Sine IVORE sretan ti 8. rođendan! Nazvao sam ga oko 8.30 h zaželio mu sve najbolje i lijep provod danas s Mirtom, kad mene nema.
Spavao onako kako treba – odlično. Buđenje uz zvukove Jimija Hendixa i Deep Purple, idealno za početak novog dana. Sve je još u magli i rosi, što nije ni čudno jer se nalazimo pored dva jezera. Očekuje nas doručak u 7.30 h a do tada treba pospremiti svoj šator, pomoći Daniellu pospremiti njegov, spakirati stvari natrag u bisage…
Osvrt na međimursku zemlju – čovjek bi pomislio da klinovi od šatora u nju ulaze kao u putar, a imao sam muku zabiti svaki kao da se nalazim negdje u Dalmaciji u kamenu. Naravno bez jutarnje kave se ne započinje nijedan razgovor – svi su živahni, jer još nismo ušli u pravi ritam puta. Od danas doručak i večera počinje biti zadatak našeg “suporta” Miceka i Vrapca. Doručak smo smazali kao da nikada nismo jeli – jaja pečena, kobase, šunka, sir… Sve puno kalorija koje su nam neophodne.
Sunce se lagano probija kroz jezersku maglu, nagovješćujući lijep dan. Ista postava (Saša & ja) je određena za prvog i zadnjeg u koloni. Bit će da dobro odrađujemo svoj posao. Fotkanje sa domaćinima i pravac granica. Na našoj naravno nikakvih problema. Jedino se Hrc vraća u Zelengaj po mobilni u WC (neću zamišljati zašto mu je tamo trebao). Fotografiramo se pred našom granicom s dežurnim policajcem. Pozdravljamo se s našim predsjednikom kluba Sašom i njegovim curama koji su nas ispratili do granice.
Krećemo preko mosta u Mađarsku. Zadržavamo se 15-ak minuta jer carinik uzima sve putovnice osim Jesperove i Danielove (ipak su oni iz EU). Pregled kombija je prošao također bez problema i krećemo dalje. Danas nema “raspašoja” od vožnje kao jučer u Hrvatskoj. Vozimo kulturno u koloni jedan iza drugoga.
Sunce je upeklo, vjetar lagano u prsa, ali držimo (mislim na sebe jer sam prvi) dobar ritam. Non stop me zafrkavaju da sam spor, ali ipak moram misliti na našeg Daniella koji ipak ima 65 godina da ga ne “ubijemo” ritmom. Mjesta kroz koja prolazimo neću spominjati jer ionako ih ne možemo zapamtiti zbog jezika – blaženi mađarski. Suport obavlja šoping u Nagykanjizhi i danas nas ne prate nego idu direktno u kamp u Fonyod gdje nas čekaju s večerom.
Idila je za voziti. Jedino mi nije jasno zakaj im sve ceste idu preko brda a ne po ravnici koje ima na bacanje. Valjda da im ostane više polja za obraditi. Ipak pomalo kršimo zakone jer se ne obaziremo na zabrane vožnje biciklom po cesti po kojoj vozimo jer ne postoje alternative osim kad se pojave biciklističke staze. Valjda nas neće globiti. Stajemo na kavu nakon nekih 35 km na odmorištu, vadimo šatore koji su još mokri od sinoć od kiše i rose na sušenje, po parkiralištu ispred restorana. Izgledalo je kao…
Kao i jučer Meštar i Mario svako malo pobjegnu naprijed zbog snimanja. I napokon prvi pogled na Balaton. Stvarno je velik. Ulazimo u Fonyod i pokušavamo uspostaviti vezu s supportom, ali samo da provjerimo da li su gemišti hladni. Ne javljaju se. Ili su sve popili ili nas ne čuju. Dočekala nas je hladna piva i topli gemšti. Dok mi tamanimo tekućinu, Micek se primio pripremanja bologneza. On kuha a dio ekipe mu pomaže oko salate. Ostali pripremaju šatore (što će i činiti ostalih puno dana na putu). Kamp je super, na 50 metara od Balatona, ali ima mali, mali, mali nedostatak – odmah do nas prolazi željeznička pruga. Ne moram objašnjavati kako je kad vlak prođe na 15 metara od vas. Bit će zanimljiva noć.
Nakon klope, usput Daniell je zaboravio svoj pribor za jelo(tanjure i beštek) pa mu naravno posuđujem višak moga, oblačimo kupaće i pravac Balaton.”Skoro izgleda kao more u Modroj špilji”. Djeci do 5 godina je dopušteno ići do samo 200 metar od obale, jer je tamo voda malčice dublja, malo iznad kukova.
Naravno da se zafrkavano na račun svega toga, ipak mi imamo naše more. Ali da ne bi bilo zabune, sve na Balatonu je podređeno turizmu a preko ljeta je krcat. Znači ipak nije sve u ljepoti, ima nešto i u promidžbi, ponudi i organizaciji. Nakon “kupanja” odlazimo u kafić uz jezero – zafrkancija na račun svega i svakoga. Bez smijeha nema života. Povratak u kamp i napokon prvo tuširanje – kako godi! I sva sreća nikom nije ispadao sapun. Bar zasad.
Pojeo sam još jedan sendvič od prvog dana i napokon se dočepao kompa za pisanje izvještaja od prvog dana. Oprali smo garderobu, higijena odjeće je vrlo bitna na ovakvim putovanjima. Danas smo vidjeli kako bi to trebalo funkcionirati – kuhinja, kuhari, mi, kamp, zasad smo zadovoljni. Pregledavali smo izvještaje agencija, portala i svih ostalih medija o našem putovanju. Zadovoljni smo i time. Rastvorio šator pored kombija, uvalio se i na spavanje. Laku noć!
Dan drugi: Zelengaj – Nagykanyiza – Balaton (Fonyod)
84 km
Vrijeme vožnje 6 h
Autor: Maksim Miletić
