Laici redovno vole “optuživati“ trčanje kao samotnjački sport, kroz koji se ne njeguje timski duh. Jasno, za tu aktivnost nije neophodna ekipa. Ipak, svatko tko se kreće u trkačkim krugovima, sa sigurnošću može reći da trčanje spaja ljude. Stoga smo odlučili srušiti predrasude i proći kroz benefite, ali i nedostatke treniranja u skupini.
Naravno da nam ponekad više godi društvo, dok smo drugi put možda imali baš loš dan i treba nam ispušni ventil. Želimo se maknuti od svih i svega i biti sami sa sobom da se ispucamo i razbistrimo misli. Isto tako, kako u svim segmentima života i društva, nismo svi isti. Svatko je jedinka za sebe i odgovaraju joj drukčije stvari – neki su introverti, neki ekstroverti, neki bez društva ne mogu funkcionirati, dok su drugi vječiti samotnjaci, možda mrgudi, a možda jednostavno vrlo introspektivni i samodostatni.
Vjetar u leđa ili rame za plakanje
Najveći čimbenik treniranja u društvu jest motivacija. Kad se dogovoriš s ekipom za zajednički trening u prirodi, to je jednostavno to – plan, gotova stvar! Nema ni primisli o tome kako ti se ne da. Štoviše, jedva čekaš da krenete jer taj trening doživljavaš kao druženje s prijateljima, a na vrlo zdrav i konstruktivan način. Gledaš ga kao neki doživljaj i zajedničku avanturu.
Čak ako je tmurno i odbojno vrijeme, bit će ti neugodno ispasti “šonjo“ pa odustati, jer ekipa i dalje ide. A ukoliko se dogovoriš samo s jednom osobom za trkački trening po kvartu, doživljavat ćeš to kao obvezu i nećeš htjeti zeznuti prijatelj-a/icu. Ako ti i ponestane motivacije, ekipa je uvijek tu da te povuče. Red nagovaranja i riječ podrške osoba koje su u istoj situaciji kao i ti, pokrenut će te i podići. A i uz uzajamno kukanje, trening brže prođe. 😉
Lakše je kad znaš da se i ostali tu negdje motaju
Još jedna prednost grupnog treniranja, mogućnost je podjele na više manjih jakosnih skupina, nakon zajedničkog zagrijavanja. Nisu uvijek svi članovi istih mogućnosti i kondicije. Zato uvijek ima mjesta za dogovor tko će s kim, kojim tempom i kojom rutom ići, a da se rute barem dijelom preklapaju. Sporija skupina može ići osnovnom, kraćom rutom, dok brža može odabrati produženu varijantu s ponekim skretanjem na dodatne dionice. Dogovorite nekoliko točaka na kojima će biti sastajanje, kratak odmor i okrepa, uz provjeravanje situacije i razmjenu nekoliko riječi i iskustava, pa nastavak dalje ili na kraju pravca, zajednički (ili ne) povratak natrag. Zajednički povratak dobar je za bržeg trkača jer će biti u sporijem tempu, pa će mu poslužiti kao svojevrsni cooling i zabremzati ga da ne podiže tempo prema kraju treninga.
Ovakav sustav treniranja uvijek će biti poticaj sporijoj skupini da pokuša “uloviti“ bržu i da dođe na mjesto sastanka u dogovoreno vrijeme ili čak prije. Također, to će biti jednaki motivator za brže trkače da “pobjegnu“ sporijima. Čak i ako vas je samo dvoje ili se skupina dijeli na pojedince, nije nužno da na stazi budete nerazdvojni. Bitno je da ste se zajedno odlučili na trening, zajedno došli do destinacije i da znate da se onaj drugi isto tu negdje okolo mota, pa se nekoliko puta i susretnete na stazi. Tako svatko odrađuje svoj trening, trening onoga drugoga ne trpi, a sve možete pretvoriti u svojevrsnu igru lovice na stazi i tako ga učiniti još zabavnijim.
Također, ovisno o tome kakav ste si trening zacrtali za taj put, skupina ga može zajednički i bez razdvajanja odraditi, bez obzira na mogućnosti pojedinaca. Najčešće, kad je u pitanju vremenska dužina, probijanje kroz dubok snijeg ili noćni trening, naglasak ionako nije na tempu. Štoviše, za kondicijski jače trkače, dobro je da imaju i neku “kočnicu“ uz sebe koja će ih natjerati da se usredotoče na dug boravak na stazi i sporiji tempo, jer i to je dio treninga neophodan za ultre. Kad su takvi uvjeti u pitanju, uvijek je sve lakše podnijeti u veseloj ekipi. Također, to je prilika za neiskusnije trkače da tijekom ovog zajedničkog druženja nešto nauče o sustavu treniranja od iskusnijih.
Uvijek u toku i s ljudima na koje možeš računati
U trkačkoj ekipi uvijek ćeš biti u toku stvari. Ona je od velike koristi za razmjenu iskustava i saznanja vezanih uz tenisice i trkačku opremu, povrede i njene uzroke, trkačke tehnike i programe treniranja te, jasno, uz nadolazeće utrke. Na taj si način uvijek u žiži događanja i to će te održavati da ne ispadneš iz kolosijeka i da ne izgubiš motivaciju.
Zajednički ćete dogovarati utrke i na taj ćeš se način s još većim zanosom pripremati. Sve će se vrtjeti oko planiranja i zajedničkog programa treniranja za tu konkretnu namjenu. Tako sve bude lakše i nema šanse da se osjećaš usamljeno u cijelom tom procesu priprema. Doživljavaš sve kao dio društvenih aktivnosti, umjesto kao prisilu.
Sa stjecanjem trkačke ekipe, stječeš i nove prijatelje. Vaše druženje u tenisicama, nerijetko će se, zbog zajedničkih interesa proširiti i na ostale segmente života. Na ovaj način dobivaš proširenu obitelj i ljude na koje u svakom trenutku možeš računati. Naravno, nismo svi isti i ne ulazi svatko u trkačku ekipu s istim motivom. Netko povlači granicu na koristima koje dobiva iz zajedničkog treninga i zadržavanju na trkačkom segmentu života – i to treba poštivati, ali i sam sebe ograničiti na nevelika očekivanja od takvih odnosa.
Nedostaci treniranja u skupini
- Koliko glava, toliko želja – svatko bi nešto svoje forsirao, svatko svojim putem išao, drugu kilometražu trčao, na drugoj lokaciji trenirao. Jednostavno treba prihvatiti, ako ne ide zajedno, svatko ide svojim putem i svatko radi svoj trening. Ne mora biti da će to biti slučaj svaki put. Ne treniraju uvijek svi u skupini za istu utrku u datom trenutku. Ako ti je trenutno pri treningu naglasak na cestu, na tebi je da ponudiš, a ekipa će pristati ili otići u brdo jer je njoj u tom trenu u tijeku priprema za trail utrku. I nema ljutnje. Idući put, možda ćete odraditi trening zajedno.Za zajedničke treninge dobro je prepustiti određivanje rute i sustava najiskusnijem (pod uvjetom da se ne nađu dva poveća iskusna ega). A na ostalima je da predlažu varijante ili naprave po svojem ukoliko im ne odgovara, ali i snose odgovornost za eventualne posljedice razdvajanja.
- Prevelika kompetitivnost – Ponekad slogu grupe zna narušiti potreba pojedinaca da se pokažu kao najbolji, najmudriji i najbrži, u potrebi za potvrdom. Također, postoje osobe koje se osjećaju nedostatno i frustrirano, te u vječitom uspoređivanju s drugima same sebi stvaraju pritisak. To podiže barijeru u psihi koja će se manifestirati na njihovoj izvedbi i rezultatima na utrkama, a istom rezultira i zamjerkama prema izdržljivijem kolegi.
- Ograničavanje ili forsiranje sebe na tuđi tempo – bez gore navedenog usklađivanja prema mogućnostima i potrebama, tvoj bi trening mogao trpjeti. Ukoliko smo lijeni pomučiti se i volimo se zadržavati u nekoj svojoj zoni komfora, mogli bismo se prečesto i rado odlučiti na prilagodbu tempa mnogo sporijem partneru. Taj je trening jednako neproduktivan, kao i ukoliko smo prekompetitivni i veliki mazohist, pa se redovno “zakoljemo“ ganjajući mnogo izdržljivijeg partnera.
Zrnce mudrosti za kraj
Tolerancija i spremnost na kompromis obvezne su ukoliko želiš funkcionirati kao dio zajednice. Ipak, nemoj pristajati na treninge i utrke kakvi te ne privlače, samo zato što društvo to forsira. Nećeš ostati bez društva ukoliko pokoju utrku i trening odradiš sam(a) po svom guštu. Ostat ćeš bez društva ukoliko ćeš u sebi nakupljati zamjerku, pa to u nekom trenutku bukne van.
Nađi svoju savršenu mjeru – ravnotežu između prilagodbe drugima i vlastitih mogućnosti i potreba. Bez forsiranja sebe ili ostalih, ali i bez prevelikog “ušuškavanja“ u komfor zonu i zabavu, ako su ti ozbiljni rezultati cilj. 🙂
Piše: Martina Maloča
Foto: bigstockphoto.com
