– Start trail utrke od 40 km na Mosoru 2010., ja bez ikakvog treninga i s uvjerenjem da je sve u glavi krećem po pobjedu. Puk’o sam nakon prvog kilometra, nisam ni završio tu utrku – priča mi prijatelj, sada već poprilično brz trkač koji je promijenio ploču i vjeruje da je trening bitniji. No evo što kaže znanost o utjecaju psihe na izvedbu sportaša i može li um pomicati granice…
Nakon što su se brojna istraživanja fokusirala na fizički dio sportova izdržljivosti, skupina znanstvenika s Bangor University iz Ujedinjenog Kraljevstva odlučila je istražiti ulogu mozga u svemu tome. Pretpostavka im je bila da mentalni umor može dovesti do fizičkog umora tijekom vježbanja.
Kako su istraživali?
Dr. Samuel Marcora i njegovi kolege usporedili su dvije grupe: ispitanici iz obje grupe vozili su sobne bicikle visokim intenzitetom, ali prva je uz to rješavala prilično težak računalni test, dok je druga gledala “emocionalno neutralan” dokumentarac. Fizičke reakcije (otkucaji srca, znojenje i slično) u obje grupe su bile iste, ali percepcija napora bila je znatno veća u skupini koja je rješavala test. Ispitanici te skupine su svoj mentalni umor preveli u fizički umor, što je vodilo do ranijeg odustajanja od bicikliranja.
Dakle, kako VO2max, ekonomičnost vožnje i anaerobni prag nisu bili pod utjecajem mentalnog zadatka, a ispitanici su odustali, rezultat istraživanja govori da je izvedba sportaša uvjetovana percepcijom umora, a ne samo fizičkom spremom. Kada mozak odustane, on tijelu šalje signale da prestane s aktivnošću, iako tijelo ne pokazuje znakove fizičke iscrpljenosti.
Mozak šefuje
U redu, mozak je šef. On govori tijelu što da radi, a što ne. No to također znači da ako uspijemo mozak nagovoriti da ne posustaje, tijelo će slijediti – i upravo u tome leži ključ uspjeha. Istraživači s University of Birmingham napravili su eksperiment u kojemu su dokazali da je moguće prevariti mozak i tako omogućiti tijelu da radi snažnije.
Ponovno su u igri bile dvije skupine koje su vozile bicikle, ali ovaj put različitim intenzitetom. Obje su skupine dobile vodu zaslađenu umjetnim zaslađivačem za piti, samo što je skupini koja je vozila jače rečeno da se radi o energetskom napitku. Na kraju su obje skupine intenzitet vježbe ocijenile jednakim. MRI snimke mozga skupine kojoj je rečeno da se radi o energetskom napitku pokazale su da se pri gutanju napitka u mozgu aktiviralo područje povezano s motivacijom i nagrađivanjem, što je mozak interpretirao kao da tijelo dobiva dodatne kalorije koje može iskoristiti kako bi jače radilo – a kalorija uopće nije bilo.
Prevariti ili istrenirati?
Osim varanja mozga, možemo ga i istrenirati da tijelu dopušta više. To se postiže teškim fizičkim treninzima kojima navikavamo mozak na neugodu. Isto tako, održavanje rutine treninga dobar je način treniranja mozga.
Sheri Piers je 38-godišnja medicinska sestra, trenerica cross-country ekipe u jednoj srednjoj školi i majka petero djece, a uz to trči 190 km tjedno. Kaže da je dobrom rutinom uspjela postići da tijelo ide dalje čak i kad mozak maše bijelom zastavom. – To je nešto što morate raditi ako želite uspjeti. Alarm zvoni u 4 ujutro, ja ga gasim i idem trčati, čak i ako je vani temperatura debelo ispod nule. Ništa ne dovodim u pitanje, treninzi su nešto što moram i želim obaviti prije nego se djeca probude – govori.
Naravno, nije lako postići takvu rutinu. No što smo dulje izloženi stresu, manje reagiramo na njega i lakše se nosimo sa svakodnevnim izazovima. Samo treba započeti. – Vrijedno je – ohrabrujuće svjedoči Piers.
Dakle, recept za dobru izvedbu je dobro istrenirano tijelo u kombinaciji s dobro istreniranim mozgom – jer ipak je on taj koji odlučuje hoćemo li na 36. kilometru maratona usporiti ili ćemo mazohistički dići tempo i zadovoljni prijeći ciljnu liniju. 🙂
Autor: Martina Đođo / 3sporta.com
