KRALJICA INATA I AUTOIRONIJE

[TRČIM DAKLE JESAM] Nataša Dobrenić: Pokreće me trenutak kad nakon najveće muke i boli utrčim u cilj i želim plakati od sreće do iznemoglosti

“Ne, ne mogu u nedjelju. Mogu u petak na subotu. Ali u nedjelju moram biti u Zagrebu. Moram. Zadnje je kolo Lagvića, ja sam 11. i moram doći i probati dati sve od sebe da možda postanem 10. To je bitno. Meni je bitno. Ne, nisam rekla da ne trčim. Rekla sam da me malo boli noga, ali nisam rekla da ne trčim.”

 

Ovakvoj posvećenosti, savjesnosti, discipliniranosti, pobožnosti – ma nazovite to kako želite – mogu pozavidjeti i najbolji trkači i najveći radoholičari.

Nataša Dobrenić trkačica je koja mazohistički uživa u svojoj agoniji, koja obožava mrziti svaki mučni korak koji mora napraviti na svojim utrkama, ali ne zato jer joj je netko rekao da mora, nego zato što si je sama tako odredila. I time zasluženo nosi nadimak Namćorasta, kao što je i zasluženo postala dijelom naše serije intervjua „Trčim, dakle jesam“.

Agonija i ekstaza. Meni uglavnom agonija. …cesta je ostala moj ultimativni užas. I moja prva i zapravo najveća ljubav. (…) Ne dišem, slinim da je vjerojatno odvratno za vidjet. Zaobilazim planinare, jer nemam snage viknut da mi se maknu. Samo kao kroz veo vidim kocke ispred sebe, znam da netko i navija za mene, ali nemam snage okrenut glavu. Sve moje snage su uperene na preživljavanje tih zadnjih nekoliko metara. I onda cilj. Spas i ekstaza. Pomor, radost, užas, šmrklji, klimave noge i usputni uzvici. Vrijeme koje je stalo na startu, sad opet može krenuti dalje.“ – isječak iz Natašinog teksta “Agonija i ekstaza Lagvića“ , jednog od njenih tipičnih osvrta na utrke. Ili kalvarije, teško je reći.

Sebi na poklon škola trčanja za 44. rođendan

Iz njenih osvrta na društvenim mrežama možemo steći dojam da joj trčanje baš i ne ide, štoviše da joj predstavlja veliku muku i da uvijek dolazi u cilj među zadnjima. Isto tako, iz potonjih možemo zaključiti da svejedno i dalje uporno i ustrajno trenira, utrkuje se, bori se i batrga – ne za prvu poziciju, nego za deseto mjesto, za predzadnje ili jednostavno da stigne do cilja.

Za sebe kaže da je voljela trčanje od školskih dana, ali kasnije u kombinaciji s yogom, obitelji i poslom, njeno se trčanje svodilo na povremeno. S vremena na vrijeme, ponijela bi si stvari za trčanje na posao, pa bi s posla nasipom trčala kući. Dok jednog dana nije srela kolegu koji se bavi trčanjem.

– I tako se ja njemu žalim kak’ mi je koma trčati samoj, na što mi on spomene školu trčanja unutar njegovog kluba i odlučim se ja prijaviti, iako su upisi već prošli. I za dan, dva dobijem poziv od Janka. Da može, i neka dođem tu srijedu na prvi trening. “Oh, baš u srijedu? Mogu možda doći u subotu prvi put? Znate, meni je u srijedu rođendan pa sam obećala mužu da ću ga voditi u kino…“ Čula sam preko telefona kak’ Janko prevrće i s oba oka i s trećim. I tako, to je bio početak. Odvela sam muža i djecu u kino, a sebi za 44. rođendan poklonila školu trčanja – ispričala nam je Nataša o svojim prvim ozbiljnijim trkačkim koracima.

 

Ne odustajem, osim ako me ne iznesu

Nekom mlađem perspektivnom sportašu koji ganja postolja i rekorde, možda bi se moglo učiniti čudno i nespojivo, biti toliko uporan i inatljiv, a da bi postigao neke čudne, njemu neambiciozne ciljeve koji ne podrazumijevaju postolja, nego završiti utrku odnosno preživjeti. Njena mentalna snaga je nešto na čemu bi joj mlađi trkači mogli samo pozavidjeti i učiti od nje.

– Kad krenem ne odustajem, osim ako me ne iznesu. Boriti se da ne budeš zadnji ili samo da završiš, za mene je najljepši dio trčanja. U trčanju se teško možeš uspoređivati s drugim trkačima, jer svaki od nas ima drugačiju pozadinu te, za razliku od drugih sportova, tu amateri i profesionalci trče rame uz rame. Tako da moj cilj nije pobijediti njega ili nju, nego biti najbolja verzija sebe. Na jednoj ću se utrci boriti s najgorom verzijom sebe, sa svim svojim strahovima i nemoćima, i hoću li biti bolja od neke deset godina mlađe trkačice tada će mi biti potpuno nevažno – objašnjava nam naša sugovornica.

Na utrci je teško procijeniti tko je kakav trkač, bez obzira na to kako naizgled djeluju, priča nam sad već iskusna Nataša. Prema njenim riječima, ponekad ima super dan i sve je lako i ništa ne boli, a drugi put je svaki korak pakao, svaka minuta užas. Jednako je i s trkačima s kojima se pokušava uspoređivati.

– Doduše, ja imam tu manu da se volim uspoređivati. Svaka utrka za mene je novo iznenađenje te otkrivam dio sebe za koji nisam znala da postoji. Oduvijek sam bila inatljiva, pa kad zapiljim za nešto ne odustajem. Oh da, tijekom utrke odustanem ja milijun puta, nakon svakog zavoja, okrepe ili brda, ali samo u glavi. “Odustat ću kad prođem onu okrepu, ili ono drvo, ili dok mi završi ova pjesma…“ tijek je mojih misli i onda ne odustanem. Ponekad samu sebe iznenadim što sam još uvijek u utrci. Ne znam što me to točno tjera, ali mislim da je to ljubav prema trčanju. I trenutak kad nakon najveće muke i suza utrčiš (a počesto i uhodaš) u cilj. Moment kojim trenutno prekidaš patnju i bol i istom osjećaš najveću sreću te želiš plakati do iznemoglosti – to je ono nešto što me drži, što ne mogu opisati. To je sve! – inspirativna je Nataša.

 

Treba imati hrabrosti reći da ti je bilo užasno

Sudeći prema njenom literarnom ispoljavanju frustracija nakon utrka, tko ju ne poznaje rekao bi da ima izrazito negativan pristup cijeloj priči. Tko ju poznaje, uživa u njenom pristupu temi i voli se nasmijati njenom ciničnom i sarkastičnom kanaliziranju nemoći na utrkama.

Ispričala nam je kako je otpočetka svojim doživljajima htjela dočarati treninge i utrke onakvima kakvi u stvarnosti oni i jesu. Za sve koji su u sličnoj situaciji kao i ona, željela je prenijeti kako ima još onih kojima je teško i ne odustaju, upravo zato da ne bi odustali od trčanja.

– Vječito njurgalo – znala me zvati mama. Često me frustrira kad ne mogu postići na trci ono što sam mislila da mogu. Pročitala sam stotine članaka raznih trkača i od većine mi je bilo zlo. Doslovce. “Meni je na utrci divno. Ja se ne umaram. Trčim polumaraton 1:30, a da nisam napravila ni jedan jedini trening. Meni nikad nije zlo na utrci, vola pečenoga mogu pojesti. Grčevi? Kaj je to?“ i slična preseravanja i pretjerivanja. Treba biti realan. Kad počneš trčati sa 44 godine, a da iza sebe imaš uredski posao, dvoje djece, malo više kila nego što bi želio, i nikad se nisi prije bavio sportom, mora ti biti teško. Znojiš se, mučno ti je, imaš grčeve, sve te boli… – objašnjava realistična Nataša.

Kaže kako s vremenom postane lakše, utreniraš se, dođeš u formu i sav si si važan, a onda…

– Onda dođe užasno vruć dan. Ne piješ dovoljno, dehidriraš, jedva se dovučeš u cilj i trebaju ti dvije gajbe piva da dođeš k sebi. Na fotografijama se vidi da umireš. Najviše me iritira kad tijekom utrke naiđeš na poznate trkače koji su se raspali, a poslije krenu izmišljanja razloga i opravdanja. To je meni bezveze. Treba imati hrabrosti reći da ti je bilo užasno. Svima je teško – i prvima i zadnjima. Zadnjima još malo teže jer su dulje u utrci. Bez obzira što to ponekad izgleda grozno, kako se smatram introvertom, ja se sama sa sobom jako dobro zabavljam. Moram se šaliti, a na čiji ću račun, nego na svoj?! – priča nam ova trkačica o svojim patnjama koje bira opisivati na humorističan način.

 

Suprotnosti se privlače

Nataši vjerojatno najbliža osoba u trkačkim vodama je, već intervjuirana, Elza Božić. Zanimljivo je da su one dvije po pitanju pristupa trčanju čista suprotnost, a povrh toga i nerazdvojne prijateljice.

Naime, i jedna i druga uživaju u trčanju. Mazohistički. Međutim, Elza kroz trčanje o(p)staje normalna ne dozvoljavajući si niti trunku negativnih misli, niti ijednu negativnu riječ za trčanje. S druge strane, Nataša će isipati bujicu najnegativnijih epiteta za svaki kamen koji joj se ispriječio na stazi, nazivajući realno i njega i svaki bolni korak koji mora učiniti njegovim zasluženim imenom – i, opet, tako ostati normalna. Također, Elza nije baš natjecateljski tip, dok njena prijateljica više djeluje kao da će se nadmetati i s vlastitom sjenom da ostane motivirana.

 

PROČITAJ I DRUGE PRIČE IZ SERIJALA “TRČIM DAKLE JESAM”

 

– Vidiš kako život ima svoje puteve. Rekli bi naši stari “Čovjek snuje, Bog ostvaruje!“ Držim da nas dvije tak dobro funkcioniramo, baš zato što smo po tom pitanju toliko različite. Najiskrenije, jedino s Elzom volim trčati. Samo me ona ne opterećuje. Ponekad me gura, ponekad me vuče. Ja psujem, što na glas, što u sebi, ona mi se ponekad smije, ponekad patimo zajedno u tišini. Ako može brže ostavi me, pa me to potakne da se požurim – prepričava nam Nataša kako njih dvije funkcioniraju na stazi.

Kaže kako joj činjenica da je Elza brža od nje daje dodatnu snagu i motivaciju, iako nisu usporedive jer je Elza dosta mlađa.

– Tijekom godina zajedničkih utrka naučile smo se “čitati“ i bez riječi, tako da prepoznajemo jedna u drugoj promjene snage i raspoloženja. Nismo se nikad posvađale. Ja sam prilično svadljiv tip, ali jednostavno ne znam kak’ bi se uopće posvađala s Elzom. To mi je nezamislivo! Ak’ ju iritiram, ona se ili požuri ili uspori ili mi nekako da znak da joj treba prostora, i tu nikada nije bilo nikakvih problema. Jednako je i sa mnom. Zapravo, ne znam opisati. Nas dvije jednostavno – jesmo – pojašnjava nam naša sugovornica.

 

U dobru i zlu, ali trčanje mi ne diraj!

Natašin drugi “suučesnik u zločinu“ njen je suprug Dobriša koji je, u trčanju završio naknadno i zahvaljujući upravo Nataši. Štoviše, učenik je nadmašio učiteljicu i “opasno ju šiša“, što učiteljici baš i nije po volji…

– Blah! Znala sam da ne može proći bez njega! U početku je bio pravi, pravcati rat! Ja sam trčala više od tri godine kad je on odlučio da hoće i on. Pa sam se beskrajno dugo durila. Bila sam ljuta, jer se petlja u moj sport. Što sam se ja više ljutila, to je on bio uporniji. Tipično za nas dvoje. Onda smo nekoliko puta sklapali primirje, pa sam ja opet izvukla ratnu sjekiru i počela novu ofenzivu. I redom gubila bitke. Onda sam imala fazu kad bih bila ljuta, jer se prijavio na istu trku kao i ja, a ako sam išla sama onda mi je falio. Na kraju je ipak ispalo da “pametniji popušta“ i nekako smo se uspjeli složiti. Uglavnom. Ponekad. Tu i tamo – neodlučna je Nataša.

Priča kako je Dobriša od početka mnogo brži od nje. Muško je, drugačije je građen, a nakon što je počeo ozbiljnije trenirati izgubio je dosta kila i sad je, kako kaže njegova životna partnerica, oličenje trkača: dugih nogu i lagan.

– Upravo zbog toga nikad nismo ni trčali zajedno. Zapravo, i kad idemo zajedno ja to ne volim. Imam osjećaj da ga usporavam, pa me to frustrira, pa postanem nervozna i režim, a onda njemu nije jasno zakaj sam ja sad izbacila kandže. Držimo se dogovora da svatko trči sam za sebe. Na utrkama je on brži pa me dočeka u cilju, što mi je skroz ok – objašnjava ona.

Nataša voli da neke utrke i lige budu samo njene i drži kako i Dobriša treba imati neke koje su samo njegove.

– S druge strane zaista volim kad je nakon trke ili treninga on tu negdje blizu pa popijemo pivo zajedno. Tu bi sad Elza rekla da smo baš slatki i kak’ zapravo ne možemo jedno bez drugoga. Na to bih ja najčešće samo otpuhnula, ali kao i obično, zapravo je u pravu – priča Nataša koja je svom suprugu nadjenula nadimak Mr. PB.

Kaže kako je nadimak došao sam od sebe, nakon što je njen suprug gotovo svako kolo Lagvić lige 2016./17. imao PB.

– Malo se ljutio na početku, ali tako ti je to s nadimcima – zalijepe se – tobože nemilosrdno komentira ova supruga.

 

Luda, pa živi – i biciklira

Unazad godinu-dvije u sportskoj kolekciji ovog para našli su se i novi rekviziti – bicikli. Kako kaže, u fazi hladnog rata, nagovarala je muža da se počne baviti triatlonom, jer se potajno nadala da će manje vremena trošiti na trčanju s njom. Onda je on kupio cestovnjak Canondale, odmilja zvan Biciklić.

– Ja sam oduvijek više bila robusni tip, za montić i brda. Proljetos sam vidjela raspis za Cener – cestovni biciklistički uspon na Sljeme, i poželjela probati. Šta ćeš, rekla bi moja teta: „Luda, pa živi“. Otela sam, meni prevelik, bicikl mlađem sinu i eto me na startu. Bilo je vatreno, mjenjač je preskakao i užasno je ružilo, ali došla sam do vrha. I zaljubila se biciklizam. Kao uranjeni poklon za rođendan dobila sam montić Konu, nazvan Strela. Ostalo je povijest ludosti.

Piše: Martina Maloča

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here