Sjećate se željezničke pruge uz kamp? Mađarski vlakovođe su bili kulturni i obazrivi te nas nisu budili do 5.30. Ali nažalost meni to nije pomoglo, jer mi je prvo Mladen razbio san oko ponoći, donijevši mi laptopo u šator na punjenje, a poslije toga sam se samo okretao pokušavajući zaspati, što se događalo na mahove. Zašto, ne znam.
Već ulazimo u jutarnju rutinu oko šatora, opreme, veoma nam dragog doručka našeg masterchefa – Miceka. Uživanciju druženja u kampu nam remete dosadni komarci, što nije ni čudno kad se nalazimo uz Balaton. Vidjet ćemo sutra u Szekesfehervaru da li ih ima. Pokret oko 8.30 h. Vrijeme idealno, osim konstantnog vjetra u prsa, kojeg mrzim više od brda. Svako brdo ima kraj dok vjetar određuje Majka priroda.
Mali osvrt na mađarsku vozačku kulturu. Od dana ulaska u Mađarsku niti jednom nam nisu trubili u znak negodovanja, što se vozimo po cesti. Samo pozdravi, mahanje i vjerojatno povici podrške, naravno uz smješak. Kad nas zaobilaze rade to po lijevoj traci kao da zaobilaze drugi auto. I tu bi se mogli ugledati na njih. Ne želim reći da je vozačka nekultura spram biciklista prisutna svugdje u Hrvatskoj, ali…
Vozimo se po “Balaton korut” (krug) koji vas vodi kroz male uličice i najzanimljivija mjestašca uz Balaton. Sve je uredno označeno (biciklističke staze) i čisto. O kućama, vilama i prekrasnim vikendicama bih mogao pisati pola dana. Nešto prekrasno, sa stilom, smislom… a uz sve to imaju i marine!
Pred kraj našeg puta uz Balaton stajemo pred zalogajnicom i “ubijamo se ” u mađarskom fast foodu sa LANGOS-om-tijesto za lepinju, preliveno sirom i češnjakom. Izvor masti i ugljikohidrata, ono što nam treba.
I poslije toga slijedi, nećete vjerovati, uspon od 10%. Noge nam otkazale, ipak je sva krv još u želucu od langosa. Popeli smo se na prekrasan vidikovac i uživali u pogledu na Balaton. Obavezno fotkanje. Nastavljamo dalje, tj. nismo više na Balaton korutu, odvajamo se desno. I ekipa me zafrkava, da im je jasno da sam najsporiji na usponima, ali im nikako ne ide u glavu da sam najsporiji i na spustevima. “Max, znaš, kad se spuštamo, kočnice se ne diraju!”
A ni ja ne znam kaj se događa. Uposlit ću Vrapca (našeg glavnog mehaničara i malog od kuhinje) da provjeri bicikl.
Krajolici se ne mijenjaju mnogo. Ukratko sve je, ama baš sve obrađeno, osim onih pola metra od ceste, ali i to je uredno pokošeno. I još jedna mala interesantnost – u ova tri dana u Mađarskoj nismo vidjeli niti jednog policajca (bilo pješaka bilo u vozilu). Nažalost imamo malo problema u komunikaciji, ali kako bi rekao naš Micek: “Sve me je shvatila(najčešće misli na gospođe u trgovinama) nakon pola sata, ali imam “muskul fiber” u rukama od mahanja.”
Napokon stižemo u Szekesfehervar (trebalo nam je podosta vremena dok smo ga mogli pravilno izgovoriti – Sekešfehervar). Vodstvo preuzima Gaćo (Mladen Gaćeša) do kampa.
Naravno večera je spremna – a što drugo kad smo u Mađarskoj – GULAŠ!!! Ne preljut. Tamanimo sponzorske pive-Karlovačke-klasik i radler-još me čudi da ih još ima na životu. Danas imamo i voće – jabuke, narandže i breskve. Još se pomalo uhodavamo što nam sve treba, čak i po željama tko hoće nešto posebno (naravno bez pretjerivanja).
Vrabac se hvata u koštac s mojim kotačima, podmazuje obje osovine kotača. Potom sređuje prednji lijevi (da dobro ste pročitali – prednji lijevi kotač) na Danieleovoj trokolici.
Tek kad sam počeo pisati današnji izvještaj sam skontao da smo danas prešli skoro stotku.
Umor naravno prisutan, onoliko koliko je normalno. Uobičajeno popijem pola andola (nemam ih više, negdje se izgubili), preventivo da izvuče kiselinu iz mišića i opusti ih, danas lekadol. Ali ni piva nije loša za opuštanje. Dio ekipe se zaputio u grad na polufinalnu tekmu EURO 2012. Nas par, koji “moramo raditi” ostajemo sa svojim poslom i čuvamo stvari. Bez obzira što smo maknuli od Balatona, komarci se ne odmiču od nas. A vjetra sada ni za lijek da ih otjera. Ima ga samo dok bicikliramo.
Posao je bio dovršen oko 23 h, “krevet”.
Sutra smo u Budimpešti.
Pozz,MAx.
Dan treći
27.06.2012.
Fonyod-Szekesfehervar
98 km
Autor: Maksim Miletić
