Nakon što sam više puta odvozio Brevet od 600 km brojka je postala samo brojka, a izazov se pretvorio u rutinu pa bi spomenuta duljina prešla u kategoriju “jači trening”. Da bih bio visoko motiviran bilo je potrebno podignuti ljestvicu ciljeva više pa je tako 2016.g. krenula s fokusom na pripreme za HARD CRO – prvo izdanje ultra biciklističke utrke u Hrvatskoj koja povezuje najudaljenije točke lijepe naše ( Prevlaka-Savudrija-Sveti Martin na Muri-Ilok ) duljine 1400 km i 16.000 m visinske razlike s vremenskim limitom od 110 sati. Strogo je zabranjena vožnja u grupi tj. 4 i kusur dana samoće – zvuči zanimljivo!
U skladu s tim kreću i pripreme … Ozbiljniji dugi treninzi krenuli su već početkom ožujka. Radnim danom bih se oporavljao od vikenda sa 2-3 lagana treninga (bicikl,vježbe stabilizacije trupa u teretani, trčanje), a neradnim danom (subota-nedjelja) odrađivao bih duge vožnje koje bih nestrpljivo čekao cijeli tjedan. Na repertoaru bilo bi i 200 km što ne bi izazvalo preveliko oduševljenje pa sam većinom planirao vožnje između 300 i 600 km tj. između 14 i 40 sati.
Kako bi trening bio efektivniji kretao bih već u petak umoran nakon 8 satne jutarnje smjene fizičkog rada u tvornici pa bih vozio čitavu noć i dan, a ponekad bi spojio i dvije noći u komadu npr. za 600 km koje bih odvozio unutar 40 sati, bilo je potrebno preko 50 sati izdržati budan s cca 10-15 minuta, a ponekad i 5 minuta spavanja (power sleep), s oko 20.000 utrošenih kalorija. Svojevrstan let na drugi svijet . Važilo je pravilo -“budi spreman na sve“, a odustajanje je dozvoljeno samo ako prijete ozbiljne posljedice na zdravlje.
Ubrzo odustajem od HARD CRO zbog privatnih obaveza na taj datum te prebacujem fokus na plan B.
U organizaciji Randonneurs Slovenija (prvo izdanje) Brevet 1.200 (1.280km) s 8500 m visinske. Start je bio 3. 8. u ponoć (utorak-srijeda), a krajnje vrijeme završavanja 7. 8. -nedjelja 2:00 ujutro tj. vremenski limit je 98 sati.
Staza: Šalovci-Ljubljana-Novo Mesto-Metlika-Zagreb-Budimpešta-Bratislava-Beč-Šalovci.
Listu potrebnih stvari koje uzimam sa sobom počinjem sastavljati već 2 tjedna prije kako bi dan prije starta bio 100% siguran da je sve spremno i kako bi noć prije mogao neopterećeno odspavati. Već predzadnju noć prije starta spavam poprilično loše zbog uvjerenja da se već tad moram kvalitetno naspavati pa mijenjam taktiku za noć prije. Mirim se s tim da ću na start doći nenaspavan i umoran te nemam nikakvih problema i spavam kao beba. Kroz dan tonem u san još 2 sata što bi trebalo biti dovoljno.
Dan D!
Start je kod restorana Rudy u Šalovcima i tamo dolazim u 21:30 na “posljednju večeru”. Okupilo nas se sedam kao i u prijavama – 6 Slovenaca od čega jedna žena i moja malenkost kao jedini sa HR zastavom (uredno pohranjenoj u prednjoj torbici na biciklu).
Jedini koje poznajem su Tanja Kavčić – žena kojoj i Breveti od preko 2000 km nisu strani i Andrej Zaman – organizator koji je cca mjesec dana prije upisan u povijest s nastupom na Trans Am (kroz Ameriku) odvozivši preko 6500 km za 24 dana.
Primjećujem da ostali dio ekipe nosi reflektirajuće prsluke sa najprestižnijeg Breveta Pariz-Brest-Pariz 1200 km sa 11.000 visinske, a i kasnije saznajem da su neki vozili Miliona Migliu (1600km kroz Italiju), kao najduži europski Brevet. Uglavnom poprilično sam malen pored ovakvih ljudi (ali ne osjećam se tako).
Staza ima 18 kontrolnih točaka, što psihološki olakšava stvari, jer stazu dijeli na 18 dijelova (etapa) od 50 do 100 km koje obično imaju početak i kraj u nekom gradu. Za prvih 5 Kt potreban je štambilj u karton, a za ostale dovoljna je slika kao dokaz.
Krećemo točno u ponoć i vozimo svi zajedno ravnicom cca 30-35 km/h osim jednog člana ekipe kojeg vidim na startu i cca 2-3 minute kasnije, te se gubi u vidu magle i prašine. Kasnije saznajem da je stazu odvozio za skoro upola manje vrijeme od mene, tj. cca 50 sati. Pričam sa Andrej Zamanom. Na moje pitanje dali ne bi trebalo još odmora tijelu od Trans Am, odgovara da je 1200 aktivan odmor i da bi to mogao svakog tjedna, a 15 minuta je dovoljno spavanja na takvoj vožnji! Divim mu se i podsvjesno upijam sugestije.
Prvih 70 km do prve KT odvaljujem u grupi s lakoćom. Iskapio sam preko 2 litra tekućine dok su primjećujem pojedinci tek nekoliko gutljaja iz bidona. Zadržavamo se tek nekoliko minuta, jedva da stignem obaviti potrebno te krećemo na sljedeću stotku. Uskoro nas sustiže zora i sunce vine u visine, a noge postaju tvrde poput olova. Ne govorim nikome i pravim se da sam super. Nekako ništa ne ide kako treba. Umoran sam i stalno zaostajem za grupom.
Dolazim na 2. KT u Trojane u kratkom zaostatku za grupom sav uspuhan i iscrpljen, teških nogu. Srijeda je, prvi dan, jutro i imam tek 170 km, a već razmišljam o odustajanju od ekipne vožnje i 10 minutnom spavanju. Pijem prvu kavu i uzimam dvije ogromne krafne. Jednu trpam u sebe, a drugu u stražnji džep. Situacija se popravlja, dolazim k sebi, a ekipa je još tu. Brzinski punim bidone i krećem nakon cca 15-20 minuta dalje s ekipom.
Prolazimo kroz Ljubljanu. Osjećam se puno bolje, a to je obično vrijeme kada pričam drugima o krizi koja je prošla. U grupi vozim sve do prvih 300 km koju odrađujemo za 13 sati i 20 minuta. Sveukupno čini se poprilično dobar tempo s obzirom da je skoro 1/4 staze, a limit 98 sati. Tu imamo i plaćeni ručak. Plan je bio voziti cijeli Brevet solo, kako bi mogao biti koncentriran samo na sebe i pozorno osluškivati znakove tijela te ga opskrbljivati u skladu s tim kako i birati sam svoj tempo. Činilo se to kao najsigurniji način stići uspješno do cilja.
No, igrom slučaja tek nakon prve 300-tke krećem solo. Izlaskom iz restorana blokira mi Garmin, vozim se u krug i ne znam u kojem smjeru točno krenuti dalje. Lovi me panika, ali uskoro rješavaju se stvari same od sebe i krećem dalje. Punim trbuhom na uspon dugi nekoliko km prema najvišoj točci od cca 1000 m i nije bilo ugodno iskustvo.
Blizu sam graničnog prijelaza SLO-HR kod Metlike. Ekipa je tokom ručka dogovarala taktiku da bi još danas tj. u prvih 24 sata prešli HR do Lendave i odvalili 500 km. Sviđa mi se ideja i u želji da ulovim opet ekipu postajem napet i frustriran. Sunce prži svojski, rano je poslijepodne, umoran sam i spava mi se. Odlučujem se na “power sleep”. Autobusna kao naručena i budilica na 10 minuta, al od spavanja ništa, ne ide. Gubim vrijeme, krećem dalje. Sad sam siguran da previše zaostajem i ekipu više neću uloviti.
Prelazim granični prijelaz u HR i opet se vrtim u krug. Nikako spojiti se na liniju s Garminom. Nakon kratkog lutanje opet sam na stazi. Nakon 19 sati, 20 minuta i 390 km stižem u Zagreb na Savski Most.
Vožnja kroz sam centar Zagreba čista je gnjavaža. Postupak sa spomenutim “power sleep-om” uzalud ponavljam tokom dana nekoliko puta. Ne mogu zaspati nikako. Očito se živčani sustav još nije pomirio sa novim režimom rada! Oko 22-23 h stižem u Novi Marof gdje konačno uspijevam odspavati 15 minuta. Noć je poprilično hladna i navlačim na sebe sve kaj imam. Prolazim kroz Varaždin te poslije ponoći dolazim u Čakovec. U prvih 24 sata uspio sam oderati cca 480 km. Zadovoljan sam cifrom!
2. dan
U Čakovcu radim prisilnu pauzu. Baterija na Garminu je pri kraju, a punjenje uređaja je moguće samo na“ stand by“. Koristim priliku za pokušaj spavanja, ali opet uzalud. Gubim cca 2-3 sata. Ležim na rosnoj travi, al ne tonem u san ni minute, kacigu naravno uopće ne skidam.
Krećem dalje prema Lendavi u SLO i čini se da počinjem tek sad uživati. Noć je, vozim sam, smijem se, izmišljam neke pjesme koje nemaju nikakvog smisla, a kako se ne bi dosađivao pričam sam sa sobom.
Uskoro prelazim i Mađarsku granicu, sviće novi dan, cesta je neobično široka, ravna i naizgled nema kraja. Imam već dobrih 500 km u nogama, držim svoj tempo i osjećam se super. Uskoro opet kriza sa pospanošću. Ponavljam proceduru sa 10 minuta “power sleep”, bacam bicikl na zemlju i liježem pokraj njega, al opet uzalud. Ne zabrinjavam se previše i krećem dalje. Dolazim i u prvo Mađarsko naselje, ulijećem u kafić, za osnove sporazumijevanja nema problema, al od kave ništa – ne primaju eure, točim bidone i vrtim dalje.
Dan je poprilično vruć sa cca 35 stupnjeva. Redovito javljam doma o svom napretku i psihofizičkom stanju. Oko podneva dolazim u neki mađarski gradić, s lijeve strane trgovina, a preko puta autobusna klase A (po mojim mjerilima). “Objekt” je promjera odokativno 3×2 m sa sve četiri strane ostakljen i ima čak vrata koja je moguće zatvoriti. Privatnost zagarantirana i čini se kao idealna prilika za ubit oko. Trpam bicikl unutra, zatvaram vrata, stavljam Garmin na punjač, a sebe na klupicu širine cca 30 cm pogledom usmjerenim prema stropu, a šakama prekriženim na prsnom košu. Misao koja prelazi glavom je – “izgledam kao da sam umro” i tonem u san. Spavam 20 minuta, budi me budilica i odmah ponavljam neplanirani postupak od sljedećih 20 minuta. U ovom trenutku količina vremena koju sam utrošio na spavanje meni se čini kao luksuz! Budim se potpuno osvježen kao da sam odspavao 10 sati, al sav sam u znoju jer se smještaj zagrijao na temperaturu sličnu sauni.
Krećem dalje, podne je prošlo i prolazim kroz Veszprem sa 670 km u vremenu od 41 sati od starta, a izgleda da deficit sna i energetske krize nisu ostavile baš nikakav trag na moje fizičko, a i mentalno stanje. Ništa me ne boli, a niti žulja. Uživam u vožnji i čudim se da me veseli što sam tek prošao polovicu, a dijeli me još preko 600 km do kraja. Vozim sam i ne sumnjam u sebe. Fascinantan osjećaj! Vrtim dalje, a kilometri se nižu jedan za drugim.
Koristim svaku priliku za nabavu krute hrane iako ih je u Mađarskoj bilo vrlo malo s obzirom da nemam forinte. Uspijevam nabaviti tek jednu pizzu od čega polovicu spremam za kasnije, ali zato na benzinskama trpam kroasane na hrpe.
U Budimpeštu dolazim tek poslije ponoći u 2:00 (više ne znam koji je dan i da li vozim dva ili tri dana), iako mi se cijelo vrijeme činilo da sam blizu. Dolazak do Pešte fascinantan je i nezaboravan prizor. Imam 800 km u ukupno 50 sati od starta, a spavanja se ukupno nakupilo 2 sata maksimalno.
3. dan
Na spomenutoj lokaciji gubim oko 1 sat na naslikavanje i divljenje prizoru i činjenici da sam tu. Sa entuzijazmom krećem dalje prema sljedećem cilju – BRATISLAVA! Prepun sam snage, a nekoliko hupsera izlaskom iz Budimpešte odvaljujem kao da je ravnica. Čini mi se da imam snažan vjetar u leđa, stajem i uvjeravam se da vjetra nema!
Stiže me zora, treća po redu, a njom i sljedeće kriza. Ubrzo nalazim smještaj – gradska masivna klupa. Jedva gledam, bicikl naslanjam iza na naslon klupe i ponavljam postupak – budilica 20 minuta. Budim se i ne osjećam neko značajno poboljšanje, tek toliko da je moguć nastavak vožnje i krećem dalje. Ubrzo opet tonem, jedva da imam snage stisnuti pedalu. Ne mogu pronaći prikladno mjesto, mučim se. Skrećem s rute na desnu sporednu cestu usred ničega i bacam se s lijeve strane na zemlju tako da mi je gornji dio tijela na uzvišenom pokraj nekog žbunja, a noge na nekom polju.
Stavljam budilicu 5 minuta. Gasim se, budim – nije dovoljno. Stavljam budilicu na 10 minuta. Gasim se, budim – nije dovoljno, al krećem dalje. Vozim dalje nekoliko km, malaksam. Fizički sam slomljen! Želim samo kratko odspavati. Vidim tablu “…hotel” koja ulježe nade da hotel ima dvorište, nekakvu kavu i pitku vodu. Ubrzo s lijeve strane sporedna ulica, a u ulici s desne nešto slično parku. Tražim hotel, al ubrzo odustajem i vraćam se u park. Debela je hladovina i fokus je na jedinoj klupici u parku sastavljenu od dva trčka i trule daske oko 2,5 m duljine i 20 cm širine. Bicikl naslanjam na drvo pokraj i krećem u epski pohod prema žbunju udaljenom cca 20-30 m. Radim dva koraka naprijed, jedan otraga, pola u stranu i tako ponavljam. Ne mogu uhvatiti ravan korak. Osjećam se kao da imam 3.5 promila u krvi. Sa 29. godina ponovno učim hodati! Dolazim do odredišta i vraćam se natrag do klupice. Sjedim, izuvam sprinterice i čudim se kakvu brutalnu fizičku krizu upravo proživljavam te sam zapanjen činjenicom da me to ni najmanje ne brine. Odvalio sam oko 850 km, solo sam i imam još preko 400 km. Samo čekam da kriza prođe i veselim se nastavku vožnje. Neopisiv i fascinantan osjećaj!
Ponavljam proceduru sa 20 minuta na leđima pogledom usmjerenim u nebo među granje od drveta prekriženih dlanova kao da molim krunicu i trenutno se gasim … Budim se, obuvam sprinterice i bez razmišljanja krećem dalje. Stanje se popravilo. Uskoro točim bidone, punim se tekućinom i kao novi sam. .. Opet idem kao da sam tek krenuo. Potpuno sam svjež i fizički i mentalno. Prelazim granični most što dijeli Mađarsku od Slovačke, a Bratislava se čini kao na dohvat ruke. 10:00 je sati prijepodne, a sunce “piči“ opet svojski. Kobasica u lokalnom fast foodu dušu je dala. Na 900-tom km dolazim u Slovački gradić Komarno i mislim da sam stigao u Bratislavu.
Još u Budimpešti nešto sam pobrkao i bio u uvjerenju da me do Bratislave dijeli samo 100 km. Nije ni čudo da nigdje nisam mogao pronaći tablu Bratislava. Vozim prema centru grada i tražim prikladno mjesto za okinut dobru fotku sa Hrvatskom zastavom. Ne vidim ništa prikladno. Dolazim u centar i upadam u kafić sa pitanjem “Gdje mogu napravit dobru fotku tu u Bratislavi?” Veli meni mlađahna šankerica – “Nije to Bratislava, u Komarno si. Do Bratislave imaš 100 km” Od srama nisam znao što bi rekao i spontano velim “Gdje je WC ?” Ajme seljačina.
Punim rezervare i krećem dalje. Izlaskom iz Komarna primjećujem biciklistu koji gura na suprotnoj strani biciklu u suprotnom smjeru. Pozdravljamo se i daje mi neki znak. Primjećujem da je očito probušio gumu. Stajem i pitam dali treba pomoć. Čudo, govorimo istim jezikom (sličnim). Priča mi da je iz Novog Sada, zove se Ivan. Nešto je mlađi od mene. Krenuo je dva dana prije mog starta i koristi godišnji da se malo provoza. Prošao je također Budimpeštu i ide preko Bratislave do brata u Beču. Ukrali su mu zračnice, pumpu i novce. Pomažem mu sanirati kvar, a on mi zauzvrat nudi društvo do Bratislave. Slažem se i „pičimo“ zajedno do sljedeće benzinske gdje kolega odustaje od zajedničke vožnje jer je navodno umoran.
Krećem dalje opet solo. Bilo je interesantno s nekim pričati. Uskoro opet kriza, spava mi se. Silazim s ceste u jarak prikriven visokom travom s desne strane taman ispod drveta. U međuvremenu sunce su zagušili tamni oblaci. Sviđa mi se destinacija za „čorku“ iako je svega 2 m od prometne ceste. Stavljam budilicu na 40 minuta. Imam slušalice u ušima i opet tonem.
Bude me kapi kiše prijevremeno. Očito mi nije suđena duža „čorka“. Kapi kiše koje su ispod drveta vani su žestoki pljusak. Relativno sam spreman i na to što se opreme tiče. Navlačim kabanicu na sebe i crne vreće za smeće preko sprinterica i lijepim izolirtrakom oko listova. Jedini izbor je krenuti dalje. Ne brine me ništa.
Kiša nakon kratkog vremena prestaje i dostiže me Ivan. Sretan sam što ga vidim i zajedno nastavljamo dalje. Priča mi da je gladan te mu dajem nešto sića i nekoliko čokoladica koje imam u izobilju. Cijeni to i veli da će me “vuči” tj. raditi zavjetrinu do Bratislave. Ulazimo u jak čeoni vjetar te ja “vučem” njega.
Osjećam novu navalu snage u nogama. Stajem, izuvam mokre čarape i stavljam ih na upravljač bicikla kako bi se sušile. Uskoro nas stiže još jači vjetar, nova jaka kiša, a i noć. Stajem, a sada navlačenje kabanice iziskuje i akrobatske vještine zbog vjetra koji snažno nosi tanak najlon na sve strane. Ivan odlazi, a meni treba vječnih 5 minuta kako bih navukao kabanicu.
Krećem dalje, usred ničega sam, noć je, kiša pljušti, kolnikom teku potoci, a dio površine asfalta zrcali svjetla automobila tako da jedva gledam. Izmjenjuju se jak čeoni i bočni vjetar tako da je prava umjetnost voziti pravocrtno, noge odmaču u ljetnim mrežastim sprintericama bez čarapa.
Uskoro se okreće moja prva hiljadarka. Dolazim u civilizaciju te mi zapne za oko s desna velika osvijetljena terasa kafića koja je dobrodošao zaklon. Za stolom Ivan i trpa neke tople klipiće. Ne znam kad sam bio zadnji puta tako sretan nekoga vidjeti. Imam 10 km do Bratislave. Ubrzo kiša gubi na intenzitetu i krećemo opet zajedno dalje. Ivan planira odsjest na nekoj benzinskoj do jutra pa nastavit prema Beču, al ja si ne mogu priuštit taj luksuz jer me gazi limit.
Stižemo do znaka Bratislava u 22:00h (petak-treći dan). Ivan me slika sa HR zastavom kao i planirano. Probijamo se kroz predgrađe koje izgleda poput nekog većeg sela. Pozdravljam se sa Ivanom koji skreće na planirani odmor, a ja nastavljam prema centru. Osjećam se kao da sam u nekom čudnom filmu, ili kao da sanjam iako sam potpuno budan. Probijam se kroz ulice i odjedanput se preda mnom prostire rasvijetljen gigantski most u samom centru. Ne mogu vjerovati da sam tu.
4. dan
Ponoć je, subota.
Biciklom sam upravo prošao 1000 km u 72 sata od čega spavao jedva 3 sata i nisam umoran, ne spava mi se, ne boli me ništa, ne žulja me ništa samo sam malo gladan, a to rješavam sendvičem i veselim se što imam još skoro 300 km za voziti.
Slovačka policija me sumljivo promatra kako vrtim krugove centrom i mislim si “To im je posao”. Gubim oko 1-2 sata na Bratislavu i nikako da se odvojim od tog čudesnog grada. Konačno krećem dalje te izlaskom iz grada opet kiša – ovaj put mi se uopće ne sviđa. Opet stajem i ponavljam proceduru s kabanicom, a što sam na noge stavio više se ne sjećam.
Krećem dalje, noć je, hladno je i kiša sve jače pljušti, ne sviđa mi se više uopće i imam neki čudan predosjećaj. Nemam pojma kad sam prošao Austrijsku granicu. Prolazim kroz Wolfshal i brutalno mi se počinje spavati. Tražim prikladan smještaj tj. autobusnu od koje ni traga nema. Vozim i oči se zatvaraju same od sebe, mučim se, svako malo tonem i vuče me u stranu. Spuštam se blagom nizbrdicu u Hainburg an der Donau i konačno vidim autobusnu. Klupa je na sredini taman da ne mogu parkirat bicikl. Vučem masivnu klupu na desnu stranu (koja je viša od lijeve s obzirom da je teren na blagoj nizbrdici) taman da imam s lijeve mjesta za bicikl. Primjećujem da kiša pršti na mjesto koje sam predvidio za položaj glave. Odlučujem se za ponovni razmještaj! Vučem klupu na lijevu nižu stranu, a bicikla na desnu. Dolazim do zaključka da u lijevom kutu manje pršti, a i noge koje bi bile na višem položaju u odnosu na glavu imale bi brži oporavak (pretpostavljam).
Hladno je! Liježem. Pošto uvjeti i nisu najidealniji za vožnju mislim odspavati više, al se više ne sjećam točno koliko, a i dali sam stavio budilicu. Ne znam koliko je bilo sati kad sam stigao do autobusne. Pretpostavljam da oko 2:00. Svjestan sam da će mi mirovanje sniziti tjelesnu temperaturu, al nemam izbora. Previše mi se spava.
U istom trenutku tonem u san. Stvari koje su se dalje događale teško objašnjavam i sebi! Netko me budi, vuče da idemo dalje i govori da imamo posao, ali u stvarnosti nikoga nema. Ja sam sam. Ne znam dali sam spavao 3 sekunde ili 2 sata, ali strahovito mi je hladno. Sav se tresem tako da mi donja čeljust hoće iskočiti. Sjedam na bicikl i pokušavam voziti dalje te stajem nakon nekoliko metara jer se smrzavam i odlučujem hodati kako bi se pokušao ugrijati. Dalje više nemam pojma što mi je s biciklom i gdje je. Razmišljam kako bi trebao hodati uzbrdo, ali krećem nizbrdo prema centru gradića.
Od trenutka kako sam se probudio u agoniji gubim film o vremenu i prostoru. Ne znam od kud sam došao ni kamo idem. Jednostavno sam tu i strahovito mi je hladno. Stravične stvari mi se događaju! Najgore što gubim pojam o svom identitetu, tj. više ne znam tko sam! U glavi vrtim film da sam starac bez krova nad glavom, tj. beskućnik. Noć je, gledam okolo kako bih vidio dali ima koga živoga ilI se gdje svijetli u nekoj kući. Čini se kao mrtav grad. Vidim svjetlo u jednoj kući. Ulazim u dvorište i kucam na vrata s namjerom da se ugrijem. Nema nikoga. Stojim pred ulazom i drhtim. Odlučujem da više ne kucam. Mislim si “ako netko otvori i pita me što trebam rekao bi da bi se trebao samo ogrijati a na pitanje kako dugo ne bi znao odgovor” te odustajem i dalje “lutam” gradom.
Vrtim se u krug. Kasnijim analiziranjem rute vidim da sam krenuo dalje pravocrtno od autobusne gdje sam i stao što znači da sam vjerojatno hodao gradom bez bicikla pa se kasnije vratio po njega, al taj podatak će zauvijek ostati zagonetka. Konačno primjećujem svijetlo koje dopire iz otvorenih vrata nekog kasina kako si od prve mislim. U tom trenutku svjestan sam nakratko prisutnosti bicikla te ga naslanjam na stup ispred ulaza i ulazim kroz vrata u usko stubište koje vodi na kat. Sjedam na prvu stepenicu svega jedan metar od vrata i osjećam toplinu iako su vrata otvorena. Ne ulazim dalje od prve stepenice jer još uvijek mislim da sam starac beskućnik. Sjedim i ne razmišljam o ničemu. Gledam u pod i slušam toplinu kako me grije. U jednom trenutku primjećujem da grupa mladeži silazi stepenicama i prolazi pokraj mene. Dižem glavu i primjećujem da se neka cura okrenula i gleda u mene. U istom trenutku kako su nam se sreli pogledi spuštam glavu i nastavljam gledati dalje u pod. Pogledom prelazim preko svojih cipela i primjećujem s čuđenjem – “SPRINTERICE”!!?? Imam sprinterice govorim sam sebi.!? Dižem glavu, a ispred sebe primjećujem bicikl.
Ne znam što se događalo, al opet sam tu. Dižem se, grabim bidone i žurim stepenicama na kat što je ustvari neki noćni bar. Unutra su još ostaci jučerašnjih Austrijanaca koji bulje u mene kao da sam pao s Marsa. Mislim si – samo mi se mičite s puta, vani me čeka bicikl, a gazi me vremenski limit. Na Brevetu sam. Trčim niz stepenica prema biciklu gonjen opet nekom čudesnom silom.
Zora je, a kiše više nema. Osjećam se kao novi. Potpuno sam bistar i opet upravljam situacijom 100%, kao što je rekao Bear Grylls – “poslije najtamnijeg dijela noći dolazi svjetlost”. Izlazim iz grada, filam se kavom na lokalnoj benzinskoj, divim se magli koja prekriva vrhove brda koja se naziru u blizini preko ceste i krećem dalje. Razmišljam o događaju maloprije. Ne mogu si točno objasniti, ali očito su to bile halucinacije izazvane velikim deficitom sna, pothlađenošću i dehidracijom. Udarna kombinacija! Vozim prema Beču u koji dolazim u 9:00 četvrtog dana sa 1075 km za 81 sat.
Još 200 km do cilja i 17 sati do isteka limita. Vremena je na pretek, ali pojačavam na maksimum. Osjećam se nezaustavljivo, kao da je prva hiljadarka bila tek odlično zagrijavanje, kao da tijelo ne zna kroz što je sve do sad prošlo, ali svjestan sam da sljedeća ozbiljna kriza već možda vreba na sljedećem kilometru. Činim sve kako bih je izbjegao!
Povećavam unos hrane na duplu dozu kako bi pokušao nadoknaditi ogroman kalorijski deficit, a također se koncentriram na rehidraciju – greške više ne dolaze u obzir. Snaga se sve više pojačava, osjećam neopisivu lakoću pokreta kao pero nošeno vjetrom, savršena sinkronizacija uma i tijela, te sve uzbrdice “auszicam” tj. vozim stojeći na prednjoj najvećoj šajbi, a otraga na trećoj s desna. Otkrivam novi način vožnje. Naginjem se cijelom težinom nad volan kao da bih radio sklekove na razboju te umjesto da pritišćem vučem pedale snagom abdominalnih mišića i čini se da razvijam golemu snagu. Uzbrdo gazim brzinom prosjekom 20+, čak i 27-28 km/h. Ne shvaćam od kud tolika snaga.
Opet pomišljam da imam jak vjetar u leđa te stajem i uvjeravam se da to nije slučaj. Stojim tako nekoliko trenutaka na cesti, zatvaram oči i širim ruke kako bih osjetio lagan povjetarac koji struji niz dlanova i zahvalio se za ovo savršenstvo. Nastavljam dalje neobjašnjivom snagom i bistrinom. Osjećam se savršeno. Dolazak u cilj cijelim putem sam zamišljao da ću doživjeti vrlo emotivno i da ću plakati, a ta zamisao je i često tjerala suze u oči.
Realnost nije bilo ni slična! Približavajući se cilju te dolaskom u cilj nije bilo euforije, uzbuđenja, suza radosnica … Nije bilo umora, bolova, iscrpljenosti, pospanosti kao što sam uvijek zamišljao da će biti nakon 1200 km. Uistinu, želio sam samo nastaviti dalje i bio sam nekako uvjeren da bih odmah mogao i želio ponoviti isto, ali 1280 km u 92 dugih sati i 3-4 sati spavanja bilo bi za prvi put dosta. Doživljaj se tek upotpunio kad je stigla supruga sa prijateljima! Tad sam bio sretan!
Krenuo sam s utorka na srijedu u ponoć, a ušao u cilj u 20:35 u subotu navečer. Endomondo je izračunao da sam utrošio preko 46.000 kalorija, što je približan podatak.
Shvatio sam da granice postoje samo u ljudskim umovima!
Zahvaljujem se Gradu Ludbregu tj. gradonačelniku Dubravku Biliću koji se pobrinuo na pokrivanje većeg dijela troškova te svojoj obitelji i prijateljima na podršci, kao i Aresu Buršiću na nesebičnim opširnim stručnim odgovorima na bezbrojna pitanja! Najveća zahvala ide supruzi Romini bez čije ogromne potpore kao i strpljenja ništa od navedenoga ne bi bilo moguće, tj. snovi bi i dalje ostali samo snovi!
Kristijan Janušić
