Kao što ste već imali priliku pročitati, biciklist Filip Turk je odlučio napraviti humanitarni ultramaraton kako bi pomogao u prikupljanju novca za Samoborca Morena Gollnera koji boluje od tumora na mozgu te su mu skupi ljekovi i alternativa iz Ljubljane trenutno jedina nada.
Filip se odlučio na ultramaraton kroz Hrvatsku koji je trajao 6 dana. Pretrčao je od Samobora do Osijeka te odvozio bicikl od Osijeka do Dubrovnika.
U nastavku pročitajte njegove dojmove i sažetak putovanja.
Kako mi uopće takve ideje padaju na pamet?!
Hmmm, ne znam. Jedno jutro sam se probudio, s tom hrabrom idejom koja većini zvuči suludo pa su i prve reakcije ljudi bile takve. Isti dan, kada mi je pala ideja na pamet, kontaktirao sam trenera i neke odgovorne ljude, od njih sam dobio zeleno svijetlo i tako je sve krenulo.
Nakon puno uloženog truda da se sve organizira, stigao je i taj dan kada je trebalo krenuti – petak 7.10. 2011. Najavljivali su jako loše vrijeme, ali nisam htio odustati kada je sve bilo dogovoreno.
7. 10. – prvi dan: Samobor- Bjelovar
Ujutro, start s trga, okupilo se dosta ljudi, prijatelja i podrške, krenuli smo oko 6:20.
Otrčao sam 50-tak km, oko 5 h trčanja bez većih problema, mali problemi sa zglobovima i koljenima, ali podnošljivo, a zatim je stiglo ono najgore – loše vrijeme. Počela je kiša te sam neko vrijeme trčao po kiši. Neko vrijeme, jer sam bio potpuno mokara prsti su mi bili zaleđeni. Kako je jače počalo padati, odlučili smo malo ubrzati sve to i sjesti malo na bicikl pa nastavit s trčanjem – nažalost daleko je to bilo od stvarnosti. Nakon nekoliko kilometara bili smo potpuno mokri, bilo je 5 stupnjeva i puhao je jak vjetar. Neprekidno je grmilo, a kamioni koji su prolazili dizali su valove lokvi na nas. Nakon svega toga pala je odluka da ćemo biciklom doći do Bjelovara, ali ni to nismo uspjeli – 15-tak km prije Bjelovara sam se toliko zaledio da nisam mogao promjeniti brzinu i odustali smo (pratnja me je oblačila i kopčala gumbe, takva je bila situacija) – željeli smo samo sačuvati zdravlje za iduće dane. Pišem u množini jer je Velimir Noršić, zvan Zeko, cijelu trkaču dionicu bio uz mene na biciklu 
.
Hvala Goranu Županiću na dočeku i smještaju!
Drugi dan: Bjelovar –Slatina
U 7 ujutro smo krenuli iz Bjelovara. Gusta magla, jaka hladnoća i volje na bacanje, pošto nas je prvi dan vrijeme “slomilo”. Početak trčanja je bio sasvim OK, nakon prijašnjih 50-tak km noge su bili potpuno u redu. Na prvom djelu ove dionice je bilo poprilično hupsera i to za noge nije bila baš najljepša stvar, ali na sreću drugi dio dionice je bio potpuno ravan. Puno se trčalo, a ponekad sam sjeo i vozio bicikl, radi zglobova. Također su nam se na ovoj dionici priključili moja sestra Ana i njen dečko Josip, tako da nam nije bilo dosadno 🙂 Za kraj, super smještaj i gostoljubivi ljudi u Slatini i na lijep način smo završili taj dan.
Što se tiče mojih nogu, navečer sam jedva išao niz stepenice, stopalo i zglobovi na nogama su mi natekli i leđa su me poprilično boljela. Mislio da se ujutro neću moći dignuti iz kreveta, ali na sreću nije bilo tako.
Treći dan – (zadnji dan trkače dionice) Slatina-Osijek
Doručak u 6:30 s domaćim specijalitetima od divljači 🙂 jako me je mamio ali nisam smio to jesti pa sam ja ostao na kruhu i maslacu, heh. Nakon ugodnog doručka krećemo u nove pobjede! Za ovu dionicu mogu reći da mi je bila najdosadnija. Trčalo se po cestama koje su toliko dugo ravne da mi je poseban doživljaj bio vidjeti zavoj, po 10-tak km i više ravne ceste bez zavoja, a svugdje ista okolina, poprilično dosadno i dobar trening za psihičku snagu. No to nas nije omelo i preživjeli smo. Također sam ponekad sjeo na bicikl i malo vozio da ubrzamo situaciju i oporavimo noge, jel su zglobovi već poprilično pretrpjeli. U Donjem Miholjcu je bio super doček biciklista i ljubitelja sporta iz biciklističkog kluba Maraton team te sam nakratko gostovao na njihovom radiju, PUNO HVALA SVIMA!
I tako smo nastavili avanturu od Donjeg Miholjca prema Osijeku i nakon popriličnog broja kilometara u nogama stigli smo u Osijek gdje smo također imali super doček i večeru. SLAVONCI KAPA DO PODA, stvarno ste domaćini kakvih svijet nije vidio 🙂 Hvala Slavenu Getošu i njegovom klubu na prekrasnoj večeri te Igoru Tomanu i njegovoj ekipi na podršci i pratnji! Stanje tijela nakon 3 dana trčanja je bila sljedeća: oteklina gležnja, oteklina stopala, lijevo stopalo mi je poprilično bilo prema “unutra”, radi “našpananih” tetiva, bolovi u koljenu, lagana upala svih mišića, leđa…
Legli smo sretni jer je završio prvi i očekivano najteži dio priče, željni odmora jer je mene čekalo još preko 800 km bicikla u iduća 3 dana.
Četvrti dan: Osijek-Petrinja
Napokon sjedam na svoj Trek Madone i iz Osijeka krećemo oko 7:30 ujutro. U Petrinju smo stigli navečer oko 20:30 gdje smo imali doček naših Samoboraca. Ovu dionicu nisam vozio sam, vozila je i moja sestra i njen dečko, te Velimir koji je uz mene bio gotovo stalno kada sam trčao. Čestitke za njih, hrabro su se borili :).
Na ovoj dionici smo prevalili malo više od 260 km i nije bilo većih problema, umor me slomio, ali noge odnosno mišići su bili u prihvatljivom stanju. Prosječna brzina nam je bila između 25 i 26 km/h.
Peti dan: Petrinja-Knin
Buđenje u 6:00, start oko 7:15. Podršku su mi došli dati Roland i Kova iz BBK Krpelja, također iz Samobora. Sa mnom su vozili 70-tak km ta sam nakon toga cijelo vrijeme vozio sam.
Hvala dečkima! Na ovoj dionici sam se dobro osjećao,unatoč ranama na stražnjici i preponama (koje sam dobio od sica) i bolnom koljenu. I ova dionica je imala oko 260 km, ali za razliku od prethodne bilo je puno više uspona.
Kao što sam već napisao, krenuli smo u 7:15 ujutro, a u Kninu smo bili u 18:30, još po danu :). Prosječna brzina između 28 i 29 km/h. Pošto sam bio sam, vozio sam po osjećaju i nikog nisam trebao čekati. Poprilično dobro je išlo, malo me mučilo bolno koljeno, ali nije bilo predaje.
Šesti dan: Knin-Dubrovnik
U 7:30 iz Knina krećemo Marko Fržop, moja pratnja i ja. Marko je iz Vodica i došao je podržati mene i cijelu akciju. Marko me “vukao” cijelo vrijeme tako da nam je prosjek na ovoj dionici bio poprilično visok, oko 29 km/h, a dionica je bila duga oko 310 km.
Na ovoj ruti sam imao većih problema s koljenom, pogotovo nakon duljeg stajanja u Makarskoj. Stajali smo oko 1 h i nakon toga mi je došlo do sjednem u auto nekoliko km, jer sam jedva hodao, a na biciklu je svaki okretaj pedale tom nogom bio poprilično bolan, ali na sreću nisam sjeo u auto – borio sam se i kada sam se ugrijao koljeno je manje bolilo.
U Dubrovnik smo stigli oko 20:30 pod pratnjom Gorske službe spašavanja te nas je dočekao i Nikola koji se s nama vozio 50-tak km. Dolaskom u Dubrovnik s leđa smo skinuli jedan veliki teret i skupilo se tu puno emocija. Prije pothvata mnogi su me pitali je li to moguće. Sada Vam mogu reći da je moguće .
Kada sam se iduće jutro probudio bolio me svaki dio tijela, čak i prsti. U ovakvim stvarima veliku ulogu, čak i presudnu ima glava, odnosno psiha. Mene je sve boljelo već nakon drugog dana, ali pobjednik iz takvih situacija je uvijek onaj koji zna prihvatit tu bol i boriti se dalje.
Hvala pratnji Danielu i Mirjani Feletar, Velimiru Noršiću, Ani Turk, Josipu Petriću i šećeru za kraj – mojoj curi Klari Snelec koja mi je bila podrška na drugom dijelu puta .
HVALA SVIMA koji su podržali ovu akciju i bili dio ove, nadajmo se, priče sa sretnim završetkom.
Hvala onima bez kojih se ovaj pothvat ne bi realizirao, a to su: DIV, Natalis slana soba, In dies, Feroimpex, Aviokarte, MO Franjo Bučar, Grad Samobor, TZ Samobor, Kuis, Formthotich, Enervit, Brooks, Instruktor i Fisherman`s friend.
U samoboru je 8. 10. također organiziran humanitaran koncert za Morena gdje je prikupljeno oko 58.000 kn, a do sada je na Morenekov žiro račun uplaćeno 23.000 kn.
Ukoliko želite još uvijek pomoći Morenu, to možete učiniti donacijom na:
Moreno Gollner
Milana Langa 25 Samobor
2340009 3101859645 – Privredna banka.
Autor: Filip Turk
