Brojna ekipa Triatlon kluba Hidraulika Kurelja ove je godine nastupila na zahtjevnom duatlonu Powerman Austria. Bilo je izuzetno vruće ali to nije omelo naše natjecatelje da ostvare izvrsne rezultate. Kako je bilo donosi nam Sanja Begović Geceg (1. u kategoriji, ukupno 2.)
Odakle početi? Uzbuđenje je bilo veliko, što za pojedine članove (Ninu Bureka i njegovu suprugu Jasminu) kojima je ovo bila prva utrka ovakvog profila na ovoj stazi, što za mene kojoj je ovo bila prva duatlon utrka ove godine nakon višemjesečne pauze zbog ozljede. U subotu ujutro smo krenuli put Weyera s našim “vođom” Mladenom Bubankom, njegove cure Gabriela i Mihaela, Ivana Lukina i ja u jednom autu, obitelj Burek u drugom i naš prijatelj Stanko Škec u trećem, prava mala karavana. Nakon višesatne vožnje stigli smo do Weyera, podigli startne brojeve, smjestili se u naš stalni već udomaćeni smještaj na brdu, okruženi predivnom prirodom i konjima (miris je bio pravi domaći, he, he, he).
Naši su najmlađi članovi imali utrku odmah u subotu i to redom: Mihaela i Gabriela pa mali Tin i na kraju najmanja i najmlađa Jana pa se valjalo spremiti, uzeti navijačke rekvizite i poći na start utrke Energie AG Powerkids koja se održavala u 10 km udaljenom mjestu Grossramingu.
Cure su dobro krenule, Gabriela je bila vodeća na prvom trčanju, Mihaela treća, da bi na bicikl krenule zajedno s Paulinom Polackovom, no zbog visoke temperature i najvjerojatnije dehidracije, Gabriela je morala nažalost odustati. Mihaela je završila druga, a prva je bila Čehinja Polackova. Nakon njih je nastupio Tin koji je bio 6., a nakon njega naša najmlađa članica Jana, koja je utrku super odradila i osvojila 2. mjesto. Nakon završenog Powerkids-a i s dva druga mjesta završio je naš prvi dan u Weyeru.
Noć sam provela ispijajući enormne količine vode i s neprestanim odlascima na WC – spavanje je bilo između te dvije radnje. A jutro nikako da svane. Nisam dočekala da me probudi mobitel, već sam se prije toga primila spremanja za predstojeću utrku. Nakon doručka smo se uputili prema startu utrke. Do početka utrke su preostala nešto manje od 3 sata. Napetost je rasla svakom minutom. Iako sam već treći put na toj utrci i sve mi je poznato, ne mogu se osloboditi treme. More ljudi, bicikala, nekoliko pucanja guma od temperature koja je svakim satom sve više rasla……..aaaaa…….najgore mi je to iščekivanje. Znakom za start sve nestane, nema više napetosti, treme, ostajemo samo utrka i ja sa satom i kilometrima. U 10:50 je krenula Powerman-utrka za žene, 10 minuta nakon toga su startali muškarci i konačno u 11:10 je označen start za WDL Volksduathlon, gdje su nastupili pojedinci i štafete svi zajedno, a bilo nas je oko 160 pojedinačno i još negdje oko 110 štafeta.
Krenuli smo! Trčanje (7,9 km) je proteklo bez nekih velikih uzbuđenja, bila sam treća, okrepe vodom, Red Bullom, spužvama, bananama su bile kao i inače na dvije okrepne stanice na trčanju i isto tako na biciklističkoj dionici. Trkačka staza nije ravna, odmah nakon prvog kilometra slijedi jaki uspon od cca 400 m, nakon toga je relativno ravno, pa lagana nizbrdica, pa prolaz kroz dvorište, asfalt, šuma… svega je bilo. A bilo je i pakleno vruće i jedva sam čekala da se dokopam bicikla, što sam nakon 35 minuta i uspjela. Prvih 5 km je bilo relativno ravno i bez nekih većih napora ali nakon toga je uslijedilo brdo iz kojeg je isijavala toplina asfalta – ovdje nije bilo hlađenja na biciklu zbog uspona. Brdu nikada kraja, nakon toga je uslijedio spust i olakšanje koje nije trajalo dugo jer ponovno nam se smješilo brdo, sve u svemu nimalo dosadno već dosta zahtjevno. Kilometri su se nizali jedan za drugim i taman kada sam mislila da sam prošla i zadnje brdo,evo još jednog. Koliko god da je bilo teško, publika je svojim navijanjem popravila dojam. Negdje nakon 30-tog km prestižem Talijanku Susanne Vidoz, a ubrzo nakon toga i našeg Mladena koji mi govori da sam prva iako sam po mojoj procjeni bila druga. Tek na kraju mi je rekao da je prva cura nakon prvog trčanja odmah na početku bicikla odustala ali me još jedna u međuvremenu prošla što nisam uopće skužila, tako da sam ipak bila druga.
Nakon 41,2 km vožnje krenuli smo i na zadnju dionicu utrke – trčanje od 7,3 km. U zoni sam vidjela da sam 2. Nakon nešto više od kilometra prošla me Susanne Vidoz koja je završila na prvom mjestu, a ja sam ipak uspjela proći Austrijanku Moniku Dorfner i tako osvojiti 2. mjesto ukupno, 1. u kategoriji elite (Volksduathlon nagrađuju samo po kategorijama ).
Tiha borba između nas tri trajala je do samog kraja. Od najgore vrućine uz dobru okrepu spasila nas je publika koja je na nekoliko mjesta stajala s pokretnim tuševima – hvala im na tome, to je bio spas jer je temperatura u 18 sati na semaforu prikazivala + 40, neću ni pomišljati koliko je bilo za vrijeme utrke.
Stanko Škec je odradio prvo trčanje na Powermanu ali je na biciklističkom dijelu odustao. Mladen je bio 6. u kategoriji Masters 50 (ukupno 69.), Nino 44. u kategoriji Elite (ukupno 88.), Ivana 1. u kategoriji juniorki (6. ukupno), a najviše me iznenadila Jasmina koja je utrku završila kao 19. ukupno te 11. u kategoriji Elite.
Ove godine je bilo puno toplije nego prošle pa je vjerojatno zbog toga i bilo puno odustajanja koje se najviše odrazilo na Powerman utrci. Sve u svemu, još jedna utrka je iza nas, nadam da ćemo iduće godine ponoviti ili čak poboljšati svoje uspjehe.
Auf Wiedersehen Austria!
Autor: Sanja Begović Geceg
