– Mene ne zanima rezultat, koliko si i vidla po svemu tome. Meni je bitno druženje s ljudima, s tim čudnim trkačima, to je stvarno posebna vrsta ljudi… Neki čudni svijet – započinje mi svoju priču Safet Čučuk, svojevrsni kroničar hrvatskog trčanja. Dvosatna šetnja nasipom trebala je uroditi klasičnim intervjuom s ovim nimalo klasičnim trkačem, no svi koji znaju Safeta složit će se da to ne bi bilo baš safetovski…
Usudila bih se reći da u Hrvatskoj nema trkača koji bar jednom nije susreo Safeta, zagrebačkog 71-godišnjeg trkača čije ime već polako postaje legenda. Osim svakog dana na nasipu, on već godinama vjerno posjećuje sve domaće utrke i to na svoj poseban način – lagano i opušteno, s malim fotoaparatom u ruci kojim pokušava uhvatiti gotovo svakog trkača. I gotovo svaki trkač mu se nasmije, bez obzira u kakvoj se agoniji nalazi!
– Najdraže mi je kad dođem doma i pogledam te slike pa vidim ta lica. Neka su nasmijana, a na nekima vidiš kak im je teško. I nije to isto kao kad ih slikaš u cilju kad završe jer onda je već gotovo. Ovak ih uhvatim usred trke pa vidiš tu emociju, najbolje mi je kad staza ide po istom u dva smjera, onda ih najbolje uhvatim – priča mi o fotkanju, istovremeno opet fotkajući sve po nasipu, naravno.
Ovaj umirovljeni Zagrepčanac prošao je svašta u životu, od radničkog aktivizma do posla u Libiji. Ima ženu i dvoje djece, svira gitaru, voli surf, blues i rock i skuplja gramofonske ploče. Zamolila sam ga da mi priča o svojim trkačkim početcima.
– A čuj, ja ti trčim osam, devet godina. Prije sam igral nogomet i rukomet, a onda sam imal dvije operacije, jednu na koljenu, a drugu na želucu. I onda kad sam se oporavil, počeo sam šetati tu po nasipu. A imam rodbinu u Murskom Središću i jedan dan smo žena i ja išli u posjetu i tam neka trka, kužiš, devet kilometara. Devet kilometara, mislim si, pa to nije tak daleko, idem ja to trčati. To sam prohodal i neki čovjek stoji i veli on meni “čujte, vidim vas da hodate po nasipu, ajde vi dođite u četvrtak na ligu u Maksimiru”. Nisam onda imal pojma da se to trči, da imaju klubovi, da se u Zagrebu trči maraton, a tu sam cijeli život. A imam prijatelja, Tomo Harapin, igrali smo pingač zajedno u firmi, i mi kak dva bedaka došli na tu ligu i to trčimo dugu stazu. Kad smo završili, nigdje nikoga, to sve otišlo doma! Al, kak su ti trkači imali neke dobre priče, išli smo i idući četvrtak – prisjeća se.
I tako je Safet polako ušao u trkačke vode. Najprije je bio član AK Veteran, a ubrzo nakon toga član AK Sljeme. Uz njih je pripremio i svoj prvi maraton, onaj zagrebački, a nakon njega i Čazmu i brojne druge utrke. Najdraža utrka mu je Boroša, ali kaže da uživa na svakoj. Teško je uopće prenijeti sve anegdote koje mi je ispričao: od diskvalifikacija do trčanja stotke. Da, Safet je trčao utrku od 100 km – Passatore – i istrčao je za 16 sati.
– Kad sam se prijavil na to, žena mi je rekla da sam skroz poludel. Kad sam Janku (Draganu Jankoviću) donio novce, skroz se začudio i isto mi je rekel da sam lud, pital me znam li koliko je to. Znam, kak ne bi znal. I tak smo išli tam, Antonija Orlić mi je napisala na ruku limite za svaku kontrolnu točku i ja sam to istrčal. A pripremal sam se tak da sam svaki dan bio šest sati na nogama.
– A što vam žena inače kaže na to što stalno nekuda idete i što ste toliko s trkačima?
– Ja ti lijepo pobrišem prašinu, posaugam, operem suđe, stavim veš sušiti i onda ju pitam mogu li ići. Onda ona mene pita jesam napravil kaj po doma, ja kažem da jesam sve i onda me pusti. A ide i ona na neke izlete, svatko ima svoje. Ma sve kaj ti mogu reći je da imam dobru ženu!
Priča mi dalje o tome da mu se ne sviđa kako novac sve više ulazi u trčanje, ali da mu je drago što se ljudi kreću i što je nasip svakim danom sve puniji. Šetali smo predvečer, baš u vrijeme treninga, i nijedna grupica nije protrčala kraj nas bez “Safete, bok!”.
Kaže da uvijek ima ljudi koji su zločesti, ali da on pamti samo lijepe stvari, kao kad su mu s jedne utrke u Beogradu poslali medalju kad im je javio da ne može doći, ili kao kad su ga Zagreb Runners dočekali na mostu tijekom polumaratona u Osijeku. – Ako ćeš pisati kaj sam ti rekel za te Runnerse, ti nešto izmisli. Ja, evo, nemam riječi. To nikad ne bum zaboravil, vidiš ti kakvi su to ljudi!
Jako voli svoje Sljemenaše, ali i sve ostale trkače. Fotografije stavlja na Facebook, a snimke na YouTube kanal pod imenom TV Štenara. Najdraže mu je trčati po nasipu i jako je sretan što su postavili novu rasvjetu i slavine s vodom. Iako trči samo radi gušta, prije nekoliko godina ga je zanimalo koliko najbrže može ići pa je istrčao polumaraton za 1:48. Kaže da će trčati sve dok noge budu mogle, a ponovio mi je barem deset puta: baš su čudni ljudi ti trkači, i ta njihova luda energija…
Pripremila: Martina Đođo / 3sporta.com
