Home Trčanje Naličje medalje VIDEO Nema babe na Bobotovom kuku!

BIC, PA TREKING...
VIDEO Nema babe na Bobotovom kuku!

128
0

Vlak Zagreb – Split. Petra i ja sjedimo u vagonu za bicikle. Prošla su 3 dana otkako sam se vratio u Zagreb. Ovaj put pičimo u Crnu Goru. Cilj je mjesto Žabljak u kojem starta treking utrka po Durmitoru (oko 29 km trčanja).

Du Motion 300×250 6

Način putovanja je nešto otmjeniji, a tempo laganiji. Spavamo na plažama, balkonu, u kampu i jednom čak i u krevetu. U Splitu čupamo bicikle iz vlaka i klizimo uz obalu na jug. Blagica, Fish i velika lubenica nam uljepšavaju popodne u Makarskoj. Moram priznati da nisam znao da se na glavnoj plaži treba platiti 2 kn za usamljeni tuš sa zaštopanim odvodom. Voda teče dovoljno dugo da nabrzinu isperem sol s tijela (o šamponiranju nema govora). Nije kao na pješčanim plažama ispred Montpelliera gdje ima besplatnih tuševa na svakih 50 m.

Podnevnu vožnju treba izbjegavati jer se, uz asfalt, rastapaju i moždane vijuge. Skrivena plaža kod mjesta Doli služi kao zaklon od opeklina trećeg stupnja. A dole se svi znaju (kao u “Kafiću uzdravlje”). Prilazi nam mladić s kričavo žutim luftićem pod pazuhom. Prvo se češka po glavi kako smo našli ovo mjesto, a kad je čuo da bicikliramo na Durmitor i još na trčanje…”Ajme majko mila! Ja san se umorija biciklon od Trešnjevke do Glavnog kolodvora u Zagrebu! A ku’ćete vi u Crnu Goru?!” (cijelo vrijeme drži luftić pod rukom). Na kraju kaže da mu je taj luftić najbolje investiranih 80 kuna u životu. Par trenutaka kasnije već pluta na moru.

Dubrovnik nije “bike friendly”. 99% biciklista koji dođu u Dubrovnik, više se ne vraća. Ukratko, prometan i brdovit za poludit. Skrećemo u unutrašnjost prema Trebinju. Kilometar nakon granice, srećemo čovjeka srednjih godina koji sjedi kraj ceste i divi se prekrasnom pogledu koji puca sa zavojite brdske ceste na morsku obalu. Cestovnjak parkiran sa strane. Zove se Svetozar, ali svi ga znaju pod imenom Eko. Živi u Trebinju i svakodnevno biciklira po okolnim brdima (čitaj, zna cijelo područje kao svoj džep). On je prva osoba koja na priču o Durmitoru odgovara: “Jako lijepo!“.

 

S lijeva nadesno: ja, Petra, Flo, Anne i Eko

Do sada smo slušali pripovijetke o crnogorskim dlakavim divljacima koji luđački voze sovjetske krntije po vrtoglavo strmim i uskim makadamskim cestama. On iz svoje biciklističke perspektive govori o prekrasnim rijekama i kanjonima, predobrim pogledima i finim usponima. Naravno da ima uspona. Zapravo, u Crnoj Gori ne pitaš ima li uspona, već samo koliki je nagib. U Trebinju je naš domaćin Uglješa. Usput upoznajemo Anne i Florijana (Flo) koji su dopedalirali iz Toulousea. Tu je i Željko koji priča (ako se ne varam) oko 11 jezika. Svi zajedno sjedimo na balkonu Uglješinog stana i pričamo o svemu što nam padne na pamet. Atmosfera je u “joga” i  “tai chi” stilu opuštena. Zatim burek, krempita i povrće za večeru.

Dok se družimo, sjetim se kako sam s Kostom i Krunom prije 20 dana bio u Montpellieru, a sad sam u Trebinju. Sretan sam. Tu večer se nismo uspjeli naći s Ekom na cugi, ali nevjerojatnom slučajnošću se srećemo u trenutku izlaska iz grada. Dok pričamo, Eko kao iz puške:”Da znaš da bih sad najradije sjeo na bicikl i vozio s vama!” Trenutak kasnije, izlazi Eko sa svojim mountain bajkom. Mi ga gledamo s poluotvorenim ustima i ne vjerujemo.

Neopisivo smo sretni to jutro dok se vozimo kroz kanjone i pijemo vodu iz izvora (naravno da slušamo Ekove priče o ovim krajevima). Nakon 15 km ostavlja nas da nastavimo sami. Tijekom putovanja (pa i sada) obavezno mu javljamo gdje smo i kako smo. U Nikšiću imamo čast spavati na privatnoj (zatvorenoj) plaži gdje nas čuvaju 2 otkačena čuvara. Anne i Flo na kraju s nama nastavljaju preko Šavnika u Žabljak.

Predvečer na Crnom jezeru

 

Provodimo 7 dana u kampu Razvršje, točnije kod Miše. Mišo je lik o kojem bi trebalo napisati poseban tekst, ali recimo samo da je jako poduzetan. A priroda…Samo duboko udahnem. Petra, Anne, Flo i ja kao pravi Čeh sa žutom vrećicom odlazimo u planine. U njoj nosim džem od jagode svojoj baki koja živi na Bobotovom kuku na 2522 m (s kojeg nikada nije silazila).

Uspon na Bobotov kuk preko Sedla

Anne i Flo nastavljaju za Albaniju, a mi čekamo da muskulfiber popusti. Već sam mjesec i pola dana na biciklu, a kod spusta niz planinu su se aktivirali novi mišići. Družimo se s Irinom koja živi na relaciji Crna Gora – Amerika (tamo studira klavir). Dok Irina i Petra beru ljekovite trave, ja sam malo dalje sav zamusan od borovnice.

Napokon je došao i taj dan kad s ruksakom na leđima čekamo start utrke. Dok pred sobom gledam masiv Durmitora, srce mi ubrzano kuca. Kad smo krenuli, adrenalin je isprao bol u mišićima. Nikolu je vrlo teško pratim. Čovjek ubrzava sa svakom uzbrdicom. Nije mi jasno kako nema nikoga iza mene (vjerojatno će me stići po nekom prečacu). Na kraju sam 20 minuta iza Planinskog Nikole, a treći je 45 minuta iza mene. Petra je 5. od 20 cura.

E a kud sad? (odgovor je ravno iznad nas)

Ponovo bicikliramo. Kanjonom rijeke Pive pa prema Foči i Sarajevu. Putovanje završavamo u ugodnom društvu Nežle i njene obitelji. Brat Sead nije prisutan jer je otišao biciklirati od Kanade do Meksika.

Rupa do rupe, puno rupa

 

Vlak Sarajevo – Zagreb. Ispadamo poštene budale jer plaćamo punu cijenu karte, a nismo podmitili konduktera. I još mi dvaput naplate bicikle i ukradu mi gurtnu (samo). Kad se sve zbroji, oduzme, (stavi u zagradu) i još pomnoži, bilo je suuuper.

Kako bi Eko rekao: “Bilo je superiška!

Petra Slobodnjak & Alen Vuković

 

Montenegro 2012 from Alen Vuković on Vimeo.

 

Vezani članak: Bike “klošarenje” Francuskom i Italijom

 

 

 

 

Autor: Alen Vuković

(128)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati