Kada sam napisao blog “Trener – sportaš” nisam ni slutio da ću “piknuti” u kompleksan odnos u kojem se sportaš nalazi. Puno je članaka objavljeno na temu ovog bloga te smo svi svjedoci brojnih sportskih priča koje su završile ili potpunom propašću sportaša dok su bili okruženi roditeljima (a pogotovo roditeljima – trenerima) ili veličanstvenim uspjesima.
Tanka je granica koja dijeli uspjeh od neuspjeha i ja kao roditelj dvoje sportaša u jednom trenutku našao sam se na ivici ovih krajnosti. Ovo je moja “ispovijed” ili iskustvo što smo kao roditelji prošli sa Matijom ili bolje reći što je Matija prošao s nama. Volio bih da oni koji budu čitali ovaj blog nešto nauče iz ovog primjera, a ne da se dovedu u situciju da uče iz svojih odnosa sa djetetom – sportašem.
Kada je Barbara bila trudna ja sam joj rekao da će se dijete kada rodi i malo stasa baviti svakako plivanjem. Naravno da me je gledala u “čudu” sigurno si misleći da nisam sasvim svoj.
Negdje s navršenih 3 godine Matija je počeo plivati i s obzirom da sam ja radio dvokratno Barbara je bila ta koja ga je redovno odvozila na trening i sa treninga. Naravno da je ovo najranije doba njegovog bavljenja plivanjem bilo izuzetno konfuzno, jer je u jednom trenutku došao do toga da neće uopće ući u bazen. Međutim, u razgovoru i više u nekoj igri “dobili” smo ga da počne ozbiljnije trenirati, ali je uvjet u toj dobi bio da Barbara prati treninge.
Godinu dana Barbara je odlazila svakodnevno na bazen gledajući Matiju (pa čak i u visokoj trudnoći), a nakon poroda i sa Klarom u nosiljci. Ja sam bio tu više kao neka tehnička podrška iako smo kao obitelj odlazili apsolutno na sva natjecanja na kojima je Matija plivao.
Moj zaključak u ovom dijelu je da će se dijete baviti onoliko ozbiljno koliko su roditelji spremni “žrtvovati” se u tome, odnosno koliko su spremni svoje vrijeme, afinitete i dr. podrediti svome djetetu,odnosno njegovom bavljenju sportom.
Nakon što su započela natjecanja Matija i nije bio nešto “brz”, odnosno na natjecanjima nije osvajao medalje. U to vrijeme nekako počinje moj “pritisak” vremenima, drugim plivačima i njihovim rezultatima itd. Iskreno, teško je gledati konkurenciju koja osvaja redovno medalje, a tvoje dijete zajedno sa njima trenira, a ne osvaja ništa.
Stvarao se veliki pritisak na Matiju, ali i na naš odnos vezano za plivanje te je ponekad dolazilo do neprimjerene kulminacije u obliku vike i sl. Ovdje moram reći da se Matija pored bazenskog plivanja počeo baviti i daljinskim plivanjem (plivanjem na otvorenim vodama) upravo na moju inicijativu, odnosno bolje reći na moje traženje, odnosno ja sam tako odlučio.
Međutim, iako sam s jedne strane vršio pritisak s druge strane nisam dozvolio da broj i jačina treninga u ovoj dobi budu drastični te sam inzistirao na postupnom rastu preplivane kilometraže kao i brojem tjednih treninga. Svjedočio sam tijekom ovog razdoblja da su pojedini plivači bili pod prevelikim teretom i “umjetno” su stvoreni na način da su ih treneri tjerali na preveliki broj treninga koji nije odgovarao njihovoj dobi, spolu, a što je u konačnici rezultiralo prestankom bavljenja plivanjem. Jednostavno taj pritisak djeca nisu mogla podnijeti fizički, a pogotovo psihički.
Prva veća situacija dogodila se negdje u 7. razredu osnovne škole. Naime, dan prije odlaska na posljednje natjecanje u CRO CUP-u (sustav plivačkih maratona) u Rovinj gdje se pliva 5,6 km Matija je u igri u školi slomio prst. Ja sam radio, a Barbara me nazvala i to mi je saopćila. Moje prvo pitanje je bilo “kako je Matija” i “je li sve ok”, a drugo pitanje je bilo “hoće li moći plivati sutra utrku?”. Kada smo se našli Barbara mi je ispričala da je ona isto pitanje postavila doktorici, a ova ju je gledala sa takvim pogledom da se i sada sva strese kada na to pomisli.
Što je bitno u toj utrci? Bitno je to da je tome trenutku Matija bio vodeći na Prvenstvu RH i trebao je samo završiti utrku, jer sa ostvarenim bodovima pa čak i za zadnje mjesto drugi na poretku ne bi ga mogao stići. Da ne pliva, izgubio bi postolje i završio bi na 4. mjestu.
Matija je bio sav utučen, prestrašen i u plaču mi je rekao da neće plivati, jer ga boli prst i da jednostavno ne može plivati. Ja kakav jesam, objasnio sam mu da se ne postaje prvakom svaki dan i da će njegovo ime biti upisano za vječnost ukoliko završi utrku, a ako ne starta cijeli život će se pitati da li je mogao plivati i što bi se dogodilo da pliva. Malo pomalo plač je prestao i dogovor je da se ide plivati.
Taktika je bila da ja plivam na samom startu ispred njega i svojim tijelom sprečavam da ga netko udari u ruku, a nakon par stotina metara kada se plivači razvuku da krene sam plivati (u tome trenutku on je bio puno bolji od mene). Uglavnom, s longetom na ruci i prstom omotanim u vrećicu oblijepljenu duck tapeom završio je utrku (čak i na postolju) i postao prvak RH.
Što je Matija bolje plivao moj pritisak je rastao. Nakon ove situacije negdje u isto vrijeme prilikom jednog treninga tadašnji trener (??) PK Sisak Janaf Miro Žeravica me zove na stranu i govori mi da od Matije ne bude bio plivač “jer nema dobar zaveslaj“. Isti dan, ja mu pružam ruku i odlazim u upravu kluba te tražim ispisnicu za Matiju. Dolazim doma, i na rubu suza govorim Barbari što sam napravio.
U tome trenutku Matija se već bavio plivanjem 10 godina i mojim postupkom dolazi u pitanje 10 godina teškog odricanja. Koliko dječjih rođendana je propustio, koliko igre, koliko druženja je propušteno tijekom ovog perioda, a ja sam jednom svojom gestom možda sve to doveo u pitanje. Ali ja sam takav. Nikada nikome ne dozvoljavam da me ucjenjuje ili na bilo koji način napada pa makar “poginuo”. Takvim stavom učim i svoju djecu. Da ne dozvole nikome da ih na bilo koji način napadaju. U našoj obitelji ja sam impulzivan, a Barbara je smirena te me u razgovoru pita zašto ne bi angažirao svog trenera.
U tome trenutku rađa se ideja da Matiju trenira tadašnji moj trener, a ja polako odustajem od nekog ozbiljnijeg treniranja te svoje mjesto “prepuštam” Matiji. Ovaj odnos Matije i njegovog trenera bio je odnos u kojem je trener tražio krvavi rad. Isto tako, taj odnos je bio izuzetno psihički težak za klinca od 13-14 godina koji svakodnevno pliva od 5 do 7 km i na bazenu se nalazi na suprotnoj strani od svojih dečki iz bivšeg kluba. Svakodnevno ih gledati preko bazena kako treniraju, kako pričaju i kako se šale, a on stoji sam na drugoj strani je bilo izuzetno zahtjevno.
Ali, što te ne uništi to te ojača. Pamtim jedan trening u kojem Matija sam pliva 100 x 100 m u određenom tempu. Ja sam bio prisutan na tome treningu i gledam ga kako pliva. Nakon što je isplivao zadnju 100-ku ja mu govorim još jednu da otpliva. Trener mi govori da je gotovo, jer je sve isplivao, ali ja se ne dam i vičem da krene. Matija kreće i pliva dodatnu stotku. Dolazi do startnog bloka, a ja mu govorim još jednu da pliva. Nakon što je isplivao i tu dodatnu Matija me pita zašto je plivao još dvije dodatne 100-ke. Ja mu govorim da su ove dvije najbitnije, jer je u glavi “prelomio” fizičku, a posebno psihičku bol.
Sada kreće neka druga krajnost, a to je da Matija počinje osvajati medalje, ali ni to nije dovoljno u mojim očima, jer je možda mogao još brže ili bolje. Ne želim si priznati da radim kontraefekat kod njega te on polako gubi volju za treninzima i odlascima na natjecanja. Ako i ode tada je naočigled vidljivo da pliva bez volje ili neke želje da bude bolji.
Svi smo svjesni problema u koji sam ga doveo svojim postupcima, ali ih ja sebi ne želim priznati. Tada smo čuli o dr. Renati Barić na Kineziološkom fakultetu koja se bavi psihologijom sporta i psihiloškom pripremom sportaša te kao obitelj odlazimo kod nje na psihološku pomoć. U razgovoru kod nje u potpunosti “otvaramo sve karte” o našem odnosu i svemu onome što nas pristišče. Tu mi dr. Barić potvrđuje ono što negdje u dubini duše ja i sam znam iako si do tada ne želim do priznati i ona uvelike pomaže Matiji da prevlada stanje u kojem se našao i da krene ponovno trenirati.
To je bila prijelomnica (doktorice puno Vam hvala još jednom) i nakon toga i naš sportski odnos se popravlja, jer ja prestajem odlaziti na neka natjecanja i puštam Matiju da sam sve to prođe. U sebi prolazim utrke ili nekada odlazim na tribinu gledajući utrku, a da on ponekad i ne zna da sam tamo. Ja sam emotivac i vrlo burno reagiram te ne zaboravljam neke stvari.
Iako nisam ništa rekao kada sam pružio ruku Žeravici na odlasku iz kluba to mu ne zaboravljam i čekam onaj trenutak kada će se sve poklopiti i kada će Matija sam odraditi ono čemu sam se nadao. Četiri ili pet godina od odlaska iz kluba Matija na Državnom prvenstvu osvaja 3. mjestu u disciplini 1500 m. Očiju punih suza (i sada kada pišem ovaj dio bloga oči su mi pune suza) prolazim kroz glavu sve ono što je prošao kao i “dišpet” koji je uložen u taj rezultat kako bi se pokazalo “da će Matija imati zaveslaj” i da će od njega postati plivač. U glavi vrtim svaku minutu njegovog sportskog odrastanja od prvog natjecanja u Ljubljani preko situacije kada na jednom natjecanju gledam Mirina leđa kako odlaze sa bazena ne čekajući da Matija otpliva svoju utrku do kraja pa sve do trenutka penjanja na postolje.
Nakon ovoga ja sam se više fokusirao da budem tehnička podrška smatrajući da je Matija dovoljno zreo da može i sam znati što treba raditi. Međutim, još i danas emocije me povedu i ponekad znam na tribinama šetati lijevo-desno kako Matija pliva u potkošulji i majicom mu mahati da pojača. Ovo je sada naš ritual kojemu se smijemo.
Mi kao roditelji smo dužni svakako podržavati našu djecu, ali biti strpljivi. Rezultat će svakako doći samo do njega treba proći određeno vrijeme. Pritiskajući djecu činimo im štetu te ih treba pustiti da se sami razvijaju, uz našu podršku.
Više o Marku Rafaju pročitajte na njegovom osobnom blogu.
Autor: Marko Rafaj
