Home Triatlon Naličje medalje Roberto Setnik – Moj desetorostruki ironman

DRUGI NA SVIJETU, PRVI OD HRVATA
Roberto Setnik – Moj desetorostruki ironman

996
0

Za mnoge je triatlonska ironman distanca ultimativni izazov i dokaz sportske izdržljivosti. Ali postoje ljudi kojima ovo nije dovoljno. Roberto Setnik je jedan od njih. Nakon više ultraških utrka, triatlonskih i biciklističkih, ovaj je put ljestvicu podigao na najvišu razinu do sad – postao je prvi Hrvat koji je završio desetorostruki ironman i to na izvrsnom drugom mjestu. Ovaj epski poduhvat opisao je u izvrsnom tekstu koji vam predstavljamo.

Du Motion 300×250 7

Italija. Lonato Del Garda, mjesto je održavanja ultratriatlonske utrke Decaironamana. Konačno sam dočekao start ove utrke, na koju sam prijavljen već dvije godine. Ironman distanca je poznata (3, 8 km plivanja / 180 km biciklizma / 42, 2 km trčanja). Utrka je organizirana u formatu 1×10, znači svaki dan jedna ironman distanca, deset dana. Start plivanja je svako jutro u 7:45. Pliva se u negrijanom vanjskom bazenu. Biciklistička dionica sastoji se od krugova, svaki je krug dug 7 km, s dva okretišta. Jedno se nalazi na raskršću u dolini, a drugo okretište s feed zonom nalazi se na vrhu brda. Izuzev kratkog ravnog dijela u dolini, staza je brdovita i donosi 700 m visinske razlike na 180 km vožnje. Trčanje se odvija u parku izletničkog centra i kombinacija je meke trave i popločane staze uz jezero. Toliko o tehničkim podacima. Paralelno s našom utrkom traje i utrka TripleDeca, 30×1 ironman distanca, na kojoj se bori još 9 sudionika u trenutku dok mi krećemo.

Dan uoči starta, na ceremoniji otvaranja utrke srećem ostale natjecatelje. Većinom su to poznata ultraška lica. Nekima od njih triatlon nije primarni sport – RAAM, Spartathlon i Badwater ultramarthon dio su biografije nekih natjecatelja. Jesam li spreman? Pitanje je to koje kopka svakog i lebdi u zraku, ali na njega nitko ne zna odgovor.

 

Dan 1.

Prije starta plivanja suho, toplo, oblačno, bez vjetra. Traku dijelim sa Čehinjom Šarkom Kolbovom i Španjolcem Jabom. Za Šarku znam da je brza i da će me potopiti, ali ispostavilo se da je Španjolac još brži. Navikavam se na bazen, tek je počelo. Plivam polako sat i 25 min. U tranziciji bauljam 10 minuta.

Slijedi moja najdraža disciplina, bicikl. Par laganih krugova da upoznam stazu. Cesta nije zatvorena za promet pa je potreban povećan oprez. Nosi oznaku ”strada dei vini e dei sapori”. Uska je to vinska cesta koja vodi do crkve na brdu. Cijelo vrijeme biciklizma snimam stilove vožnje. Većina ih vozi time-trial mašine, a nas nekolicina cestovne bicikle s aerobarovima. Ovi na time-trial biciklima uredno drobe teške prijenose. Još nisam siguran kako voziti ovu stazu, oslanjam se na osjećaj. Samo nekolicina ima lijepi stil. Slovenac Matej Markovič najljepše vrti, ujednačen je, opušten i ne izvodi suvišne pokrete tijelom. Stilom mu parira jedino Francuz Delahye. Ima nekoliko odličnih biciklista, ali po mom mišljenju previše se oslanjaju na snagu. Prvi je dan i svi djeluju moćno na biciklu, ima i natjeravanja. Za bicikl mi je bilo potrebno 6 sati i 20 minuta. Čini mi se da idem lagano i da je sve pod kontrolom, no nešto mi tu ne štima, neki čudan osjećaj. Shvatio sam o čemu se radi tek kad sam pogledao hlačice. Po njima se drži sol. Provjeravam podlaktice, sve je puno soli. Pa kako se to dogodilo? Izotonik, ugljkohidratni napitak s eletrolitima, tablete soli izgleda nisu bili dovoljni za ovaj podmukli dan. Oblačno, sparno, s velikim postotkom vlage uzrok su nevolja na trčanju.

Već prvi dan utrka pokazuje svoje pravo lice. U parku srećem moćnog Francuza Marechala glavom naslonjenog na drvo. U drugom krugu ruši se Španjolac Lopez i povraća ležeći. Polovica natjecatelja hoda. Zbunjen sam, pa ovo je tek prvi dan. Oprezno joggiram maraton oko 5 sati. Matej se dobro drži i pobjeđuje prvi dan. Moj rezultat je 13:12 h. Odlazimo na spavanje. Smješteni smo na jednoj farmi iz 19. stoljeća, koja je preuređena u hotel. Jako simpatično mjesto. Oaza je to mira, u koju ćemo se vraćati svaku večer.

 

Dan 2.

Ustajanje u šest. Prvi šok! Pa zar je opet utrka? Iako sam jučer išao polako, ostavilo je traga. Trom sam i trebam odmora. Ali ne još. Vožnja do parka, doručak i espresso. Na plivanju dan sličan jučerašnjem. Osim što su mi uzeli Šarku i Jabu, a u traku su mi ubacili primjerenijeg Francuza Oliviera. Nadam se draftingu, no ispostavilo se da je on sporiji i da ja vučem njega. Već drugi dan utrke naučio sam vrlo važnu stvar. Zaboravite Ironmanske fore tipa, na plivanju ništa, u tranziciji voda, a nakon dvadeset minuta gel. Nema šanse da ste kroz noć napunili glikogenske rezerve za tako nešto. U vodi svakih pola sata gel, u tranziciji krafna i kroasan, za dvadeset minuta sendvič s pršutom. Tako se radi! To sam naučio. Cijelo vrijeme bicikla posvećujem hranjenju, hidriranju i potrazi za pravim ritmom pedaliranja. Tmurni oblaci i kiša koji nas prate za vrijeme bicikla, samo su nagovještaj za nadolazeće vremenske uvjete. Maraton joggiram, ukupno vrijeme 14 sati i 3 minute. Matej ponovo pobjeđuje.

 

Dan 3.

Hladno jutro, 15 stupnjeva, kiša i jak sjeverni vjetar. Na plivanju déjà vu. Na biciklu sve sam više uvjeren da ovo nije staza za triatlonski bicikl. Aero položaj doprinosi većoj brzini pri spustu i na ravnom i tjera te da održavaš tih teško stečenih +40 km/h. Kad nakon okreta pogodiš jak čeoni vjetar, a malo poslije toga počinje i uspon, nije nimalo ugodno. Jednostavno, instinkt me tjera da vrtim drukčije. Na brdo sve češće navlačim kadencu, a pri vrhu dok se blago ravna, šaltam u više prijenose i zadržavam kadencu. Mislim da su Delahye i Matej to skužili još prvi dan. Na trčanju uz jogging povremeno ubacujem dionice brže kadence. Brži sam dvije minute nego prvi dan i završavam za 13:10 h. Uz teške bolove na trčanju, Matej ponovo pobjeđuje.

 

Dan 4.

Na jutarnjem okupljanju kod bazena Matej objavljuje da odustaje. Dogodila se ozbiljna ozljeda Ahilove tetive, što se jučer vidjelo na trčanju. Svima nam je žao, meni posebno. Nekako mi je bio najbliži. Na plivanju počinje biti sve hladnije. Na biciklu se držim OK, ali još ne prelazim na “race mode”. Dan je topliji, oblačan i bez vjetra. Na trčanju razgovaramo svi međusobno i bodrimo se. Da ne bi izludjeli, svaki dan imamo neku temu za razgovor kad lagano trčimo. Danas su to crtani filmovi. Popularna tema su i strani jezici. Hrvatski je čista egzotika, posebno Amerima, Norvežanima, Dancima. Za prehranu danas većinom koristim službene okrijepe, jer je Anita sve više zauzeta pranjem i spremanjem opreme. Utrku završavam za 13 sati i 41 min. Pobjeđuje Francuz Delahye. Odlazim na spavanje s nekim čudnim osjećajem. Želim vjerovati da je to samo običan umor.

 

Dan 5.

Svako jutro sam se probudio u 5:59 i ugasio budilicu i prije nego se aktivirala. Danas ne pomaže ni budilica. Anita me budi. Ustajem, teško mi je. Počinjem s pričom. Loše sam spavao, sav sam bio u znoju, čak sam se htio ići otuširati. Pokušavam se sjetiti. Ne znam što je bilo. Ali Anita zna. Imao si temperaturu, tuširala sam te, cijelu noć se okrećeš i buncaš. Pokušavam se srediti čim prije, idemo na start. Ameri su naučili “Dobro jutro” i “Dobar dan” te sada traže nove riječi. Bez pardona izvlačim staromeđimurske “kalamper” i “coprnica“. Njihovi pokušaji da ovo izgovore, mame osmijeh i uljepšavaju dan. No, ubrzo slijedi povratak u realnost. Voda je led, moj drug u traci plače od hladnoće. Mladić je to, žao mi ga je.

Za. ovaj dan Anita je zapisala: “5. dan. (02. 10. 2013.). Jutro malo toplije nego jučer, ali natjecateljima jako hladno, voda je ledena, svi su smrznuti. Plivanje teče sporije nego inače. Svi su usporeni. Dan je topliji, sunčano s vjetrom. Nema divljanja na biciklu. Svaki vozi sam za sebe. Za krug im treba u prosjeku dvije minute duže, često staju. Imaju bolove u leđima i pospani su. Čak ni kava ni Red Bull ne pomažu. Ne razgovaraju i ne dovikuju si kao prethodnih dana. Na trčanju neki hodaju kao po tankom ledu. Pred večer kiša. Jedino Mađar Rokob još izgleda kao trkač, ostali su kao aveti.

Završavam dan s rezultatom 14:36 h. Najgori dan do sada. Pobjeđuje Švicarac Knechtle. Stopala su puna žuljeva. Saniramo to na brzinu i krećemo na spavanje. Sutra je utrka!

 

Dan 6.

Dan D. Moj dan. Ne mogu više izdržati ovako. Uvjeren da se na biciklističkom segmentu može postići puno bolji rezultat s klasičnim cestovnim biciklom uz primjenu pametnije taktike. Danas odlučujem voziti svoj privatni bicikl, čistokrvni talijanski dragulj, Wilier Cento s Campa Record grupom. Ne stavljam aero kacigu, već uzimam klasičnu. Da bi simbolika, bila zadovoljena, ponosno oblačim dres s prošlogodišnje “miglie” i stavljam cappellini ispod kacige. Ne izgledam kao triatlonac, nego više kao oni Talijani koji nas svakodnevno love biciklima po stazi i koriste kao zavjetrinu, te im služimo kao mamac za brdske intervale.

Na plivanju nažalost plivam sam. Moj drug iz trake se nije pojavio na startu. Voda je toliko hladna da nitko ne može suzdržati jauk pri ulasku u bazen. Ma, boli me briga! Znam što me čeka u tranziciji. Nakon plivanja minimalno se zadržavam kod oblačenja i krećem na moje epsko putovanje.

Već na prvim krugovima, lakoća upravljanja i klasični položaj daju nadu. Taktika je sljedeća -spuštam se lagano, koliko sama inercija dopušta, vrtim skroz lagano. U dolini nakon okreta vrtim na niskom pulsu dok ne dođem do brda. Penjem se što najbrže mogu. Na brdu dobivam toliko prednosti da se mogu odmarati na spustu. Osjećam nadmoć! Uspijevam isprovocirati par natjeravanja s dobrim biciklistima. Postoji tehnika – prilikom preticanja na brdu gledaš protivnika ravno u oči. Većini je to dovoljno da pokušaju vratiti poziciju i tu dolazi do dobre jurnjave. Baš sam uhvatio lijepi ritam i vozim ovako satima. Za sobom vučem cijelu grupu Talijana koji u mojoj zavjetrini rade intervale. Sviđa im se to, bodre me. Zadnji sat biciklizma pada mi usredotočenost pa pokušavam isprovocirati još jurnjave. Probam kod snažnih biciklista Marechala i Harveya, ali čim se približim radije gledaju u polje uz cestu, nego da prihvate izazov. Završavam biciklistički dio debelo ispod 6 sati. Imam najbrže vrijeme biciklizma i dolazim kao drugi na trčanje.

Prvi je Španjolac Lopez s tripla koji je natukao prednost na plivanju. Uskoro dolazi i Švicarac Knechtle koji zaostaje dva kruga na trčanju. Trčim s lakoćom. Danas je dan D. Pokolj na trčanju. Tko živ, tko mrtav. Odustaje Francuz Delhaye. Danas pobjeđujem. Čvrsto do zadnjeg metra. Vrijeme pobjednika je 12:44. Moje vrijeme.

 

Dan 7.

Dan katastrofe. Cijelu noć je padala kiša. Temperatura na startu plivanja iznosi 11 stupnjeva, ne pada kiša. Voda u bazenu se drži na 17 stupnjeva. Prehladno je za plivanje, umorni smo i pothlađeni. Danas odustaje Šarka i moj danski frend Johny Munk. To me izbacuje iz takta. Njihovim odlaskom kao da odlazi i dio mene. Plivam bez volje. Na polovici plivanja počinje kiša. Plivam jako teško. Zbog hladne vode prsni koš mi se stisnuo i ne mogu više normalno disati. Stalno mi fali zraka. Vidim da i drugi imaju slične ili još gore probleme. Francuz Marechal ima teških problema da završi plivanje, guši se i kašlje. Hodajući pokušava završiti plivanje. Nikad u životu nisam vidio takav duh. Cijenim ga. Nastaju i teški problemi za borbenog veterana Fishera. U ovom trenutku jedino svjetlo za mene je Anitina ruka koju pruža topli čaj. Nekako ide do kraja. Pojedinci su toliko pothlađeni da nisu u stanju sami hodati, nego ih suporteri organizatori praktički nose pod vrući tuš. Meni je OK, hodam sam. Jedino ostaje problem s disanjem.

Cijelo vrijeme bicikla prati nas kiša. Osjećam se kao da imam jedno plućno krilo. Jednostavno ne mogu udahnuti zrak punim plućima. Kiša mi uopće ne smeta. Fokusiram se na prehranu i hidriranost. Danas idem laganije. Dobar osjećaj od jučerašnjeg trijumfa još je prisutan. U tranziciju bandažiramo žuljeve prije trčanja. Sad ih se već nakupilo.

Prilikom trčanja, javljaju se bolovi kod svakog koraka. Auč, auč, auč. Trčim kadencom od 86 auča u minuti. Moja nova mjerna jedinica za kadencu. Svima je teško. Gubimo još jednog -. Marechal odustaje. Nestaje mi motivacije. Utrku privodim kraju za 13 sati i 36 minuta. Dovoljno za drugo mjesto. Pobjeđuje Švicarac Knechtle.

 

Dan. 8.

5. 8. 2013. Dan kada su Talijani izmislili toplu vodu. Doslovno. Na kratkom sastanku prije plivanja organizatori nas obavještavaju da će za vrijeme plivanja osigurati toplu vodu u PET ambalaži koju će nam dolijevati u neopren svakih dvadesetak minuta. Voda u bazenu je hladna kao i jučer. Jedino me veseli što se danas ponovo pojavio Marechal na plivanju. Pokušat će s nama ići do kraja. Nekako sam se naviknuo na ledenu vodu i danas nemam problema s disanjem. Ostali imaju. I to grdnih. Marechal se ponovo davi pred kraj plivanja ali uspijeva dovršiti.

Na biciklu ga danas pljušti. Opći potop. Svima već nedostaju komadi suhe odjeće. Suporteri više jednostavno više ne stignu osigurati suhu opremu za sljedeći dan. Danas normalno dišem i uživam u vožnji. U ukupnom poretku sada zauzimam drugo mjesto iza Švicarca Knechtlea. Brži je plivač ali stižem ga na biciklu, pa povremeno progovorimo par riječi. Strašno ga zanima zašto jučer nisam išao brže, ako sam već šesti dan pokazao da mogu. Pa onda, koliko idem danas? Te, mogu li još brže? Da li znam da je drugo mjesto za mene velik uspjeh? Neka ne pokušavam ništa više od toga. Nakon ovog, tip totalno pada u mojim očima. Pa on se boji! Trenutno posjeduje nedostižnih 5 sati prednosti u ukupnom poretku, ali želi biti siguran. Odlazim i od ovog trenutka odlučujem da ću ga danas pobijediti. Marechal ponovo odustaje. Ja sam fokusiran samo na jednog.

Odlazim na trčanje s par krugova prednosti i to zadržavam do kraja. Na kraju imam dvadesetak minuta bolje vrijeme od Švicarca i pobjeđujem s 13:17 h.

Nakon utrke predajem se na masažu mladom fizioterapeutu Antoniju. Ne masira, već koristi neke metode pritiska na mišić i na taj ih način opušta. Očaran sam učinkom! Noge su ponovo lagane.


Dan 9.

Naviknut na utrkivanje danas nakon buđenja uključujem “race mode”. Svrbi me pomisao da danas opet iz hotela uzmem moj talijanski dragulj. U zadnji čas odustajem, i odlučujem da ću ostatak utrke odvoziti na istom biciklu kao i do sad. Već prije plivanja dolazi Švicarac sa svojim pričama i pokušava me izbaciti iz takta. Prestajem komunicirati s njim. Za danas sam mu pripremio takav koktel vodikovih iona koji će pamtiti godinama. Već na plivanju sam dobro podgrijan situacijom i mlatim puno brže nego obično. Iz vode izlazim treći. Na biciklu koristim svoju staru taktiku. Za Švicarca sam neuhvatljiv. Vremenski uvjeti mi već neko vrijeme ne predstavljaju nikakvu prepreku. Pa kaj nije svima isto? Kiša, vjetar, hladnoća. Nema veze. Predzadnji je dan, dopuštam si jurnjavu na biciklu. U tranziciji veselje. Talijani vole ovakve predstave na biciklu. Za njih više nisam anonimac. Svojataju me za svojeg i časte epitetima “Campioni” i “Grande”.

Prvi započinjem trčanje i čekam da stigne rasni trkač Rokob. Čim sam se našao u krugu s njim obavještavam ga da uz njega želim otrčati brzi maraton. Nema ništa protiv da mi bude zec. Rokob je velik. Rokob ima prekrasan stil. Uspravan je, uzdignute glave, ne giba se u ramenima. Samo ruke rade, a tek noge! Koristi višu kadencu od mene. Ne stajemo na okrijepi. Cijelo vrijeme maratona koristim samo gelove i vodu. Švicarac je na sto muka. Više puta ga prolazimo za krug, nakon čega svaki put dobije napad panike. Ne obazirem se na njega. Rokob i ja istim tempom trčimo cijeli maraton, sve do pred kraj kad me ekipa iz obrade rezultata obavještava da je Španjolac Lopez samo 2 kruga iza mene i da je pojačao tempo. To uskoro i vidim, kad me obilazi.

Ostavljam Rokoba i slijedim Španjolca. Ukupni pobjednik dana u obje utrke, Deca i TripleDeca status je koji se posebno cijeni. Zato slijedim Španjolca po svaku cijenu. Trčimo kao da je kros liga, a ne ironman. E, sad i ja primam porciju vodikovih iona. Kvadricepsi gore dok uletavamo kroz cilj. Zaustavljam se i pobjedonosno dižem ruke u zrak a Španjolac ima još jedan krug. Nije uspio! U trenutku se zaustavlja i vraća se k meni. Grli me i čestita. Ima i suza. Španjolci su jako emotivni. Nastavlja s trčanjem. Radi ovakvih ljudi postoji sport. Moja današnja misija je završena. Vrijeme 11 sati i 57 minuta. Moj najbolji rezultat na ovoj utrci.

 

Dan 10.

Destkovani smo. Ostalo nas je 6 na utrci Deca, a 8 na TripleDeca. Za doručkom obećajemo jedni drugima da će tako ostati do kraja dana, kad sva ova patnja završava. Pripremajući bicikl u tranziciji primjećujem da mi nema neoprena. Pronašao sam samo naočale i kapu. Tražim ga posvuda. Što je ovo? Sabotaža? Odmah pomišljam na Švicarca. U pravilu nikad ne gubim živce, ali ovo je previše. Malo je falilo da krenem prema njegovom boksu. Dobro da nisam krenuo – čovjek nije bio kriv. Amerikanci su mi s isprikama donijeli neopren tri minute prije starta. Amer je zabunom obukao moj neopren i još se čudio kako mu danas super paše.

Na plivanju je sve prošlo OK, osim stezanja prsnog koša koje se opet pojavilo. Na biciklu idem dosta laganije. Ne trebam ni spominjati da pada kiša, jer to je postalo normalno. Osjećam da sam pred ozljedom. To je od jučerašnje “kros lige”. Nakon polovice biciklističke dionice pojavila se oštra bol iznad desne patele i širi se na kvadriceps. Bol postaje sve jača i pedaliranje prebacujem na lijevu nogu. S desnom ne stišćem nego samo vučem. Glava je prazna, nemam više kamo usmjeriti misli. Spas dolazi u vidu četvorice mojih prijatelja, koji su potegli iz domovine da me bodre zadnji dan. Hrvoje, Nenad, Tomica i Davor zvonjavom i vikom dižu atmosferu na već zamrlom okretištu. Da ne spominjem da su sa sobom donijeli i neke delicije.

Na trčanje odlazim s bolovima, hodam i nisam u stanju trčati. Dečki se izmjenjuju u mojem društvu. Prepričavamo doživljaje. Bol je sve jača, trebam fizioterapeuta. Anita je našla Antonia, koji me odmah prima u svoje odaje. Samo njemu znanim metodama i potezima opušta desni kvadriceps. Grč i bol nestaju. One lap walk, then ran a marathon. Tako veli Antonio. Stanje se jako popravilo i trčim do kraja. U zadnjem krugu moja ekipa nestaje da bi pripremila ulazak u cilj.

Zadnji krug trčim potpuno sam. Par puta stajem. Koliko puta sam ovuda prošao? Želim i ne želim da ovo završi. Čudni su to osjećaji. U cilju već čujem gitaru. Poznati glasovi se smiju i pjevaju Baladu o Pišonji i Žugi. Kako se ne nasmijati na ovo? Zadnjih pedeset metara mi se pridružuje i Anita, te me bez pardona odere u fotofinišu i prva pokupi lentu. Čudna smo mi družina. Volim ove ljude!

135 sati i 16 minuta trajala je moja izvedba. Zaostatak za prvoplasiranim je iznosio 5 sati i 43 minute.

 

Najjača karika u ovoj igri svakako bila moja supruga Anita. Ona je svih 10 dana podredila tome da mi ništa ne manjka, počevši od prehrane, odjeće, opreme do komunikacije s organizatorima i sucima.

Važne karike ovog rezultata su svakako Nenad Ciglar (Velocity.hr) iz Čakovca te Saša Dolgov (Freerider.si) iz Murske Sobote koji su brinuli za biciklistički dio. Fina klopa i logistika u rukama su Nedjeljka Vrbanića (trattoriarustica.hr). Pomoć oko sportske prehrane dolazi i iz Slovenije od gospodina Sama Rakuse. (topatlet.si).

Hvala svima!

 

Autor: Roberto Setnik

(996)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati