Probudio sam se ujutro u 5:30, ne zato što sam htio, nego me je probudio alarm. Snen i neispavan, kava je bila prva opcija, a potom doručak.
Supruga i klinci spavaju. Ljubim ih po redu, od juniora, seniora i na kraju suprugu. Oblačim se, spuštam u garažu i tek onda pomalo mozak počinje shvaćati da avantura zapravo počinje. Milion pitanja se vrti, bez odgovora, ali sa vjerom da će sve započeti kako je dogovoreno i planirano, i da ćemo odraditi putovanje do kraja.
Noge polagano vrte pedale, pitanje nestaju, treba misliti na cestu i promet (istina da je praznik pa ga nema preveć, ali..). Spuštam se do Meštra, gdje je prvi dogovor. Tamo su još Dario i Nenad (prati nas prvi dan).Grad je pust tako da veoma brzo stižemo do Mladena Gaćeše. Dobivamo od njega dresove Dražena Petrovića. Osjeća se lagana nervoza. Mislim da bi svi najradije preskočili medije, ali obaveze i promidžba projekta je ipak na prvom mjestu.
Sastanak je kod Draženovog doma gdje ubrzo stižemo. Ekipa, novinari, rodbina, prijatelji i svi ljubitelji dva kotača se skupljaju da nas isprate, popričaju uzmu intervju, snime, fotografiraju. Sedam sila “hvata” članove za intervjue, fotke, mi ostali obavljamo sitne poslove koje još treba odraditi prije puta. Na ispraćaj su došli veleposlanik Velike Britanije, član organizacijskog odbora Olimpijskih igara u Londonu, tajnik Hrvatskog Sabora. Došao je i moj dragi prijatelj Varnica iz Orijentacijskog kluba “Vihor” čiji sam bio član niz godina. Poslije davanja intervjua i snimanja slijedi zajedničko fotografiranje.
Mladen određuje da moja malenkost danas vodi karavanu. Što znači da vozim prvi, određujem ritam vožnje, stanke, pazim na njih sve. Saša je određen voziti zadnji i tjerati spore vozače da ne zabušavaju. Kontaktiramo preko 4 talkie walkia. Osima nas dvojice, motorole imaju vođa puta Mladen i ekipa u kombiju koja nas prati – Vrabac i Micek.
Napokon pokret. Hvatamo Zeleni val, Džamiju, Zvonimirovu, Novu Branimirovu, Sesvete put prvog dogovorenog dočeka u Varaždinu u organizaciji g. Zvonimira a portala 3sporta.com i BD “Sloga” Varaždin. Iskreno, vozimo onako kako uskoro nećemo – po dvoje troje u kompletu, šaramo po cesti. Možemo si priuštiti danas malo tog luksuza zbog slabog prometa. Napokon je popustila nervoza, noge lakše idu, jedino pogled prema nebu nije lijep. Počelo se oblačiti. Nije da kukam, ali ljepše je i sigurnije za nas voziti po lijepom vremenu. Ali protiv toga se ne može…
Meštar, Mustapić svako malo pobjegnu naprijed da bi snimili fantastične kadrove koje ćete moći pogledati na Sportskoj televiziji i na T-portalu. Atmosfera je super! Možda još svi zajedno nismo svjesni u što smo se upustili. Nikad do sada nisam putovao u ovako velikoj grupi. Iskreno jedan jedini put sam putovao u Travnik sa Mladenom, sa suprugom u Šibenik, dok sam sva ostala putovanja odradio sam.
Zezancija upoznavanje i glad se počela javljati. U razmišljanju kako se domoći sendviča iz kombija stiže spasonosni glas Mladena da stajemo kod jedne kapelice na gablec. HVALA!!! U Novom Marofu javljam Zvonimiru da mu se približavamo. On će nas uhvatiti s autom, snimati i dopratiti u VŽ na doček.
“Napokon” počinje uspon na Varaždin Breg. Što ne volim ta brda! S njima sam uvijek bio na “TI”. Ali što se mora, mora se. Spust u Varaždin mi je puno bolje “legao”.Vozimo za Zvonimirom, a na samom ulazu na dogovoreno mjesto susreta u Auto servisnom centru nebo se otvorilo! Poput miševa smo se posakrivali ispod suncobrana. Dečki su nas dočekali sa hranom i pićem(hvala vam!).
Vrijeme se pomalo smiruje, a nas čeka još 40-ak km do današnjeg cilja. I karavane se ponovo pokreće. Imao pratnju do izlaska iz Varaždina – Zvonimira i kišu, dok dalje nastavljamo sami sa kišom. Umor se pomalo osjeća u nogama, ruke popuštaju, ali volju ništa ne može ubiti. I napokon motorole koje smo ponijeli imaju svoju svrhu. Saša javlja da se Marku probušila guma (ona koja je išla do Pekinga, kineska proizvodnja – izdržala je samo 7.000km). I ko za inat, nebo mu nije naklonjeno. Ponovo pojačava. Čekamo ga na kiši sa osmjesima od zafrkancije, jer je to najlakše.
Stiže nakon 10-tak minuta i nastavljamo dalje, a nebo plače za nama najjače što može. Napokon smo ugledali Zelengaj i tražimo zaklon od kiše potpuno mokri pod tendama restorana. Slijedi presvlačenje u suho, ali ne i za mene. Vrabac se izgubio s kombijem tražeći Zelengaj pa ga idem dočekati na glavnu cestu po kiši. Ukazao se nakon 10 minuta. Sva sreća i kiša je popustila. Presvlačim se. Radler mi klizi niz grlo u iščekivanju večere – gulaš.
Kiša (danas je puno spominjem) je stala pa je idealan trenutak za postaviti šator. Dislociram se od ekipe da slučajno ne bih čuo nečije hrkanje, jer me to ubija. Usput pomažem Daniellu (stariji gospodin iz Francuske) postaviti šator što je i jedno od mojih zaduženja tijekom puta.
Večera je sjela genijalno! Imali smo mali razgovor oko ponašanja, zaduženja, odnosno da na cijelom putu jedni drugima budemo desna ruka jer će nam tako biti i lakše i ljepše. Povlačim se u šator, nisam mogao doći danas do računala, puno ljudi, malo laptopa. Moram biti strpljiv, tako da možda nećete imati izvještaje svaki dan, ali ću davati sve od sebe da vidite kaj se događa na putovanju. Pišem dnevnik današnjih zbivanja i sklapam oči. Rezime današnjeg dana – ma super. Osim umora i mokrosti od kiše, siguran sam da smo svi zadovoljni prvim danom.
Pozz do idućeg javljanja od Pedalinca Maxa.
Dan prvi:
Zagreb – Sesvete – Varaždin – Čakovec – Zelengaj Goričan
129.95km
Vrijeme vožnje 6h37min
Autor: Maksim Miletić
