Jedan od naših najboljih ultratriatlonaca, Roberto Setnik, treniravši u svojoj lokalnoj sredini, naišao je na upit : “Ti treniraš, troboj?”. Naviknuti na izraze triatlon, duatlon, to se čini arhaično i izvan duha jezika. Međutim, sasvim je uvriježen naziv deseteroboj i nikome ne pada na pamet da govori o dekatlonu i dekatloncima. Šalu na stranu, tako smo i mi odlučili nazvati našu utrku – dvoboj iliti duatlon.
Hodošan pak je malo mjesto kakvih ima svugdje po Hrvatskoj i nije posebno ni po čemu, osim ako se niste rodili u njemu. Sa sportske strane bilo je tu velikih nogometnih ambicija u devedesetima, čak na pragu i prve hrvatske nogometne lige, postoji stadion s više od 1000 sjedećih mjesta, međutim klub igra u županijskoj ligi. Osim svijetlijeg stolnoteniskog sporta, praktički ne postoji organiziraniji sport u mjestu s oko 1400 stanovnika, samo 2 km od hrvatsko-mađarske granice i graničnog prelaza Goričan. Branko Zorko, najbolji hrvatski atletičar na srednjim prugama, rođen je ovdje i prve trkačke korake učinio je ovdje na školskim krosevima, prije nego što je upisao srednju školu u Križevcima.
S novim vjetrovima u sjevernim krajevima došla je i poplava biciklističkih klubova u Međimurju pa je tako i Hodošan dobio svoj biciklistički klub. S obzirom da okolica Hodošana obiluje makadamima, livadama i šumarcima, odlučeno je da se napravi utrka u vidu duatlona tj. trčanje-bicikl-trčanje, te na taj način popularizira multisport.
Nakon oglasa na Facebook grupi skupilo se 7 natjecatelja, a od toga 2 nisu uzeli bicikl, nego su odlučili otrčati i biciklistički dio. Skupilo se tu još i toliko publike, a sve kod lokalnog restorana znakovitog naziva “Novi svijet“.
Pod nadzorom 2 suca utrka je krenula s 2 kruga trčanja (3 km ukupno, možda i 4), bicikla 10 km i trčanja 1.5km. Nakon 45 min i 47 sekundi u cilj je ušao Danijel Čavlek, nakon njega Ivan Blagus, a kao treći Krešo Gavran, slijedili su ih Emanuel Blagus i Mihajel Smolek, a Igor Zrna i pisac ovih redova, koji su bili izvan konkurencije s obzirom da su i biciklistički dio staze trčali, došli su na začelju.
I tako se, čitajući ove retke, prosječni pripadnik hrvatskog multisporta, meškolji u svojem 2XU odijelu te CEP kompresivnim čarapicama na friško obezdlakavljenim nogama, hvata za šilt svoje bijele kapice sa K-SWISS logom i pita čemu tekst o nekakvim anonimusima koji glume multisportaše po poljima uz obavezno zaobilaženje krave na stazi.
I nije mu možda jasno da je ova trka u Hodošanu, ista takva u Lećevici kraj Splita, Normancima kraj Osijeka I Blaževcima u Gorskom Kotaru, temelj sporta kojim se bavi te baza iz koje će jednom izaći hrvatski Brownleeji.
Na isti način kako iz takvih sela izlaze nogometaši tipa Ivice Olića, ili trkači iz kenijskih sela.
Na isti način kako austrijska triatlonska populacija zakrčava Ironman u Klagenfurtu.
Na takav isti način, putem masovnosti, stvoriti će se se široka baza na kojoj se može graditi zdrava i jaka budućnost koja će se poigravati sa konkurencijom.
Da nije ove utrke možda nikada ne bih saznao da pobjednik iste, svaki dan u školu (1. razred srednje medicinske škole u Varaždinu) putuje biciklom – 35 km tamo i 35 km natrag. Ne zato jer mora, nego jer mu se sviđa. Tko zna, možda voli i trčati dionice 3min/km. Treba ga pitati!
Autor: Pavao Vlahek
