U prvim epizodama ove uzbudljive, srceparajuće sportske sapunice, otkrio sam vam svoju odluku – da u kasnom srednjem životnom vijeku, kad čovjek obično u glavi slavi davne pobjede i ne razmišlja o novim izazovima, ja idem na Plava Laguna IRONMAN 70.3 Poreč. Srednje dugi triatlon.
Za one koji možda nisu upućeni (ili su zaboravili jer su ih uznemirili novi računi za struju): radi se o triatlonu koji uključuje 1.9 km plivanja (što je sasvim dovoljno da shvatiš da si loš plivač), 90 km bicikliranja (idealno vrijeme za razmišljanje o smislu života i super izumu biciklističkih hlača s pelenom), te 21.1 km trčanja (kada se svaka pametna misao pretvara u “zašto ja ovo radim”).
Plan bez mane (osim što uopće nije sigurno da će funkcionirati)
Svaki pametan plan ima neke mini-ciljeve, testove ili kako god želite to nazvati. Moj plan je jednostavan: uz puno, puno treninga, tri trening utrke, dvije biciklističke i jedna trkačka:
- 21. 6. – Trakošćan GranFondo – biciklizam, 117 km poznatim cestama
- 7. 9. – L’Etape Kranj – biciklizam kroz Sloveniju s daškom Tour de France romantike
- 21. 9. – Varaždinski polumaraton – trčanje kroz grad koji poznam kao svoj džep.
A između toga – ljetni kratki triatloni u Varaždinu, ako ne bude baš prevruće.
GranFondo Trakošćan – biciklistički ringišpil od 117 km
Sutra dakle vozim Trakošćan GranFondo, utrku koja započinje tamo gdje sam prije par mjeseci šetao u ulozi organizatora Lucky Traila – kod bajkovitog dvorca Trakošćan. Trasa nas vodi na krug po dragoj nam županiji – što znači brda, sela, lokalne krivine koje poznajem bolje nego vlastiti PIN, ali i famozne obilaznice kod Varaždina na kojima biciklisti inače ne smiju ni pomisliti pedalirati, osim ako ne žele završiti kao vijest na VTV-u.
117 kilometara, oko 800 metara penjanja i spuštanja. Iz GPX satelitskog traga vidi se da staza ima ukupno 1.075 pojedinačnih uspona, puno malih i nekoliko većih – taman toliko da svakih par minuta preispitaš svoje životne odluke. Biciklistička introspekcija.
Jesam li spreman
Pa… nisam nespreman. Ali nisam ni spreman. Ukratko, klasična sredina – kao kad u restoranu naručiš bečki s pomesom. Nisam ove godine vozio preko 100 km. Iskreno, u zadnjih 4-5 godina, najduže što sam odvozio bilo je 70 do 80 km u komadu. No, to je bilo bez pratnje, bez dvorca i bez finiš linije. Utrka je ipak nešto drugo, a emotivca kao što sam ja, to ponese i brzo si kao malo dijete koje izgubi pojam o vremenu i zakasni na crtić u 7:15.
Ne očekujem probleme. Osim možda onih egzistencijalnih. Preživjet ću i počasno zadnje mjesto, što iskreno, ne bi bilo prvi put. Been there…
Nada postoji. Ako se okupi dobra grupa na začelju, ona koju čuva hitna, policija i metla, takozvana “Grupa penzionera s kroničnim manjkom treninga i viškom kilograma” – bit će lakše. Dogovorimo se: jedan kao vuče, a ostali se šlepaju u zavjetrini i kao čekaju svoj red. Moš mislit.
Ako to ne uspije, vozit ću solo. Kao vitez tužne figure. Na aluminijskom konju s karbonskom vilicom.
Vrijeme nekad stvari pokvari
Prognoza zasad izgleda dobro. To u prijevodu znači: ništa još nije sigurno. Ako ne bude vjetra – odlično. Ako bude – eto dodatnog “treninga snage”. Najviše me raduje što neće biti prevruće, kažu da ne ide preko 30.
Bumo videli, rekli su slepci
Bit će ovo više od utrke (jao klišeja!). Bit će ovo test karaktera, otpornosti i anatomije stražnjice. Ali TuljanMan ne odustaje. Vidimo se u Trakošćanu, ako dolazite. Ako ne dolazite, ne vidimo se u Trakošćanu.
Piše: Tuljanman
