TRKAČI I BOLOVANJE

Kad te prehlada izbaci iz tenisica, boravak na zraku i u prirodi djelovat će iscjeljujuće

Trenirati ili bolovati – pitanje je sad! Kako ni svaki oblik prehlade nije isti, tako ni svaki od nas trkača ne reagira jednako – ni fizički, ni karakterno. Ima onih koji bi glavom kroz zid, pa bi silom odradili svoj trening pod visokom temperaturom. Ima i onih kojima je dovoljno da jednom kihnu i šmrcnu pa se uspaničare da umiru, zatvore sve prozore i počnu “mlatiti“ po galonima čaja i lijekovima. Ili im je to dovoljno kao izgovor da ne odu na trening.

 

A ima i nas koji smo načelno kampanjci pa nam je teško procijeniti je li ova prehlada dovoljno teška da ne odradimo trening, ili sami sebi tražimo izgovor da ga preskočimo.

 

Trčanje na zimi – prevencija ili uzrok?

Jasno je da fizička aktivnost djeluje preventivno na prehladu i gripu te da tako jačamo svoj imunitet. Zasigurno ćemo tako steći veću otpornost, nego ograničavati se na zatvorene prostore koji tek jesu leglo klica. Ipak, ni to nas ne čini apsolutno nedodirljivima. S jedne strane, ipak dolazimo u kontakt i boravimo u prostorima s ljudima koji mogu biti kliconoše jer idemo na posao, u trgovinu, koristimo javni prijevoz i slično. S druge strane, i s dugotrajnim i učestalim boravkom na hladnoći, snijegu i kiši, u mokrim uvjetima lako se možemo nahladiti. Dovoljno je da smo krivo procijenili kako se obući taj dan. Kao i da se uznojimo, pa u nekom trenutku usporimo tempo i takvi mokri naglo se ohladimo. Ili pak, da smo zaboravili ponijeti suhu odjeću za presvući se, ukoliko smo se odvezli na udaljeniju destinaciju za trening. Na kraju krajeva, vrlo dobro znamo da ni Janica i Ivica nisu bili imuni na zimske boljke.

Ono pozitivno u cijeloj trkačkoj priči, jest da ćemo ipak rjeđe pobolijevati, da će nas bolest pogađati u nešto blažem obliku odnosno da će ju sportaš lakše podnositi i lakše se i brže oporaviti od nje. Ono što je pitanje u ovoj situaciji – koliko će nas bolest izbaciti iz kolosijeka i trenirati li ili ne?

 

Zabranjeno treniranje!

Ono što bismo naglasili kao Big no-no, bilo bi trčanje pod visokom temperaturom, prehladom koja je “teško sjela“ na pluća kad osjećaš snažan nadražaj i “štopanje“ i donjih dišnih puteva, popraćen jakim kašljem. Također, ne forsiraj trening prvih dan-dva bolesti kad se osjećaš baš jako loše, osim ako se ne radi o običnoj iritantnoj šmrcavici odnosno hunjavici koja pogađa samo gornje dišne puteve. Ako osjećaš takvu slabost tijela da ti se manta dok se samo krećeš po kući, onda znaš i da na treningu nemaš što raditi. Ipak, razlikuj slabost tijela i vrtoglavicu prvih dana bolesti i nakon što već tjedan-dva ležiš. Druga dolazi od oslabljenog tijela, ne samo bolešću, nego i učestalim ležanjem i nekretanjem. To je znak da se pokreneš – ali polako i postupno!

 

Bolesna-zdrava-bolesna-(z)Drava

Nakon već druge prehlade u mjesec dana, popraćene i drugim boljkama i padom imuniteta, te popriličnim izostankom treninga u tom razdoblju, mogu govoriti iz osobnog iskustva. Zanimljivo je za naglasiti da obje prehlade nisu bile istog tipa, niti istog uzroka. Prva je više napala glasnice i nije bila zarazna, a drugom sam se zarazila od partnera i krenula je kao tipična hunjavica, sat-dva prije dogovorenog ekipnog noćnog treninga u brdu. Jesam li otišla? Pa naravno! Nisam htjela da moj izostanak zvuči kao još jedan izgovor u nizu duljem od mjesec dana, ali ni sama više nisam mogla čamiti u kući te sam napokon jedva dočekala svoj, ionako okašnjeli, početak zimske baze. Naravno da se prehlada dalje produbila, ali ona bi se razvijala svojim tijekom i bez tog treninga. Ono što jest bio pogrešan potez s ovim treningom, moje je očekivanje da ću moći pratiti tempo i kilometražu ekipe koja ima kontinuitet treniranja i kondiciju, za razliku od mene. Pa se sad opet vraćamo na početak…

Nakon dva dana borbe s bolesti u krevetu, uz pomoć čajeva i svih mogući “vradžbina“, odlučila sam izaći van iz kuće. Oslabljenog i izmučenog organizma, prisilila sam se ne trčati.

Dok je partner odrađivao trening, ja sam odabrala skraćenu rutu, ali prošetati svojom omiljenom biciklističkom singlicom uz Dravu. I nisam pogriješila! Dobro sam se obukla u trkačko-hikersku kombinaciju, u skladu s tempom kojim planiram ići, prekrila nos i usta buffom te se opremila toplim napitkom i papirnatim maramicama. Izvadila sam mobitel i uživala u prekrasnom zimskom sunčanom danu, u šetnji prirodom i fotkajući zimske prizore. Ugodno je iznenađenje kad vidiš da ima ljudi kojima ne smeta zima, te se zapute zajedno s djecom u prirodu. Okrenu pokoju kobasicu na štapu na vatri, upijajući blagodati dravskog krajolika i upoznajući svoje najmlađe s prirodom u zimskom snu.

Ovakav izlet napunio mi je baterije, oživio duh, pokrenuo me i pomogao mi da se osjećam manje bolesno. Jasno da se bolest mora još odraditi do kraja i pustiti da odradi svoj tijek, ali ovakav potez dodatno te ojača i možda taj tijek malo ubrza. Zatvaranje u četiri zida tijekom bolovanja, zasigurno nije rješenje. Ono može samo produbiti i oduljiti osjećaj bolesti, baciti te u depresiju i učiniti te boležljivim ostatak zime.

 

Kretanje i treninzi – ali umjereno!

Idući sam dan ponovno malo vijećala sa sobom – je li pametno otići na svoj redovni vođeni funkcionalni trening? Prvi trening nakon blagdana, žao ti je da propadne uloženi novac, u zatvorenom je – pa ‘ajde! Ipak je bolest došla u svoju podnošljivu fazu, a ja ovaj put na treningu nisam dala maksimum kao inače i ponovno sam odlučila ispravno. Nisam unazadila svoje ozdravljenje jer nisam ni pretjerala, nego sam nastavila s aktivnošću umjereno i pametno. Najteže je pobijediti sebe u bezvoljnosti i apatiji u koju zapadneš uslijed bolesti, te znati procijeniti da je vrijeme da se pokreneš.

U svakom slučaju, ukoliko se radi o lakšoj prehladi odnosno hunjavici te procijeniš da si u stanju odraditi trening, ni tad nemoj forsirati tempo, dionice, niti išta prenaporno što bi te moglo još više unazaditi u tvojem oporavku. Ukoliko se bojiš da ćeš previše kondicijski izgubiti i ispasti iz svoje trkačke rutine, održavaj stanje tijela toliko da ostaneš u trkačkom modeu ili tek u nekoj pokretljivosti. Drži se nekog tempa džoginga odnosno svoje zone komfora, i to pet do deset kilometara. Ma dovoljno je i samo da prošećeš ulicom ili malo brže hodaš (ukoliko ti i to ne predstavlja prevelik napor). Svjež zrak i kretanje nakon nekoliko dana u krevetu može ti samo koristiti.

 

 

Što se tiče fitnessa i sličnih dvoranskih treninga, slobodno ga odradi ukoliko se ne radi o prevelikim grupama ljudi, preskučenom i zagušljivom prostoru te tako da ga odrađuješ umjerenim intenzitetom, a ne forsirajući se na maksimumu – i za par dana bit ćeš kao nov(a)!

 

 

Piše i fotka: Martina Maloča
Foto: bigstockphoto.com

Nema postova za prikaz