Dragi moj netrkački prijatelju, pišem ti ovo pismo da bih ti pomogao da me razumiješ, da malo bolje shvatiš ono o čemu (nažalost) nemaš pojma – trčanje.
Kažeš mi – umrijet ćeš
Više sam to puta čuo. Nisam atletski građen, promatraču može izgledati da se mučim dok trčim. Dobro poznajem svoje tijelo i vrlo rijetko pretjeram i dovedem ga u neugodnu situaciju.
Da, zna se dogoditi da netko umre na trčanju. No to je toliko rijetko da ne ulazi ni u kakve statistike. Više ljudi godišnje pogine od srušenog drveta ili uboda kukaca nego na trčanju. Neću umrijeti od trčanja – (uz malo sreće) živjet ću duže i kvalitetnije.
Nepobitno je dokazano da fizička aktivnost produžuje život za nekoliko godina i ono što je još važnije, prevenira najveći broj bolesti modernog čovjeka – visok pritisak, visok kolesterol, dijabetes, bolesti srca, moždani i srčani udar… Ovo nabrojano krivo je za 60-tak posto svih smrti u Hrvatskoj.
Dug život i nije neka sreća ako se stalno mučiš s bolestima. Deseci tisuća ljudi na svijetu trče duboko u svojim sedamdesetim i osamdesetim godinama i izgledaju kao da su 20 godina mlađi. Tako se i osjećaju. Nadam se da ću i ja tako.
Bio si 412. na utrci i još si platio da trčiš
Da, platio sam da sudjelujem na utrci, platio sam organizaciju, okrepe, mjerenje vremena, zatvaranje ceste, majicu, medalju. A dobio sam nezaboravan doživljaj i uspomenu do kraja života.
Ti si možda otišao na utakmicu, na koncert, gledao si nekog drugog i imao osjećaj da sudjeluješ. Izvikivao si imena nogometaša, možda psovao suca, pjevao iz sveg glasa iz publike na koncertu i svirao “zračnu” gitaru za vrijeme solo dionice. No, kad si zadnji put bio u ringu s Mirkom Filipovićem, bacao disk sa Sandrom Perković, dodao loptu Luki Modriću ili pjevao na pozornici s Bonom Voxom? Nikad.
Ja sam na utrci bio pored nekih od najbržih ljudi na planetu i poslikao se s trkačima koji su trčali na Olimpijskim igrama. Oni i ja zajedno smo stali na start utrke, ravnopravno čekali znak za start i potrčali. Trčali smo istu dionicu, ti olimpijci i ja. Bili su brži, bio sam 412. a oni među prvih pet.
No to ne umanjuje činjenicu da smo trčali zajedno, istu utrku s istim ciljem – biti bolji od jučerašnjeg sebe.
Uništit ćeš si koljena
Ne, neću. Ne postoje nikakvi dokazi o češćem razvoju artritisa u koljenima kod trkača u usporedbi s netrkačima. Naše noge su naše “prijevozno sredstvo” već milijunima godina i građene su da nas nose. To što smo se “mi” ulijenili pa u dućan udaljen 200 metara idemo autom, ne znači da je to ispravno. Ako mi ne vjeruješ pročitaj: https://3sporta.com/trcanje-ne-unistava-koljena-naprotiv/
Od čega bježiš, nitko te ne lovi
Da, nitko me ne lovi. Ima dana kad bježim od sivila života i svakodnevice. Ima dana kad bježim od loših ljudi i lošeg raspoloženja. No uglavnom ne bježim ni od čega i ne trčim da pobjegnem.
Trčanje je užitak… no teško je to objasniti nekom tko ne trči. A osim toga, u slučaju zombi apokalipse, ako bude trebalo od nečeg bježati – ja sam spreman! 😉
Zar ti nije teško, meni to izgleda kao mučenje
Zna biti teško. No postoji ona – za ono što je stvarno vrijedno treba se pomučiti. Ili obrnuto, kakva je vrijednost onog što dobiješ lako. Rekao sam ti već, naša su tijela stvorena za aktivnost, ne za sjedenje. Normalno je doživjeti zdrav fizički umor i navečer zaspati kao beba. Normalno je kad te bole mišići, tako oni rastu pa si sutra jači. Normalno je da se znojiš, da ubrzano dišeš. Sve to naše tijelo podnosi sa zadovoljstvom, jer – za to je stvoreno!
Za kraj samo poruka – probaj trčati, moglo bi ti se svidjeti. 🙂
(Z)
