Ne želim te plašiti. Nebrojene su koristi koje ćeš imati od trčanja. Ali moraš znati da tvoj nastup na utrci može završiti jako loše, pa čak i najgore.
Stotine ljudi svake godine ustane iz kauča nakon (više) desetljeća neaktivnog života i krene s trčanjem. Stotine ljudi želi u prvih nekoliko mjeseci postići što više i ne razumije da time mogu ugroziti svoje zdravlje pa i život.
Skoro sam bio dio crne statistike
Vruća utrka, nedovoljno okrepe i nedovoljna sprema skoro su me stajale zdravlja. Prije nekoliko godine trčao sam polumaraton u Ormožu, po izuzetno toplom danu. Na 18. kilometru je bila posljednja okrepa na kojoj je ponestalo vode. Nije bilo ničeg osim šećera, ogroman propust organizatora. Na tom sam mjestu već bio dehidriran i pregrijan, ali jednostavno sam morao doći do cilja. Nikad nisam odustao na utrci.
Ne sjećam se više rezultata, negdje oko 2:05 vjerojatno, ali se sjećam da se nikako nisam mogao ohladiti i napojiti. Popio sam sve što mi je došlo pod ruku, pokušao na sve načine ohladiti tijelo, ali očito je sunce već uzelo svoj danak. Jaka glavobolja i slabost pratili su me i kad smo krenuli kući.
Na povratku sam vozio i osjetio da mi je sve više zlo i da ću povraćati. Stali smo 20-tak kilometara od doma, a ja sam iskočio iz auta i otišao iza njega povraćati.
Kako sam povratio, tako sam izgubio svijest i pao. Sljedećeg se sjećam da su me kolege polijevale vodom, došao sam svijesti nakon par minuta. Netko je drugi preuzeo volan, a ja sam se doma uspio ohladiti tek u hladnoj vodi u kadi i nije bilo nekih trajnih posljedica. Dobro sam prošao.
>>> Kako trčati po vrućem vremenu i prepoznati toplinski udar
Kolapsi, ali i smrti za vrijeme sportske aktivnosti nisu toliko rijetki koliko se čini. Samo ove godine u Hrvatskoj već bilježimo jednog planinara i jednog trkača koji su preminuli, a i broj intervencija Hitne pomoći je sve veći.
U čemu je problem, zašto se to događa?
Neiskustvo
Počneš trčati i vrlo brzo dođeš i do dužine i do neke brzine. Misliš da možeš sve. A ne možeš. Potrebne su barem dvije, tri godine i barem desetak utrka da stekneš iskustvo i da shvatiš kako ti tijelo reagira na različite uvjete.
Škole trčanja su odličan način za ulazak u rekreativno trčanje, ali nikad nisam podržavao njihovo forsiranje da “couch potato” ljudi trče polumaraton nakon šest mjeseci trčanja. Znam da ga velika većina istrči u stvarno sporom tempu, ali ne vidim svrhu toga.
Neiskustvo najčešće ispliva na utrkama s “čudnim” uvjetima. Neiskusni trkači ne znaju koliko sporije treba trčati na temperaturama iznad 25 stupnjeva, ne znaju koliko će se potrošiti na uzbrdicama, ne znaju da zamišljeni tempo često ostaje samo zamisao i nije provediv u konkretnim uvjetima na dan utrke. I onda dolazimo do drugog važnog parametra, ega.
>>> Kako istrčati dobru utrku na vrućini
Ego
“Nikad nisam odustao na utrci, odustajanje je za p…ice, zadao sam si pejs i idem tako pa što bude, noge nisu bitne idem na glavu…” Naslušali smo se tih “mačističkih” izjava podosta. I OK, ljudi se bodre, podižu si energiju, daju si na važnosti. Ljudski. Problem je kad u teškim situacijama to postane kriterij za odluku. Kad se “nikad nisam odustao na utrci” pretvori u “doći ću do cilja pa makar krepo”.
Jer, nije vrijedno umrijeti, stvarno nije. Osim nekoliko (polu)profi trkača sa solidnim rezultatima, u Hrvatskoj smo praktično svi rekreativci. Svi se trčanjem bavimo radi zabave, zdravog života, druženja, ispucavanja loše energije…
Zašto onda nešto što treba biti užitak pretvaramo u svjesno mučenje?
Što će se tako strašno dogoditi ako odustaneš na utrci? Koliko je bolna povreda ega ako to treba priopćiti obitelji i prijateljima? Ako svoje trčanje shvaćaš preozbiljno, ponašaš se kao profesionalac – svoje zdravlje podređuješ rezultatu. A svi znamo da je profesionalni sport zapravo – nezdrav.
>>> Odustajanje na utrci je normalna stvar
Nedovoljno pripreme
Treća opasnost krije se u nedovoljnoj pripremljenosti i nerealnim očekivanjima. Znamo svi da ćemo na utrci vjerojatno trčati brže nego na treningu. Ponese te ta masa, atmosfera, gotovo svi mogu “dati više” na utrci.
No treba biti realan u očekivanjima. Ako nikad ne trčiš na brdima, ne znaš kako će ti tijelo reagirati na utrci s puno penjanja i spuštanja. Ako nikad ne trčiš po vrućini, ne znaš kako ćeš se s njom nositi na dan utrke. Ako nikad ne trčiš tempom ispod 5 min/km ne znaš hoćeš li to moći na utrci.
>>> Pripremi se ciljano za utrku koju ćeš trčati
Što napraviti ako se prepoznaješ u ovom?
Ako si tek na početku svog trkačkog života i nemaš dovoljno iskustva, ako se želiš pokazati, želiš zadovoljiti svoj ego, ako tvoje pripreme nisu bile adekvatne – na utrci nastupi oprezno. Ne daj da te ponese masa i natjera da ideš iznad svojih mogućnosti. Prilagodi tempo vremenskim uvjetima, stazi na kojoj se trči i tome kako se osjećaš na dan utrke.
Ja koristim jedan relativno jednostavan trik – prolaskom pored svake oznake kilometra na utrci, obavim kratku analizu svojeg tijela – kako dišem? jesam li svjež? kakav mi je osjećaj u nogama? jesam li izgubio uspravan položaj tijela? jesam li žedan? osjećam li umor u skladu s prijeđenim kilometrima?… Nakon takve analize, kojom prođem tih nekoliko točaka, donosim zaključak kako dalje i hoću li se držati ranije zadanog tempa.
Kontroliraj svoje zdravlje
I pred kraj, možda i ono najvažnije – redovni liječnički pregled! Na većini utrka morat ćeš kod preuzimanja broja potpisati izjavu o svom dobrom zdravlju i otklanjanju odgovornosti s organizatora u slučaju da ti se nešto dogodi. No to je samo izjava, daješ li je istinito? Svaki trkač i trkačica trebali bi najmanje jednom godišnje obaviti pregled, kontrolirati krv i obaviti EKG. Tko zna što se krije ispod površine…
PB možeš popraviti puno puta
Da, osobni rekord (PB) možeš popraviti i na sljedećoj utrci. Možeš ga popraviti puno puta, pod uvjetom da sačuvaš zdravlje i život. Kada bi se moglo na svakoj utrci, ne bi bilo zanimljivo. 🙂
Z