Tijekom ljetnog odmora početkom kolovoza, i nakon odluke o prijavi za Ironman u Regensburgu (17. 6. 2012.) jasno je proizišla ideja o jednom jesenskom maratonu kao dio pripreme za Ironman. Krajem listopada su maratoni u Magdeburgu, Dresdenu i Frankfurtu.
Izbor je bio vrlo jednostavan – Magdeburg maraton (www.magdeburg-marathon.eu). Razlog ima dublju priču, moja mlađa kćer zove se Magda, na dan maratona (23. 10.) sin Gustav je imao 3 godine, starija kćer Marta za proljetno natjecanje iz oboe priprema skladbu skladatelja Georg Philipp Telemanna rođenog u Magdeburgu, meni je 2002. godine na povratku iz Bremena kod Magdeburga pri brzini 130 km/h pukla stražnja guma na autu, a poznata je i moja sklonost u paradiranju u DDR trenirki na proglašenjima. 
Magdeburg, glavni grad pokrajine Sachsen-Anhalt, na rijeci Elbi, udaljen 1.010 km od Zagreba, ima oko 220.000 stanovnika (www.magdeburg.de). Grad se prvi put spominje još 805. godine, ima najveću katedralu u istočnoj Njemačkoj, a građevine su od vrlo starih (još iz romanike), preko socrealističkih, glomaznih u širokim ulicama, do vrlo uspjelih modernih interpolacija nastalih nakon ujedinjenja. Takav izgled još daje misao o nekadašnjem socijalističkom uređenju, ali sve ostalo je već kao i u bilo kojem gradu u zapadnoj Njemačkoj. Gotovo svaka ozbiljnija ulica ima uređenu biciklističku stazu. Grad se turistički reklamira kao Ottostadt (Otto der Grosse, njemački kralj iz 10. stoljeća i Otto von Guericke, fizičar iz 17. stoljeća, po kojemu se zove lokalno sveučilište). Od sportaša, iz Magdeburga su veslač Marcel Hacker, bacačica kugle Kathrin Neimke, nogometaš Juergen Sparwasser (strijelac na SP 1974. na utakmici BRD-DDR 0:1). U Magdeburgu su za klubove nastupali i 400-metrašica Grit Breuer i rukometaš Stefan Kretzschmar. Nogometni klub je 1974. osvojio Kup kupova, trenutno je u 4. ligi, a rukometni klub je standardni njemački prvoligaš i sudionik europskih natjecanja s dosta stranaca.
Ovaj maraton zapravo je jedan od manjih za njemačke prilike, nema novčanih nagrada i prvenstveno je baziran na rekreativcima. Isti dan je u Dresdenu, 220 km udaljenom, znatno veći (oko tri puta više učesnika) i po rezultatima (kenijski trkači) kvalitetniji maraton. Start i cilj su u sklopu velesajma, ulazak u cilj je u natkrivenom prolazu između dva paviljona. Prvih 9 km trči se po gradu, s dosta širokih zavoja i mnogo trčanja po kockama (svi pločnici su s kockama, vrlo rijetko je asfalt). Nakon toga se trči uz Elbu prema sjeveru do riječnog čvorišta gdje kanal postavljen na most koji prelazi Elbu (Wasserstrassenkreuz). Trčimo oko 1 km sa svake strane kanala (to je od 24. do 27. kilometar) a onda slijedi povratak uz Elbu prema cilju. Oko dvije trećine je po asfaltu (tj. kockama), a ostalo je na raznim zemljanim i šljunčanim podlogama. Startnina je 40 eura, što povlači medalju u cilju, trkačku majicu (Funktionshirt) s logom utrke, tjesteninu dan prije utrke, mjerenje vremena, diplomu, okrepu svakih 4 km i u cilju. Uz maraton (496 natjecatelja) održan je i polumaraton (1508 natjecatelja), trka na 13 km (1445 natjecatelja) i dječja utrka (4,2 km, 1248 klinaca).
U halama su bili štandovi s prigodnom prodajom (npr. Cube TT bicikl 1750 eura, tenisice po 2/3 cijene iz dućana) i organizatorima proljetnih maratona (ne treba govoriti da je kalendar za sve utrke u 2012. bio dostupan!). Magdeburg je također grad koji taj dan živi za maraton (zapravo znam samo jedan europski za koji to ne možemo reći), tijekom svih 9 km kroz grad trči se skoro kroz špalir, pogotovo na mostovima na Elbi, na križanjima ne treba policija jer ljudi stoje uz rub trase, a zapravo nitko niti nije s autom na cesti, pa ne treba regulirati promet. Na okrepama uz Elbu je bilo uvijek grupirano nekoliko stotina navijača (u subotu su dijelili karte s najkraćim putem do pojedine okrepe) i živa muzika, a posebno je bilo mnoštvo navijača na pristupnim cestama mostu na okretu.
Moja kći Magda i ja smo krenuli na put u petak, imao sam ujutro još nastavu na faksu, prespavali smo u Regensburgu, što sam iskoristio da upoznam smještaj za Ironman. Natrag smo putovali u ponedjeljak u jednom komadu, od 9 do 19 sati s nekoliko stajanja.
Moja razina pripremljenosti je vrlo dobra (1:22:08 na ZG polumaratonu dva tjedna prije), imam puno treninga, a jedini problem u svemu je bio nedostatak duljih treninga (treninzi do 1,5 sat), što je i razlog da godinama već nisam bio na maratonu. Prethodna dva maratona su bila u Beču 1988. (3:40:05) i 1989. (4:04) na kraju hokejaške sezone, s tatom koji je trčao obično jedan proljetni i jedan jesenski maraton. Zadnja četiri vikenda prije trke zapravo sam pokušao simulirati dulji trening lošijom nutricionističkom pripremom prije treninga (nedovoljno tekućine i ugljikohidrata, da organizmu u startu bude slično kao u drugoj polovini utrke, svaki put sam bio prilično iscrpljen nakon takvih treninga, to je u rangu “nemojte ponoviti kod kuće jer može dovesti do ozbiljnijih posljedica“), npr. jutro nakon trke u Voloderu obavio sam 23 km, isto tako i jutro nakon duatlona u Vrliki, dan nakon ZG polumaratona je bilo 2,5 km plivanja + 15 km brdskog trčanja, a zadnju subotu prije maratona sam odmah nakon trke Podsused-Zagreb nastavio trčati neku petlju do doma što je dovelo do 24km i najduljeg treninga.
Od hotela do starta je bilo pola sata pješice ili 6 stanica tramvajem, tako da sam ipak izabrao tramvajsku varijantu. Na startu je bilo 0 stupnjeva, bez oblaka, sunčano, a prognoza je bila tijekom trke do 10 stupnjeva. Imao sam samo kompresijske hlače do kolojena, kompresijske čarapa i jednu majicu, ali sam stavil laganu kapu i rukavice. Ponio sam pojas s 4 bočice po 2 dcl isocarbotonika i dva isogela. Start po blokovima prema prijavljenom vremenu (3:29, blok B). Početak trke je bio prilično oprezan, najvažnije mi je bilo da ne krenem prebrzo jer nisam znao kako mi budu noge reagirale nakon dva sata trčanja, vremena sam gledao na svakih 7 km, a kilometarske prolaze povremeno, bitan mi je bio lagani osjećaj bez naprezanja.
Do 21. kilometra, prolazi su bili 33 min, 34 min., 34 min i ukupno točno 1:41. Nakon 14. kilometra su se odvojili polumaratonci i bila je puno manja gužva na stazi, tada smo izišli iz šume i na ledini je puhao dosta jak vjetar, ali nije bio izravno u prsa nego malo više bočni, no to se stalno mijenjalo jer staza nije bila potpuno ravna. Između 21. i 28. kilometra ima nekoliko uzbrdica s visinskim razlikama 20 do 30 metara (dvije ozbiljnije po šumskom putu i dva penjanja na most) što nije puno remetilo ritam. Povratak je bio prema suncu tako da je to još povećavalo doživljaj. Novih 7 km je bilo 33’30, pa 32’30, a zadnjih 7,2 km 31’50. U zadnja 2 km prešao sam 14 trkača, u zadnjih 5 km više od 20, a nakon 14. kilometra i odvajanja polumaratonaca mene više nitko nije prešao do cilja. Nakon 30. kilometra sam malo osjetio kvadre, ali moji kvadri su skoro u rangu onih Anje Paersson, takvi kvadri ne mogu zapravo boljeti. Malo više su se javili nakon 38. kilometra, ali tada više nije bilo responsa u glavi da nešto ne štima nego je do cilja bio tempo oko 4’20, adrenalin pur. Konačno vrijeme 3:18:50, PB popravljen nakon 23,5 godine. Ukupno 58. od 496., od muških 56. od 426., a u M40 10. od 70. Negativan split, točno prema prognozi Gorana M. ako se ne zaletim na početku. Poslije utrke u trećoj hali je organizirano tuširanje. Poslije podne smo Magda i ja još obavili dvosatnu šetnju po preostalim znamenitostima Magdeburga uz male bolove niz stepenice. Jedina ozbiljnija posljedica su dva nokta koja budu uskoro otpala.
Magda u Magdeburgu
Tko želi trčati lijepi maraton (u najavi je definiran kao maraton u srednjoj Njemačkoj s najljepšim oktruženjem) bez prevelike gužve, može planirati 9. Magdeburger Marathon 21.10.2012.
Most na okretu (dan poslije)
Autor: prof. dr. Mladen Meštrović
