Osobnim rekordima, pojedinačnom i ekipnom srebrnom medaljom vratile su se Nikolina, Veronika i Antonija iz Španjojlskog gradića Los Alcazares sa Svjetskog prvenstva u trčanju na 100 kilometara.
Evo napokon, i dojmova iz prve (tri) ruke:
Veronika Jurišić: “Mi smo u ove zadnje tri godine, otkad smo se kao reprezentacija pojavile na ultraškoj sceni, stalno tu negdje, blizu vrha – no još uvijek mi je nestvarno pomisliti da se zapravo potpuno ravnopravno borimo s reprezentacijama poput japanske, američke, švedske. Očekivanja sada već postoje svaki put kad nastupamo, ali ovaj put zbog kasnog termina prvenstva (ovo je termin u kojem nije baš moguće imati formu na vrhuncu) i još bez Marije, nekako se nisam usudila izgovoriti da idemo na postolje. No, čak i kad situacija nije idealna, mi sad već zaista jesmo rezultatski ravnopravne velikim ultraškim silama i to se osjeća na svakom koraku – respektiraju nas i tretiraju kao jake konkurente, a to zbilja puno znači i nosi sa sobom određenu odgovornost.
U takvom smo duhu startali u nedjelju u 7 ujutro u Los Alcazaresu (Spain). Mislim da smo sve tri ovaj put imale medalju u mislima od starta. Nike je bila impresivno disciplinirana, slušala je sve Jankove upute, držala je ritam i taktički otpočetka krenula pametno i s ekipnim postoljem kao glavnim ciljem. Tonka i ja smo bile svjesne da više nismo u onoj formi koju smo imale pred mjesec dana na SP na 24 sata i nismo bile potpuno sigurne da ćemo moći biti u zoni svojih najboljih rezultata, ali “što bude bude”. U tom duhu, ja sam ovaj put trčala taktički malo netipično za sebe. Meni obično odgovara konzervativniji start i ubrzavanje prema kraju, no ovaj put sam malo riskirala i krenula prilično na nož – na pb. To me je koštalo par kriza u zadnjih 30km, ali kad znaš da čupaš za srebrnu medalju i da iza nas trči jedna reprezentacija kao što je američka (i prednost sa svakim krugom raste), to zna biti izvrstan motiv. 
Toliki čak da jedna neprikosnovena ultraška dizelašica kakva sam ja, napravi finiš i hvata poziciju doslovno u zadnjih 10 metara trke.
I tako, svjetsko srebro je tu i najluđe je što, sad kad su se dojmovi slegli, sasvim racinalno mislim da mi možemo i do zlata. Čim se jednom poklopi da smo sve 4 na stazi, više nema na svijetu repke koja nam je nedostižna. To je zbilja lud osjećaj!”
Antonija Orlić: “Prije 5 tjedana sam nastupila na Europskom prvenstvu na 24 sata (i istrčala osobni rekord) i od tada do ove utrke sam jako malo trenirala i pokušavala sam se što više oporaviti. Ni jedan trening u tom periodu nije bio ni duži od 1 sata ni brži od 5:15 min/km, a na ovoj utrci je trebalo držati tempo od 5 do 5:15 min/km duže od 8 sati.
Na startu se nisam usudila ići tih 5 min/km pa sam već na drugom km bila gotovo sama na stazi jer su svi odjurili kao da je trka na 10 km, a ne na 100, ali kad smo sa onih kockica uz plažu (2.i 3. km u svakom krugu) prešli na asfalt osjećala sam se lakše i odlučila da ipak pokušam. Nikolina je na utrku došla ozlijeđena, nisam bila sigurna hoće li završiti i hoćemo li uopće imati ekipu za poredak, pa sam se tokom utrke više brinula za nju nego za sebe. Nadala sam se i novom osobnom rekordu, to je bilo jedino što bi me iščupalo iz depresije u slučaju da Nikolinina noga otkaže. Veronika je bila malo nesretna dan prije jer trebala padati kiša na utrci, ali ujutro nije padalo i znala sam da će uživati na stazi. Prvim pucanjima sam svjedočila već na 30. km i od tada sam stalno pomalo nekog prestizala. Prvi maraton sam istrčala bez problema u zadanom tempu.
Na polovici staze sam si još uvijek bila lagana i lepršava i kad je nakon svih onih navijačkih vikanja “Vamooos!”i “Bravo chicca!” jedan klinac zavikao “Andale, andale, arriba!!!” ja sam se sjetila tog crtića (Speedy Gonzales) i tako sam ja lijepo slijedeći km andale andale na tempo 4:45. Držalo me to još par km i nikako se nisam mogla natjerati da usporim, sve više izgubljena jer je to period u trci kad se počinje uspravati, a ja sam digla dva kruga za po minutu i pol. Iza 80. km sam se i ja konačno počela vući i do kraja sam taman izgubila onoliko vremena koliko sam dobila dok mi je po glavi divljao Speedy Gonzales.
U cilj sam ušla kao 24. sa vremenom 8:20’50” što je bilo onih zamišljenih 5min/km i moj novi osobni rekord. A ova munjara od Nikoline ne samo da nije odustala, nego si je isto pribavila novi PB!”
Nikolina Šustić: “Neočekivano, išla sam s ozljedom i bez ikakve nade, već premorena i iscrpljena od mnogo utrka, na kraju i ozlijeđena. Razmišljala sam stati na neko duže vrijeme s trčanjem ali kud baš prije Svjetskog prvenstva na 100 i zašto se baš tad pogoršalo i tako načeto stanje s ozljedom, i zašto baš tad su se sve okolnosti loše namjestile, kad sam o tako proživila već puno pehova do sad. Zbog cura (Veronike i Tonke) sam odlučila ipak poći makar da vide da mi je stalo i da želim probati da nešto napravimo kao team. I eto, baš kad se najmanje nadaš… dogodi se ajmo reči čudo.
Cijeli team je bio potpora i značili su mi puno. Janko je oduvik vjerovao u mene, ali sam prava pegula… Sad se vratilo, u trenutku kad nitko nije očekivao. Ne raduje me toliko srebrna individualna medalja, koliko naša ekipna. Hvala Tonki i Veci na ovoj našoj pobjedi! Iako mi je, priznajem, sada možda malo i žao zbog zlatne medalje individualno, jer falilo je tih nekih 300 metara koliko je ‘pobjegla’ Australka… a gledajući 100 km.. nije nešto veliko.
Ali, već ovo je poklon s neba i očito i za mene znak da ne smijem odustati od onog što najviše volim, unatoč tome što se u sportu događajui grube i nesportske geste. Ova naša španjolska priča je jedna predivna bajka i gurat će me naprijed još dugo…”
Autor: 3sporta
FOTO: Zoran Kos
