TRANSFORMACIJA TIJELA, ALI I DUHA

Trčanje – jedna sasvim obična čarolija

Clarku Kentu dovoljno je pet sekundi u telefonskoj govornici da bi postao Superman. Običnim ljudima za transformaciju je potrebno puno više vremena i truda. Premda vjerojatno nikad neće jednom rukom podići kamion ili letjeti oko Zemlje u pripijenom odijelcu i zaogrnuti plaštem, i obični ljudi mogu postići ono što su smatrali nemogućim. Čak i puno više.

 

Donosimo vam priče nekoliko ljudi koji su svoje novo ja pronašli kroz trčanje.

Ljudi su to čija imena ćete ponekad naći na startnim listama odmah uza svoje, jer su dio trkačke zajednice koja, uz zdrav natjecateljski duh, pokazuje svoju snagu upravo u pružanju podrške u onim #nedamise trenutcima koji se svakome dogode.

 

Goran

Oduvijek sam se bavio raznim sportovima, a ponajviše nogometom.

2015. godine sve je to stalo zbog bolesti djeteta – svega sam se odrekao i posvetio se liječenju sina. 3 godine kasnije i 20 kg teži, potpuno zakržljao, napokon sam dočekao lijepe vijesti i povratak u normalan život.

Tu počinje put moje transformacije: narednih par mjeseci borio sam se sam sa sobom, ne znajući što i kako dalje (jer sam uvijek bio timski igrač) odlučio sam uzeti vrijeme za sebe i počeo trčati potpuno sam.

Lavina treninga i psihičkog i fizičkog razbistravanja krenula je 01.07.2018. Već u 9. mjesecu istrčao sam prvu utrku na 10 km i to par dana prije 33. rođendana. Kakav poklon sam dao sam sebi: ništa ljepše nego kad vidiš obitelj kako te bodri sa strane … Otad mi je to postala dnevna rutina i vrijeme za upoznavanje samoga sebe.

U međuvremenu su se i kile počele topiti, utrke sve više redati, upoznao sam toliko divnih ljudi i zadovoljstvo je raslo.

…i onda ta famozna korona! Odlučio sam – ne predajem se!

Ja sam si postavio cilj da ne odustanem. Ubacio sam treninge snage, a i za trčanje sam nalazio punktove gdje god sam mogao samo da zaobiđem policiju i što više boravim u prirodi. Kao i svaki trkač i ja sam se učlanio u grupu TRČIMO! 3sporta.com i s oduševljenjem dočekao prvu virtualnu utrku JAČI OD KORONE koja mi je došla kao šlag na tortu.

Tu je počelo virtualno putovanje i upoznavanje divnih krajeva lijepe naše i dobrih ljudi koji jedni drugima daju snage i podršku da se kreću i rade na sebi i ne predaju se u teškim vremenima.

Ponosan sam što sam jedan od onih koji daju potporu svima trkačima i trkačicama u ovim virtualnim ligama i svojim primjerom pokazujem da stvarno čovjek može i trčanjem doći do zadovoljstva i, naravno, rezultata.

Jednom me prilikom upitao sin: „Tata zašto ti tako puno trčiš?“

Odgovorih mu: „Sine dragi ti si se izborio za svoj život i ja ti trčanjem stavljam pred sebe izazove kao što si ih i ti imao i dokazat ću ti da nikad u životu nema prepreka koje te mogu zaustaviti, nego ih se može uvijek savladati. Za tebe ću i cijeli svijet pretrčati.“

Trčanje je postalo moja strast.

 

Katarina

Kako krenuti i opisati sreću koju trenutno živim otkrivši svoju veliku ljubav i strast prema trčanju. Moje ime je Katarina diplomirana sam ekonomistica i zaposlena sam na Agronomskom fakultetu. Dakle radim uredski posao i sjedim 8 h, a svi znamo koliko to utječe na zdravlje.

Sjedilački način života i fizička neaktivnost su me doveli do tog da sam postala nezadovoljna, troma i svako malo neugodno iznenađena promjenom konfekcijskog broja, ali prema gore. Znala sam da moram nešto promijeniti, bilo je raznih pokušaja od grupnih aerobika, plesa, neuspjelih dijeta i sličnih aktivnosti.

Nažalost, od svega bih odustala vrlo brzo. I tako je došao red na trčanje, krenula sam u Školu trčanja Trčaonu i s grupom lagano krenula. Kad se sjetim da sam bila najlošija i najsporija u grupi, zapravo većinu treninga bih prehodala. Odustajanje nije bilo opcija, iako je tako jako odzvanjala u mojim mislima. Zapravo, kad pomislite ja ne mogu više, e tek tad možete i morate. Mjeseci su prolazili, a ja sam bila sve brža i brža, prvi cilj je bio istrčati utrku od 2 km. Uspjeh!

S vremenom je bio cilj 5 km, pa 10, pa u konačnici priprema za polumaraton.

Zašto trčati, zapravo trčanje je poprilično jeftin trening, potrebne su samo dobre trkaće pedale ili ti tene pa raspali, na svježem zraku sa svojim mislima terapija samo takva za psihu, duh i tijelo.

A da ne govorim o samopouzdanju i onoj slici kad se pogledaš u ogledalo a „špekić“ na početku jako, jako sporo pa onda sve brže nestaje. Dakle, moja preobrazba je trajala godinu dana da bih izgubila 26 kg, još malo pa ću imati svoju srednjoškolsku kilažu što mi je i bio cilj, a o energiji i zadovoljstvu koji iskre iz mene ne trebam ni govoriti.

Moram reći da nije uvijek bilo lako odbaciti stare i loše navike (čokoladu, čokoladu pa opet čokoladu), ali uvijek me je vodio cilj kao i veliku većinu ženske populacije – gdje želim biti i kako želim izgledati i naravno ono najbitnije da budem zdrava. Stoga si uvijek postavite cilj, ja bih rekla „ciljiće“ pa kad njih dostignete tada dolaze sve veći i veći….. i to toliko motivira …

Svi znamo kako nas je korona zadesila da su grupni treninzi bili otkazani, ali ljubav i ovisnost o trčanju je bila jaka i tako sam krenula trčati sama i shvatila da mi zapravo to najviše odgovara, pa su krenule virtualne utrke koje su također u ova vremena unijela dodatnu motivaciju, a kad istrčiš stigne oduševljenje u obliku medalje.

Tako sam se prijavila i na divnu Ljetnu ligu Hrvatska trči, koja je stigla u pravo vrijeme s prvim vikendom u kolovozu kada sam krenula i na godišnji odmor što mi je bio dodatni motiv da godišnji također provedem aktivno. Poštom mi je stigla i medalja koja mi je ujedno, moram priznati, najljepša od svih koje imam u svojoj skromnoj kolekciji. Trčala sam za Zeleni tim na plavom Jadranu  i ovom prilikom čestitam svim trkačima, a posebno Zelenom timu, koji je morate priznati, bolji. Nadam se organizaciji još ovakvih i sličnih utrka.

I za kraj, ljudi pokrenite se, sve je u glavi, vjerujte u sebe, jer ako ja mogu, možeš i ti …. umjesto što sad sjediš zavaljen/a na kauču i surfaš, pokreni se i sve će biti puno lakše.

I da, ne izbacujte do kraja čokoladu.

 

Melisa

Ovo nije još jedna priča o gubljenju prekomjernih kila, već o transformaciji tijela i duše. U travnju prošle godine napokon se pružila prilika da napravimo fotku cijele obitelji. Bila sam presretna i radovala se lijepoj fotografiji, kad je uslijedio šok: ja u XXL izdanju. Fotografija koja bi mi trebala biti prekrasna uspomena meni je poslužila kao alarm da se stvari moraju promijeniti.

Prvo sam krenula sa prehranom i reduciranjem unosa ugljikohidrata. Kile su išle puževim korakom. Uvela sam brži hod i na poticaj muža krenula sam trčati. Nažalost, on se razbolio i u tim mojim prvim trkačkim danima borio za život u bolnici. U trenutcima tuge i izgubljenosti jednostavno sam obukla patike i krenula trčati. To me resetiralo, očistilo misli, opuštalo. Kile su krenule dolje, a ja sam se psihički sve bolje osjećala.

Tu ulaze u moj život Marija i Katarina i uvode me u svijet utrka. U jednu drugu dimenziju ljudi, ljude koji te prvi puta vide, ali trče pored tebe i viču: „Možeš ti to!“ Kad uđeš u cilj, pruže ti ruku i čestitaju na uspjehu, iako te nikad prije nisu vidjeli. Nakon godinu dana mog trkačkog života, svaki put sam i dalje sretna i ispunjena kad odradim svoj trk. A moja savršena kilaža i dalje stoji.

 

Maja

Živim u Karlovcu i svake godine gledala sam ljude kako trče „Karlovački cener“ i maštala kako bi bilo fora kada bih i sama to mogla. Naravno, uvijek sam imala razlog zašto ne, a i mislila sam da kao okorjeli „mrzitelj” trčanja za to nema šanse. Današnji užurbani način života, malo kretanja, nezadovoljstvo u različitim područjima života dovele su do stalnog nakupljanja kila i gubitka motivacije. Dovela sam se u situaciju da sebi postajem neprepoznatljiva (ne samo fizički nego i psihološki).

Tako je došla ta 2019. godina i DM ženska utrka na koju sam se prijavila drugu godinu zaredom. Tada sam razmišljala na način da možda nikada neću uspjeti otrčati neku pravu utrku pa barem mogu ovu humanitarnu (rekreativnu), koja se više hoda nego trči. Nakon utrke koju sam prehodala, kod kuće sam gledala slike i ostala zgrožena svojim izgledom i time do kuda sam se dovela. Vaga je pokazivala alarmantnu brojku od 88 kg.

To je bio onaj trenutak kada sam odlučila nešto promijeniti. Već drugi dan prijavila sam UNICEF-ovu utrku „Mliječna staza” i postavila je kao neki svoj cilj. Moram priznati da mi u početku nije bilo lagano. Kao što sam već navela, bila sam osoba koja nikako ne voli trčanje. Na tjelesnom mi je to bila najgora noćna mora. Svejedno, odlučila sam probati. Na mobitelu sam instalirala aplikaciju za početnike i krenula, minuta hodanja/minuta trčanja. Ipak, sada sam imala cilj i nisam htjela iznevjeriti samu sebe.

Trčala sam 3 puta tjedno, isto toliko puta tjedno vježbala u fitness centru u koji sam i inače išla, dala izraditi plan prehrane i dodatnih vježbi za po doma. Bila sam potpuno spremna i motivirana za životnu promjenu, tj. glava je davala signale da je spremna na to. Na dan utrke, bila sam oduševljena atmosferom (i shvatila zašto ljudi vole ovakve događaje), a prolaskom kroz cilj osjećala sam se kao da sam osvojila olimpijsko zlato. U svojoj glavi pobijedila sam samu sebe i dokazala si da mogu uspjeti ako se dovoljno potrudim i ustrajem.

Uz trčanje i malo hodanja prešla sam 5km (prvi puta u životu), a o tome sam mogla samo sanjati godinu ranije. Nije bilo lako, ali ostvareni prvi cilj samo je potaknuo mnoge druge. Nastavila sam trčati, vježbati, uključila se u Facebook grupu TRČIMO!3sporta.com.

Za ovu 2020. godinu imala sam velike trkačke planove koji su se poremetili zbog pandemije. Utrke su otkazane, a meni je trebao poticaj jer ipak još uvijek nemam dovoljno unutarnje motivacije, nego trebam i nešto što će me pogurati (kao npr. finišerska medalja). Motiv je i došao kroz dvije virtualne trkačke lige, „Jači od korone” i „Hrvatska trči”. Ova zadnja liga, „Hrvatska trči” dogodila se stvarno u pravo vrijeme. Počele su vrućine i „ona stara ja” bi sigurno odustala od trčanja jer je eto, vruće…

Međutim „nova ja” odlučila je sudjelovati. Izabrala sam zeleni tim jer obožavam zelenu boju, a i živim u kontinentalnoj Hrvatskoj. Kroz ovu ligu pomicala sam granice. Tako sam svaki tjedan ili trčala duže ili poboljšavala svoje vrijeme. Otrčala sam svih 5 kola s ponosom i velikim osjećajem sreće. Trčalo se i između kola jer trebalo je održavati kondiciju. Čak sam se pokrenula i na ljetovanju, iako sam uvijek prekidala hobije jer ljetovanje je bilo rezervirano za odmor.

Danas mi je i trčanje jedna vrsta odmora. Nakon trčanja podijelila bih svoj rezultat, kao i mnogi drugi. Tek sada sam postala svjesna koliko sam dobila od trčanja. Ne samo fizičku promjenu i bolje zdravlje, već sam postala okružena pozitivnim ljudima, punima motivacije, potpore i spremnih pomoći, dati savjet. Budimo realni, još uvijek mi se dogodi da dok trčim po svom rodnom gradu načujem svakakve komentare. Međutim, danas mi oni nisu bitni. Kroz svoju promjenu promijenila sam i neka svoja razmišljanja. Mentalno sam ojačala.

Cilj mi je pokazati ljudima da uz snagu volje mogu doći do promjena, možda nekoga i potaknuti da krene razmišljati i sam se odluči na promjenu. Mene je promjena dovela do -20 kg na vagi, boljeg zdravlja, potaknula me na bolje razmišljanje o sebi i drugima. Danas na svijet gledam pozitivnije, okružena sam ljudima sa sličnim interesima. U trčanje sam se zaljubila i nastavljam dalje. Vesele me ove virtualne lige, naša „prepucavanja” oko toga koji će tim pobijediti, dijeljenje uspjeha i davanje potpore, ali veselim se i stvarnim druženjima. Mene čeka još dosta posla u mojoj transformaciji, ali veselim se svakom novom kilometru i pobjedi „glave” koja povremeno zna biti tvrdoglava.

Nakon ovih priča, ostaje samo da se zapitate što je vama nemoguće i hoće li tako i ostati.  🙂

Priredila: Iva Lednicki

Nema postova za prikaz