Home Trčanje Naličje medalje Vinko Mihanović: Moj prvi maraton

...ILI KAKO SAM POSTAO PRVI HRVATSKI GLUMAC KOJI JE OTRČAO MARATON...
Vinko Mihanović: Moj prvi maraton

81
0

Sve je počelo, mislim, sredinom travnja prošle godine i to na trajektu za Korčulu. U pitanju je bilo gostovanje u jednom od, po meni, najljepših otočkih gradova na Jadranu. U mjestu Korčula. Nakon što sam se ukrcao na trajekt, odlučio sam vidjeti što ima novog na Facebooku.

Du Motion 300×250 1

Prvo što mi je zapelo za oko je bio događaj kojeg je kreirao Kike u kojem poziva trkače na pariški maraton. U Francuskoj sam bio tri puta no ne i u Parizu. Kako mi je Pariz godinama najveća životna želja, pomislih možda je ovoj taj trenutak. Pariz i trčanje. To bi mogao biti događaj života. No problem je bio što to nije bila obična trka kojih sam istrčao na desetine. Možda i stotine. Davno sam trenirao sprinterske discipline i to posebno onu na 100 metara s najboljim vremenom – 11:98. Zbog razno raznih životnih situacija prestao sam trčati, da bih se gotovo 15 godina poslije vratio trčanju, a onda dosta poslije i trkama.

Dakle, pomisao na odlazak u Pariz bacala me u trans no u kombinaciji s maratonom shvatio sam da to nije – to. Našao sam kompromisno rješenje. Probat ću se ”ušlepati” u Pariz, ali turistički što mi je malo poslije i pošlo za rukom. Kako sam na početku tog istog travnja osvojio broncu u svojoj kategoriji na Skalinadi, ali i ingvinalnu herniju (kilu) smatrao sam da je ovo najbolje rješenje.

Trkači koji su istrčali maraton o njemu pričali sa ponosom, ali i sa strahopoštovanjem. No, bio sam uporan – idem isključivo kao turist. Mjeseci su prolazili, a onda je došao prosinac, ali i Siniša, trkač, ali i kako kažu, najveća pričalica Marjana. Ne tako davno, on je otrčao svoj prvi maraton i to onaj u Rimu. O njemu je, poput ostalih trkača, pričao s ponosom. Govorio mi je da nakon tisuća i tisuća kilometara i ja moram okruniti svoju trkačku karijeru s maratonom. Ne mogu reći da me nagovorio, ali dugo sam se mislio bi li trčao, što zbog dužine staze (42.195 metara), što zbog razno raznih životnih okolnosti. I konačno… negdje oko Božića sam odlučio: trčim!

Odluka je bila tu, no što i kako dalje?! Ono što su svi spominjali kao mogući problem je 30. kilometar maratona, ali i ono što slijedi nakon njega do kraja trke. Mislio sam se tko može istrčati 30 km, vjerojatno može i 40. Kako sam do tada najduže trčao polumaraton (21,1km), odlučan i ambiciozan odlučio sam ”isprve” testirati svoje maratonske mogućnosti.

Otišao sam jednog dana na Marjan i krenuo. Znao sam da ću taj dan otrčati najdužu kilometražu u životu. Koliko? To nisam znao, ali moralo je biti više od dužine polumaratona. Tako je i bilo, ali to se pokazalo kao glup potez koji sam jedva preživio. Prvih 27 km sam se osjećao odlično i rekao sam samom sebi: ”danas ću ga odmah taj maraton istrčati. Dakle svih 42,195 metara. No, na 27. kilometru mi se blago zavrtilo, da bih na 31. km doživio gotovo kolaps. U jednom trenu sam zaboravio gdje se nalazim, a noge su bile toliko teške, počeli su grčevi, nesvjestica… problemi na sve strane. Jedva sam se dovukao do kuće. I odlučio promijeniti odluku: ne trčim! Na sreću, odluka je bila privremenog karaktera.

Narednih dana, trkači s Marjana Denis, Siniša, Žan, Kristijan, Maja, Marijan, Sergej, Nikša… su mi objašnjavali gdje sam pogriješio. Shvatio sam da za istrčati maraton nije dovoljna samo jaka volja. Slušao sam pomno što sve moram, a morao sam se planski i temeljito pripremati, raditi da fizičkoj, ali posebno na psihičkoj izdržljivosti, na hidrataciji organizma, uzimati sportske gelove, paziti na ishranu pogotovo uoči samog maratona, trenirati po brojnim tablicama ovisno o tome koje rezultat na maratonu želim postići… U jednom trenutku sam pomislio: ”Ovo je možda malo previše za mene”.

Činilo mi se da je lakše postati astronaut ili napadač Barcelone ili meni omiljenog PSG-a nego maratonac. No sreća je da kad nešto odlučim onda jednostavno nema odustajanja stoga sam odlučio krenuti samostalno, onako kako mi intuicija i tijelo govore te sam sve te tablice odbacio i krenuo u pripreme van svih regula. Plan koji sam sastavio je bio vrlo jednostavan. Trčat ću 4-5 puta tjedno od 9-14 km i minimalno 2 vikenda u mjesecu od 22 do 29 km jer mi se nije sviđalo ponavljanje avanture od 31. km.

Nije moglo biti jednostavnije i “lakše”. Naravno trebalo se osim fizički i psihički pripremiti. I tu sam odlučio da se neću izlijetat ni s kakvim izjavama, no duboko u sebi sam vjerovao da taj ”jebeni” maraton mogu i moram istrčati. Ipak najvažnija i najbolja odluka je bila da to mora biti uživanje. Moja najduža, najveća životna trka, na možda najmasovnijem maratonu na svijetu, u gradu svih gradova Parizu, mora biti uživanje pa sam odlučio odbaciti bilo kakvu jurnjavu za rezultatom. Kako svi svoje životne uspjehe posvećuju nekome i ja sam izdvojio dvije osobe zbog kojih sam morao sve izdržati.

I onda je stigao dan D. 10. travnja 2015. nakon godina i godina iščekivanja stigao sam u Pariz. Kakav osjećaj! Pariz me je odmah po dolasku fascinirao. Otprilike, bio je fascinantan u stvarnosti kao i u mojim mislima svih tih proteklih godina. Krenuo sam u jurnjavu po, kako kažu, najljepšem gradu na svijetu što uopće nije daleko od istine. Svaku minutu boravka u njemu sam iskoristio za razgledanje tako da sam u nepunih 48 sati obišao sve značajnije znamenitosti koje je Pariz čine tako posebnim: muzej Louvre, katedralu Notre dame, Eiffelov toranj, aveniju Champs-Elysees, Slavoluk pobjede, baziliku Sacre Coeur, Mouulin Rouge, Montmartre… pa Stade de France (žao mi je što nije bilo vremena i za Park prinčeva i moj omiljeni PSG), ali i predio La Defence u kojem sam ostao bez teksta pred arhitekturom, rekao, bih XXII stoljeća.

Pariz je doista fantastičan i predivan grad i svi komplimenti po kojima je poznat poput ”grad svijetlosti”, ”najljepši grad na svijetu”, ”najposjećeniji grad na svijetu”… su i više nego zasluženi. No ono što je bilo katastrofalno je da sam se dan prije same trke kompletno izmorio. Kilometri i kilometri koje smo prošli te subote mene su totalno iscrpili. Jedva sam se dočepao hotela u kojem smo izračunali da smo taj dan propješačili vjerojatno i više od 20 kilometara, od jutra do večeri, što je katastrofalno za nekog tko sutradan trči maraton. Ali nije mi bilo nimalo žao zbog toga jer – Pariz je Pariz!

Nakon Dana D, stigao je i Dan M! Nadam se da ne moram objašnjavati zašto baš M. Nedjeljno jutro 12. travnja 2015. ili Dan M je dan kada ću istrčati svoj prvi maraton u životu ako sve bude u redu. Već po ulasku u metro osjećalo se da to nije običan dan. Na stotine i stotine trkača gužvale su se na svim metro postajama, a onda po izlasku na aveniju Chaps Elysees nešto što se rijetko viđa. Gotovo 55.000 trkača tiskalo se na prostoru od nekoliko kilometara. Nepregledne kolone zaljubljenika u trčanje stigle su na ovo trkačko svetište sa svih strana svijeta. I moja malenkost među njima.

Tek tada sam shvatio koliko je odluka da trčim bila velika. Ostavio sam stvari na ciljnoj ravnini i vratio se na start te prohodao prva 2 neslužbena kilometra pariškog maratona. Nakon što sam ušao u svoj vremenski sektor, čekao sam početak svoje najveće trke u životu.

Pomalo panično sam tražio neku dobru stvar na svom MP3 playeru koja će me doživotno podsjećati na ovaj događaj. Priželjkivao sam da to bude ”Tango” od Vatre no nisam je uspio pronaći pa je odabir sasvim slučajno pao na malo poznatu stvar ”Hysteria” od grupe Def Leppard.

Nakon što je i moj sektor konačno dobio znak za start, emocije su me preplavile. Adrenalin, sreća, endorfin ili sve zajedno, natjerale su me da u gotovo suzama prijeđem startnu liniju. Ogromna rijeka trkača razlila se Parizom. To je bio jedan od najsretnijih trenutaka moje, pa i ne baš tako kratke trkačke karijere.

Sam početak trke u Parizu odmah je dao naslutiti da se moja taktika pokazala kao pun pogodak. Fantastično sam se osjećao od 1 do 27km. Istina, neplanirani jaki grč koji me držao od 27 do 35km nisam mogao predvidjeti. Ipak je maraton u pitanju. Sa strahopoštovanjem sam prešao 31. kilometar, no nakon 35. kilometra sam se i fizički vratio u trku nakon što sam grčeve i bolove konačno riješio Neofenom.

Posljednjih 5 kilometara trke je bio konstantni uspon što nikako ne volim, no snaga se vratila, psihički sam i dalje odlično stajao na stazi kao i gotovo čitavu trku te sam pred sam kraj trke uspio čak i ubrzati bez obzira na dugotrajni uspon. I onda, konačno, nakon 4 sata i 28 minuta borbe sa umorom, grčevima, bolovima, kilometražom, pojavio se cilj i ravnina. Uspon je nestao, a zajedno s njim i svi problemi i gotovo sprinterski odradio posljednjih 200 metara. Uspio sam svladati ono što mi se prije par mjeseci činilo gotovo nemogućom misijom. Uspio sam svladati 42,195 metara! U cilj sam ušao kao 26.883 trkač od njih 54.000 koliko ih je startalo na Elizejskim poljima. 14.000 nije uspjelo završiti utrku.

Htio sam da mi ova najveća životna trka bude uživanje koliko je to moguće s obzirom na daljinu koju je trebalo pretrčati i u tome sam gotovo u potpunosti i uspio. Bilo je to jedno ogromno iskustvo, uživanje i neponovljiva životna trka. Francuzi i njihova organizacija maratona su bili za čistu peticu! Na punktovima s vodom i hranom bilo je doslovce svega. I to u izobilju. Nekoliko puta tijekom trke sam padao gotovo u trans zbog Parižana koji su nas fanatično bodrili tijekom cijele staze. Strašno sam ponosan i zadovoljan što sam uspio.

Hvala još jednom svima koji su mi pomogli da ovo napravim. A doista ima ljudi kojima bi doista trebao reći hvala. I to od srca. Od ljudi iz mog kazališta, preko ljudi s Marjana, do prijatelja i obitelji. Neću ih imenovati da koga ne bi zaboravio, ali prepoznat će se oni sami. Život ide dalje. Ispunjeniji sam za još jednu dobivenu životnu “bitku”, jedno ogromno životno iskustvo i za jedan od najdivnijih događaja u mom životu. Nemjerljivo je i doista veliko značenje jedne, naizgled, jednostavne rečenice u mom životu koja glasi: Volim trčanje!

Ispalo je da je moj prijatelj Marijan s Marjana bio u pravu kada mi je rekao: “U Parizu ćeš postati prvi hrvatski glumac koji je istrčao maraton.” Ta je rečenica bila silno motivacijska, ali samopouzdanje, vjera u sebe i svoje mogućnosti, psihofizička pripremljenost i iznad svega upornost, u kojoj sam prvak svijeta, su presudili.

14 dana poslije uslijedio je nastup na 15. Splitskom polumaratonu, a onda sam odlučio da je vrijeme je za novi, maraton naravno. I to vrlo skoro… Prvi je uvijek prvi, no svoju trkačku priču bih volio završiti na meni, uz Pariz, daleko najprivlačnijem maratonu na svijetu, na maratonu u New Yorku. No na taj maraton je jako, jako teško upasti. Ali, nikad ne reci nikad!

 

Autor: Vinko Mihanović

(81)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati