Jučer je ponovno na cesti poginuo biciklist. Ovaj put radi se o predsjedniku biciklističkog kluba, koji je s punom opremom vozio po propisima svojom stranom ceste. Na njega je pri velikoj brzini naletio pijani divljak, koji je neposredno prije toga skrivio drugu nesreću i bježao nakon nje. Nakon što je na mjestu usmrtio našeg kolegu biciklista, nastavio je bježati i uhićen je tek kasnije. Imao je više 1,7 promila alkohola u krvi. Ako postoji pakao…
I nije ovo izniman slučaj, svake godine u Hrvatskoj pogine dvadesetak biciklista. Dakle, gotovo svaki drugi tjedan pogine jedan. Iza svake od tih brojki stoji nečiji život, nečija obitelj, nečiji strah i bol. Životi prekinuti u trenutku, obitelji zauvijek bez svog člana, ali i država bez svojeg građanina. Zašto su oni koji biraju zdraviji, ekološki prihvatljiviji način prijevoza tretirani kao smetnja na cestama? Imamo li mi biciklisti uopće pravo na cestu?
Nisu to “nesreće”, često se radi o ubojstvu iz nehata (ili još gore)
Prometne nesreće u kojima stradavaju biciklisti nisu samo puka nesreća sudbine. One su rezultat sustavnog zanemarivanja, kulture nesnošljivosti i infrastrukture koja bicikliste gura na marginu, izvan ruba ceste i u opasnost. U Hrvatskoj su biciklističke staze rijetkost ili su dizajnirane na način koji ih čini neupotrebljivima – prekidaju se svakih nekoliko stotina metara, vode preko pločnika punih pješaka, završavaju u parkiranim automobilima. Pogledajte samo Sloveniju i njihovu biciklističku infrastrukturu, ne morate ići dalje od toga.
Vozači automobila, zaokupljeni mobitelima i brigama svakodnevice, često ne doživljavaju bicikliste kao ravnopravne sudionike u prometu. Svakodnevno smo svjedoci bahatog pretjecanja bez minimalnog razmaka, agresivnog trubljenja, pa čak i namjernog ugrožavanja biciklista. U društvu koje idolizira automobile i mjeri uspjeh konjskim snagama, biciklisti su tek neželjena smetnja na cesti, usporenje koje treba ukloniti, ako treba i silom.
U ovu se sliku uklapa i kronični nedostatak preventivnih akcija sigurnosti biciklista. Malo je kampanja koje upozoravaju vozače na važnost poštivanja biciklista u prometu, a policija prerijetko provodi ciljane kontrole vozača pod utjecajem alkohola. Premale kazne dodatno pogoršavaju situaciju – i kada se dogode najteže nesreće, kazne su sramotno niske.
Kada pijani vozač, koji vozi prebrzo, ubije biciklista, pješaka ili drugog sudionika u prometu, to bi trebalo biti tretirano kao najteža vrsta kaznenog djela, s minimalnom zatvorskom kaznom od 10 godina. Trenutno, mnogi takvi vozači prolaze s uvjetnim kaznama ili simboličnim zatvorskim kaznama koje ne odražavaju težinu njihovog zločina. Često se ponovno vraćaju na cestu.
Ima li nade za promjenu
Ali što kad biciklist strada? Hoće li itko stati i zapitati se zašto se to dogodilo? Hoće li lokalne vlasti preispitati svoju odgovornost? Hoće li vozač koji je prošao preblizu biciklista sljedeći put usporiti? Ili ćemo i dalje samo brojati mrtve i praviti se da je to cijena modernog društva?
Pravo biciklista na cestu nije pitanje komoditeta, nego pitanje osnovne sigurnosti i ljudskosti. Dok god biciklistička infrastruktura ostane loša, dok god se biciklisti tretiraju kao sekundarni sudionici u prometu, dok god se svaka prometna nesreća u kojoj strada biciklist ne doživi kao ozbiljan društveni problem – ne možemo govoriti o pravdi, sigurnosti ni napretku.
Vrijeme je da prestanemo brojati mrtve i počnemo postavljati prava pitanja. Vrijeme je da se zapitamo: je li normalno društvo u kojem biciklisti stradavaju jer su se drznuli voziti cestom?
Vrijeme je da tražimo promjene, jer biciklisti nisu samo brojke u crnim statistikama.
Oni su ljudi, baš kao i svi ostali.
I ne zaslužuju poginuti jer su odlučili živjeti zdravo.
Piše: Zvonimir Mikašek
