Volim Trakošćan. Vraćam mu se često, a ljubav sam potvrdio i kao organizator mnogima drage utrke – Lucky Trail Trakošćan. Kad sam vidio da se organizira 1. Trakošćan Granfondo, biciklistička utrka na 117 km, nisam dvojio i prijavio sam se kao 11., čim su prijave otvorene. 177 km bicikliranja sa 800 metara razlike? Jesam li bio spreman za ovo – kratko i jasno: NE!
Što je uopće Granfondo
Radi se o vrsti biciklističkih utrka koje su redovito duže od 100 km, prijevod riječi granfondo je „velika vožnja“ ili „duga utrka“. Prva utrka ovog tipa održana je u Italiji 1971. godine. Koncept je osmišljen tako da privuče što više rekreativaca, koji prevaljuju udaljenost veću od 100 km, često na zahtjevnim cestama koje nagrađuju lijepim vizurama. Ovo je nekako najbliže konceptu trkačkih utrka – sudjeluju svi, od ozbiljnih sportaša do amatera i početnika.
Taj me koncept dodatno privukao, očekivao sam puno rekreativaca koji će spremno prihvatiti izazov i „potegnuti“ dalje nego na treningu. To se nije dogodilo, utrka je privukla sportske klubove, aktivne bicikliste i tek, rekao bih, desetak nas sporijih rekreativaca. Valjda su se ljudi uplašili distance.
Kako sam vozio
Nakon starta kod Hotela Trakošćan, krenuli smo u smjeru Cvetlina i tu se već vidjelo tko koliko vrijedi – ovi brzanci, koji su jurili rezultat, brzo su nestali iz vidokruga, a mi s tempom manjim od 30 km/h ostali smo malobrojni. Početak je bio težak, a popriličan broj uspona nije bio adekvatno nagrađen dugim ravnim spustovima, već su i oni bili zavojiti, s puno kočenja.
Počeli smo u nekoj maloj grupici, koja se brzo rasformirala zbog različitih brzina na usponima, no realno, na tako valovitom terenu i nema smisla voziti u grupi, osim iz razloga da budeš u njoj kada stigne ravnica. Na kraju sam nekako na usponima i spustovima uspio sustići grupu s kojom sam onda krenuo na peglanje ravnice.
Poslije spuštanja s brega u Ladanju, slijedilo je tridesetak kilometara ravnice kroz Novu Ves, Petrijanec, Sračinec, Hrašćicu, pa na zaobilaznicu. Ovo je bio baš gušt, bilo nas je pet u grupi i davali smo solidne smjene te držali 32-33 km/h.
No, sve što je lijepo kratko traje – krenuo je uspon na Varaždin breg. Svi koji su ga vozili, znaju da nije bezazlen, a čak je i klasificiran kao uspon 4. kategorije. Pravi izazov za nas penzionere! Okret po okret, pa do okrepe, a onda još malo uzbrdo pa sporo nizbrdo. Tu sam već osjetio umor, jer prešao sam više od 60 km, koliko sam najdalje vozio ove godine. Uz to, nakon Varaždinskih Toplica apsolvirali smo veliku većinu vertikalnog penjanja ove utrke, pa sam bio energetski poprilično istrošen. A bio sam tek na pola puta.
Nakon te prve okrepe vozio sam solo do cilja, bilo je već poprilično vruće, a i vjetar u prsa je povremeno značajno kočio. Od 70. kilometra slijedi valovit teren u smjeru Novog Marofa, pa onda kroz Beletinec i cestom ispod Vražjeg Stolčeka, slikovitog mjesta na kojem sam prije godinu dana ostao bez trećine meniska. Osveta je slatka, stolčeku! 😊
Glavnu krizu imao sam između 70. i 80. kilometra, ali nekako sam to prebrodio. Nakon toga, išlo je, polako ali sigurno. Ivanec i cesta do Trakošćana mi je toliko poznata da bih mogao voziti i sa zatvorenim očima, što je još pomoglo da psihološki ne padnem.
Utrka je imala limit od 4 sata i 30 minuta, što na distancu od 117 km daje potrebnu prosječnu brzinu od 26 km/h. Izgleda malo, ali treba uzeti u obzir i sve te brege, koje tuljani s 20 kg previše savladavaju s 10 km/h ili sporije. Stalno sam na Garminu pratio prosječnu brzinu, koja se s početnih 28 srozavala i u Ivancu došla do 26.5 km/h. Tu sam znao da ulazim u limitu i da je sve OK.
U cilj sam došao za 4 sata i 26 minuta, kao 136. od 138. biciklista koji su završili utrku.
Koji su bili ciljevi ove avanture, što sam naučio
Glavni cilj je bio provjeriti mentalnu snagu da izdržim nešto za što nisam potpuno spreman, da izađem daleko iz zone komfora i izdržim. Uspio sam u tome.
Drugi cilj je bio provjeriti hidraciju i prehranu, kao pripremu za Plava Laguna Ironman 70.3, glavnu utrku ove godine. Znao sam da će dan biti jako vruć, a tuljani se intenzivno znoje na suncu i treba im puno tekućine da se rashlade. Nekoliko dana prije utrke punio sam se ugljikohidratima, na utrku došao super spreman po tom pitanju, kao i odlično hidriran. Imao sam tri bidona na biciklu, startao sa skoro dvije litre tekućine, a piti sam počeo već od prvih kilometara. Za nadoknadu energije odučio sam se za 4Endurane gelove 4ENERGY GEL. Imao sam šest komada, a iskoristio sam ih pet. Ovi su gelovi odlični jer nisu toliko gusti i koncentrirani, pa ne sjedaju teško na probavu. Istina, imaju manje ugljikohidrata, 20 grama po pakiranju od 65 grama, ali su ugodni za konzumiranje. Gelove sam uzimao u nekim koliko-toliko pravilnim razmacima i vjerujem da su značajno pomogli. Osim njih imao sam dvije vrećice „čarobnog praha“, u apotekama poznatog kao Rehidromiks. Njega sam usipao u vodu na prvoj okrepi i ispijao pomalo do pred kraj utrke. Ovaj proizvod je „pravi“ izotonički prah, koji nadomještava minerale izgubljene znojenjem. Vjerujem da mi je kombinacija svega ovog, uz skoro pet litara vode, pomogla da se danas osjećam odlično, da nisam doživio dehidraciju i grčeve na utrci. No, ono najvažnije je da sam pogodio kombinaciju okrepe i nadomjestka minerala, koju ću koristiti u Poreču.
Kako je bilo organizirano
Utrku je organizirao Hotel Trakošćan, s jasnim ciljem da privuče što više stranih gostiju koji će u hotelu boraviti nekoliko dana. Ne znam je li im to uspjelo, ali omjer Hrvata i stranaca je bio oko 50:50, tako da vjerujem da je neki rezultat postignut. Utrku su podržali TZ-i s područja na kojem je prolazila trasa utrke. Je li im se isplatilo za manje od 150 natjecatelja? Ne znam.
Start je bio ispred Hotela Trakošćan, lijepo uređeno i onako sve – profi. Najveće iznenađenje bile su gotovo potpuno zatvorene ceste na 80% dionice utrke. Doslovno stotine volontera, članova lokalnih DVD-a i policije čekali su naš prolazak na svim raskršćima na trasi.
Onako, s jedne strane ugodan osjećaj, kao profi biciklist, ali s dozom susramlja jer sam spor i među zadnjima, a oni moraju tu stajati i čekati. Još neugodnije je bilo prolaziti kraj kolona zaustavljenih automobila i vjerojatno jako nervoznih vozača koji su nas čekali. Taj dio mi nije uopće bio ugodan, vozio bih radije uz normalan promet.
Zašto sam napisao da je promet bio zatvoren na 80% dionice? Negdje oko 90. kilometra, pored mene je prošlo vozilo „metla“ iz kojeg su mi rekli da otvaraju promet i da se držim prometnih pravila. Onda su naravno krenuli svi ti auti koji su negdje čekali, pa je prvih 10-ak minuta bilo malo čupavo, ali sve je završilo okej. I super da su pustili promet, nema smisla da stotine ljudi čeka nas trojicu koji smo najsporiji!
Na trasi smo imali dvije okrepne stanice, na cca 55. kilometra, pri kraju uspona u Varaždinske Toplice, te u Ivancu. Tu okrepu u Ivancu nisam vidio, bila je smještena negdje sa strane, no vodu sam napunio na benzinskoj. Imam još puno detalja o utrci, pa ako ovo čita netko iz organizacije, samo mi se javite ako želite iskren osvrt i savjete. No, sve u svemu, nemam većih zamjerki na organizaciju, bilo je za 8/10.
Zaključak
Znao sam da nisam spreman za Trakošćan Granfondo, ali bez ikakvih posljedica utrku sam završio. Bilo je ovo jedno lijepo iskustvo na biciklu.
Jedva čekam idući test, a to će (nakon puuuno ljetnih treninga) biti L’Etape Slovenia u Kranju 7. rujna. Vozit ću 80 km uz 840 m vertikale.
Rezultati Trakošćan Granfondo, ako vas zanima tko je sve bio brži od Tuljanmana (tj. skoro svi): https://protime.si/hr/dogodek/trakoscan-granfondo25/#1_46059B
Ostale Avanture Tuljanmana čitajte ovdje: https://3sporta.com/tag/avanture-tuljanmana/
Piše: Tuljanman
