kolegama, koji su uvelike pomagali natjecateljima na 100 milja Istre i praktički ih “vraćali iz mrtvih“. Na kraju krajeva, tko će najbolje pomoći trkaču i znati što on proživljava, nego drugi trkač. I sama sam jedne godine išla kao osobna logistika kolegici na utrci alpskim vrhovima u trajanju od tjedan dana. Mogu samo reći da ću vječno biti zahvalna za jedno takvo dragocjeno iskustvo.

 

Potegnuti ekstra za ekipu

Još je jedna stavka koja ukazuje na trčanje kao timski rad, a to su ekipna natjecanja. Najčešće bi to bila neka prvenstva, ili pak, štafete, a u posljednje vrijeme sve se češće uvodi i ekipno vrednovanje rezultata nekog kluba ili dogovorenog tima, na trail utrkama.

Ekipna natjecanja poseban su motivator jer te primoraju da potegneš ekstra za tim, a i dobar je osjećaj što doprinosiš timskom rezultatu. To je za medije potvrdila i Nikolina Šustić kad je 2016. godine osvojila srebro na svjetskom prvenstvu na 100 kilometara.

– Možda i jesam vuk samotnjak. Volim ljude, volim se družiti, ali pobjede i poraze volim nositi sama. Ne želim nikoga razočarati i ne volim biti dužna nikome – rekla je za sebe Nikolina, ali nadodala je i da ju više veseli ekipno srebro, nego njeno pojedinačno.

Veronika Jurišić rekla je prije utrke da ima 20 i nešto nastupa za reprezentaciju, a samo jednu medalju. To me nekako dodatno motiviralo da pomognem timu – bile su njene riječi tada.

Isto tako, u zadnje je vrijeme postalo trendom poticati timski duh na radnom mjestu i stvarati zdraviju radnu sredinu u firmama, kroz poticanje zaposlenika na trčanje i organiziranje timova za zajedničke nastupe na utrkama. Jedan od takvih pozitivnih primjera je akcija za firme na razini cijele države – B2B Run.

 

U svakom žitu ima kukolja

Možda trčanje dijelom jest samotnjački sport. Možda dijelu trkača on služi kao bijeg od dnevne gungule i previše ljudi u okruženju, pa im dobro dođe usamljenički trening da raščiste misli i budu sami sa sobom u tišini. Možda to odgovara i većini nas na kraju radnog dana, iako nismo samotnjaci. Međutim, ništa od toga ne čini nas manje timskim igračima i čovjekom prema kolegi koji treba pomoć ili podršku. Naprotiv, ako sam u ikojem sportu vidjela više suosjećanja, kolegijalnosti, požrtvovnosti, srčanosti prema kolegi trkaču te veseljenja njegovu uspjehu – to je bilo u trčanju.

Kao i u svakom segmentu života, sebične usredotočenosti na vlastiti rezultat i uspjeh, bilo u objektivnoj ili pokvarenoj mjeri, ima i u trkačkim krugovima. Ovu prvu, većina nas barem djelićem posjeduje – može se to nazvati egom, ili zdravim natjecateljskim duhom. Isto tako, ne može nas nitko kriviti što ozbiljno shvaćamo uloženi trud i očekivanje da nam se on u obliku rezultata i vrati.

Što se pokvarenog podmetanja “kajli“ i “zabijanja noža u leđa“ tiče, tu se uistinu radi o individualnim slučajevima koji se mogu nabrojati na prste ruke – poput namjernog navođenja konkurenta na trekingu na krivi trag, ili pak, skidanja trakica na trailovima. U svakom slučaju, toga ima u daleko manjoj mjeri, nego li u takozvanim timskim sportovima poput nogometa. Međutim, u sportu poput trčanja nedostaje jedan vrlo velik motiv, koji je ujedno i pokretač za pokvarenost – novac. No, to je druga tema…

U svakom slučaju, nakon svega što sam vidjela i doživjela u svojem trkačkom stažu i svakodnevici, i na velikom broju različitih utrka, te što sam iz toga naučila; ni jedan potencijalni poslodavac, u lošem pokušaju da bude profesionalan i da mi proda jeftinu poslovnu filozofiju – ne može mi reći da nisam timski igrač jer trčanje nije timski sport.

 

Piše: Martina Maloča

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here