Naslovna Trčanje Viceprvakinje svijeta u ultramaratonu na 100 kilometara

300 KM ZA SREBRO
Viceprvakinje svijeta u ultramaratonu na 100 kilometara

1.03K
0

Osobnim rekordima, pojedinačnom i ekipnom srebrnom medaljom vratile su se Nikolina, Veronika i Antonija iz Španjojlskog gradića Los Alcazares sa Svjetskog prvenstva u trčanju na 100 kilometara.

 

Evo napokon, i dojmova iz prve (tri) ruke: 

DU Motion 2017. u vijesti

Veronika Jurišić: “Mi smo u ove zadnje tri godine, otkad smo se kao reprezentacija pojavile na ultraškoj sceni, stalno tu negdje, blizu vrha – no još uvijek mi je nestvarno pomisliti da se zapravo potpuno ravnopravno borimo s reprezentacijama poput japanske, američke, švedske. Očekivanja sada već postoje svaki put kad nastupamo, ali ovaj put zbog kasnog termina prvenstva (ovo je termin u kojem nije baš moguće imati formu na vrhuncu) i još bez Marije, nekako se nisam usudila izgovoriti da idemo na postolje. No, čak i kad situacija nije idealna, mi sad već zaista jesmo rezultatski ravnopravne velikim ultraškim silama i to se osjeća na svakom koraku – respektiraju nas i tretiraju kao jake konkurente, a to zbilja puno znači i nosi sa sobom određenu odgovornost.

U takvom smo duhu startali u nedjelju u 7 ujutro u Los Alcazaresu (Spain). Mislim da smo sve tri ovaj put imale medalju u mislima od starta. Nike je bila impresivno disciplinirana, slušala je sve Jankove upute, držala je ritam i taktički otpočetka krenula pametno i s ekipnim postoljem kao glavnim ciljem. Tonka i ja smo bile svjesne da više nismo u onoj formi koju smo imale pred mjesec dana na SP na 24 sata i nismo bile potpuno sigurne da ćemo moći biti u zoni svojih najboljih rezultata, ali “što bude bude”. U tom duhu, ja sam ovaj put trčala taktički malo netipično za sebe. Meni obično odgovara konzervativniji start i ubrzavanje prema kraju, no ovaj put sam malo riskirala i krenula prilično na nož – na pb. To me je koštalo par kriza u zadnjih 30km, ali kad znaš da čupaš za srebrnu medalju i da iza nas trči jedna reprezentacija kao što je američka (i prednost sa svakim krugom raste), to zna biti izvrstan motiv. 😉 Toliki čak da jedna neprikosnovena ultraška dizelašica kakva sam ja, napravi finiš i hvata poziciju doslovno u zadnjih 10 metara trke.

I tako, svjetsko srebro je tu i najluđe je što, sad kad su se dojmovi slegli, sasvim racinalno mislim da mi možemo i do zlata. Čim se jednom poklopi da smo sve 4 na stazi, više nema na svijetu repke koja nam je nedostižna. To je zbilja lud osjećaj!

 

Antonija Orlić: “Prije 5 tjedana sam nastupila na Europskom prvenstvu na 24 sata (i istrčala osobni rekord) i od tada do ove utrke sam jako malo trenirala i pokušavala sam se što više oporaviti. Ni jedan trening u tom periodu nije bio ni duži od 1 sata ni brži od 5:15 min/km, a na ovoj utrci je trebalo držati tempo od 5 do 5:15 min/km duže od 8 sati.

Na startu se nisam usudila ići tih 5 min/km pa sam već na drugom km bila gotovo sama na stazi jer su svi odjurili kao da je trka na 10 km, a ne na 100, ali kad smo sa onih kockica uz plažu (2.i 3. km u svakom krugu) prešli na asfalt osjećala sam se lakše i odlučila da ipak pokušam. Nikolina je na utrku došla ozlijeđena, nisam bila sigurna hoće li završiti i hoćemo li uopće imati ekipu za poredak, pa sam se tokom utrke više brinula za nju nego za sebe. Nadala sam se i novom osobnom rekordu, to je bilo jedino što bi me iščupalo iz depresije u slučaju da Nikolinina noga otkaže. Veronika je bila malo nesretna dan prije jer trebala padati kiša na utrci, ali ujutro nije padalo i znala sam da će uživati na stazi. Prvim pucanjima sam svjedočila već na 30. km i od tada sam stalno pomalo nekog prestizala. Prvi maraton sam istrčala bez problema u zadanom tempu.

Na polovici staze sam si još uvijek bila lagana i lepršava i kad je nakon svih onih navijačkih vikanja “Vamooos!”i “Bravo chicca!” jedan klinac zavikao “Andale, andale, arriba!!!” ja sam se sjetila tog crtića (Speedy Gonzales) i tako sam ja lijepo slijedeći km andale andale na tempo 4:45. Držalo me to još par km i nikako se nisam mogla natjerati da usporim, sve više izgubljena jer je to period u trci kad se počinje uspravati, a ja sam digla dva kruga za po minutu i pol. Iza 80. km sam se i ja konačno počela vući i do kraja sam taman izgubila onoliko vremena koliko sam dobila dok mi je po glavi divljao Speedy Gonzales.

U cilj sam ušla kao 24. sa vremenom 8:20’50” što je bilo onih zamišljenih 5min/km i moj novi osobni rekord. A ova munjara od Nikoline ne samo da nije odustala, nego si je isto pribavila novi PB!” 

 

Nikolina Šustić: “Neočekivano, išla sam s ozljedom i bez ikakve nade, već premorena i iscrpljena od mnogo utrka, na kraju i ozlijeđena. Razmišljala sam stati na neko duže vrijeme s trčanjem ali kud baš prije Svjetskog prvenstva na 100 i zašto se baš tad pogoršalo i tako načeto stanje s ozljedom, i zašto baš tad su se sve okolnosti loše namjestile, kad sam o tako proživila već puno pehova do sad. Zbog cura (Veronike i Tonke) sam odlučila ipak poći makar da vide da mi je stalo i da želim probati da nešto napravimo kao team. I eto, baš kad se najmanje nadaš… dogodi se ajmo reči čudo.
Cijeli team je bio potpora i značili su mi puno. Janko je oduvik vjerovao u mene, ali sam prava pegula… Sad se vratilo, u trenutku kad nitko nije očekivao. Ne raduje me toliko srebrna individualna medalja, koliko naša ekipna. Hvala Tonki i Veci na ovoj našoj pobjedi! Iako mi je, priznajem, sada možda malo i žao zbog zlatne medalje individualno, jer falilo je tih nekih 300 metara koliko je ‘pobjegla’ Australka… a gledajući 100 km.. nije nešto veliko.
Ali, već ovo je poklon s neba i očito i za mene znak da ne smijem odustati od onog što najviše volim, unatoč tome što se u sportu događajui grube i nesportske geste. Ova naša španjolska priča je jedna predivna bajka i gurat će me naprijed još dugo…

 

Autor: 3sporta

FOTO: Zoran Kos

(1030)

Sve za trčanje

Vrijedi pročitati

DU Motion 2017 – back 1
DU Motion 2017 – back 1