Home Trčanje Naličje medalje \”Moj NYC maraton\” by Boris Nago

THERE'S NO MARATHON LIKE NYC MARATHON
\”Moj NYC maraton\” by Boris Nago

46
0

Do sada sam sudjelovao na dva maratona u Berlinu i iskusio sve čari njemačke organizacije i masovnosti trkača. Berlinski maraton jedini od \”big five\” maratona nema lutriju za mogućnost nastupa – prodaju prvih 40.000 mjesta pa tko plati taj ima pravo sudjelovati. Za ostala 4 maratona iz grupe \”big five\” organizira se lutrija.

Du Motion 300×250 7

Lutrija za ulazak

Prije godinu dana rodila se ideja da probam otići na New York City Marathon pa sam željno iščekivao dan kada će se otvoriti prijave. Na ovaj maraton se može “upasti” direktno (samo prijavom), ali morate imati izvrsno vrijeme (podijeljeno u starosne skupine), a ta je ljestvica podignuta veoma visoko i navodno od iduće godine će ju pomaći još više. Svi ostali koji se prijave idu u sistem lutrije koja se plaća 11 US dolara. Prijave za lutriju su otvorene (ako se ne varam) do kraja ožujka, a u travnju je izvlačenje. Nakon obavljenog izvlačenja na mail dobivate informaciju jest li izvučeni ili ne. Ako ste izvučeni s kartice kojom ste platili lutriju skida vam se startnina za maraton (280 dolara) i unutra ste! Ako kojim slučajem imate veliku želju ići na maraton, a nisu vas izvukli tri godine zaredom ulaz je zagarantiran. Osim toga, mislim da i mi kao zemlja imamo određenu kvotu za ulaz tako da i to pomaže ako netko želi ići, jer iskreno nema nas puno iz Hrvatske.

Odmah nakon što sam “izborio” nastup bacio sam se u kupovinu avionske karte i uvjerljivo najpovoljniju kartu sam našao iz Budimpešte 2.962 kn povratna karta bez ijednog presjedanja u oba pravca (American Airlines). Smještaj sam imao kod svojih dugogodišnjih prijatelja, ali može se naći vrlo jeftine hotele. Dolaskom u New York na stanici sam odmah kupio Metro Card za 7 dana (29 dolara) s kojom imate ama baš sve prijevoze u cijelom gradu neograničeni broj puta.

Grad je fenomenalno povezan metroom i busevima i vrlo jednostavan za snalaženje – samo gledate u brojeve ulica i avenija. Podizanje brojeva je bilo u Javits Centru gdje se odmah održavao i expo – glavni “sajam” sportske opreme. Pri podizanju brojeva obavljena je obavezna identifikaciju i odmah su mi naglasili da se u nedjelju sat pomiče jedan sat unazad i da vodim brigu o tome. Najvažnija informacija bila je da čipova nema već je “elektronika” ugrađena u startni broj i da pazim da zihericama ne bušim taj dio – prvi put se susrećem s tom tehnologijom. Odmah nakon prijave išao sam u kupovinu na expu. Malo sam se razočarao jer sajam nije baš velik, odnosno glavni sponzor Asics je zauzeo polovinu sajma. Pričajući s prijateljima rekli su mi da ovdje vlada takvo pravilo – onaj tko je glavni sponzor taj odlučuje. Npr. Nike štanda uopće nije bilo.

 

Dan utrke

Na startu se pojavilo preko 47.000 trkača koji su podijeljeni u tri boje (plava, narandžasta i zelena). Prvi val je startao u 9:40 h (sve tri boje, ali svaka boja starta s drugog mjesta i spajaju se na utrci nakon određenog vremena u jednu jedinstvenu kolonu), drugi val je startao u 10:10 h,  a treći u 10:40 h. Ja sam imao plavi broj 7520 i trebao sam startati u prvom valu. U zonu starta morate doći najmanje 2 do 3 sata ranije jer je gužva neopisiva,  a idete u svoju zonu po bojama. U tim zonama su smješteni kamioni podijeljeni po brojevima gdje ostavljate svoju odjeću i obuću koja će vas čekati u cilju. Stvari ostavljate isključivo u vrećicama koje vam je dao organizator. U tim zonama imate neograničeno za jesti i piti – od peciva, čaja, kave, energetskih napitaka, čokoladica i to možete konzumirati koliko hoćete (naravno svi proizvodi su od sponzora). Kemijskih toaleta također ima ogroman broj tako da nikada ne morate čekati. Na razglasu vam stalno govore kada se otvaraju vrata za prvi start, kada se zatvaraju kamioni za robu itd.

 

 

Nakon što sam se presvukao za utrku i ostavio stvari otišao sam u dio prema startu, ali tamo vas isto neće pustiti ako ne pokažete koji ste broj – imate točno ulaz po brojevima u rasponu. Ta vrata su bila otvorena do 9:10 h a ja sam doslovce ušao unutra pred zatvaranje. Da sam samo malo zakasnio morao bih startati u 10:10 h i po tome su rigorozni i nema popuštanja. Kada smo ušli u zonu za start unutra smo bili nagurani kao sardine – na tom se mjestu više ne možete ni sagnuti normalno a kamoli zagrijavati. Zagrijati se (donekle) možete samo u spomenutoj zoni prije starta, ali i tamo u obzir dolazi samo istezanje – za trčanje jednostavno nema mjesta. I u zoni starta kada se lagano pomičete prema startu također ima bezbroj WC-a što je za svaku pohvalu.

Laganim korakom smo krenuli prema startu i došli smo pred sam most Verrazano-Narrows gdje smo čekali start i gdje sam se potpuno smrzao i da mi nije jedan trkač dao vreću za smeće da je stavim preko sebe vjerujem da bih se pothladio. Trkači koji imaju iskustvo ovog maratona su obučeni u stare trenerke, majice i sl., a onda ih odbace prije samog pucnja. To vam je na tisuće i tisuće odjevnih predmeta razbacano na startnoj liniji. Prije starta održan je obavezni govor organizatora, nakon toga USA himna i pjesma New York, New York Franka Sinatre koju je izvodio Gary Russo (inače to je onaj tip koji je postao slavan jer kao obični građevinski radnik u pauzi pjeva Sinatrine pjesme – tamo su ga zapazili i čovjek je uspio – američki san!).

 

Utrka kroz pet okruga

Pucanj je odjeknuo i ludnica je počela. Onakav hladan odmah sam šokirao mišiće na mostu jer je uspon velik i dugo traje (mislim da je između 1,5 i 2 km). Odmah na početku mi je bilo jasno zašto kažu da je ovaj maraton malo teži. Nakon silaska niz most počinje ludnica – podrška navijača koja je nevjerojatna i stalna, a 130 bendova pored staze još jače podižu atmosferu. Kako sam imao vidljiva hrvatska obilježja dobio sam ogromnu podršku.

Stanice za okrepu su fenomenalne i dugačke. S obje strane ceste su volonteri, a oni su sjajni i bodre vas stalno. Okrepnu stanicu vidite iz velike udaljenosti jer imaju plave table koje su visoko istaknute, a uz svaku stanicu imate veliki broj WC-a. Sama staza je dosta valovita i tko nije na to navikao može imati problema. Staza obuhvaća 5 okruga New Yorka – Staten Island, Brooklyn, Queens, Bronx i Manhattan. Na 25. kilometru se prelazi preko mosta Queensboro koji je isto dugačak i vrlo gadan uspon, a već ste umorni. Kada sam prošao taj dio bilo mi je lakše, a i čekao me najbolji dio.

Ulazak u Central park je nevjerojatan – kroz park trčite 5,6 milja. Zadnji kilometar sam se totalno opustio i uživao u američkoj ludnici. Prolazak kroz cilj nosi onaj fenomenalan osjećaj da ste istrčali najbolji maraton na svijetu – i zaista je tako! Nakon trčanja dobivate medalju i idete pred pano za slikanje. Volonteri na vas navlače foliju protiv hladnoće i dobivate paket s jelom i pićem te se krećete prema kamionima gdje su vaše stvari. Svi vam čestitaju i bodre vas, a ako malo zastanete odmah prilazi medicinska ekipa i pita je li vam potrebna pomoć.

Moram napomenuti da su svi koji su bili u organizaciji maratona izrazito gostoljubivi i svatko vam hoće pomoći. Na kraju samo nekoliko podataka o NYC maratonu – preko 47.000 sudionika, 1.700 WC-a, 8.000 volontera, 2,5 milijuna gledatelja uz stazu, 75 kamiona koji prevoze stvari trkača i još puno toga.

Moj konačni zaključak je da svi koji žele jednog dana otići na ovaj događaj neka im ne bude žao malo muke oko organizacije i novca, jer ovog nigdje na svijetu nema osim u NYC. Stvarno je fantastično, a najviše me fascinirala gostoljubivost domaćina pa se čovjek niti ne osjeća kao stranac. Moje vrijeme je bilo 3:17 h, ali me to nije bas previše zanimalo već sam išao trčati i uživati u ovom fenomenalnom događaju.

 

Autor: Boris Nago

(46)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati