Ako se napredak žena u trčanju nastavi istim intenzitetom kakav je bio od 1920. godina, najbrže će žene na svijetu do sredine ovog stoljeća trčati jednako brzo kao i muškarci, a možda i brže. Dok istraživanja nekih stručnjaka, ali i ostvareni rezultati trkačica idu u prilog ovoj tezi, drugi s podsmjehom odbacuju ovakva predviđanja tvrdeći da su fiziološki nemoguća.
Jesu li žene muškarcima „za petama“?
Kada je u pitanju sport, neosporna je činjenica da postoji vrlo malo sportova i disciplina u kojima su žene bolje od muškaraca. Iz toga je proizašao zaključak da su žene slabiji, nježniji spol koji svojim sportskim dostignućima ne može parirati, a kamo li konkurirati muškarcima. No, kada se apsolutne mjere stave po strani i u obzir uzmu svi oni fiziološki čimbenici po kojima se kao spolovi razlikujemo, aktivno sudjelovanje žena u sportu kroz povijest, kao i sam udio žena u sportu – sportašice se opasno približavaju izjednačavanju rezultata.
Trčanje u tome nije izuzetak. Uzmemo li u obzir povijesne okolnosti – ženama je više od 50 godina kasnije dozvoljeno službeno sudjelovanje u dugoprugaškim natjecanjima, odricanjima zbog rađanja i emancipacija žena uopće, logično je da današnja dostignuća trkačica nisu na razini onih koja ostvaruju trkači.
No, krenimo redom…
Žene i muškarci na treniranje reagiraju na usporedan način. Kako se količina i intenzitet treniranja povećava, aerobni kapacitet – V02max raste, količina masnog tkiva se smanjuje i izvedba se poboljšava, bez obzira na spol.
No, unatoč paralelnim reakcijama na treniranje, muškarci češće ostvaruju bolje rezultate od žena koje treniraju na jednak način. Jednim djelom za to je odgovoran prirodan oblik dopinga koji posjeduju muškarci – hormon testosteron. Testosteron utječe na proizvodnju hemoglobina, proteina crvenih krvnih zrnaca koji je nosioc kisika i povećava koncentraciju crvenih krvnih zrnaca u krvi. Glavni ženski hormon – estrogen – nema takav utjecaj. Kao rezultat tog – svaka litra krvi muškarca sadrži oko 150-160 grama hemoglobina, dok je kod žena taj broj samo 130-140 grama. Zaključak je da litra ženske krvi sadrži otprilike 11% manje kisika naspram iste količine krvi kod muškaraca.
Zanimljivo je spomenuti da su svjetski rekordi muškaraca za distance od 800 m pa sve do maratona za oko 11% bolji od ženskih. Trenutni je svjetski rekord u maratonu kod muškaraca 2:02:57, dok je kod žena nešto manje od 11% slabiji – 2:15:25. Ako promotrimo rekorde unatrag vidjet ćemo konstantnu, prilično ujednačenu razliku te dvije vrijednosti.
Radi li se o slučajnosti i je li upravo udio od 11% više hemoglobina u krvi muškarca zaslužno za nastalu razliku u izvedbi između trkačica i trkača?
S obzirom na to da je opskrba kisikom ključna za produkciju energije na utrkama izdržljivosti, neki znanstvenici skloni su vjerovati da je upravo ta razlika ključan razlog varijacije između muških i ženskih rezultata.
Da bi ispitali je li to tako na sveučilištu u državi Georgia, SAD, liječnici u Laboratoriju za ispitivanje ljudskih mogućnosti napravili su testiranje tako da su muškarcima ispustili određenu količinu krvi iz organizma kako bi nivelirali udio hemoglobina onom koji imaju žene. Tada su trkači i trkačice bili podvrgnuti testiranju kapaciteta VO2max (smanjenjem količine hemoglobina u krvi smanjuje se VO2max) i testu izdržljivosti koji su pokazali pad u izvedbi trkača u iznosu od oko 50% razlike.
U čemu se krije druga polovica razlike?
Testosteron, osim na količinu crvenih krvnih zrnaca utječe i na rast mišićne mase, dok estrogen u žena potiče akumulaciju masnog tkiva. Trkačice imaju 8-10% više masnog tkiva od trkača.
Studija provedena na 34 trkača i 34 trkačice podjednake kondicijske spreme testirana na VO2max, postotak tjelesne masti i ekonomičnost trčanja u kojoj su imali 12 minuta za trčanje pokazala je da su trkači bili znatno brži prosječno istrčavši 3.300 m, dok su trkačice prosječno istrčale 2.750 metara.
Parametri mjereni prije utrke pokazali su da žene imaju prosječno 9% više tjelesne masti, što tijelu trkačica predstavlja “dodatni teret”, te zbog toga troše više energije. Da bi se izjednačilo opterećenje, u nastavku istraživanja trkačima su dodani utezi kako bi se simulirala jednaka količina tjelesne masti. Svejedno, trkači su i dalje bili nešto brži.
Iako je bitno smanjena razlika izvedbe između trkača i trkačica simulirajući podjednake “uvjete” za oba spola, prednost trkača i dalje je postojala, što se pripisalo većoj ekonomičnosti trčanja kod muškaraca tj. sposobnosti veće iskoristivosti energije.
A što je s mišićnom masom?
Neki su znanstvenici smatrali da je ključna razlika u kompoziciji mišićne mase i metabolizmu. Svejedno, nedavne su studije dokazale da trkačice i trkači imaju izjednačen postotak tzv. fast-twitch (“brzih”) i slow-twitch (“sporih”) mišićnih vlakana, kao i da su stupanj oksidacije ugljikohidrata i masti ujednačen u oba spola. Iako se zna da trkačice kratkih pruga sagorijevaju masti brže od muškaraca općenito, utrenirani trkači i trkačice dugoprugaši sagorijevaju masti u relativno jednakom odnosu.
Kad već mjerimo…
Muškarci su u pravilu viši od žena. Sukladno tome dužina njihovih koraka prilikom trčanja je veća. Izmjereno je da trkači i trkačice koji sudjeluju na Olimpijskim igrama imaju prilično podjednaku kadencu (broj koraka u minuti) – leži li jedan dio muške superiornosti u tome da muškarci imaju duži korak?
Da bi to provjerili moramo koristiti drugačije mjerilo, i to na način da se udaljenost preračunamo u jedinice visine trkača i stavimo u odnos s utrošenim vremenom.
Npr. ako žena istrči 10 km u 50 min, a muškarac u 45 min jasno je da je muškarac brži. Pretpostavimo da je prosječna visina žene 1.67 m, a muškarca 1.82 m. Konvertirat ćemo istrčanu distancu u mjerilo visine i podijeliti ga utrošenim sekundama.
10000m/1.67 m = 5988,02/50 min tj. 3.000sec = 2,00 sekunde
10000m/1.82 m = 5494,51/45 min tj. 2.700sec = 2,04 sekunde
Dobivena razlika od samo 4 stotinke po metru zanemariva je, stoga možemo zaključiti da je u ovom slučaju zapravo tempo trčanja u korelaciji s visinom trkača/trkačica gotovo potpuno jednak.
Ako ovakav način izračuna primijenite na istrčana vremena elitnih trkačica i trkača također ćete dobiti prilično izjednačene rezultate.
Iz svega navedenog vidljive su neke (možda i nepremostive) razlike u fiziologiji i građi tijela. No, uspoređujući razlike u izvedbi trkačica i trkača, ne mjerenih isključivo apsolutnim mjerilom – vremenom i udaljenosti, napori trkačica, razvoj, napredak i dostignuća u najmanju su ruku jednaka onima koje ostvaruju trkači.
Vrijeme će pokazati hoće li žene u sportu uskoro dostići, a možda i prestići muškarce. 
Autor: 3sporta
