NEMAŠ NI ZA GAĆE, AL' ZA TENISICE SE NAĐE

ISTRAŽILI SMO: Što outdoor sportaši žrtvuju uime svoje najveće ljubavi, vuku li u civilu na klošarski stil i što njihovi partneri misle o tome

Huh, tvoja dnevno-tjedna rutina posla i treninga, kao i “egzotičnih“ vikenda po šumama i gorama te utrkama, opet je narušena! Čeka te ta neka svadba ili božićni domjenak, a ti tupo gledaš u ormar i možeš birati između: crnih i šarenih dugih tajica u kombinaciji s gtx trail tenisicama, ili trifrtaljki s cestovnjačama. OK, ima tu i neka suknjica – za trčanje…

 

Koliko se puta godišnje dovodiš u takvu situaciju? Vjerojatno ne puno jer su ti, ionako, prioriteti posloženi na način da si počeste izlaske, cuge, večere, koncerte s prijateljima žrtvovao kako bi se skupilo para za onu utrku na Cresu, a već dva tjedna potom ideš na Velebit.

Sigurni smo da se većina koja prati ovu stranicu, kao poklonici outdoor sportova, prepoznaje u ovom scenariju već od samog uvoda. Stoga, odlučili smo među ciljanom populacijom napraviti malu anketu kako bismo se lakše nasmijali tim slatkim mukama, znajući da nismo sami.

 

Pohani kruh i hladno pivo s mog balkona

Naš prvi ispitanik je triatlonac Hrvoje Pauković koji za sebe kaže kako se – u manjoj ili većoj mjeri – s ponosom, po pitanju kupnje sportske opreme, pronalazi u izrazima „pa može na rate“, „pijani milioner“ te „nije tako skupo“. I to za bilo koji od tri sporta ujedinjena u triatlon.

–  Smatram se predstavnikom onih koji bez većih problema ne rade dvojbu pri odluci, da li kupiti neki dio opreme za bicikl, ili pak ispaliti za tenisice sumu koju otprilike mjesečno pojedem. Dobro, nije baš da jedem ptičje mlijeko i kavijar, nego se na meniju nađu i kruh u jajima i kokice u rinfuzi pečene na ringli vlastitog šporeta – podijelio je s nama ovaj sportaš.

Kako on kaže, kava i pivo u birtiji piju se u znatno manjoj mjeri, nego u nekih prosječnih posjetitelja spomenutih ustanova. I tu on ima praktično rješenje.

– Kavu proizvodi “wall-e“, kućni ljubimac koji omiljeni napitak automatski iscijedi kad ga ubodete prstom u gumbić, a pivo se čuva u omanjem skladištu na balkonu, kojeg se ne bi postidjela ni neka od renomiranih pivovara – pohvalio se Hrvoje.

Također, naglašava kako su startnine veća stavka u financijskoj kontrukciji. Osim što su one, razumljivo, nešto od čega i organizator mora živjeti, kaže kako se u paketima nađe korisnih sportskih pomagala, prehrambenih artikala, a i odjevnih predmeta.

– Ni cuga tu ne zaostaje, naravno. Sve su to korisne stvari koje se samelju u sportskom načinu življenja, pa se startninom nekako kompenzira uloženo-dobiveno za preživljavanje do sljedeće utrke – pojasnio je Hrvoje.

 

Život na vagi

Tako su se tvoji izlasci za koje se moraš, ipak, malo “podaprat“ sveli na neka četiri puta godišnje. I to je onaj minimum koji ne smiješ odbiti. Stojiš pred ogledalom, pokušavajući iscijediti posljednje sasušene grudice iz maskare, odnosno „gruntaš“ hoće li se na ovoj svadbi ponoviti koji od gostiju, a koji je bio na krstitkama bratićeve male – pa da možeš i ovaj put “profurati“ istu haljinu. Kombinirat ćeš ju s onim drugim parom cipela (drugim od dva jedina za pristojne prilike) i ogrlicom iz second handa.

Hrvoje je po tom pitanju pribjegao “jeftinoj“ i korisnoj taktici – dvije muhe jednim udarcem!

– Šoping centre zaobilazim u širokom krugu. Tko je lud ići u zatvoreni klimatizirani mega dućan, kad je Hrelić usput na treningu dužine. Također, nerijetko se potepeš i na second hand pa se, takoreći, večernja toaleta ili fina košulja kupi usput. To ja zovem dva u jedan iliti trkački šoping. A o cifri nema rasprave – praktičan je triatlonac.

Nećemo se lagati, možda se je mogla preskočiti posljednja kupnja onih cestovnjača jer su i one zadnje još uvijek u dobrom stanju. Ali tako dobra akcija se ne propušta! Stajat će u ormaru i čekati dok se ove ne istroše. Od viška glava ne boli! Sačuvaj bože da se dogodi da su trenutne dale svoje, a ti baš nemaš novca za nove. To bi tek bilo ravno katastrofi!

U trkačko-biciklističkom paru poznatom kao Nataša i Dobriša Dobrenić, jedno od njih sklonije je takvom razmišljanju, dok je drugo… Pa, procijenite sami na temelju njihovog razgovora u automobilu, kako to rješavaju (ili ne) parovi gdje su oba partnera u sportu.

– Nataša: Čuj, pitala je frendica… Trebali bismo joj poslati par rečenica. Piše neki članak o tome kako tko troši na kupovinu opreme ili tako nekako.
– Dobriša: To je jednostavno, ti imaš troje tenisice koje ti ne valjaju, a ja imam jedne koje su mi super.
– Nataša: Ha? Kak to misliš?
– Dobriša: Pa, tak je…
– Nataša: ?????

Ostatak rasprave nije za prepričavanje. Stigli su na odredište i prekinuli poprilično žestoku raspravu. Ona se još uvijek malo duri, jer nije istina da joj te troje tenisice ne valjaju.

– Dobro, nije to skroz baš tako, ali u globalu je. Ja ću puno lakše i jednostavnije potrošiti novce i kupiti i treći par tenisica, iako ih imam tko zna koliko, dok će Dobriša razmišljati, procjenjivati trebaju li mu još jedne i vrlo često ostati na tim jednima. Većinom je to tako i s ostalom opremom. Ja imam deset tajica, tko zna koliko jakni i majica. Dobriša ima dvoje, pa bude frka ako na vrijeme ne operem opremu s treninga. Šalu na stranu, ja ću uvijek puno lakše potrošiti i više nego sam si zacrtala za opremu, ali kad su te još jedne tajice, baš to kaj sam si zamislila i super su povoljne… – iskrena je Nataša.

 

Za stazu samo najbolje, a u privatnom životu “klošarluk“

Bio je tu jedan pokušaj da se ode kupiti nova košulja za tu svadbu. I hlače čak! Međutim, i ovaj si se put nekako našao pred policom nepreglednog niza tenisica u dućanu do. Nažalost, već je bilo prekasno kad si izašao iz transa, pružajući karticu trgovcu na kasi.

Moožda bi već polako bilo vrijeme obnoviti zalihu gaća, ali propisana oprema na Istri iziskuje vjetro i vodootporni šuškavac, s minimalnom otpornosti od 20000 milimetara vodenog i zračnog stupca. Nećeš valjda završiti baš u tom roku u bolnici pa da doktor vidi da nosiš izlizane gaće. Šavovi se zasad još drže, a kad prođe Istra, na idućoj plaći ćeš…

Koliko ti je poznat onaj scenarij kad napokon, na jedvite jade, izvodiš ženu na večeru i u kino jer, ruku na srce, godišnjica vam je i bio bi red… Ona se pojavi pred tobom u “milijun dolara“ izdanju, blista kao prvoga dana, a onda ona tebe dobro odmjeri od glave do pete i pita “To ćeš obući?“, na što ti odgovaraš “A šta tome fali? Pa šta da obučem?“

“Pa ne ideš valjda u patikama?! Jel’ ti nemaš košulju?!“ zahučalo je iz usta tvoje kraljice.

Foto: Matija Turkalj

Tihomir Šatrović bavi se brdskim biciklizmom i jedan je od onih koji imaju manjih problema s kombinacijama za svečane prilike. Kako kaže za sebe, blato među zubima bliskiji mu je modni detalj od kravate.

– Kako oduvijek imam čudan stil oblačenja, tako i odjeće, svaki odlazak na neko formalno pojavljivanje u javnosti predstavljao je problem. Isprva je bilo sve crno, koža, nitne, prišivke, a danas ih zamjenjuju dres kratki, dres dugi, bicke kratke, duge, termo bicke… Mislim kako voziti zimi ako nemaš termo odjeću – podijelio je s nama Tihomir kojemu je, srećom, supruga potpora u trošenju.

 

Put putujem… i cijenu plaćam

Dok ti štediš na gaćama, tvoj dragi (netrkač) štedi kako biste napokon na garaži podignuli normalni krov koji ne prokišnjava, ali njemu ni ta štednja baš ne drži vodu… Naime, nakon godina iščekivanja i priprema, napokon si izvučena na bubnju za UTMB. To se zove preusmjeravanje sredstava, i sasvim je legitiman postupak, uvjeravaš ga. I ministarstva to rade! Nažalost, odabraniku tvog srca taj argument nije baš sjeo najbolje.

Hrvoje nam je ispričao kako se on i njegova djevojka Maja Urban, koja je također triatlonka i jednako često hodočasti na utrke, snovčavaju i snalaze za transport na ta “luksuzna“ putovanja.

– Sve startnine i kotizacije za utrke koštaju, a i na put se mora potegnuti koji košta, jer teleporter još nije pušten u pogon. Srećom, na utrke se gotovo uvijek ide čoporativno, pa se podijele troškovi. A ako pak čopor zakaže, tu je nama blažena izmišljotina zvana BlaBlaCar, pa se trošak puta drastično smanji. Utrpaš sebe u nečiji ili nekog u svoj „vremeplov“, platiš manje nego javni prijevoz i svi sretni. Jedino što ne možeš računati na vozni red – snalažljiv je ovaj sportski par.

Osim putovanja na utrke, nađe se tu mjesta i za poneko drugo, onako za gušt. Primjerice, za doček Nove godine. Dobro, i to je sad diskutabilno, jer ne podrazumijevaju svi istu stvar pod gušt.

Visokogorac Matej Perkov koji je sve u svom životu podredio svojim ekspedicijama i novac usmjerio isključivo na opremu i putovanja na najveće svjetske vrhove, podnosi i druge žrtve nefinancijske prirode. Njegova djevojka i okolina, također. Kako kaže prijatelji su mu odavno odustali od pozivanja na rođendane, a cura je već unaprijed otpisala zajedničke vikende. Ipak, imao je najbolju namjeru za zajednički doček Nove godine…

– Moja djevojka i ja pričali smo o dočeku Nove. Nasmiješena iskazuje svoje želje, a ja gledam njeno lijepo lice. Lijepa je, ali lijepi su i oni – Bijeli divovi Balkana, vrhovi koji zimi okovani snijegom i ledom razdiru plavo nebo. Ona nešto priča, ali ja čujem u ušima samo vjetar koji bijelom pustoši raznosi kristaliće leda, dok dereze škripe na tvrdom snijegu. Stiže SMS “Idemo na Dinaru na doček Nove, spavamo u planinarskoj kući pod Troglavom. Imamo još jedno mjesto u kombiju.” Prekidam djevojku u njenom izlaganju ideja s “E, a da pitaš frendice jel bi mogla na doček s njima?” – prepričao nam je Matej poetski jedan od klasičnih scenarija u životu jednog outdoor entuzijasta. Njegovoj djevojci ta, već poznata pjesma nije bila poezija za njene uši, ali nije ni novogodišnji “provod“ u planinarskom domu usred zime i divljine, tako da se, kao i većina partnera sportaša pomirila sa sudbinom.

Piše: Martina Maloča

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here