Paris-Brest-Paris(PBP) ultra biciklistički maraton ima dugu povijest, prvi puta održan je daleke 1891. godine. PBP su u početku vozili profesionalci. 1903. godine održan je prvi Tour de France kojem je uzor bio PBP. PBP kasnije 1956. postaje biciklistički event za amatere tj. randonneur-e. Prvi puta sam čuo za PBP prije nekih 7-8 godina na jednoj vožnji biciklom sa prijateljem i sportskim uzorom Željkom Paleom.
Željko Pale je prvi hrvat koji je istrčao UTMB (Ultra Trail du Mont Blanc 160 km dugačka i 10000 m visinaca) 2004. godine. Pokušao je odvoziti i PBP 2011. godine, ali nije se uspio plasirati jer je imao zdravstvene probleme na jednom od kvalifikacijskih breveta. Sve to mi je to tada izgledalo kao preveliki zalogaj za mene, 1200km i 12000 metara visinaca, tako da i nisam baš o PBP-u razmišljao.
Volio sam odvoziti na biciklu duže ture 100-200km, otići do mora, ali slobodno vrijeme za malo više bavljenja biciklizmom baš i nisam imao pored familije i posla. Početkom rujna 2020. krenuo sam na svoj prvi brevet i to karlovački. Uspio sam brevet od 200km završiti u time limitu od 13h i 30min, ali imao sam i probleme sa grčevima tijekom vožnje, gdje mi ni magnezij nije pomagao.
Par dana kasnije sjeo sam se na kavu sa puno iskusnijim prijateljima Željkom Paleom i Jožom Dikonom (trostruki Ironman) gdje su mi objasnili na što paziti tijekom vožnje, kada stati i istegnuti se i koliko je važna prehrana, elektroliti, vitamini… U slijedećih par tjedana odvozio sam još dva meni zahtjevna breveta od 200km sa dosta penjanja (Senj i Žumberak x2) na kojima više nisam imao grčeve i polako se otvarao neki novi svijet gdje sam mogao sve više uživati i ispitivati granice svojih fizičkih i psihičkih mogućnosti jer glava je tu jako važna. Malo po malo počeo sam voziti brevete i isprobavao kako to izgleda 300 km, 400 km i 600 km, po noći, kiši, zvizdanu pa čak i po buri, vjerovali ili ne i to se može.
Danas nam je također puno lakše nabaviti kvalitetna svjetla za noć nego recimo brevetaši (randonneur-i) koji su vozili prije nekih 10-15 godina. Dostupnija nam je i kvalitetnija odjeća i obuća. U studenom 2022. odvozio sam BRM600 Vukovar (Zagreb-Vukovar-Zagreb) i otvorila mi se mogućnost da postanem Super Randonneur. To je titula za koju je potrebno odvoziti 200, 300, 400 i 600km brevete u jednoj kalendarskoj godini. Postoje pravila za brevete i time limiti. Za 200km time limit je 13h i 30min, 300km 20h, 400km 27h, 600km 40h i 1000km 75h. Vrijeme kreće sa samim startom i ne zaustavlja se do cilja, znači u njega ulaze i sam vožnja i stajanja.
PBP se održava 2023. Na brm600 Vukovar držao sam se Daria Matanića, iskusnog brevetaša (randonneur-a), finišera PBP-a 2019. iz svog kluba Pedala Laganini iz Karlovca. Čovjek jednostavno zna voziti za ekipu i pomoći neiskusnima. Sa njim i Alenom Katićem(također iz Pedale Laganini, koji je također finišer PBP-a) sam prošao i Fleche u proljeće 2022. (mojih prvih 24 sata na biciklu, vožnja biciklom u grupi, napravili smo 360km) i skupljao iskustvo. Potrebno je još bilo odvoziti u 2023. godini brevete 200km, 300km i 400 km do kraja lipnja.
Počeo sam sve više razmišljati o PBP-u i usporedo rješavao jedan zaostali problem, a to je operacija ramena koja je obavljena u veljači 2023., jer do tada sam vozio brevete uz tablete protiv bolova. Operirao me doktor Bukvić sa Svetog Duha (HVALA VAM!!!) i rekao da mogu početi trenirati nakon kontrole koja je bila dva tjedna poslije operacije, ali tek lagano voziti, samo na trenažeru, ne predugačke distance i da mogu koristiti samo jednu ruku. Nema oslanjanja na ruku gdje je oprerirano rame.
Nakon toga krenuo sam i sa rehabilitacijom u poliklinici Patela (HVALA VAM!!!). Doktor Bukvić je prognozirao da ću moći van na cestu na bicikl krajem travnja ili početkom svibnja. Sve to me je pomalo brinulo jer gubim treninge sa biciklom, a i rokovi za brevete koje trebam odraditi se pomiću. Krenuo sam u svibnju ponovo sa brevetima i uspješno zatvorio seriju početkom lipnja. Ostala su mi dva mjeseca za finu pripremu za PBP što se na svu sreću pokazalo dovoljnim. Odvezao sam za trening početkom srpnja brm400 km Bratislava(lijepi brevet sa startom u Sloveniji i vodi kroz Mađarsku i Austriju u Slovačku i nazad) u organizaciji randonneur-a iz Slovenije, solo, sve nepoznata lica oko mene na startu. Htio sam proći taj brevet sam jer me i na PBP-u očekuje solo vožnja pošto nisam uspio pomjeriti termin kako bih startao sa nekim poznatim iz Hrvatske.
Ostalo su bile kratke vožnje između Zagreba i Karlovca (hvala Milane, Deane i Drago na društvu i što ste me istrpjeli) plus gravelom na ljetovanju po otoku Visu. Realno gledajući nisam bio spreman za PBP, argumenti su bili protiv mene. Najduži brevet koji sam do tada odvezao bio je 600 km Vukovar koji je dosta ravničarski (ima samo 1600m visinaca). I dalje su se pojavljivali problemi sa rukom kod operiranog ramena, ali mojom krivicom jer sam zapostavio vježbe koje sam trebao odrađivati i dalje, nauštrb biciklizma. Jednostavno sam bio gladan bicikla i vožnji. To je bio realni pogled, ali unutar moje glave bilo je sasvim drugo stanje. U meni je svakim treningom, svakom vožnjom raslo samopouzdanje, izbjegavao sam potencijalno opasne vožnje ili brevete koji bi me previše iscrpili(npr. brevet 400km Ogulin-Međugorje gdje se vozi i na preko 40tak stupnjeva celzijusa, start je u petak navečer gdje bih nakon posla trebao otići na start u Ogulin i odvoziti brevet).
Koncentriran sam bio na Paris-Brest-Paris. U Francusku sam došao navečer u petak 18. 8. 2023. Bilo nas je 20tak iz Hrvatske i razmješteni smo bili u okolici Rambouillete-a. Dogovorili smo se naći se, poslikati se i podružiti 19.08.2023. pri preuzimanju dokumenata kod organizatora. Za tu priliku odjenuo sam hrvatski dres kao i većina i nastala je slika za povijest, nas čak 20 iz male Hrvatske.
Većina ih je nakon toga otišla pogledati Paris. Vratio sam se u apartman, nisam išao u razgledavanje Parisa, htio sam se što više odmoriti od puta(Zagreb-Paris 1500km autom) i biti što odmorniji za PBP. U glavi mi je samo bio most u Brestu(600km, pola puta) i želja da dođem do njega, do atlantske obale, a onda ćemo vidjeti kako natrag. Planirao sam ostati u apartmanu i odmarati do 17h 20.08.2023.(nedjelja) jer mi je start bio u 20:45, ali dan prije saznajem da nažalost moram do 14h auto parkirati na čuvani parking kod starta koji je organizator osigurao za nas.
Tako da sam u nedjelju već bio budan od 9h ujutro, a čekao me je navečer start i 90 sati limita za 1200km i 12000 metara visinaca. Ne samo mene, tako je bilo svima i to je mali problem za sve natjecatelje. Vozio sam solo, a to ima i svojih prednosti jer si sam slažem taktiku. Mislim da je optimalni broj ljudi, mislim na PBP, ne na kraće brevete, ako se vozi u grupi, najviše dvoje. To su natjecatelji sličnog tempa, sličnih navika stajanja na kontrolnim točkama i sličnih navika spavanja. Sve iznad tog broja povećava broj stajanja jer više ljudi u grupi povećava broj stajanja radi raznih potreba, bilo one vezane uz wc, spavanje, prehranu ili moguće probleme sa biciklom ili tijelom(bolovi, nove i stare ozlijede, itd) i na taj način se gubi vrijeme jer kod time limit-a vrijeme teče od starta i ne zaustavlja se ako natjecatelj napravi pauzu.
Također, što je veći broj ljudi u grupi, postoji veća mogućnost da netko želi brži ili sporiji tempo vožnje i nakon određenog vremena realna je mogućnost da se ta grupa razbije, jer ljudi postaju nezadovoljni prejakim ili preslabim tempom, preumorni, nervozni, posvađani, itd. Prevelik je ulog, puno odvoženih breveta, sve je to koštalo i truda i novaca, a i odlazak i sudjelovanje na PBP isto ima svoju cijenu, da bih si dozvolio da probam odvoziti PBP u nekoj većoj grupi gdje bi netko drugi odlučivao kojim tempom voziti i kada odmarati. Došao sam sa namjerom biti finišer, a ne samo učesnik. PBP se održava svake četiri godine, a i nisam više u cvijetu mladosti (1971. godište). Za mene je ovo moje finale Lige prvaka i možda neću imati drugu šansu.
Jako je bitan odabir partnera jer jedan drugome trebate odgovarati. Nažalost, ekipa i mogući partneri iz mojeg kluba Pedala Laganini iz Karlovca (klub ima ukupno 6 finišera PBP-a!!!) nije se odlučila ove godine za PBP, ali zato sam imao njihovu podršku i društvo tijekom treninga i odvoženih breveta. Dobio sam mnoštvo savjeta(HVALA VAM!) jer Milan Štrk, Dario Matanić i Alen Katić odvezli su PBP 2019. godine, a i brojne druge brevete. Njih trojica su mi bili džoker zovi u bilo koje vrijeme, 24 sata na rapolaganju, ako zapadnem u nevolje. Na PBP-u ove 2023. godine nastupilo je 6749 natjecatelja i uspješno ih je završilo 75%. Bilo je različitih kategorija, od različitih bicikala(regularnih, specijalnih, tandem bicikala(mixed, men, woman), triplette, tricycle i MTB) i različitih vremena time limita (80h, 84h i 90h). Svaki sudionik PBP-a dobio je slovo i broj.
Svako slovo označavalo je 200-300 ljudi koji startaju u određeno vrijeme. Moje slovo T tj. moja grupa startala je u 20:45 i tako u razmacima svakih 15tak minuta prije ili poslije moje grupe. Natjecatelji koji su se plasirali na PBP su doslovno iz cijelog svijeta. Na PBP-u ima 15 kontrolnih točaka koje su super organizirane, većinom su to škole ili dvorane, tamo se nalaze štambilji za karton, restoran sa hranom i pićima, spavaone, wc-i, serviseri(besplatna usluga, materijal se plaća), parking za bicikle i mnoštvo volontera koji čuvaju vaše bicikle, brinu se za red i ostalo. Na kontrolne točke se može doći u određenom vremenu i na to treba paziti jer ako se zakasni možete biti diskvalificirani. Također treba poštovati pravila(npr. ne smije se imati mobitel u ruci tijekom vožnje, po noći obavezno svijetla upaljena, …) jer u protivnom dobijate negativne bodove i smanjujete si mogućnost biti finišer PBP-a.
Ima i onih koji su spremni na prevaru na razne načine samo da bi postali finišeri PBP-a. Jedan od važnijih savjeta mojih jokera bio je da izbjegavam preblizu voziti u grupi jer su to ljudi koje ne poznajem i većina ih ne zna voziti u grupi, ne pokazuju rupe, prepreke na cesti, naglo koče, tipkaju po mobitelima u vožnji, neki zaspiju u vožnji i jednostavno skrenu sa ceste i odu u jarak ili što im je već na putu. Bitan je odabir odjeće i opreme koja se nosi.
Sve se treba prije isprobati tj. dobro istestirati i to po raznim vremenskim uvjetima(kiša, vrućina, dan, noć…). Treba ponijeti i toplu odjeću jer noći blizu Bresta koji se nalazi na atlantskoj obali znaju biti hladne, 2019. je bilo ispod 5 stupnjeva. Sve što nosim treba stati u torbe koje se nalaze na biciklu. Moguće su i halucinacije uslijed manjka sna i velikog umora. To me je dosta zabrinulo jer vozim solo, dakle samog sebe trebam korigirati, misao kao iz Alan Forda. Dosta savjeta sam dobio i od Aresa Buršića, legende hrvatskog randonneurstva, između ostalog RAAM i PBP finišera, koju opremu ponijeti, odjeću… Roberto Setnik (deseterostruki Ironman, PBP finišer i vrsni serviser) mi je također pomogao savjetima, npr. trening za PBP neka se sastoji u dugačkim vožnjama, nisu potrebna brda, nego je važno sjediti na sicu što duže i okretati jer to me čeka na PBP-u, koliko je važno 10-ak dana prije ići na vrijeme spavati i dobro odmoriti tijelo, a i njegov interview koji je dao vašem portalu prije 10tak godina je isto edukativan, pogotovo što se tiče uzimanja elektrolita. Imao sam plan u koji sam sve više vjerovao, a sada ga se samo moram držati.
Na brm600km Vukovar naučio sam da nije dobro voziti prejak tempo i auzicati (stoječki pedalirati) na hupserima jer kasnije to dođe na naplatu i zadnjih 50-70km sam odvozio sa bolovima u koljenu. Plan je bio sa što manje potrošene fizičke snage i što odmornijeg mozga doći do Bresta, to je pola puta, 600km. Što manje potrošene fizičke snage znači da neću gaziti nego ću probati većinom voziti u 2-3 zoni, na hupserima laganini, prebaciti na nižu brzinu ako je potrebno i bez auzicanja. Spavam po potrebi i to u restoranima na stolcima kako ne bih gubio vrijeme na spavaone. Znači kad u vožnji osjetim da mi se spava, izdržati do slijedeće KT i tamo odspavati 30min, 45min, ako treba i više, ali moram biti sposoban nakon toga doći do slijedeće KT. Sa dovoljno sna mozak će biti odmorniji i donositi bolje odluke tijekom vožnje.
Vidio sam u vožnji više premorenih natjecatelja koji su bili izvan sebe, umjesto da odmore, plakali su i jedva vozili uzbrdo i bili u panici da neće uspjeti, sav taj pritisak ih je dodatno mučio. Zamislite da doputujete iz Japana, što ste sve uložili(trud i novci) i zapnete, a vrijeme vam curi. Bilo je i dosta premorenih natjecatelja koji su spavali uz cestu po livadama, kao u filmu, legli se na zemlju i spavaju, nepokriveni i po noći i po danu, bicikli pored njih polegnuti. Izgledali su kao da su se legli u najbolji krevet, tako su slatko spavali, a vrijeme curi i curi. Bilo ih je barem 100-200, vjerojatno i više. Imao sam osjećaj da kada sam se vraćao nazad iz Bresta i kada sam ponovo vidio uz cestu kako spavaju pored bicikala, da sam neke vidio prije 24 sata i da dalje spavaju. Ne znam, vjerojatno griješim. Kod nekih su znali doći prolaznici i provjeravali da li su OK. Jednu njemicu sam probudio i rekao joj da se legne malo dalje na sigurnije, zaspala je po noći na križanju na asfaltu na rubu ceste, ali je zato bicikl bio na sigurnom i naslonjen par metara dalje na drvo. Nevjerojatno, što radi nedostatak sna i kakve loše odluke možemo donijeti.
Normalno, imao sam plan, ali kako je Ares rekao, važno je imati plan i probati se držati njega, ali rijetko se koji plan ostvari kako je zamišljeno jer po putu se svašta događa i tada treba biti spreman. I tu je 100% u pravu. Na start u nedjelju došao sam oko 13h, parkirao auto pored ekipe iz Hrvatske (Ivana, Zlatko i Ivan). Odjenuo sveti dres Pedale Laganini, šetao i uživao što sam u tom trenutku na najboljem mjestu na svijetu. Sreo sam prijatelja Boruta iz Slovenije i još naših iz Hrvatske. Velika masa ljudi i bicikala i svi iščekujemo start i razmišljamo da li smo nešto zaboravili od opreme. Lagana nervoza i iščekivanje, adrenalin raste, ne može se odspavati, može se ležati na livadi i ispratiti one koji startaju prije mene.
Start mi je u 20:45. U Francuskoj sunce zalazi sat vremena kasnije, ali je i zato izlazak sunca ujutro pomaknut za jedan sat kasnije.
Na negdje 80. km stao sam u malom mestašcu Neuilly Sur Eure na jednu brzinsku kavu, prošla je ponoć. Milan mi je rekao, da moram uživati, a ne samo ganjati bicikl i da moram ući u lokalne male kafiće jer je to kao da si ušao u seriju Allo Allo i stvarno je tako. Kafić pun biciklista, domaćih ljudi i policajaca(motorista) koji paze na nas i gdje je potrebno preusmjeravaju promet. Popričao sa Nikolom iz Srbije i nakon kratke stanke vozim dalje prema prvoj KT(kontrolna točka) koja se nalazi u Mortagne Au Perche na 120. km, tamo se zadržavam nekih pola sata, štambiljam karton, pojeo nešto na brzinu, popričao sa dvojicom Ukrajinaca.
Prvih 200km koje sam odvozio došavši do druge KT u prelijepom malom mjestu Villaines La Juhel prošlo je dosta lagano, ravnica za voziti, tako da sam to riješio za 10h i 6min sa stajanjima. Noć je bila topla, 15-20 stupnjeva. Adrenalin i dalje čini svoje i baš sam uživao što sam tu i što vozim svog Tommasinija(marka bicikla). Koncentriran sam samo bio kako se držati plana, izbjegavati nevolje i uživati u svemu ovome. Najvišlja točka na PBP-u je 362m/nm i nalazi se prije Bresta, ostalo su većinom hupseri do nekih 260m/nv. Znači nema planine niti brda, nego mala brdašca, ali stalno se ide gore dolje gore dolje i nakupi se na kraju 12000m za ispentrati. 12Km u zrak. Ruta PBP-a oko 95% ide sporednim cestama na kojima nije velik promet, tek nekih 5% su prometnije ceste. Na određenim dionicama ispred nas su išli policajci na motorima koji su usmjeravali promet, ali većinom na mjestima gdje je veći promet. Svih 1200km rutom koja prolazi kroz bezbrojna sela i mjesta, ljudi uz cestu nas bodre(i stari i mladi), viču nam „Bon courage” (sretno), neki su iznijeli male stolove ispred kuća na kojima se nalaze kolači, voda, sokovi i čajevi. Nezaboravno! Zamislite da se u 3 sata po noći vozite kroz selo i da stariji bračni par od oko 80tak godina sjedi u stolcima ispred svoje kuće i pruža vam podršku, nude čaj ili da vas po danu kroz malo mjesto dočeka špalir djece, koja vam pružaju ruke da ih pljesnete u prolasku, bodre vas „Croacie”(Hrvatska), a po potrebi vas i zaliju vodom ako je zvizdan. Ponedjeljak, jutro, krećem oko 8h sa 2. KT, imam 90km do 3. KT , vozim par sati sa francuzom Mikeleom. Pričamo o svemu, on je iz Bresta, dobro dođe i kao vodič.
Interesantno, Mikele se prvo vozio iz Bresta na start u Rambouillet 600km sa autom, onda se vozi biciklom 1200km do Bresta i nazad do Rambouillet-a i onda nazad doma u Brest sa autom. Super su razgovori sa drugim natjecateljima, najmanje pričamo o biciklizmu, uz razgovor brže prođe vrijeme i moguće krize. Počinju problemi, u trbuhu mi se nešto čudno događa. Izdržao sam do Fougeres-a 3. KT, trčim na WC, imam proljev. Uzimam par komada medicinskog ugljena. Ponedjeljak je, 14h krećem dalje. Još uvijek mi se ne spava, do slijedeće KT Tinteniac i normalnog WC-a imam 60km. Tako je i bilo. Ulijećem u 17h:22min, štambilj, WC, sendvič sa šunkom, par medicinskih ugljena.
Sljedeća 5. KT je u Loudeac-u koji se nalazi na 435km i do njega imam 80km i u njega ulijećem u 22h:07min, štambilj, uzimam hranu na tacnu, plaćam i u trenu mijenjam plan, na brzaka zamolim ženu koja radi za blagajnom da mi pričuva tacnu sa hranom jer moram vidjeti kakvi su WC-i u Loudeac-u. Sve što mi je vrijedno nosim sa sobom(novčanik, garmin, mobitel…) jer solo vozim i nema nikoga da mi pričuva, ako i naletim na nekog poznatog, on ima svoju zabavu. Otkrivam da su pokretni WC-i za invalide savršeni. BTW, pohvala organizatorima na higijeni i održavanju WC-a, ma pohvala im za sve, za cijelu organizaciju! Opet pijem medicinski ugljen par komada, nešto pomaže, ali ne rješava problem. Jedem opet sendvič sa šunkom jer se najduže zadržava u meni. Tu sam napokon otkrio kako se kaže crni čaj i od tada pa nadalje pijem gdje god ga stignem. Poslikao sam mobijem odmah vrećicu od čaja, da imam za slijedeću KT. Najbolja stvar je da im je bio u žutim vrećicama, tako da nisu mogli povezati. Nisu znali niti što je indijski čaj. Provjeram kako stojim sa vremenom, time limit curi, zasad ok, moglo bi biti bolje, ali počeo sam gubiti vrijeme po WC-ima. Odspavao sam nekih dva i pol sata na stolcu, tu sam se ukupno zadržao 3h i 40min.
Noć je, utorak, 01h 45min, Loudeac i krećem prema 6. KT u Carhaix Plouguer-u (514.km), do njega imam 90km. Počinjem lagano osjećati posljedice proljeva, postajem sve više iscrpljen, osjećam se polako kao iscjeđena spužva. Sat-dva vozim u grupi sa tri engleza, imaju lijepe čelične bicikle sa blatobranima. Jedan od njih ima malo brzina i kad je jači uspon, otpelja ga stoječki. Stalno se vrte razgovori u grupi pa vrijeme brže prolazi. Jedan je iz Cambridge, pa smo se se malo zapričali i o George Mallory-ju, koji je tamo studirao i dan danas se ne zna da li se uspio popesti na Mount Everest 1924. godine. Noć je, vozim kroz šumu i razmišljam što da radim, ne vidim izlaz iz ove situacije. Razmišljam što bi Željko Pale napravio? Od 10 ljudi koji bi se našli u problemu, on bi vjerojatno suprotno napravio i došao do cilja. On kad je pred zidom, nađe rješenje, jednostavno prođe kroz zid. Tako je! Željac bi rekao: „Je li možeš okretati pedale? , Možeš, pa onda nastavi dalje okretati, problem bi bio da ne možeš okretati.” Eto, malo porazgovaram sam sa sobom i virtualnim prijateljima, ali zasad se držim i ne haluciniram.
Inače, koliko je jak Željko Pale u glavi? Jednom je trčao maraton i nakon 15km počne ga zub boljeti. I tako trči on dalje i trpi slijedećih 10km zubobolju i kaže da već postaje lud jer ne zna kako dalje. Pa kaže „ugledao sam prekrasan rinzol sa strane ceste i nabio palac u taj rinzol, raskrvario ga i sva bol je otišla u palac i glava mi je postala čista jer više nije bilo zubobolje i u miru sam mogao dalje trčati”. To je Željac!
Odlučio sam da ću oko 6h ujutro nazvati jokera Milana, možda on ima rješenje, dotle okrećem pedale. I tako vrtim i vrtim i u jednom trenutku ispred sebe ugledam nešto čudno na biciklu. Izgleda kao medved. Prilazim bliže i shvatim da je to vjerojatno natjecatelj iz Filipina, imao je na sebi ogromnu pufastu smeđu, boje čokolade zimsku jaknu napunjenu perjem i kapuljaču od jakne prebačenu preko kacige na glavi. Na jednoj ruci je imao zimsku debelu rukavicu i preko nje onu prozirnu rukavicu što ima kod nas na pumpama. Na drugoj ruci samo prozirnu rukavicu, valjda je izgubio drugu zimsku, nisam ga pitao. Ili možda sa njom nije mogao mijenjati brzine, jer su stvarno debele rukavice. Teško je disao, samo su mu se oči vidjele. Vozio sam par minuta pored njega i došli smo na neko raskrižje gdje smo morali stati. Rekao sam mu da si malo jaknu otkopča jer mora doći do zraka, pregorio je u jakni. Sa strahom me poslušao(valjda je pomislio da će se smrznuti) i otkopčao i tada se nasmijao kad je shvatio da može normalno disati i da nije tako jako zima. Bilo je nekih 10-15 stupnjeva, ali njemu je to prehladno, dolazi iz toplijih predjela i drukčije klime.
Inače što sam bliže Brestu, noći su hladnije, ali zasad imam sreće, ove godine je dosta toplo. Negdje na putu prema Brestu, ne sjećam se gdje, ispred mene na biciklu je vrludao Indijac, išao je po cesti lijevo desno, po oba smjera se vozio, spavalo mu se, pokušao sam ga probuditi, malo popričali, kasnije sam naletio na drugog Indijca koji je vozio ispred mene po desnoj traci i u jednom trenutku ga je jedan sudionik PBP-a išao pretjecati sa lijeve strane i Indijac baš zaspao i otišao u lijevo i pokupio čovjeka koji ga pretjeće i obojica u jarku završili. Par ljudi ih je išlo izvlačiti, saznao sam da je nekakva food točka dva-tri km dalje pa sam otišao obavijestiti organizatora kako bi poslali hitnu pomoć.
Natjecatelje iz Azije sam sa velikom dozom opreza zaobilazio. Dosta njih je vozilo premoreno, bili su neispavani. Jedan Indijac se vozio po noći po lijevoj traci, prolazim pored njega i kažem mu i on se ispričava jer se u Indiji vozi po lijevoj strani. Kad je čovjek preumoran dovodi se u opasnost. Ne sjećam se isto gdje je to bilo, na nekom zavoju usred ničega bila su poredana tri bicikla pored ceste, kamion sa prikolicom, policija i hitna. U prolazu sam shvatio da nisu hrvati pa nisam stajao, pomoći ne mogu, samo sam prošao. Bilo je svega po putu.
Utorak 6h ujutro, zovem Milana i kažem mu koje probleme imam. Uzima time out i javlja mi se za desetak minuta nakon što se posavjetovao sa ženom:
Milan: „koliko imaš do Bresta?”
Ja: „110-120km”
Milan: „izdrži do Bresta i tamo u ljekarni kupi Linex tablete!”
Toooooo, svjetlo na kraju tunelu! Usput sam se šalio i rekao mu kako haluciniram i vidim medvjede na biciklu. Nisam uopće pomislio da bi mi Linex mogao pomoći, mislio sam da je dovoljan medicinski ugljen, a ako on ne pomaže, vozi od wc-a do wc-a ili trči u kuruzu. Jedva sam čekao jutro, da se razdani, jer po noći sam vozio u laganoj jakni, a preko dana u dresu Pedale Laganini. Uf kako sam bio sretan ujutro da mogu odjenuti dres od kluba, on mi je davao snagu, postali smo jedno. Tek sam tada spoznao i snagu svog kluba, ljudi koji su me bodrili preko whatsup-a, bilo je i ljudi koje nisam tada poznavao -HVALA VAM!. Familija i prijatelji su me isto bodrili i pratili preko interneta gdje se nalazim jer sam imao tracker na biciklu. Stvarno ta podrška mnogo znači, pogotovo kad si sam, daleko od doma, neispavan, u problemima i ostvaruješ lude ciljeve. Otišao sam na PBP u tišini, nisam baš pričao okolo, bio je to put u nepoznato za mene.
Imao sam prvo sat vremena do 6. KT u Carhaix Plouguer-u, štambilj, WC, medicinski ugljen, sendvič sa šunkom i crni čaj, malo odspavao u stolcu i šišaj za Brest, 90km do njega. Koliko god sam se osjećao slabo, jako me podigla vjera u Linex, dres moje Pedale i sunce koje je izašlo. Moram se samo držati plana! A čekalo me penjanje po lijepom suncu. U početku su mi sva ta sela na ruti od 600km izgledala prekrasno, ali nakon nekog vremena imao sam osjećaj da su sva ista, na brdu, mali trg u centru sa crkvom, kuće, ulice, ma sve mi je izgledalo isto i poznato. Mislio sam da sam tu već bio. To mi je i Milan rekao. Kad si neispavan, mozak je u drukčijem modu. Ostala su mi brdašca ispred Bresta i spust u Brest. Oko 12:30 sam bio u Brestu u ljekarni. Čovjek koji radi u ljekarni pustio me sa biciklom unutra. Nisam vjerovao da i toga ima, super jer na biciklu imam vrijednih stvari, a i ovo je grad pa treba više paziti. Kaže da njegov prijatelj isto vozi PBP. Popričali 20tak minuta u ljekarni, nisu imali Linex, ali dobio sam nešto slično, popio to i nakon pola sata postao drugi čovjek.
Došao sam na 7. KT u Brest u utorak u 13h. Trebalo mi je 40h i 20min za 604km i 6000m uspona. Dobro stojim sa vremenom. Napokon sam mogao normalno jesti i razmišljati o povratku jer sad sam na pola puta. Ručao sam u Brestu na KT i kupio dva ogromna tuna sendviča(pecivo je kao pola kile kruha) da imam po putu, da se nađe. Dva je ipak tajni broj, bar tako kaže Mance u pjesmi. Jedan sam spremio u torbu, a drugi u srednji veliki džep na leđima, a sa strane u manji džep na leđima sam ugurao litru mineralne vode. Sve sam to sanjao proteklih 24 sata, a nisam smio konzumirati.
Naoružan tuna sendvičima i litrom mineralne spreman sam za nove izazove. Krećem u nepoznati teritorij, do sada sam najviše odvozio 600km u komadu. Kako će tijelo reagirati? Trenutno se osjećam kao zmaj, sit i pun adrenalina. Moram se samo držati plana u kojeg i dalje vjerujem, koji je i dalje isti, kakav je bio do Bresta takav je i nazad! Vrijeme je prekrasno, nebo plavo, ma sve je lijepo, Jadranka i Milane hvala vam!!! Odmorio sam malo u Brestu i krenuo dalje. Cijelo to vrijeme, od Rambouillet-a do Bresta po putu su table koje je postavio organizator PBP-a, koje pratiš i na svakoj je pisalo Brest i kamo skrenuti, ali sada krećem nazad i odsada pratim table na kojima piše Paris. Uf, koji dobar osjećaj. Izlazak iz samog grada Bresta traje malo dulje, vozim zajedno sa irkinjom, slikamo se pored plaže na atlantskoj obali, fotka na mostu u Brestu i šišaj dalje, idem sam, ona će malo sporijim tempom.
Slijedeća 8. KT je opet u Carhaix Plouguer-u, ali ne vraćam se istim putem. Uf, tih 90tak km je trajalo i trajalo. Imao sam osjećam da se danima po tom zvizdanu pentram od Bresta prema Carhaix Plouguer-u. Prolazi me englez i viče „thank you, thank you Croatia, my wife is from Brasil”! Ne razumijem ga pa ga pitam zašto hvala, mozak mi je umoran. Kaže uz osmijeh da je hvala za pobjedu Hrvatske na svjetskom prvenstvu protiv Brazila nakon penala i da ga je to učinilo jako sretnim, a njegovu ženu jako tužnom. Zahvaljujem mu i još uvijek ne razumijem. Umor, a i počela su me stopala i lijeva ruka boljeti.
Nevjerojatno, ali sve KT osim Bresta bile su na nekom brdu. Po putu sam pojeo sendvič sa tunom „number one”. He he, imam još jedan. U Carhaix Plouguer stižem u 20h(utorak) navečer, štambilj, klopa, čaj, odspavao 45min na stolcu. Sad sam na 696. km. Krećem u 21h:15min prema Loudeac-u do kojeg imam 85km. Slijedećih 50km i dalje se penjem, lagani usponi, zapravo gore dolje gore dolje. Palo mi na pamet kako bi trebalo sa bagerima sve to poravnati, svih 600 km, čovjek postane lud od te vožnje gore dolje gore dolje. Treba mozak malo zabavit kako bi se prošle moguće krize. Na 730. km nailazim na food stop u mjestu Gouarec, spava mi se, 1h45min odspavao na stolcu, hrana, čaj i idemo dalje. Loudeac(782. km) 9. KT, dolazim u srijedu u 04h i 20min.
Noći su opet toplije kako se udaljavam od atlantske obale. Ugodnije je voziti jer što sam umorniji godi mi sve više i više toplina. Tu se zadržavam 50tak minuta, ne spava mi se. Ujutro, kad je počelo svitati, stao sam na nekoj autobusnoj stanici, presvukao se i odjenuo dres Pedale Laganini i pojeo sendvič sa tunom „number two”. Nastavljam dalje i na 822. km nalazi se food stop, pojeo toplo varivo na brzinu. Do slijedeće 10. KT Tinteniac imam još 45km, dolazim u srijedu u 10h, do sada sam prošao 867km i potrošio sam 61h i 20min. Sreo Silvija, izgleda odmorno i u novom čistom dresu u žurbi odlazi dalje. Ostalo mi je još oko 360km i 28h i 40min time limit-a. Cijelo ovo vrijeme u vožnji morao sam odmah iz glave izbaciti misli, a dolazile su povremeno, kako ću jednom normalno bez novčanika, mobitela i garmina otići na wc, istuširati se, leći u krevet i odspavati 24 sata. To ruši psihu. Daleko je, predaleko kad ću to moći i to je bilo kao „Onaj čije se ime ne spominje” iz Harry Pottera. Zabranjena tema. Odmah bih prebacio misli i pomislio kako sam sretan, vozikam se biciklom i dobio sam slobodno od familije. U Tinteniacu se kratko zadržavam i produžujem dalje, imam 65km do Fougeres-a 11. KT. I dalje me muče lijeva ruka i stopala(bole i peku), glava je umornija jer fali normalnog sna, ali zato noge i bicikl rade kao švicarski sat, hvala ti Saša Lisec iz Bikecraft.hr na odlično odrađenom servisu bicikla!
Srijeda 14h, u Fougeres-u sam, 11. KT, 930.km, naletio na Tihu iz Slavonskog Broda, on je na odlasku, izgleda pregaženo, umorno, vjerujem da ni ja nisam bolji. Kratko popričali, jedan drugom dajemo riječi potpore, Tiho mora žuriti jer ga muči time limit. Vrijeme nam svima curi. Zadržavam se skoro dva sata u Fougeresu, oči mi se zaklapaju, odspavao sat i pol, na odlasku naletio na Vargasa(kanađin-amerikanac, Raam finišer), sa kojim sam se dopisivao prije 3-4 godine. On je zastupnik Tommasinija u USA. Oduševljen je na čemu vozim PBP.
Do slijedeće 12. KT imam 90 km i stižem u Villaines La Juhel u srijedu u 20h 33min. Prešao sam do sada 1020 km, ok sam uz male probleme koje imam, funkcioniram, a to je najvažnije. Štambiljam karton i predajem na jednom pultu mobitel, garmin, powerbank na punjenje, organizator popisuje moju opremu i čuva ju dok se puni. Savršeno!!! Ne znam da li je bilo toga prije, sad sam tek otkrio. Pojeo nešto i odspavao dva i pol sata u stolcu. Sve više i više mi se spava i kraći su razmaci između spavanja. Na odlasku sreo Ivanu i Darka, popričali, Ivana mora malo odmoriti, muči ju time limit, tako da se neće puno zadržavati, Darko izgleda odmorno. Srijeda 23h:30min, krećem dalje, ostalo mi je još 15h i 15min time limita i 200km do cilja.
Vozim kroz noć i pričam sa čovjekom pored mene, kaže on „joj još 16 sati i napokon sam gotov.”, rekao sam mu neka uživa, da mu je ovo zadnja noć na PBP-u koji će pamtiti cijelog života i neka mu je žao što je zadnja. Malo se zagledao pa nasmijao, puno toga nam je u glavi. Do slijedeće KT imam 80 km, noć je lijepa, toplo je, pazim cijelo vrijeme na elektrolite i prehranu, noge rade super. Nakon nekih 50tak km stajem u La Fresnaye-sur-Chédouet, food stop, naručujem špagete bolognese iz mikrovalke, guštam u njima, nailaze Ivana i Darko, odmorili i nastavili zajedno, pa onda solo, pa se opet sreli. U 04:45 sam na 13. KT Mortagne Au Perche, zadržavam se 50min, krećem dalje, ostalo mi je još 9h i 150km, ali dosta ravnog terena.
Do predzadnje 14. KT koja se nalazi u Dreux-u imam 80km, opet većinom vozimo Ivana, Darko i ja zajedno, pa se malo razdvojimo i tako u krug. U Dreux dolazim u četvrtak u 09h i 40min. Bole i peču me stopala i lijeva ruka i to dosta, glava sve umornija, potreban joj je san, a i na sicu mi je sve teže sjediti. Imam još 5 sati na raspolaganju i 42km do cilja, shvaćam da dobro stojim sa vremenom, adrenalin me šiba, gladan sam kao vuk i punim cijelu tacnu sa hranom u restoranu, fotkam ju i šaljem Milanu. U miru polako jedem, svjestan da imam vremena i nema žurbe. Na odlasku srećem Ivanu i odlučujemo zajedno nastaviti, kaže da će morati malo brže voziti jer ju muči time limit.
Krećemo zajedno, ali nakon 5km govorim joj da nastavi sama, kako ju ne bih usporavao. Usporit ću, ne osjećam se dobro, muče me jako stopala i ruka. Vozim se predivnim krajolikom, sa lijeve i desne strane nepregledna polja pšenice i 30tak km prije cilja stajem usred tih polja. Stopala me peku i bole, probati ću uloške pomaknuti ili maknuti. Nemam gdje bicikl nasloniti, težak je sa svim tim torbama i opremom, jednom rukom držim bicikl, stojim na jednoj nozi i sa drugom rukom skidam cipelu i pomičem uložak. Bilo bi jednostavno da nisam umoran. Riješio što sam mislio i idem se sjest i voziti dalje, ali ispod sica je velika torba i na nju sam prikačio nešto robe koju sam imao po noći, tako da je to dosta visoko iznad sica. Kako bih se sjeo potrebno je nogu dosta visoko dignuti kako bih prekoračio tu robu koja viri i lijepo se poskliznuo u biciklističkim cipelama i pao.
Bicikl se okrenuo i pao na mene. Pogon tj. zubci su mi se zabili u koljeno. Bilo je dosta krvi, drugi biciklisti su mi pomogli da ustanem, provjerio sam koljeno i činilo mi se da je sve ok sa njime osim što je krvarilo i boljelo od udarca. Uspio sam se sjesti na bicikl i polagano se teglio do cilja. Probao sam brže voziti, ali onda je bio veći pritisak na noge i krv je jače curila. Poslije sam prolazio kroz neko malo mjesto gdje su nas ljudi bodrili i nudili vodu. Stao sam kod jednog starijeg gospodina sa vodom i zamolio ga da mi vodom polije nogu kako bih ju malo oprao i osvježio. Htio je zvati medicinsku pomoć, ali sam mu rekao da nema potrebe i da je sve ok. Bilo mi je u glavi samo da finiširam, a onda ćemo nogu rješavati.
Uspio sam se dotegliti polako do cilja u 12h i 55min u četvrtak. Trebalo mi je 88 h i 8 min. Sparkirao sam bicikl i otišao po štambilj. Organizator mi čestita na uspješno završenom PBP-u, pitam ga da li je sve ok, da li sam finišer, odgovara potvrdno. Medalja je u ruci!!! Kažem mu da sada imamo još posla za obaviti i pokazujem mu koljeno. Uputio me kod medicinske službe, tamo su mi oprali, počistili ranu, bez šivanja i zamotali, ali nisu dali antitetanus, kažu da oni to ne daju. Počela je sve jače i jače padati kiša.
Zahvalio im, otišao do restorana, ali bio je prevelik red, kiša lijeva, otišao po bicikl i u auto spremiti stvari. Imam još 20-30km do apartmana, jedva vozim, umoran sam kao pas. Dolazim do apartmana, kiša prestala, ali nitko ne otvara. Javljam supruzi, ona zove vlasnicu jer ja nisam u stanju razgovarati, trebam se što brže leći i spavati. Vlasnica objašnjava supruzi da je apartman 500m dalje u drugoj kući, ne u onoj koju sam iznajmio. Dolazim do apartmana, starija žena od 70 godina, razgovara sa mojom ženom preko telefona na engleskom i završava. Sad počinje pričati sa mnom, ali samo na francuskom i ne želi na engleskom. OK, pokazuje mi sobu gdje ću odsjesti.
Ajme, to nije apartman. To je njezina spavaća soba, u ormarima se nalazi njezina roba, na vratima od sobe nema ključa. Rock and Roll. To je njena kuća gdje živi sa unukom. Nisam imao snage raspravljati se sa njom, jedva stojim na nogama, četvrtak je popodne i budan sam od nedjelje ujutro sa kratkim spavanjima na stolcima. Kažem supruzi da je ovo prevara i molim ju da nađe drugi smještaj, ali za sutra jer ja nisam u stanju više voziti auto. Otuširao se, presvukao, uf koji osjećaj, nisam to radio od nedjelje. Legao spavati. Ujutro se probudio, tresla me kroz noć groznica i povraćao sam. Supruga je našla drugi smještaj, pa sam se preselio.
Nazvao sam opet Dragu Jurčića, prijatelja brevetaša i poslao mu novu sliku ozljede, interesiralo me njegovo mišljenje, on je doktor. Rekao mi što da napravim, premotao sam ranu. Tamo sam odspavao još jedan dan, došao sebi i polagano se dovezao autom kući. Tada sam tek ženi pokazao nogu, dobro je to primila, otišao u bolnicu, poslikali su koljeno(sve OK), počistili i previli ranu i drugi dan u ponedjeljak dobio sam Antitetanus kod svog doktora. Od nas 20 iz Hrvatske, 19 je uspješno završilo PBP u time limitu, nažalost Robert je imao problema sa koljenom kod Bresta pa je odustao, nadam se da će imati priliku 2027. finiširati. Čestitke svima.
Sada je prosinac 2023., još uvijek su mi utrnuta po tri prsta na lijevoj i desnoj ruci i nogama, ali vidi se napredak jer ih sve više koristim. Kaže Milan da je to normalno, njemu je trebalo 3-6 mjeseci da se oporavi. Bicikl sam počeo voziti nekih dva-tri tjedna poslije PBP-a, kad je rana na koljenu zacijelila. Žao mi je što se nisam podružio sa našima u cilju niti se javio dragoj Ljerki koja mi je na startu izrazila podršku kad me vidjela u dresu Pedale Laganini. Nemam ni sliku iz cilja, bilo je važnijih stvari za rješavati.
Kako bi rekao Grunf „Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili”. Većina sudionika je imala neke probleme na PBP-u, svatko se borio sa njima, sa svojim ciljevima koje si je postavio, neki su ganjali što bolja vremena, neki kao ja bili sretni da su uspjeli završiti u time limitu.
Kako je napisao Nejc Zaplotnik, put je važan i u njemu treba uživati kad idemo prema cilju. PBP koliko god bio zahtjevan jer ima 1200km i 12000m visinaca je po mom mišljenju i najlakši brevet te dužine jer imaš KT-ove koje su savršeno organizirane, imaš hranu, wc, prespavati na toplom, čuvanje bicikla, servis… To na drugim brevetima te dužine nemaš (4CC, Bhard…), to su drukčiji tipovi breveta, koji traže od natjecatelja još više i gdje biti finišer ima svoju težinu, snalazi se sam gdje ćeš prespavati, hranu kupiti…
Hvala supruzi Mirni i sinu Maksu što su me istrpili i bili podrška cijelo ovo vrijeme kvalifikacija, priprema i samog PBP-a!
Hvala svima na čitanju!
Izvozio i napisao Hrvoje Pezelj – SRK Pedala Laganini Karlovac
Još nekoliko fotografija:
