U nedjelju, 29. srpnja 2012. Nenad Šimunko završio je trostruki ironman ultratriatlon u Lensahnu za 51 sat i postao prva osoba s dijabetesom kojoj je to pošlo za rukom. Nakon završenog dvostrukog ironman ultratriatlona u Bakovcima (SLO) prošle godine (452 km), ove je godine ljestvica podignuta na ukupnu udaljenost od 678 km – 11.4 km plivanja, 540 km biciklizma i 126.6 km trčanja. Ovo je kratki sažetak događanja oko ove utrke.

UTORAK

Polazak od Nenadove kuće dogovoren je za nešto poslije 12 sati. Utrka počinje u petak, ali idemo dovoljno rano da se propisno smjestimo, odmorimo i priviknemo. Pred nama je put od 1.400 km, od kojih je (srećom) 90% na autocesti. Kod Nenada u dvorištu ekipa koja će ga pratiti, otac Mladen Šimunko, Ivan Blažek, Nenad i pisac ovih redova. Posuđeni Mercedes Vito dobro je nakrcan – Nenadov Hai bike, još jedan rezervni posuđen je od Huni bike shopa, vozimo i jedan MTB koji će nam služiti kao servisni/transportni bicikl na stazi, puno opreme za snimanje, odjeća, hrana… jedva je sve stalo. Nenad se oprašta od bake (koja plače), a mama je na poslu.

Krećemo u dobrom raspoloženju preko Murskog Središća, kroz Sloveniju i dolazimo do autoceste. Sigurno i brzo vozi nas Ivan Blažek koji je zbog svoje burne (rane) mladosti negdje pokupio nadimak Nitro. Autocesta k’o autocesta, osim što je ova duuuga. Monotoniju razbijaju česti radovi i usporavanja kod svakog ulaska/izlaska na autocestu. Pet – šest stajanja, WC, tankanje, umor… Vozimo kroz Njemačku i čudimo se što je njima trebalo nešto osvajati u povijesti – pa i ovako im je zemlja prevelika. Nitro je za volanom cijelo vrijeme, ne pokazuje posebne znakove umora, ne da drugima voziti pa nam je jedini zadatak održavati ga budnim pričom. Mladenu to izvrsno ide!

SRIJEDA

Pred jutro stižemo u Lensahn, malo mjesto na samom sjeveru Njemačke koje je već 20 godina poprište ove legendarne utrke. Nismo odmah mogli naći školu u kojoj ćemo biti smješteni pa smo malo kružili po mjestu – no nakon desetak minuta uspjeli smo je naći. Došli smo prerano da bi nas bilo tko dočekao pa smo se podijelili – dvojica spavaju u autu, a dvojica u sportskoj dvorani na strunjači. Kako je lijepo spavati na strunjači! U sedam se budimo i srećemo Margaret – osobu za kontakt u školi koja nas smješta u prostranu učionicu. Na brzinu smo unijeli stvari i zaspali. Navečer obilazak mjesta, nabavka i (nevjerojatno loša) pizza i špageti u “talijanskom” restoranu.

ČETVRTAK

Prvi pravi dan programa u Lensahnu bio je rezerviran za dva događaja – službeni brifing na bazenima gdje će se odvijati plivački dio utrke u 11 sati i svečano predstavljanje natjecatelja i pasta party u 18:30. Na brifingu su natjecatelji bili upoznati sa svim pravilima natjecanja, dobili su svoje startne brojeve, a obavljen je i hematokrit test krvi. Nakon ovog odlučili smo posjetiti i obalu. Lensahn se nalazi dvadesetak kilometara od obale Baltičkog mora, a kako je vrijeme bilo predivno najbolje ga je provesti na plaži. No nismo se okupali u moru koje je bilo prihvatljive temperature, ali mutnjikavo i prljavo (u usporedbi s Jadranskim). No sve ostalo, od pješčane plaže, marine do luke lijepo je i uredno. Ovo je hladno more, ne pruža neke posebne mogućnosti uživanja, ali su domaćini i od tog prosječnog mjesta napravili turističku meku i sigurno od turizma imaju lijepe prihode. O silini sjevernog vjetra koji tamo očito puše svjedoče stabla na obali koja imaju krošnje samo s jedne svoje strane – one južne.

Jedan od najsvečanijih događaja utrke (uz proglašenje pobjednika) održan je tu večer. Ovo “večer” treba uzeti s rezervom, jer danje svjetlo potpuno nestaje tek oko 22:30. U velikoj dvorani održano je predstavljanje natjecatelja – njih 47 koji su došli iz 12 zemalja. Nenad je jedini iz Hrvatske, led su prošle godine probili Roberto Setnik i Josip Dikon. Predstavljanje je prošlo izvrsno, Nenad je kao prva osoba s dijabetesom koja se natječe na ovoj utrci zasluženo dobio ogroman pljesak. A i pasta je bila dobra.

Nakon predstavljanja obavili smo zadnje priprema i krenuli na spavanje – bar neki od nas.

PETAK – prvi dan utrke

Ustajemo rano, u pet, ali vani je već dan. Uzimamo opremu i idemo na bazen udaljen oko 500 m od škole gdje smo smješteni. Na Nenadu se ne vidi nervoza, kontrolira prehranu, jeo je i noću, često provjerava razinu šećera i dozira si inzulin. Njemu je to svakodnevni posao koji radi već po automatizmu. Kao i u Bakovcima prošle godine na plivanje će krenuti s umjereno povišenim šećerom. Dolazimo među prvima na bazen, vedro je i sunčano, pomalo se i temperatura diže. Desetak minuta prije 7 natjecatelji su u bazenu, svi u neoprenskim odijelima spremni za start. Plivaju u 50-metarskom bazenu u šest staza, podijeljeni prema ranije prijavljenoj brzini. Najbrži su u prvoj stazi, najsporiji, među kojima je i Nenad, u šestoj.

START! Kreće plivanje, od u prvim stazama kreću silovito od prvog zaveslaja, Nenad i ekipa kao “dizelaši” – polagan start, treba se zagrijati. 11.400 m u bazenu od 50 m znači 228 duljina bazena, tj. 114 okreta ispred nas. Na rubu bazena tata Mladen broji krugove da znamo Nenadu reći koliko je odradio. Vrijeme prolazi sporo, krugovi se nižu… Nenad prema svojoj volji staje na okrepu, mjerenje šećera, WC.

Već nakon tri sata od početka utrke iz vode izlazi Nijemac Heiko Stoklossa, čak 20 minuta prije svojih konkurenata. Čovjek se zbilja utrkuje! Naš Nenad ostaje među zadnjima i iz vode izlazi nakon 4:56:42 sata – svjež i dobro raspoložen. Kod izlaska iz vode nije gubio ravnotežu kao što smo očekivali s obzirom da taj problem ima često nakon vode. Očito su pomogli čepići za uha koje je ima cijelo vrijeme plivanja.

Nitro mu pomaže svući neopren, još jedan WC, oblačenje biciklističke odjeće i biciklistička dionica počinje. Čeka ga beskrajno okretanje pedala, 540 km u krugu od 8 km – 67 puta. Spušta se do staze za bicikliranje i drugi dio utrke počinje. Vrijeme poslije podne je vruće, puše bočni vjetar koji ne ometa previše. Ekipa za podršku smjestila se u šatoru nekoliko metara od centra zbivanja – na trgu gdje se natjecatelji okreću i prelaze preko elektroničkog brojača krugova. Na nekoliko mjesta postavljeni su ekrani gdje se može pratiti napredovanje natjecatelja. Vrijeme sporo prolazi, Nenad se u krugu ispred nas pojavljuje u prosjeku svakih 20 minuta.

Biciklistička dionica prolazi kroz Lensahn i završava okretom u susjednom selu Buschendorfu. Nakon jednog prolaza ove staze moglo bi se reći da je ravna – no zapravo je valovita s nekoliko uspona. Nakon stotinjak kilometara ovi lagani usponi izgledaju kao brda, a pred kraj biciklističke dionice vjerojatno i kao prave planine. Nenad vrti bez problema do mraka, a onda… Oblaci su se već neko vrijeme skupljali i bilo je jasno da će početi kiša no pravi prolom oblaka nismo očekivali. Počelo je odjednom i obilno, prava ljetna oluja s munjama i gromovima i jakim vjetrom. Nenad je dobro procijenio da će kiša početi uskoro i obukao šuškavac, a na noge stavio plastične vrećice na čarape. No kako je padalo, nitko nije ostao suh…

Kiša se nakon manje od sat vremena smirila i nestalo je vrućine. Nenad je vrtio krugove, u svakom drugom-trećem bi stao, prekontrolirao šećer, uzeo nešto za jelo, promijenio bidon s vodom.

SUBOTA

Nitko baš nije precizno detektirao kada je počela subota, ali nije ni važno. Jer na biciklu su bili svi. Pred jutro je umor počeo pomalo uzimati danak – sve više je bilo onih koji su bili u svojim priručnim “krevetima”, sve se sporije vozilo, bolovi su natjecateljima vidljivi na licima. Slična situacija je i kod suportera, svi u svojim šatorima i kamperima, i oni su umorni mada se ne natječu. Nenad je kroz noć imao samo dvije duže pauze, na jednoj je spavao dvadesetak minuta, na drugoj je sjedio desetak – nije mogao zaspati. Kroz cijelu noć s njm su bili tata Mladen i Nitro. Jutro je donijelo olakšanje natjecateljima – mogli su napokon ugasiti svoja svjetla, oči se lagano priviknu na dan, a lijepi okoliš po kojem se vozi dobije novu dimenziju.

Najbrži se stvarno utrkuju, nižu krugove brzinama oko 30 km/h. Prvi s bicikla silazi Nijemac koji je bio najbrži i na plivanju – Heiko Stoklossa. Za 540 km trebalo mu je 17:24 sati, što daje prosjek od 31 km/h. Strašno! Iza njega s bicikla silazi Steve Harvey, naš novi prijatelj iz Engleske i nakon njega Kim Greisen, legenda trkačkih i triatlonskih ultra distanci.

Nenad ide dobro, bez nekih velikih kriza. Prolazi stazom u jednom ustaljenom tempu, a veće probleme mu zadaju samo bolovi u stražnjici od dugotrajnog sjedenja. S bicikla je napokon sišao nakon 25 sati vožnje i skoro 30 sati od početka utrke. Njegov prosjek na biciklu – vrlo solidnih 21.5 km/h. Nekoliko sati prije završetka biciklističke dionice ponavljao je samo jedno – želim da ovo napokon završi i da krenem na trčanje. E pa želja mu se ispunila!

Presvlačenje u trkačku opremu pokazalo je da vlaga i kiša nisu ostavile velike posljedice na stopalima, nije bilo žuljeva ni rana, osim nadražene stražnjice. No, ona mu i tako neće trebati u idućim satima.

Trkački krug dug je 1.300 m a triatlonci trebaju izvrtiti 96 krugova u jednom smjeru, dok se zadnji trči u suprotnim. Staza kreće preko elektronike za brojanje krugova, pa jednom od glavnih ulica Lensahna u pokrajnju, pored škole, igrališta i natrag do kruga s elektronikom. Staza ima jedan manji uspon i spust. Nenad je trčanje krenuo oprezno, ali bez ikakvih vidljivih znakova umora ili krize. Prve krugove je pretrčao, a onda je započeo s dobro poznatom rutinom iz Bakovaca prošle godine – najteži dio staze se odmarao hodajući. To se događalo na usponu, a tako se ponašala i većina drugih natjecatelja. I najbrži su hodali dio staze.

Krugovi su se nizali, polako se završavao dan i ulazili smo u drugu noć za redom bez spavanja. Nenad je ovo sve dobro podnosio, tek nekoliko odmora, bez spavanja, nekoliko masaža i stalni ritual – kontrola šećera i davanje inzulina. Ono što čovjeku koji nije u kontaktu s dijabetičarem izgleda čudno, ovi ljudi to rješavaju rutinirano – i ne vide to kao bolest već način života. Dok drugi natjecatelji mogu jesti koliko hoće i koliko žele, Nenad je morao stalno biti svjestan svojeg šećera i oprezno dozirati hranu i inzulin. Prenizak šećer smanjuje fizičke mogućnosti, a previsok je jednako opasan. Stalni balans usprkos ekstremnog fizičkog napora nije uopće jednostavan zadatak – ali Nenad dobro poznaje svoj “motor”.

Noć je bila prohladna, ali ugodna. Pretrčao sam s njim 15-tak kilometara, a nakon mene se u puno duže trčanje upustio Ivan Blažek Nitro. Pretrčao je dobro preko maratona, a kad se umorio počeo je Nenada pratiti na biciklu. Najveću krizu Nenad je imao pred jutro. Nebrojeni put je već prošao istom stazom i osim bolova u mišićima koji su bili sve jači imao je i konstantan osjećaj deja-vua. Kaže – ovo točno znam, ova scena mi je poznata. Pomislio sam – normalno da znaš, bili smo ovdje već 30-tak puta. Nakon 1 sat u noći na stazi je bilo sve manje natjecatelja, puno njih odlučilo je odspavati nekoliko sati. Nenad je bio budan i drugu noć.

Jutro je, kao i na biciklu, donijelo olakšanje. Kolege natjecatelji su se vratili i ponovno je bilo živo na trčanju. No, treba reći da riječ “natjecatelji” ovdje ima pogrešno značenje. Nitko se ovdje ne natječe, barem ne jedan protiv drugoga – ovdje se svaki pojedinac natječe samo protiv sebe i svojih slabosti. Čak i najbrži od njih, čak i legende ovog sporta poput Kim Greisena postaju prijatelji i suborci sa svima. Nema ovdje diferenciranja na elitu i rekreativce. Ovdje su svi elita!

Ranije sam spomenuo zadnji krug koji se trči u suprotnom smjeru. Nakon završetka pretposljednjeg kruga natjecatelj dobiva svoju nacionalnu zastavu i trči ususret trkačima na stazi kako bi se mogli pozdraviti. Svaki od njih koji sreće finišera pozdravlja ga kao dobrog prijatelja, a nakon ovakvog susreta vidljivo je kako (bar na neko vrijeme) oni koji su još na stazi počinju trčati brže s jednim ciljem – što prije biti u njegovoj ulozi.

NEDJELJA

Naš je Nenad trčao vrlo konstantno, prvi je maraton otrčao za 6:44 sata, a drugi za 7:46 sata. Kako se približavao kraj utrke Nenad je na očigled ubrzao. Nevjerojatno je kako je svježe izgledao nakon 50-tak sati utrke. Dok su mnogi na stazi posustajali, teturali pognuto ili trčali i hodali na smjenu od 100-tinjak metara, Nenad je išao normalno. Kao da se radi o treningu dužine u laganom tempu, bez grča, s konstantno dobrom tehnikom trčanja. Nevjerojatno!

U zadnji je krug ušao nešto prije 10 sati ujutro u nedjelju. S hrvatskom zastavom u ruci, u pratnji svojeg oca Mladena i Nitra koji ga je snimao s bicikla. Pozdravljao se sa svima koji su još na stazi, a u daljini je mogao čuti Star Wars temu na razglasu kako se približavao cilju. Svi su mogli vidjeti neopisivo zadovoljstvo na njegovom licu kod ulaska u cilj. Nenadovo konačno vrijeme – 51:00:04 sata, zadnji je maraton pretrčao za 6:33:17. Upisao se tako u povijest kao prva osoba s dijabetesom na svijetu koja je završila trostruki ironman.

Evo Nenadove izjave nakon utrke: “Prvo bih zahvalio mojim suporterima koji su me pratili i bili sa mnom tokom utrke, bilo bi puno teže da njih nije bilo. Hvala mom ocu, Ivanu Blažeku Nitru i Zvonimiru Mikašeku, neću vam to nikad zaboraviti. Hvala mami i baki što su navijale od doma i bile velika podrška. Hvala sponzorima Novo Nordisk Hrvatska, Medilab d.o.o., Schneekoppe Croatia, Huni-bike Shop, Arteferro Doho Mont d.o.o., portalu 3sporta na donacijama, pomoći i velikoj podršci. Hvala svima prijateljima koji su me bodrili, bili uz mene u svakom trenutku, zbog vas sam najsretniji čovjek na svijetu. Hvala vam na ogromnoj podršci i vjeri u mene.“

Ovo je bila posebna utrka, na ovoj su utrci sklopljena nova prijateljstva, kao vojnici u rovovima natjecatelji su dijelili muku, bol i užitak. Neki kažu da je ovo pretjerano izlaganje tijela ekstremnom naporu – siguran sam da se ni jedan od ultratriatlonaca iz Lensahna s tim ne bi složio.

 Rezultati

Autor: Zvonimir Mikašek