Naslovna Biciklizam Četiri otoka iz prve ruke

4 ISLANDS MTB STAGE RACE
Četiri otoka iz prve ruke

87
0

Više od 200 vozačica i vozača iz 19 zemalja svijeta sudjelovalo je prošlog tjedna na jedinstvenoj utrci 4 Islands MTB Stage Race. Kao što joj i samo ime govori, utrka se održala na četiri hrvatska otoka – Krku, Rabu, Cresu i Lošinju.

U moru iskusnih biciklista, našao se i varaždinsko – čakovečki tim: ASI GIANT Team – Majda Horvat i Vjeran Kostović. U nastavku slijedi report kako su se ovi ”sjevernjaci” snašli na kamenitom i surovom terenu hrvatskih otoka.

Sve za trčanje

”Utrka koja nije za svakoga, ali je za sve ljubitelje MTB-a” – dvosjekli je mač kojim su na svojim stranicama organizatori (Adria Bike Group) poželjeli dobrodošlicu svim znatiželjnicima i potencijalnim natjecateljima. Utrka je etapna i vozi se isključivo u paru koji može biti u nekoj od kategorija: muškarci do 45 godina, muškarci iznad 45 godina, mix par i žene. Kako njihove bolje polovice ne voze ili pak nisu mogle dobiti godišnji, na utrku je krenulo jedino dvoje dovoljno ludih Asa da se upuste u ovakvu pustolovinu. Odluka za sudjelovanje pala je nakon kratkog financijskog izračuna, što je u našim hrvatskim novčanicima veoma jednostavno pitanje – ili imaš ili nemaš.

Ovaj nemaš definitivno bi prevagnuo da nije bilo velike pomoći BBK ASI Varaždin, ali i ekipe GIANT Hrvatska koja je pomogla posudbom odličnih bicikala (GIANT XTC 27.5 0 i GIANT Anthem 27.5 2) i dijelom startnine. Kako se utrka održava tijekom četiri uzastopna dana, od čega su tri radna, bilo je potrebno nažicati i godišnji – na čemu velike zasluge idu i ekipama s posla. Mama Horvat pristala je biti šofer i četiri dana hraniti i krpati blatne bicikliste, a sve u zamjenu za boravak na proljetnom morskom zraku.

 

Kam vas vrag nosi? Pa na otoke!

Unatoč brojnim riječima podrške, a svim u stilu: ”Pa vi niste normalni kam idete”, ”Kam vas vrag nosi”, ”Čeka vas pakao, odustali bute nakon prve etape”, ”Nema šanse da se vratite u komadu”; ostavili smo sve te silne iskusnjare za sobom i ovaj put pametno iskoristili činjenicu da s razlogom na glavi imamo dva uha. Entuzijazam je ipak malo splasnuo nakon pogleda na startnu listu i ekipu prijavljenih: 95% njih bili su stranci, među kojima i neka od zvučnih imena svjetskog MTB-a, desetak finishera Absa Cape Epica i slična ekipa. I na popisu s njima dva Asa. Z Varaždina i Čakovca.

Pošto smo od samog početka bili pripremljeni na najgore – od terena do konkurencije, krenuli smo u utrku veoma motivirani – samo da završimo. Na startu prve etape pojavili smo se u najmanju ruku u raspoloženju karmina, što zbog ranije spomenute startne liste, što zbog očekivanja konfiguracije terena a la prošlogodišnji XCM Terra (sve samo ne) Magica u Istri na kojem je pola kluba dušu ispustilo. Međutim, čemerno raspoloženje se ubrzo nakon starta (čim smo vidjeli da nas ostatak u prvih 500 metara nije ostavil za pol sata) pretvorilo u adrenalin i euforiju.

 

Srijeda. Prva etapa. Krk. 76/84 timova finishiralo.

Na prvoj etapi dočekalo nas je 69 kilometara i 1652 metara nadmorske visine koje je bilo potrebno ispenjati. Pomislili bi neki ”ah, pa kaj je to, jedan osrednji MTB maraton, nikaj strašno”. Od starta u Baškoj po uskoj kamenoj stazici popeli smo se na obližnje brdašce i nastavili ”Mjesečevom površinom”. Ubrzo su uz put zastali prvi bušitelji guma – na takvom terenu trnje i snake biteovi vrebaju iza svakog kamena, a mi, naravno, nismo imali tubeless. Srećom, prvih 50 kilometara prvog dana prošlo je bez gumidefekta.

Spust na Punat obilježio je prvi tehnički zahtjevniji spust, na kojem sam ja uspjela otvoriti seriju ateriranja direkt na glavu. Pošto sam svojedobno trenirala jahanje i lepršala s duplo većih visina u svim formacijama, dokle god su svi udovi na mjestu i u komadu, a na mene ne leti pola tone žive vage, ne shvaćam padove s bicikla preozbiljno. Nakon par lijepih riječi upućenih kamenu spoticanja (ovaj put doslovno), krenuli smo dalje. Ostatak etape protekao je glatko, uz trn dobrodošlice na 50-om kilometru. Nakon promjene zračnice i još reda kamenja veličine glave raspoređenog na najgori mogući način, ulazimo u cilj. Iako malo uplašeni količinom odustalih i polomljenih timova na prvoj etapi, ipak nas nije dočekal baš ”pakao” i ipak još nismo razmišljali o odustajanju.

 

 

Četvrtak. Druga etapa. Rab. 75/84 timova finishiralo.

Svaka čast organizatoru na maštovitosti – start druge etape krenuo je s trajekta u Loparu, naravno, uz zvuk brodske sirene. Konfiguracijski nešto lakši teren na 61 kilometar i 1026 metara za ispenjati omogućio je da ovo bude jedna od bržih etapa. Nakon doze kamenjara, uslijedio je red ceste, pa kroz pustinju i prašumu do cilja. Iako smo se kroz cijelu etapu terali kak Isusi, izgleda da su to radili i ostali timovi – utrku smo opet završili na 12. mjestu u konkurenciji mix parova, koja je, usput, uz muškarce do 45 izgledala najnabrijanija.

Malu pomoć u poretku priuštio nam je kameni spust kojeg je majka kao iskusna planinarka nazvala rapskom Premužićkom – oveće kamenje na stazi širine svega metar, dok sa lijeve strane stoji brdo, a s desne zjapi provalija. Ne okreći se sine i gazi pred drugim mix timom kolko god znaš i umiješ. Iako nam je od samog početka utrke i pogleda na startnu listu bilo jasno da u ukupnom poretku nemamo šanse, mali pomaci u ciljnim mjestima unutar etapa ipak predstavljaju gušt.

 

Petak. Treća etapa. Cres. 71/84 timova finishiralo.

Treća etapa na Cresu napravila je najviše demiđa u našem entuzijazmu i veselju sudjelovanja u ovoj utrci. Koliko god ostatak natjecatelja veličao staze, na ovoj etapi je nama kopnenjacima bilo kamen, dva ili svi previše. Odmah po startu krenuo je ”wannabe stara rimska cesta” uspon u dužini od 2,5 kilometra unutar kojih se potrebno popeti sa 0 na 400 metara nadmorske visine. Za vozače s varaždinskog područja opisali bismo ga kao Briška na Briški na Briškoj uz Brišku na vrhu i na to dodan završetak asfaltnog uspona na Kalnik. Po kamenju. Raspoloženje je razmočila i kiša koja je nemilosrdno krenula sliniti negdje oko sredine etape, taman kad smo se dočepali vrha na Lubenicama i toliko željno očekivanog spusta.

Naravno, umjesto spomenutog lagodnog spusta, kamen u kombinaciji s kišom priuštio nam je ništa drugo do li klizavu šetnju u SPD cipelama. Uz maštanje i misli kako neki od natjecatelja, pa čak i sam postavljač staze, taj klizavi kamenjar odvoze u papučama s novinama, u društvu dva trna stigli smo do cilja. 65 kišnih kilometara i 1766 metara kamenog uspona ostavilo je gorak okus u ustima i primisli da ćemo od silnog drndanja gornji dio tijela na posljednju etapu donijeti u vrećici.

 

Subota. Četvrta etapa. Lošinj. 70/84 timova finishiralo.

Nakon mokrog kumravog Cresa i nepojedenog graha u cilju, organizator nas je odbacio do Lošinja. Pokisli što od vremena, što od loše odvožene etape, klonuli duhom zakopali smo se svaki u svoj krevet i čekali jutro, bolje vrijeme i start posljednje etape. Jutro i start su došli, no tmurni oblaci nadvili su se nad Lošinjom i natjerali organizatora da posljednju etapu skrati za 10 kilometara i poprilično uspona. Vidno umorni timovi ovu odluku nisu uspjeli ni proslaviti, a utrka je već krenula. Lošinj kao da se ispričao za jučerašnji Cres i priredio nam 45 kilometara najljepših singletrackova i šetnica kojima je prolazila ova etapa.

 

Ljepotu i guštanje u stazi nije spriječio ni pljusak koji je po natjecateljima počeo divljati već u prvom dijelu utrke. Iako smo na Lošinju ispenjali samo 702 metra nadmorske visine (zbog skraćene staze), nakupljeni umor u nogama od proteklih dana se itekako osjetio i već se teže gazilo. Da zabava bude potpuna, 10 kilometara pred ciljem i na početku najljepšeg dijela staze šumskim stazicama, puca šaraf pločice na cipeli i utrku dovršavam ”poluzakopčana”. Veselje ulaska u cilj nakon 4 završene etape teško da se može opisati ili usporediti s bilo kojom drugom utrkom. Još kad smo otkrili da u prvom bircu do cilja ima Gričke, to kaj je bila 20 kuna opće nije bilo bitno!

 

Rekapitulacija i povratak korijenima (opet doslovno)

Sve u svemu, govoreći u brojkama u četiri dana odgulili smo 240 kilometara za ukupno 17 sati i 46 minuta, ispenjali 4120 metra, upoznali gro super ekipe, popili koje nagradno pivce i vidjeli četiri krasna otoka. Ok, Cres je iz perspektive umornog vozača djelovao manje krasan. Vozeći ovu utrku makadamske ”go hard or go home” spike djelovale su nam u najmanju ruku smiješno, ali ipak se rado vraćamo na dobru staru zemlju, blato i korijenje. Istini za volju, tek sada smo postali svjesni koliko dobra tehnika spašava glavu, a u našim krajevima dobro ćemo se pomučiti da bi pronašli dovoljno kamenog terena za treniranje iste. Badava hrpa kondicije i volje ako ne znaš kaj bi kad te kamenje napadne sa svih strana.

Što se bicikla tiče, još uvijek stoji dobra stara da nije važan bicikl već vozač, no GIANT-ovi modeli pokazali su se odličnim za ovu vrstu terena. Uz minimalne defekte (zračnice, za koje smo sami krivi), na kamenu su se dobro snašli hardtail XTC isto kao i full suspension Anthem. Veliku ulogu u etapnoj utrci ima i dnevna higijena bicikla – pranje, podmazivanje i provjeravanje cijelog bicikla nakon svake etape. Nenaviklima na ovakvu rutinu, možda bi upravo taj dio etapne utrke bio najnaporniji. No, što se mora…

 

 

Organizacijski? Bez zamere.

Svjesni koliko je teško organizirati i pišljivi subotnji drajv, a da ne govorimo o selskoj utrci za lokalne fanatike koja je već cijeli event, tisuću i jedna pohvala na račun organizatora – Adria Bike Group. S obzirom na to da je ovogodišnje izdanje ujedno i prvo izdanje ove u svijetu jedinstvene utrke, a na utrku se prijavila većina stranih natjecatelja, očekivanja su zacijelo bila velika. Iznenađujuće (pa ipak smo u Hrvatskoj!) sve je proteklo glatko i gotovo bez ijednog propusta.

Uvjereni smo da je logistički obavljen krvavi posao: od vrhunski označenih etapa (na kojima se ne bi izgubili čak ni Česi u japankama na vrhuncu turističke sezone), transporta natjecatelja između otoka, transporta bicikala, organiziranja bike depo-a gdje smo ostavljali svoje bicikle i narukvicama bili označeni kao da smo u rodilištu, briefinga nakon svake etape kako bi u svakom trenutku svatko znao što, gdje i kako, do više nego raskošnih feed zona i uslužnih volontera u tijeku same utrke. Povrh svega toga, strpljivo i ljubazno je odgovoreno na ama baš svako, makar i glupo pitanje. Pa tko bi normalan sačuvao živce sva četiri dana ovakve utrke – Adria Bike ekipa, svaka vam čast!

 

Svakako preporučamo, ali…

Za kraj, kao što i sami organizatori navode u svojoj najavi, ovo nije utrka za svakoga. Sudjelovanje u njoj je posebno zadovoljstvo, a upisivanje na popis njenih finishera je osjećaj koji je teško opisati. Bila bi laž kad bi rekli da se za ovo nismo spremali i da je ključ našeg uspjeha trpanje čokoladama. Ili pivama. Pitanje nakon svake utrke je samo jesmo li se spremali dovoljno. I jesmo li nakon toga popili previše piva.

Šalu na stranu, da je bilo ”piece of cake” 4 Islands MTB Stage Race preporučili bi definitivno svima. No prije nego aktivirate kasicu prasicu za iduću godinu, pripremite se na mix veselja, gušta, smijeha, predivne prirode, čistog zraka, dragih organizatora, ali i kamenjar, padove, ogrebotine, živčane slomove i izbušene zračnice. Kad odlučite da se zbilja želite počastiti ovakvim višednevnim užitkom, partnera pod ruku i pravac u pustolovinu, sigurni smo da organizacija neće razočarati!

Do onda – vidimo se na pitomijim makadamima SZ Hrvatske!

 

 

Autor: Majda Horvat /foto: cb media ; Inga Presker; MH

(87)

Vrijedi pročitati