Naslovna Trčanje Naličje medalje Vječni duel: CESTA VS OFF-ROAD – Pronađi sebe i uživaj!

ARGUMENTIRANO ZA!
Vječni duel: CESTA VS OFF-ROAD – Pronađi sebe i uživaj!

1.09K
0

Tamo gdje prestaje stadionsko trčanje, započinje dugoprugaško: neograničeno godinama, spolom, talentom, ambicijom, motivom. Najvećim ga dijelom čine rekreativci, obični ljudi koji to rade jer jednostavno vole trčati. Polumaratoni, maratoni, ultre sve moguće dužine. Naravno, i svi mogući tereni! 

 

Cestovno trčanje podrazumijeva trčanje po uglavnom asfaltiranim površinama, prometnicama i uređenim putevima. Kao takvo, omogućuje razvoj brzine, relativnu sigurnost i prilično precizno mjerenje vremena i udaljenosti. Uvijek izvedivo bez obzira na vrijeme i okolinu, bez hrpe dodatne opreme. Cestovno je trčanje najčešće uvod u dinamičan i izazovan svijet trčanja po najrazličitijim terenima.

Sve za trčanje

Trčanje koje se odvija po šumskim, planinskim i uglavnom neuređenim putevima je treking, a kada je smjer kretanja označen – trail. Daleko od grada, automobila i gužvi, off-road trkači tu pronalaze svoj zen. 

Kako bi dočarali ljepote, ali i nedostatke obje vrste trčanja i proširili horizonte, zamolili smo dva iskusna lisca sa svog terena da nam ispričaju zašto toliko vole to što rade. Jedan zaljubljenik u u velike gradske maratone, a drugi, ljubitelj trčanja po šumama i planinama.

 

Stjepko Jančijev je iskusni maratonac s već gotovo 20 godina trkačkog staža, a iza sebe ima 43 istrčana maratona, na 3 kontinenata, u 9 država. Za sebe može reći da je pravi cestovni trkač i, iako vrlo voli trčanje u prirodi, izuzetno rijetko sudjeluje u off-road – trek i trail utrkama. Godišnje prosječno istrči preko 4000 kilometara i u tome istinski uživa.

 

Zašto je trčanje i utrkivanje za tebe isključivo – trčanje cestom?

Kao prvo, mali ispravak. Veliku većinu utka otrčim na cesti, to je točno, ali većinu svojih trčanja odradim u Maksimiru, na nasipu ili Sljemenu što su ipak ne-asfaltni tereni. Također otrčim i svoj dio liga (kros liga, Puntijarka) koje su također na prijespomenute tri lokacije, pa nije da se natječem samo na asfaltu.

Priznajem, Maksimir i pogotovo nasip nisu baš off-road destinacije, ali mogu se pohvaliti da poznam trkača koji je na nasipu uspio slomiti nogu na treningu.

Inače, baš taj rizik od ozljeda mi pada na pamet kada pomislim na off-road utrke, pogotovo trekinge. Jednostavno se užasavam ozljeda, i ne želim ni pomisliti da više mjeseci ne trčim zato što sam upao u neku škrapu na nekakvom Pašmanu. A osim toga, previše volim brda i planine da bih samo projurio kroz njih na trci (normalno, cijelo vrijeme pazeći da negdje ne tresnem).

S druge strane, uistinu volim utrke na cesti. Vjerojatno zato što sam lijen, pa mi se ne da previše dizati noge što je neophodno u trčanju van ceste kako bi se izbjeglo padanje na nos. Osim toga, moja omiljena (i istovremeno omražena) disciplina je maraton, i to veliki gradski maratoni, a oni se po definiciji odvijaju na asfaltu. Kako godišnje otrčim 6-7 maratona, trudim se da jedan od njih bude na nekoj atraktivnoj destinaciji kako bi cijeloj mojoj obitelji bilo zanimljivo tamo ići. Tako smo obišli New York, Berlin, Istanbul, Dublin i dosta drugih gradova. Zapravo, trčanje maratona u nekom gradu je najbolji način da se prođe cijeli grad (ili barem veliki dio). Najbolji (zapravo najljepši) maratoni su upravo oni s lijepom stazom kroz grad kojom obiđeš sve turističke znamenitosti koje bi inače mogao obilaziti turističkim autobusom.

 

Koje su prednosti cestovnog trčanja, u odnosu na off-road? 

Cesta nudi prednost trčanja velikim grupama ljudi, pa je idealna za velike (pa i male) utrke. Osim toga na cesti je utrke lakše standardizirati, pa su rezultati usporedivi, što uglavnom nije slučaj kod off-road utrka. Na cesti se lakše orijentirati i teže se izgubi. Kad sam na putu i idem trčati u nekom stranom gradu, gotovo uvijek prvo biram ceste dok se malo ne srodim s područjem. Također, u slučaju snijega ili bljuzge ne treba ni navoditi prednosti  asfalta.

 

A nedostaci?

Lista nedostataka nije ništa kraća nego lista prednosti. Kao prvo, trčanje isključivo po cesti opterećuje samo dio mišića, pa se mišići ne razvijaju podjednako, što u konačnici dovodi do smanjene propriocepcije i time vodi do ozljede (nadam se da se Vlahek neće naljutiti na ovo moje kvazimedicinsko mudrovanje). Osim toga, cesta ljeti pod velikim vrućim suncem može biti nepodnošljiva.

No, objektivno, najopasnija stvar na cesti je promet. U šumi se ipak puno rjeđe događa da te pokupi auto.

 

Što se može doživjeti na cestovnoj utrci, a na off-road utrci ne može?

Kako gdje. Kod nas na primjer, na cestovnoj trci ti se lako može dogoditi da ti trube auti i dovikuju ljudi, a da te time ne pokušavaju bodriti. S druge strane, znao sam doživjeti da uz stazu cestovnih utrka sviraju bendovi, pjevaju zborovi i bubnjaju bubnjari, za što vjerujem da se ne događa često na off-road trkama.

 

Da li ti ikad dosadi cesta? Ako da, kako razbijaš monotoniju? 

Normalno da mi dosadi. Tada samo pričekam da trka završi.

 

Opiši neku specifičnu, zanimljivu situaciju koja ti se posebno dojmila, usjekla u sjećanje s treninga ili utrke.

Uh, teško pitanje. Svaka trka je priča za sebe i svoje trkačke uspomene uglavnom ne razvrstavam u asfalt/ne-asfalt skupine. Ali recimo da su veliki gradski maratoni takva iskustva, to je neponovljivo van ceste. Zapravo na maratonima obožavam kad se trči po velikim mostovima. To je zaista neponovljivo iskustvo. Kad smo kod toga, evo top tri najzanimljivija mosta po kojima sam trčao:

1. Bosporski most (Istanbul)

2. Quensboro most (New York)

3. Reichsbruecke (Beč)

 

A s druge strane ringa, Kiki baca kontru.. 😉 

 

Kristijan Šivak alias Kiki nije pristalica off-road trčanja. Ono je za njega jedini način trčanja i kao takvo jedino prakticira. S 26 relativno ozbiljnijih  godina trkačkog staža isprobao je sve i svašta i zaključio da mu je mjesto u – šumi i na planini. Off-road trčanje je teško, a ako mu još dodamo prefiks ultre – nešto zaista izazovno – a Kiki je tu doma.

 

Zašto je trčanje i utrkivanje za tebe isključivo – off-road trčanje?

Na to možeš gledati dvojako:

1. Mnogi, a pogotovo cestovni trkači, na to gledaju kao na bježanje od odgovornosti. Kako? Zašto? Jer si se, kao, približio nekim rezultatima, ali ne možeš se nositi s tim pritiskom, eventualnom stagnacijom ili, ne daj Bože, nazadovanjem ter bježiš off road (s ceste, ne?) jer tamo nije toliko bitno koliko si išao po kilometru budući da su staze teško izmjerive, vrlo često teško trčljive, a nije zanemariva ni visinska razlika pa ti nitko ne može spočitnuti da nisi išao očekivanih 4:11 po kilometru, nego si puk’o na 4:14 ili prepuk’o na 4:19. Moram reći da se s tim slažem i više no djelomično. Ono, brate, pusti me da trčim, a ne da svaki kilometar gledam taj sat i kol’ko sam/nisam pao. Uvijek kao primjer navodim svoj jedini velikogorički polumaraton. Prvi km – 4:12, drugi – 4:11, treći – 4:12, četvrti – 4:13, na petom zapuše vjetar u prsa – 4:19. ISUSE, PUK’O SAM! I da, bježim u šumu od te odgovornosti i pritiska. Guilty!

2. E, vidiš, stara, toga kad se makneš s ceste (off road, ne?) – NE-MA!

No, naravski da to nije jedina pozitivna stvar. Zamisli sad umjesto asfalta Zagreba, Krka, Raba, Velebita (o, da, ima ga!!!), Biločega (namjerno velikim slovom) trčanje po svim prekrasnim stazama navedenih lokaliteta, šuma, trava, kamen, zemlja…, pa baciš koji pogled ako uspiješ, pa mirisi… I sve puno brže prolazi jer se stalno nešto mijenja, podloga, okruženje, vidici… ALI! Nije sve tako jednostrano: kada između zahtjevnih staza organizator ubaci malo asfalta, uživam i u tome jer sam ipak prvo bio „trkač“, što onda maksimalno i koristim za povećavanje brzine na samoj utrci.

 

Koje su prednosti off-road trčanja?

Mislim da gore odgovaram na to pitanje.

 

Nedostaci?

Ako si baš riješio juriti i uvijek juriti, velik su problem neravni tereni za zglobove i nizbrdice za koljena. Uvijek kažem da što si brži, to ćeš se bolje unerediti na nizbrdici, bilo da padneš, bilo da uspješnije trgaš koljena i zglobove. I zato – nemojte baš uvijek juriti, malo i uživajte, pogotovo na treningu… Ako si stalno u planini, a pogotovo ako težiš ultrama, brzo se navikneš na ishodavanje uzbrdica, što rezultira trajnim gubljenjem brzine.

 

Da li ti kad dosadi? Ako da, kako razbijaš monotoniju?

E, sad, pretpostavljam da ovo pitanje nema veze s podlogom i okruženjem, nego s trčanjem općenito. Kao teška lijenčina u svakom pogledu, dosta često mi je vrlo teško natjerati se na trening. Čitajući ovo, netko sa strane može se zapitati „čemu onda sve to ako se moraš tjerati?!?“. Stari, zato jer ne želim provoditi dane pred televizorom, uzgajati sve veću i veću trbušinu, sjediti po birtijama i ostaviti svu lovu u kladionici. I zato jer želim otrčati još pokoju utrku koju volim.

Ako netko, pak, misli da ti šuma može dosaditi – KRIVO! I ne zanimaju me neke hohštaplerske egzotične destinacije! Da mi netko sad i zauvijek oduzme putovnicu, ne bih žalio ni trenutka. Možda su nekom ljepše Transvulkanije, Madeire, Nove Kaledonije, Amerike ili Švicarske, meni je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu i pored svih naših planina i otoka, ne treba mi više ništa. Ma zapravo, meni je i Medvednica dovoljna, ali, kao, ne želim pretjerivati.

 

Što se može doživjeti na trail/trek utrci, a na cesti ne može?

Ma, znaš šta, dovoljna je samo jedna situacija, srijeda ujutro, ja sam Jaguar Šapa, trčim u svojoj šumi, my rave run, i na deset minuta od ulaza, zgrada, glavne ceste i (pri)gradske vreve, vidim dvije srne! NADMAŠI TO, CESTO!

 

Opiši neku situaciju, događaj koji ti se posebno usjekao u sjećanje s treninga ili utrke.

Upravo jesam ☺

Iako, toga ima na tone! Recimo, trčiš sam u sljemenskoj noći i izgubiš stazu. Nakratko ne znaš gdje si. U tebi se miješa osjećaj avanture s malo straha. Vidiš svjetla grada i toliko su blizu, a opet, u tebi su to svjetlosne godine!

Ili single trail od sjevernog podnožja Svetog brda preko Sijaseta do Čičine doline na Velebitu. Ono što osjećaš svaki put kad tamo trčiš, ne može se opisati. Ni dočarati. Pusti fotke. Pusti snimke. Budi tamo. Pogled. Zemlja. Kamen. Vjetar koji povija travke. Mirisi.

Treba još?

 

Autori: Stjepko Jančijev, Kristijan Šivak

(1091)

Vrijedi pročitati