Vjerujem da nam se svima dogodilo da tijekom treninga ili utrke jednostavno posustanemo, postane nam teško, mišići su iscrpljeni, a um se buni protiv takvog napora. Dolazi do „pucanja“, barem tako kasnije kažemo, pokušavajući se opravdati: „Skroz sam pukao/pukla, ne znam što se desilo!“. Uglavnom se ljutimo na sebe jer nismo ostvarili željeni cilj, a znamo da smo mogli puno bolje. Međutim, zapitamo li se zašto nam se to dogodilo ili samo odmahnemo rukom misleći da će idući put biti bolje? Pokušajmo razmisliti koji su mogući razlozi „pucanja“ ili bolje rečeno, nepotpunog ostvarivanja vlastitih potencijala.
Um caruje…
Mentalna snaga
Zadnjih godina sve veći naglasak u profesionalnom sportu stavlja se na mentalni trening kao važnu komponentu pripreme sportaša za velika natjecanja. Brojne studije pokazale su da su snaga volje, dobra sposobnost vizualizacije i ustrajnost često faktori koji odlučuju o pobjedniku u utrci/natjecanju između dvaju sportaša jednakih tjelesnih sposobnosti.
Za primjer kako naš um djeluje na sportsku izvedbu, objavljeno je istraživanje rađeno na dvije grupe biciklista – jednu grupu su činili profesionalni, a drugu rekreativni vozači. Obje grupe odvozile su dvije vožnje na maksimalnom intenzitetu, s tim da su prvu vožnju odradili „svježi“, a drugu nakon mentalno zahtjevnog zadatka. Rezultati su bili jako zanimljivi: grupa profesionalnih biciklista obje vožnje odradila je jednako, dok je grupa rekreativaca znatno lošije odradila drugu vožnju. Istraživači su zaključili da se profesionalni biciklisti puno bolje nose s mentalnim stresom te da on ne utječe značajno na njihovu izvedbu. Ta je vještina dijelom osobina nečijeg karaktera, ali većim dijelom naučena sposobnost. No, kako postići takav nadzor nad svojim umom i natjerati ga na suradnju upravo onda kada je najpotrebnije i najteže?
Na poslu, u prometu, u međuljudskim odnosima itd. svakodnevno se susrećemo sa stresom, a trčanje i uopće bilo kakva fizička aktivnost pomažu u njegovu oslobađanju. Međutim, ako želiš ostvariti određene rezultate na treningu ili utrci, stres ti može stajati na putu jer, prema brojnim istraživanjima, stres dodatno umara naš mozak. Kada je mozak pod utjecajem stresa, a tijelu postane teško, mozak je preumoran da bi se aktivno borio i bodrio tijelo. Puno je lakše u takvim trenucima prepustiti se mislima: „Ovo je preteško, ne mogu dalje, usporit ću…“. Takve negativne misli prilično loše utječu na naše fizičke sposobnosti i konačan rezultat. No, dobra vijest je da vještine mentalne snage možemo vježbati, baš kao što treniramo i naše tijelo. Za ovakve situacije dobro je unaprijed smisliti par rečenica, takozvanu mantru, koje možemo ponavljati u sebi i tako si pomoći da prebrodimo krizu. Kada nam je teško, iznimno je bitno razmišljati pozitivno, umiriti disanje i ohrabriti se za nastavak, a kriza će onda lakše proći.
Također, ako možeš, nekoliko dana prije važne utrke ili na dan teškog treninga pokušaj izbjegavati stresne situacije i opusti se jer, jednako kao što moramo odmoriti tijelo prije napora, moramo dati određeno vrijeme i mozgu da „napuni baterije“.
Cilj
Kada točno znaš svoj cilj, spreman/na si prevladati sve prepreke koje ti stoje na putu da taj cilj i ostvariš. Stoga je bitno prije važne utrke odrediti cilj, ali pazi da bude realan i u skladu s tvojim mogućnostima. Ako imaš jasan cilj, nećeš ni htjeti odustati jer si već uložio/la veliki trud u trening i pripremu za utrku, a krizu ćeš prihvatiti kao nešto neminovno, ali i kao nešto što će proći.
…ali snaga klade valja.
Ipak, da ne zaključimo prerano kako je baš sve u glavi i kako nošeni pozitivnim mislima možemo bez problema pretrčati maraton ili slično, „pucanje“ se vrlo često događa zbog tjelesnih ograničenja. Posebno mislim na dva moguća uzroka – nedovoljna utreniranost i nerealna očekivanja.
Treniraj pametno i dovoljno
„Pucanje“ je gotovo neizbježno ako dođeš na utrku bez adekvatne pripreme što se tiče treninga. Na primjer, nađeš se na startu maratona, a tvoj najduži trening do tog trenutka nije prelazio 20-ak kilometara. Ne tvrdim da je nemoguće istrčati ga, ali bit će teško, puno teže nego nakon pravilne pripreme. Ovakav pristup je također plodno tlo za nastanak ozljeda, zato ga se posebno čuvaj! Zbog toga, biraj utrke koje su u skladu s tvojim mogućnostima i dobro se pripremi za nove izazove.
Bez zaletavanja!
Vrlo često trkači na dugim utrkama startaju kao da se radi o sprintu ili utrci na 1 kilometar. Svima nam se to dogodi i dogodit će se sigurno još, ali prebrzim startom, posebno ako u prebrzom ritmu trčimo prvih par kilometara (a utrka je na primjer polumaratonske dužine), dolazi do naglog zamora mišića. Ako se ne držimo ritma na koji smo navikli na treningu, dolazi do nakupljanja mliječne kiseline u mišićnom tkivu i puno se brže umaramo te nam kasnije niti ritam na koji smo navikli nije više lagan. Tako u prvom dijelu utrke pomisliš da ćeš srušiti osobni rekord, a na kraju završiš puno sporije od očekivanog vremena. Radije rasporedi snagu jednoliko tijekom cijele utrke, a ubrzavanje ostavi za kraj. Nemoj se obeshrabriti ako na početku budeš među zadnjima jer ćeš vrlo vjerojatno prestići mnoge do cilja!
Ova tema podsjetila me na utrku na kojoj sam nastupila prije par godina, trčalo se 5 000 metara na stazi. Već na startu sam znala da su ostale cure puno brže od mene i trener mi je naglasio već u prvom krugu (iako sam bila zadnja u grupi) da usporim. Sucima sa strane se to činilo smiješno, ali na kraju sam na toj utrci istrčala osobni rekord, nešto ispod 19 minuta. I dalje sam bila zadnja, ali da sam se zaletila, „pukla“ bih i završila na začelju, ali s puno lošijim rezultatom.
„Pucanje“ na treningu ili utrci je uobičajena pojava i nemoj se previše uznemiriti ako ti se dogodi, ali pokušaj iz tog iskustva naučiti ponešto o sebi, svome tijelu i svojoj volji. U treningu obrati pozornost kako na fizičku pripremu, tako i na onu mentalnu jer ćeš jedino tako moći ostvariti svoje potencijale!
Autor: Anda Tomaš/3sporta
