Naslovnica Blog Stranica 77

Preko škole trčanja do trkačke samostalnosti

Vjerujem da mnogima već na sam spomen riječi škola pada mrak na oči, ali ne brinite ovo nije tekst o kurikularnoj reformi, vjeronauku u školama ili štrajku prosvjetnih radnika. Riječ je o školi trčanja i mojim prvim trkačkim koracima. Pa krenimo redom…

 

Krećem od ponedjeljka! 

 
U početku bijaše želja. Želja da se istrči polumaraton. Dužina staze 21 kilometar i 97 metara. Subjektivna procjena trkačkih mogućnosti 500 metara (± 100 metara) trčanja u komadu. Naime, od formalnog obrazovanja prošlo je nešto više od 10 godina tako da nisam imala službenu potvrdu psihofizičkih sposobnosti za navedeni podvig, a od satova tjelesne i zdravstvene kulture ostao je samo gorak okus na bezbroj neuspjelih pokušaja preskakanja one čudovišne sprave zvane kozlić.

Iako je trčanje naizgled jednostavna aktivnost, postoje zakonitosti koje bi trebalo uvažiti ako želimo trčati dugo i sretno. Doduše, na bespućima interneta može se naći dosta članaka i programa treninga namijenjenih početnicima koji su se odlučili začiniti život avanturom zvanom polumaraton. Pročitala sam neka iskustva i dojmove trkača početnika i zaključila kako mi je odluka da krenem trčati naprosto potez života. Da ne bi bilo pod stare dane “Nemoj da te pita starost gdje ti je bila mladost” ili ono drugo, a počinje isto sa slovom m.

Kupila sam tenisice za trčanje, skinula aplikaciju za praćenje aktivnost i lajkala sve FB stranice o trčanju. I naravno izrekla onu epohalnu rečenicu: “Krećem od ponedjeljka!”

 

Sasvim ispravna odluka

 Dođe i taj ponedjeljak, a kad ono baš je trebalo srediti ladicu s čarapama. Sigurno bi me saznanje da na dnu ladice leže 4 čarape bez para ometalo u trčanju. Utorak? Hmmm, pa vjetar je puhao baš nekako nezgodno, ne bi bilo dobro prehladiti se odmah nakon prvog trčanja. Srijeda? Nikako. Poziv na kavu s frendicom se ne odbija. Četvrtak? Pa tko je započeo novo poglavlje u svom životu u četvrtak? Nitko, pa ne moram ni ja! Petak? Petak je službeni početak vikenda, a dobro se zna da se vikendom odmara. I tako se priča mogla vrtjeti beskonačno u krug da u Varaždinu nije krenula škola trčanja. I da, tu informaciju sam dobila od frendice s kojom sam bila na kavi u srijedu, tako da je odluka o netrčanju u srijedu bila sasvim ispravna. Pomislila sam kako je to dobar znak, nešto kao Svemir se urotio da ja istrčim polumaraton.

Škola trčanja kao G.I. Jane

 Planirani datum početka škole 1. 12. OK, donekle mi je imalo smisla da treninzi počinju pred zimu. Mislila sam da ćemo učiti tehnike zagrijavanja i istezanja u ugodnoj toplini dvorane, pa kad zasja proljetno sunce i začuje se cvrkut ptica izlazimo na bojno polje tzv. atletsku stazu na stadionu Sloboda. Uff, gadno sam se prevarila. Treninzi su se održavali vani, po mraku (doduše uz svijetlo reflektora, ali svejedno u 17 h je u to doba tako debeli mrak da nikakav umjetan izvor svjetlosti ne može ublažiti tu činjenicu), hladnoći, kiši i snijegu. Nešto u stilu akcijske drame G.I. Jane. Naime, u glavama netrkača zasigurno postoji kriva percepcija o trčanju. Moja predodžba trčanja u to vrijeme izgledala je kao reklama za Raffaello kuglice. Sunce, more, plaža, lagani povjetarac, a na kraju viseća ležaljka u hladovini palminog lišća.

Sukladno svojim trkačkim sposobnostima pripala sam početničkoj grupi. S divljenjem sam promatrala ostale polaznike koji bi samo projurili kraj mene neviđenom lakoćom, dok sam ja vukla zrak doslovno iz pete. Ipak je većina njih imala trkačkog staža i došli su u školu izbrusiti svoje potencijale. U početku je bilo daleko više hodanja od trčanja, ali taj omjer se s vremenom smanjio i vrlo brzo sam uspjela po treningu istrčati 6-7 kilometara. Naravno da nije riječ o nekom ozbiljnom trčanju u zadanom tempu, već laganom trčkaranju koje je od mene kao apsolutnog početnika zahtijevalo veliki napor. Nakon svakog treninga obavezno bi ležala do sat vremena u kadi punoj vode, a koljena i zglobove stopala još danima nakon mazala kremom za opuštanje i hlađenje. Ali, kada trčiš u društvu jednakih mogućnosti s istim ciljem, sve nevolje se lakše prebrode. Bodrili bi jedni druge kada je trebalo stisnuti zube i potegnuti, a u pauzama bi kovali planove za odlazak na utrke.

Vikendima je trebalo samostalno odraditi trening dužine, što je predstavljalo dodatan izazov. Nije mi se jednom dogodilo da krenem trčati i nakon par krugova uvjerila samu sebe da imam prečeg posla od kruženja po Slobodi. Očito da je trebalo promijeniti taktiku. Izašla sam na cestu i tu je krenula moja priča o usvajanju navike trčanja. Krenula bih u jednom smjeru što dalje od doma tako da se nisam mogla tako jednostavno predomisliti i u trenu vratiti kući. U početku je bilo pakleno teško. Brojila bih kilometar po kilometar i razmišljala o dijelovima tijela koji su pružali otpor i pokazivali neposluh na novu aktivnost. Nakon nekog vremena pobuna se ugušila i tijelo se pomirilo s činjenicom da se od njega u skoroj budućnosti očekuje da istrči 21 km. Svaki trening dužine je bio izazov. Trčati što duže, osvojiti koji kilometar više i to je ono što me i danas pokreče.

 

A sada – malo tempa!

Nakon što sam stekla kakvu-takvu izdržljivost krenuli su i treninzi trčanja u zadanom tempu. Podlegla sam onoj napasti zvanoj sportski sat i zamijenila Ice Watch s Garminom. Nakon toga nije bilo više izvlačenja. Kako sam se ja više trudila, to su treninzi postajali zahtjevniji. Pohađanje škole trčanja pretpostavlja konstantan napredak, ali to ima i svoju cijenu.

Ozljeda se pojavila tjedan dana prije utrke, ali me nije spriječila u namjeri da istrčim polumaraton. Uspjela sam završiti utrku i to u solidnom vremenu, ali već se očekivalo da u sljedećoj utrci rezultat bude nešto bolji. Sigurno bih još uvijek samo maštala o trčanju polumaratona da nije bilo škole trčanja i trenera Lacija, ali nisam si mogla dozvoliti da mi trčanje postane izvor frustracija, a svaka utrka dokazivanje. S tim mislima sve manje sam dolazila na treninge, a sve više sama trčala gradom i uživala u spoznaji da je ono što je prije samo nekoliko mjeseci bio SF, sada stvarnost.

Ponekad si volim tepati da sam respektabilna rekreativka. Zadajem si ciljeve kojima izlazim iz zone komfora i rušim vlastite granice, uživam u svakoj istrčanoj utrci i ne mjerim nužno svoj uspjeh u minutama po kilometru.

 

Autor: Sanja Hrašćanec/3sporta

Viceprvakinje svijeta u ultramaratonu na 100 kilometara

Osobnim rekordima, pojedinačnom i ekipnom srebrnom medaljom vratile su se Nikolina, Veronika i Antonija iz Španjojlskog gradića Los Alcazares sa Svjetskog prvenstva u trčanju na 100 kilometara.

 

Evo napokon, i dojmova iz prve (tri) ruke: 

Veronika Jurišić: “Mi smo u ove zadnje tri godine, otkad smo se kao reprezentacija pojavile na ultraškoj sceni, stalno tu negdje, blizu vrha – no još uvijek mi je nestvarno pomisliti da se zapravo potpuno ravnopravno borimo s reprezentacijama poput japanske, američke, švedske. Očekivanja sada već postoje svaki put kad nastupamo, ali ovaj put zbog kasnog termina prvenstva (ovo je termin u kojem nije baš moguće imati formu na vrhuncu) i još bez Marije, nekako se nisam usudila izgovoriti da idemo na postolje. No, čak i kad situacija nije idealna, mi sad već zaista jesmo rezultatski ravnopravne velikim ultraškim silama i to se osjeća na svakom koraku – respektiraju nas i tretiraju kao jake konkurente, a to zbilja puno znači i nosi sa sobom određenu odgovornost.

U takvom smo duhu startali u nedjelju u 7 ujutro u Los Alcazaresu (Spain). Mislim da smo sve tri ovaj put imale medalju u mislima od starta. Nike je bila impresivno disciplinirana, slušala je sve Jankove upute, držala je ritam i taktički otpočetka krenula pametno i s ekipnim postoljem kao glavnim ciljem. Tonka i ja smo bile svjesne da više nismo u onoj formi koju smo imale pred mjesec dana na SP na 24 sata i nismo bile potpuno sigurne da ćemo moći biti u zoni svojih najboljih rezultata, ali “što bude bude”. U tom duhu, ja sam ovaj put trčala taktički malo netipično za sebe. Meni obično odgovara konzervativniji start i ubrzavanje prema kraju, no ovaj put sam malo riskirala i krenula prilično na nož – na pb. To me je koštalo par kriza u zadnjih 30km, ali kad znaš da čupaš za srebrnu medalju i da iza nas trči jedna reprezentacija kao što je američka (i prednost sa svakim krugom raste), to zna biti izvrstan motiv. ? Toliki čak da jedna neprikosnovena ultraška dizelašica kakva sam ja, napravi finiš i hvata poziciju doslovno u zadnjih 10 metara trke.

I tako, svjetsko srebro je tu i najluđe je što, sad kad su se dojmovi slegli, sasvim racinalno mislim da mi možemo i do zlata. Čim se jednom poklopi da smo sve 4 na stazi, više nema na svijetu repke koja nam je nedostižna. To je zbilja lud osjećaj!”

 

Antonija Orlić: “Prije 5 tjedana sam nastupila na Europskom prvenstvu na 24 sata (i istrčala osobni rekord) i od tada do ove utrke sam jako malo trenirala i pokušavala sam se što više oporaviti. Ni jedan trening u tom periodu nije bio ni duži od 1 sata ni brži od 5:15 min/km, a na ovoj utrci je trebalo držati tempo od 5 do 5:15 min/km duže od 8 sati.

Na startu se nisam usudila ići tih 5 min/km pa sam već na drugom km bila gotovo sama na stazi jer su svi odjurili kao da je trka na 10 km, a ne na 100, ali kad smo sa onih kockica uz plažu (2.i 3. km u svakom krugu) prešli na asfalt osjećala sam se lakše i odlučila da ipak pokušam. Nikolina je na utrku došla ozlijeđena, nisam bila sigurna hoće li završiti i hoćemo li uopće imati ekipu za poredak, pa sam se tokom utrke više brinula za nju nego za sebe. Nadala sam se i novom osobnom rekordu, to je bilo jedino što bi me iščupalo iz depresije u slučaju da Nikolinina noga otkaže. Veronika je bila malo nesretna dan prije jer trebala padati kiša na utrci, ali ujutro nije padalo i znala sam da će uživati na stazi. Prvim pucanjima sam svjedočila već na 30. km i od tada sam stalno pomalo nekog prestizala. Prvi maraton sam istrčala bez problema u zadanom tempu.

Na polovici staze sam si još uvijek bila lagana i lepršava i kad je nakon svih onih navijačkih vikanja “Vamooos!”i “Bravo chicca!” jedan klinac zavikao “Andale, andale, arriba!!!” ja sam se sjetila tog crtića (Speedy Gonzales) i tako sam ja lijepo slijedeći km andale andale na tempo 4:45. Držalo me to još par km i nikako se nisam mogla natjerati da usporim, sve više izgubljena jer je to period u trci kad se počinje uspravati, a ja sam digla dva kruga za po minutu i pol. Iza 80. km sam se i ja konačno počela vući i do kraja sam taman izgubila onoliko vremena koliko sam dobila dok mi je po glavi divljao Speedy Gonzales.

U cilj sam ušla kao 24. sa vremenom 8:20’50” što je bilo onih zamišljenih 5min/km i moj novi osobni rekord. A ova munjara od Nikoline ne samo da nije odustala, nego si je isto pribavila novi PB!” 

 

Nikolina Šustić: “Neočekivano, išla sam s ozljedom i bez ikakve nade, već premorena i iscrpljena od mnogo utrka, na kraju i ozlijeđena. Razmišljala sam stati na neko duže vrijeme s trčanjem ali kud baš prije Svjetskog prvenstva na 100 i zašto se baš tad pogoršalo i tako načeto stanje s ozljedom, i zašto baš tad su se sve okolnosti loše namjestile, kad sam o tako proživila već puno pehova do sad. Zbog cura (Veronike i Tonke) sam odlučila ipak poći makar da vide da mi je stalo i da želim probati da nešto napravimo kao team. I eto, baš kad se najmanje nadaš… dogodi se ajmo reči čudo.
Cijeli team je bio potpora i značili su mi puno. Janko je oduvik vjerovao u mene, ali sam prava pegula… Sad se vratilo, u trenutku kad nitko nije očekivao. Ne raduje me toliko srebrna individualna medalja, koliko naša ekipna. Hvala Tonki i Veci na ovoj našoj pobjedi! Iako mi je, priznajem, sada možda malo i žao zbog zlatne medalje individualno, jer falilo je tih nekih 300 metara koliko je ‘pobjegla’ Australka… a gledajući 100 km.. nije nešto veliko.
Ali, već ovo je poklon s neba i očito i za mene znak da ne smijem odustati od onog što najviše volim, unatoč tome što se u sportu događajui grube i nesportske geste. Ova naša španjolska priča je jedna predivna bajka i gurat će me naprijed još dugo…”

 

Autor: 3sporta

FOTO: Zoran Kos

Tehnike plivanja – najčešće pogreške

Plivanje je, naizgled, jedna jako jednostavna radnja, koja ne zahtijeva neki veliki angažman, no ukoliko čitavo vrijeme dok plivamo imamo osjećaj da sve ide „lagano“, možemo biti sigurni da nešto ne radimo kako treba. Plivanje je izuzetno težak sport i njegovu „težinu“ bismo stalno trebali osjećati, kako bismo bili sigurni da ostvarujemo napredak.

 

Zagrijavanje

Prije ulaska u vodu potrebno se dobro zagrijati, kako bismo pripremili zglobove, tetive i mišiće na pojačanu aktivnost. Voda je oko 773 puta gušća od zraka i otpor koji pruža tijelu u gibanju je  10 do 15 puta veći od otpora zraka, stoga je važno lokomotornom sustavu osigurati fleksibilnost, kako bismo izbjegli istegnuća i ozljede.

Zagrijavanje je posebno bitno i ukoliko ste početnik, jer su ključni dijelovi tijela, poput ramenog obruča, kukova, mišića nogu i leđa nefleksibilni i kruti (ako ih ne vježbate kroz neku drugu vrstu sporta), stoga je od izuzetne važnosti dobro ih pripremiti na akciju.

Prilikom zagrijavanja se posebno posvetite ramenima, te naizmjenično izvodite kružne pokrete rukama iz ramena, a rotacijom glave pomažemo vratnim mišićima da se opuste i postanu fleksibilniji. Kružnim pokretima trupa razgibajte kukove, a ne zaboravite ni noge, čije mišiće možete zagrijati laganim skakutanjem na mjestu. Dovoljno je svega 5 minuta za izvođenje navedenih pokreta, a na kraju stanite na prste, ruke izravnajte i spojite visoko iznad glave i ostanite u tako istegnutom položaju desetak sekunda prije ulaska u vodu, kako bi se tijelo pripremilo na izduženi položaj.

Tehnike plivanja

Na prvi pogled, plivanje nam izgleda kao jedna sasvim prirođena radnja, koja ne zahtijeva neku posebnu koncentraciju, međutim, to je tako u već utreniranih plivača, koji svaki svoj pokret izvode automatizmom, a koncentrirani su jedino na brzinu.

Činjenica je da 90% rekreativnih plivača radi neke pogreške pri plivanju, kojih najčešće nisu ni svjesni. Ponekad je to zbog otpočetka pogrešno naučene tehnike, ili pak zato što nesvjesno izbjegavaju osjećaj „težine“ , zbog čega se ostaje u tzv. „zoni udobnosti“ i napretka u tome slučaju nema. Plivanje ne treba biti lagano, kao što to nije nijedan sport, ali plivanje treba odrađivati s lakoćom pokreta.

  • Leđno plivanje – položaj tijela treba uvijek biti vodoravan. Glava se treba nalaziti ravno u produžetku tijela, a kukovi što bliže površini vode. Ruke izvode zaveslaje naizmjenično, jedna pa druga. Ovdje je bitno naglasiti da ruka ne čeka drugu ruku, već su konstantno u zamahu i rotaciji. Ovo je ujedno i najčešća pogreška u ovoj vrsti plivanja. Ruku koja ulazi u vodu i izvodi zaveslaj pod vodom je potrebno saviti u laktu, kako bi se smanjio otpor vode i povećala brzina. Tijelo se pritom mora lagano zarotirati u smjeru zaveslaja, a rame lagano izviriti iz vode.

Noge moraju stalno biti u pokretu, a jednom kad savladate leđnu tehniku, trebali biste u isto vrijeme moći napraviti šest udaraca nogama i dva zaveslaja rukama. Ovaj omjer nema potrebe brojati jer se, kod pravilnog izvođenja tehnike nameće sam od sebe.

  • Prsno plivanje – zaveslaj rukama je kratak, ali vrlo brz i ne bi smio prijeći liniju kukova. Ruke, uz što manji otpor, vratite kroz vodu prema naprijed, a pri kraju zaveslaja rukama, dlanovi bi trebali biti ispod lica.

Za pravilan rad nogama potrebno je imati veliku fleksibilnost kukova, koljena i stopala. Udarac nogama je polukružan. Na kraju udarca, noge se sastavljaju, a stopala ispružaju. Kod pripreme nogu za udarac, potkoljenice se savijaju kako bi mogle izvršiti udarac, stoga cijelo tijelo izlazi iz vodoravnog položaja, što povećava otpor vode i čini ovu tehniku najsporijom.

  • Slobodno plivanje (kraul) – tijelo treba biti što je moguće vodoravnije na vodi. Ukoliko niste vodoravni, rukama i nogama ćete gurati vodu dijelom i prema dolje, čime se jako povećava otpor, a to u konačnici nema pozitivnog efekta. Da bi se smanjio otpor, uz lakše disanje i efikasniji zaveslaj, potrebno se „valjati“ s boka na bok tijekom plivanja kraul načinom. U nekim varijantama plivanja, ruka može i čekati drugu ruku (za razliku od leđnog načina). Ruka izvodi zaveslaj savijena i visoko podignuta u laktu, kako bi se povukla što veća količina vode prema natrag.

Noge izvode naizmjenične udarce prema dolje. Ako želite plivati brže, nogama se izvodi 6 udaraca za 2 zaveslaja rukama, a ako želite plivati dulje vremena, trebalo bi smanjiti broj na 2 udarca. Možda zvuči paradoksalno, no dobar plivač se može prepoznati po tome što sporo radi rukama i nogama, ali zato brzo pliva.

 

  • Leptir (delfin)– najzahtjevniji oblik plivanja u kojemu se tijelo kreće po sinusoidnoj putanji. Kod ove tehnike ruke rade simetrične istovremene zaveslaje prema natrag kroz vodu. Pod vodom ruke izvode zaveslaje savijene u laktu putanjom u obliku slova „S“, a po završetku zaveslaja odmah nastavite kretnju i prenesete pružene ruke prema naprijed, uz samu površinu vode. Zaveslaj treba započeti polako, kako biste dozvolili tijelu da se kreće po sinusoidi i da noge mogu učiniti dva udarca. Kraj zaveslaja mora biti snažan i brz jer vas on izbacuje iz vode i omogućava da prenesete ruke kroz zrak.

 

Noge izvode simetrične udarce iz kukova prema dolje, a stopala su maksimalno opružena. Noge i stopala zapravo imitiraju peraju, potiskujući tijelo prema naprijed i prema gore.

Ova je tehnika vrlo zahtjevna i u početku će vam se činiti da ne možete pravilno koordinirati sve pokrete tijela, no s vremenom i vježbom se ova tehnika može usavršiti bez problema.

 

Najčešće pogreške

Jedna od najčešćih pogrešaka je previsoka pozicija glave za vrijeme plivanja. Kod podizanja pogleda i istezanja glave i vrata, nepotrebno se opterećuju ti dijelovi tijela, a naša se ramena dodatno spuštaju u vodu, pa se tako stvara jači otpor koji nas usporava i dodatno umara.

Loše disanje je također jedna od najčešćih pogrešaka pri plivanju, koja uzrokuje brže umaranje, zbog nedostatka kisika. Svaka tehnika ima svoj vlastiti ritam disanja i potrebno je samo malo vježbe kako bi se uspostavila pravilna izmjena zraka.

Prejaki udarci nogama i noge izvan vode se često viđaju kod plivanja slobodnom (kraul) tehnikom. U ovome slučaju, plivanje rukama je puno efikasnije, dok takvi pokreti nogama samo nepotrebno umaraju. Noge su pritom često i savijene u koljenima što plivanje čini sporijim. Usmjerite koncentraciju na ruke, a noge neka budu što više ispružene i neka rade iz kukova.

Rotacija tijela je izuzetno bitna u nekim tehnikama (kraul), kako bi se omogućio što prirodniji zamah ruke, stoga je pogreška tijelo držati statičnim.

Loš zaveslaj je najčešća nesvjesna pogreška plivača. Pri cijelom zamahu potrebno je zadržati ravno ruku i tako ostvariti dodatnu površinu s kojom se odgurujemo od vode.

 

Pravilno disanje

Bez pravilne tehnike disanja nema pravilnog plivanja, vrlo brzo se umaramo i nismo u mogućnosti nastaviti dalje. Pri leđnom plivanju najlakše je uskladiti disanje, jer je glava cijelo vrijeme izvan vode, što vam omogućava da uzimate zrak kad i kako vama odgovara.

Kod prsne tehnike, disanje se izvodi na svakom zaveslaju rukama. Udisaj se izvodi pri završetku zaveslaja, prilikom izranjanja glave i potiskivanja tijela prema gore. Potrebno je eksplozivno izdahnuti sav zrak na usta i na nos, a zatim brzo udahnuti na usta i vratiti glavu u vodu.

Kraul tehnika zahtijeva savršenu koordinaciju i tempiranje izranjanja s udisajem. Na kraju zaveslaja jedne ruke, prilikom okretanja na bok potrebno je snažno izdahnuti na usta i nos i odmah jako udahnuti na usta. Može se uzimati zrak na svaki drugi ili treći zaveslaj, a ukoliko želite biti jako brzi na maloj udaljenosti, najbolje je ne disati, jer se tako ne narušava tehnika ni položaj tijela.

Kod leptir tehnike disanje se izvodi u trenutku podizanja glave prema naprijed. Glava se vadi iz vode toliko koliko je potrebno da usta izađu iz vode, a to je do visine brade. Slijedi eksplozivan izdah kroz usta i nos, a zatim brzi udah zraka na usta. Čim je udahnut zrak, glava se vraća u vodu sa čelom prema dolje i to nešto ranije nego što ruke dodirnu vodu.

 

Istezanje

Zadnja, ali ne i najmanje bitna stavka je istezanje. To je dio trenažnog procesa, koji se mora shvatiti ozbiljno, kako bi se omogućio daljnji napredak. Iako to možda ne osjećamo kao kod drugih sportskih aktivnosti, a i niža temperatura vode nas može zavarati, naši mišići se itekako zagrijavaju i potrebno ih je nakon plivanja održati fleksibilnima.

Ako imate slabije razvijen gornji dio leđa, posebnu pozornost posvetite istezanju toga dijela, kako mišići i zglobovi ne bi postali kruti i još više izgubili na pokretljivosti.

 

Autor: Dina Tuzlić/3sporta

SP 100K – Hrvatska ženska reprezentacija nastupa u Španjolskoj

29. Svjetsko prvenstvo u ultramaratonu na 100 kilometara održat će se ove nedjelje u španjolskom mediteranskom gradiću Los Alcazers. Osim u apsolutnoj konkurenciji, svoje svjetsko prvenstvo će u istoj trci imati i najbolji ultraški veterani. Ukupno je prijavljeno 178 atletičara iz 36 zemalja, od čega 114 u muškoj i 64 u ženskoj konkurenciji. Zastupljeni su svi kontinenti, a najviše zemalja po običaju ima Europa (24). U veteranskoj trci ima još dodatnih 113 trkača, plus još 64 u OPEN kategoriji, tako da ukupan zbroj sudionika same trke na 100 km iznosi 365.

 

Prvenstvo je, osim pojedinačno, ujedno i ekipno, pa će se za postolja boriti 21 zemlja u muškoj, te 14 u ženskoj konkurencji, obzirom da te zemlje imaju prijavljena po 3 ili više atletičara/ke. Glavni favorit muške trke je Šved Jonas Buud, koji brani prošlogodišnju titulu iz Winschotena, kada je otrčao odličnu trku s vrijednim rezultatom 6:22! Najveća opasnost mu dolazi iz Južne Afrike u likovima Gift Kelehea i Davida Gatebea, prošlogodišnjim i ovogodišnjim pobjednicima najmasovnijeg i najcjenjenijeg ultramaratona Comrades, koji često zna biti jači i od samog svjetskog prvenstva, obzirom na visoki i dugački nagradni fond, što je vrlo neobično za ultramaratone. Ali kad se zna da je u pitanju najstarija svjetska ultra (89 km), na kojoj svake godine nastupi preko 20 tisuća trkača, onda stvari postaju jasnije. Osim njih dobro kotira Amerikanac Geoff Burns (6:30), te posebno Španjolac Asier Cuevas (lani drugi na SP), koji će biti posebno motiviran na svom domaćem terenu pred svojom publikom. Lanjski treći je živuća legenda ultre Talijan Giorgio Calcaterra, koji još uvijek nije za otpis, i koji svojim iskustvom i taktikom može u zadnjim kilometrima trke poharati mlade jurišnike. On je do sada tri puta bio svjetski prvak (2008, 2011, 2012), te još dva puta osvajao brončanu medalju (2009, 2015), što ga čini najuspješnijim ultramaratoncem u povijesti Svjetskih prvenstava na 100 kilometara. Ekipni favoriti su Južnoafrikanci, ispred Amerikanaca i Japanaca, što znači da bi Europa mogla ostati bez podija, a šanse da se na njega eventualno popnu imaju, prije svih, Talijani i Šveđani.

U ženskoj konkurenciji favorizirana je Britanka Joasia Zakrzewski, koja je lani u Winschotenu bila peta s rezultatom 7:31. Iz toga se da vidjeti da tri prvoplasirane s prošlog prvenstva (Herron, Berg, Vrajić) nema u trci, pa je lov na titulu nove svjetske prvakinje prilično otvoren. Četiri Japanke dolaze s rezultatima sve ispod 8 sati, pa je za očekivati da to bude možda jedna od njih, mada jako loše trče na drugim kontinentima i imaju opaka zaletavanja, no možda nekoj ovog puta prođe katapultiranje. Tri Šveđanke također sve trče ispod 8 sati, i mada im nema najbolje Kasje Berg, mogu ka vrhu, posebno u ekipnoj konkurenciji. Slična priča i kod Amerikanki, nema ultraške kraljice Camille Herron, ali Megan Abrogast i Pam Smith redovno jašu ispod 8 sati, a najslabija točka u ekipi im je svjetska rekorderka na 48 sati Tracy Falbo, što je pouzdan znak sporosti ☺.

S Amerikankama, Japankama i Šveđankama bih zaokružio listu ekipnih favorita, u koju bih još iz emotivnih pobuda dodao i Hrvatsku, obzirom da i mi imamo dvije cure ispod 8 sati i jednu na 8:25. Međutim, prvenstveni problem će nam ove godine biti da uopće ostvarimo ekipni plasman, jer ovog puta nemamo osigurača, koji je uvijek bila Antonija Orlić, tako da izmorena i poluozlijeđena Nikolina Šustić jednostavno mora završiti trku da bi Hrvatska uopće došla u priliku da se bori za ekipni plasman, a to neće biti lako. Da bi eventualno uzeli ekipno odličje sve tri bi morale otrčati svoja najbolja vremena (Nikolina Šustić 7:41:42, Veronika Jurišić 7:44:45, Antonija Orlić 8:25:18), kako bi sa zbrojem vremena ispod 24 sata mogle parirati ostalim favoriziranim ekipama. Tako da je prvenstveni cilj da izvučemo ekipni plasman, koji bi u takvoj situaciji bio u najgorem slučaju 6. mjesto, što je ipak veliki rezultat; te da nam jedna od cura upadne u top10 u individualnoj konkurenciji, a za medalju bi se moralo puno stvari posložiti.

Staza u Los Alcazeresu je dugačka 10 km, najviša točka je 6 metara, što znači da se trči deset vrlo ravnih krugova, ista priča kao lani u Winschotenu. Dobar dio staze ide uz obalu Sredozemnog mora, vremenska prognoza kaže da neće biti vjetra, s temperaturom oko 15 stupnjeva, uz moguću laganu kišicu, što izgleda jako dobro za napasti odličan rezultat. Trka starta u nedjelju neobično rano, već u 7:00 ujutro, Crna Gora nije među prijavljenim ekipama. Vremenski limit trke je 12 sati, tako da će sve završiti već u 5 popodne, muški pobjednici će se znati oko 13:30, a nekih sat vremena kasnije i ženski.

krug

Više detalja o samoj trci se može pronaći na službenoj stranici. 
Live rezultate pak možete pratiti OVDJE. 
A ja ću se po običaju javljati s terena i prenositi dojmove s trke preko svoje facebook stranice… naravno, ako sve bude u redu s wifijem u lokalnim pivnicama ☺

Autor: Dragan Janković 

ZORAN KURDIJA – Bosonogi maratonac sprema se za novu – bosu sezonu

Trčati sam počeo tek u svojoj 47. godini života, nakon 25 godina pušačkog staža i još duže sportske neaktivnosti. U roku od 2 godine  nastupao sam na ultramaratonima dužina i 100 km – što je netipično i vjerojatno prebrzo, pa sve moje “savjete” treba uzeti s velikom rezervom.

 

Nakon godine i pol trkačkog staža, manje ili više uspješno istrčanih maratona i polumaratona, počeo sam se zanimati za bosonogo trčanje. Uzrok tome su bili nokti na nogama ili ono što je ostalo od njih, te prve ozljede mišića i tetiva. Izbor cipela za trčanje mi je bio problem, nikako nisam mogao naći odgovarajuće za svoja široka stopala sa visokim svodom.

U proljeće 2014. slučajno sam naišao na knjigu Chrisa McDougalla “Born to run” (nedavno prevedena i izdana kod nas), koja promovira bosonogo trčanje na vrlo zanimljiv način, a koja me potaknula da pokušam. Nabavio sam minimalističke trail  tenisice i povremeno trenirao u njima (Merrel trail glove, New Balance minimus). Osjećaj trčanja u takvim tenisicama bio mi je odličan, pod stopalima sam osjećao teren, kamenje, korijenje, a stopala su bila zaštićena.  Međutim, kod  većih udaljenosti javljali su se problemi: prvih 40 km utrke Velebit 100 u lipnju 2014. odradio sam u NB minimus, uz dosta makadama i kamenja, nakon čega su mi tabani bili bolni i jedva sam dočekao preobuvanje u “normalne” tenisice.

Krajem srpnja 2014. počeo sam redovite bosonoge treninge, većinom na Jarunu. Oko Jaruna postoji rolerska staza, idealna za početke bosonog trčanja, zbog vrlo glatke površine, a pored rolerske staze je ugaženi  zemljani puteljak. Uživao samu  ranojutarnjim  bosonogim trčanjima po njemu, kad je trava puna rose. Obično sam od doma do Jaruna (malo više od 1 km) išao u laganim tenisicama, koje bih izuo po dolasku, vezao zajedno i ostavio ispod krova sudačke kućice pored veslačke staze, ili na grani nekog drveta. Na početku,  dok nisam mogao bos pretrčati krug od 6 km, tenisice sam nosio u rukama ili u laganom ruksaku. Poslije sam trčao po grubom asfaltu ceste, često sam bos izlazio iz stana.

Bosonogo  trčanje ima neke razlike od trčanja u tenisicama:

– kraći korak i posljedično tome veću kadencu

– prednji dio stopala prvi dodiruje podlogu, nikako peta

– koljena su uvijek malo savijena

– tempo trčanja je sporiji

– više se vodi briga o signalima koje tijelo šalje, nego o tempu trčanja, itd.

Sve to dođe samo od sebe, bez razmišljanja, tijelo se brzo prilagodi.

 

Bilo je puno začuđenih pogleda na moje bose noge prilikom treninga, pa i pitanja usputnih šetača i kolega trkača tipa: “Kakav je osjećaj trčati bos?” (Odgovor: “Pa, izuj se i saznaj!”)

 

U rujnu sam odlučio bosonog trčati ZG maraton, pa sam počeo i s treninzima dužine. Tada sam više počeo trčati u društvu, da dužina lakše prođe. Posebno se sjećam treninga dužine s AK Sljeme na Jarunu, 35 km po kiši i usputnih pitanja: “Jesi li poludio do kraja?”, “Zar nemaš para za tenisice?“, itd.,  za koja sam znao da je najbolje ignorirati.

Vikend prije ZG maratona sam išao (obuven) na Valamar  trail ultru 73 km u Istru, koja je bila čista uživancija, ali se baš nisam uspio oporaviti potpuno u tjedan dana.

 

Bosonogi maratonac

Na dan  ZG maratona  je bilo vrlo toplo, pa sam zadovoljan i spreman započeo svoj prvi bosonogi maraton nakon kratkog zagrijavanja. I odmah sam naučio da kocke oko tramvajskih tračnica i na Ilici nisu dobra podloga kad si bos, dok se u tenisicama  uopće ne primjećuju. Plan mi je bio 3 h 45 min, pa sam držao tempo, navijao za brzance koji su stizali iz suprotnog smjera i mahao svima pored staze. Polumaraton je odrađen po planu, ali u drugom krugu je postalo jako vruće. Asfalt se užario, pa sam često  birao bijelu traku na cesti da po njoj gazim. Malo sam ubrzao poslije  30-og km, prestigao neke trkače, ali se to pokazalo kao greška. Oko 38 km me ulovio grč u jednoj nozi, pa i drugoj, očito posljedica utre od prošlog vikenda, pa sam imao vježbe istezanja na britanskom trgu. Napokon sam nastavio i došao nadomak cilja, gdje me navijanje Sljemenaša dodatno poguralo. U finišu, 10metara prije ciljne linije, spazim svoje navijače, suprugu, sina i šogora, pa prvo njih pozdravim. Suprugu sam poljubio, pozdravio dečke i onda ušao u cilj.  3sporta je to komentirao :“Čovjek koji zna svoje prioritete”.

U cilju rezultat 3h47min,  prekrasan osjećaj, grah, pivo, prepričavanje utrke, fotkanje…

Nakon maratona sam se jako dobro osjećao, bez bolova, žuljeva, ikakvih problema. Malo je duže potrajalo dok sam oprao tabane do prihvatljive nijanse.

 

Skupa greška 

Nastavio sam trčati bos ili u minimalističkim tenisicama i dalje, sve dok nisam početkom studenog napravio grešku: na trail trening na Samoborskom gorju u dužini od 50 km sam išao u Merrel trail glove tenisicama, bez čarapa (naravno). Merrelice su inače imale manu (design fault) koji do tad nisam uočio: nisku petu (mislim na gornji dio pete naravno, ne na đon). Taj se niski rub pete na uzbrdicama, kojih je bilo dosta na tom treningu, usijecao u Ahilove tetive, te su ozljede bile jako bolne. Zadnjih 5 km po cesti nisam mogao hodati, već sam trčkarao na prstima, na pete nisam mogao stati. Ta me ozljeda pratile dosta dugo, a ironija je u tome da se ne bi ni desila da sam išao potpuno bos.

 

Samo naizgled sporiji

Još jedan detalj bosonogog trčanja: ljeto 2015, liga Puntijarka, 30°C, jedno kolo sam trčao bos. Svi koji su bili  na Puntijarci znaju koliko nam stazi ima korijenja, kamenja, grančica, na koje treba paziti u tenisicama. Kad si bos, čini se moraš paziti duplo više. E, pa nije baš – paziti se mora, ali lakše je kad je tijelo direktno u dodiru s podlogom, bez debelog đona između. Brzina trčanja je ograničena i „bockavošću“ podloge, priznajem, što je oštrija podloga ide se sporije. Ali, onda ostaje snage za finiš, kad je većina trkača iscrpljena i hoda uzbrdo do cilja. Tada se laganim trkom prestižu drugi trkači pred ciljem , a to je najbolji osjećaj. Tenisice sam nosio u ruksaku na leđima, nizbrdo sam se spustio obuven.

I iduće godine ću trenirati bosonog, te istrčati barem jednu dužu utrku tipa maratona. Koliko je rekord barefoot maratona u Hrvatskoj,  zna li netko (Ivša?)? Mislim da ću jesenski maraton ganjati barefoot PB 3:30.

 

Autor: Zoran Kurdija

Zagreb Winter Classic – veliki povratak serijala Zagreb 5×5

Novi serijal Zagreb 5×5 vraća se u 2017. u izvornom obliku i kreće sa Zagreb Winter Classicom. Rezervirajte si nedjelju, 29. siječnja 2017. za početak nove sezone i prvu provjeru u vrijeme bazičnih, zimskih treninga. Ulice Zagreba bit će spremne, nadamo se da možda i snijeg padne pa da ugođaj Winter Classica bude potpun.

 

Za novu sezonu organizator – Run&Trek – prva specijalizirana trgovina za trčanje u Hrvatskoj –  pripremio je dosta pozitivnih i zanimljivih iznenađenja za sve vas koji će sudjelovati u našem serijalu Zagreb 5×5. Kao i prve sezone, pet utrka na pet različitih lokacija u duljini od 5km.

Sve počinje krajem siječnja, a završava velikim finalnom utrkom u rujnu! Lokacije, zajedno s trasama utrka uskoro će biti objavljene kao i nagrade za najbolje. Poredak se određuje apsolutni i po kategorijama, a boduju se tri najbolje utrke.  

Prijave s osnovnim informacijama otvorene su OVDJE. Možete se prijaviti pojedinačno na Zagreb Winter Classic, a možete i ispuniti prijavu za sve utrke putem linka OVDJE i iskoristiti pogodnost uplate 4+1 gratis!

Sve detaljne informacije moći ćete uskoro naći na Internet stranici organizatora – www.run-trek.hr, dok će podizanje brojeva biti dva dana prije svake utrke u Run&Treku u Centru Kaptol u Zagrebu.

Vidimo se 29. siječnja!

Trčanje i menstrualni ciklus

Nije rijetka pojava da se žena požali da joj je u procesu treniranja za maraton, polumaraton, triatlon i slično izostala mjesečnica ili čak ni ne pamti kada je posljednja mjesečnica bila. Zašto se to događa, je li opasno, kako je povezano s treningom i što učiniti ako ste se našli u ovakvoj situaciji?

 

Pravilan menstrualni ciklus u trajanju između 21-35 dana od posebne je važnosti za zdravlje žene, neovisno o njenoj osobnoj želji i odluci o rađanju. Ženski hormoni, a posebno estrogeni, izuzetno su važni za čuvanje kardiovaskularnog sustava, sprečavanje razgradnje koštanog tkiva i održavanje zdravlja ženskog spolnog sustava.

Pravilan menstruacijski ciklus omogućen je finim mehanizmom regulacije cikličnih promjena hormona, a sastoji se od tzv. hipotalamus–hipofiza–jajnik osi. Ova tri organa u međusobnoj su komunikaciji, a brojni vanjski i unutarnji čimbenici mogu poremetiti hormonsku ravnotežu što rezultira nepravilnim menstruacijskim ciklusom – oligomenorejom ili amenorejom.

 

Zloglasna „ženska sportska trijada“

Ženska sportska trijada pojam je koji je uveden u medicinu i sport tek 1992. godine, a podrazumijeva povezanost između poremećaja prehrane, oligomenoreje/amenoreje i gubitka koštane mase. Prema podacima Američke akademije za sportsku medicinu, od sva tri poremećaja pati 1 – 5 % sportašica, a amenoreju ima čak i do 60 % sportašica (odnosi se na sportove u kojima se tjelesna težina smatra bitnom faktorom, npr. gimnastika, atletika, sportovi s težinskim kategorijama).

 

Zašto su trkačice u opasnosti?

Trčanje je sport u kojem se cijeni vitka linija i nizak postotak masnog tkiva, što može dovesti do poremećaja urednog menstrualnog ciklusa. Rizik za nastanak ovih poremećaja raste linearno s povećanjem tjedne kilometraže koju trkačica otrči u sklopu treninga. Mnogi liječnici kao dodatan problem navode potpuno krivo uvjerenje nekih trenera i sportašica da je gubitak menstruacije zapravo znak dobre utreniranosti. Važno je naglasiti da se ovi poremećaji nikako ne povezuju samo s profesionalnim treningom, nego su povezani s povećanim volumenom i intenzitetom treninga te neadekvatnim unosom energije i kao takvi se susreću u svim skupinama žena koje se redovito bave trčanjem.

 

Čuvaj liniju, ali brini za zdravlje

Smatra se da je glavni uzrok poremećaja menstrualnog ciklusa smanjen unos energije hranom, što može, ali i ne mora biti povezano s težim poremećajima prehrane poput anoreksije i bulimije. Manjak energije nastaje kad sportašica poveća volumen treninga bez da poveća unos hrane. Prva funkcija koju žensko tijelo „gasi“ kada ne dobiva dovoljno energije je ovulacija, kako bi se izbjegla moguća trudnoća.

Naše tijelo ponaša se jednostavno: u uvjetima koji su za njega nepovoljni (manjak energije, stres, infekcije itd.) izbjegava potencijalnu trudnoću kao dodatni stres za organizam. Povećani volumen treninga i neadekvatna nadoknada energije dovode tako do oligomenoreje (produljeni razmak između dva krvarenja, između 6 tjedana i 6 mjeseci) te u težim slučajevima do amenoreje (izostanak menstruacije dulje od 6 mjeseci).

Smanjena dostupnost energije viđa se ponajprije u sportašica s niskim indeksom tjelesne mase (ispod donje granice koja iznosi 18,5), ali nije neuobičajena i u normalno uhranjenih žena s normalnih udjelom tjelesne masti.

 

Estrogeni – čuvari ženskog zdravlja

Niska razina energije dovodi do niskih razina estrogena koje ne mogu dovesti do ovulacije, tako da je žena u tom periodu neplodna. Još je važniji utjecaj manjka estrogena na druge organske sustave. Poznato je da estrogeni imaju kardioprotektivne učinke, što znači da smanjuju rizik od nastanka ateroskleroze, hipertenzije i drugih oboljenja srčano–žilnog sustava u žena generativne dobi. Također, djeluju na metabolizam kostiju tako što blokiraju koštanu razgradnju. Ako sportašica nema redovite menstrualne cikluse zbog niskih razina estrogena, izostaju ovi pozitivni učinci.

 

Pazite se stres fraktura

Dugotrajno zanemarivanje izostanka menstruacije može dovesti do smanjene gustoće kostiju i povećanog rizika za nastanak ozljeda. Stvara se začarani krug u kojem se izmjenjuju periodi visokog intenziteta treninga i premalog unosa energije i periodi stagnacije zbog ozljeda. Ne treba zanemariti i utjecaj niske razine estrogena na razvoj depresije, što svakako utječe i na motivaciju za trening.

 

Zvuči poznato?

Ako imate bilo koji od navedenih problema, postoji nekoliko koraka koje možete poduzeti.

  1. Stručna pomoć – posavjetujte se s ginekologom kako bi se isključili drugi uzroci poremećaja menstrualnog ciklusa.
  2. Energija – povećajte unos hrane. Preporuča se dodati jedan međuobrok energetske vrijednosti 200-300 kCla. Poželjan je unos cjelovitih žitarica, voća, povrća i svakako zdravih masti. Multivitaminski dodaci prehrani pomažu u obnovi iscrpljenih zaliha vitamina i minerala.
  3. Smanjite trening – preporučljivo je smanjiti volumen treninga barem za 10-20% sve dok se ne postigne redoviti menstrualni ciklus. Nakon toga može se postupno povećati volumen i intenzitet treninga, ali uvijek uz adekvatnu prehranu, koja mora pratiti zahtjeve organizma.
  4. Pomoć hormona – ginekolog Vam može prepisati korištenje oralne hormonske kontracepcije (OHK), posebno sportašicama koje ne mogu ili ne žele prilagoditi prehranu i trening. OHK će dovesti do redovitih krvarenja i spriječit će razgradnju kostiju, ali važno je zapamtiti da takav pristup samo maskira simptome i ne dovodi do pravog izlječenja.

 

Nemojte dopustiti da vam cilj bavljenja sportom bude isključivo rezultat, već mislite na svoje cjelokupno zdravlje. Ako se susretnete tijekom bavljenja sportom s poremećajem menstrualnog ciklusa, nemojte se osjećati obeshrabrenom za daljnje treniranje jer je moguće uz pametan pristup treningu i prehrani ostvariti odlične rezultate i sačuvati funkciju spolnog sustava.

 

Autor: Anda Tomaš/3sporta

Globetka 2016. završila s prosjekom od 125 sudionika po kolu

Završila je i peta godina u nizu u kojoj Atletski klub Međimurje iz Čakovca organizira trčanje u čakovečkoj Globetki. Čestitke svima koji su se odazvali barem jednom u ovih 5 godina i osjetili pozitivnu energiju koja se oslobađa i prije samog znaka za start utrke. Posebno se to moglo osjetiti i na ovom posljednjem ovogodišnjem kolu, jer je unatoč neugodnom, hladnom i vjetrovitom vremenu popraćenom kišom i snijegom te skliskoj i blatnoj podlozi, utrku završilo čak 123 trkača !  

 

 Na startu 8. kola našlo se unatoč lošim vremenskim uvjetima 123 trkača! U ovoj posljednjoj ovogodišnjoj utrci koja se kroz cijelu godinu provlačila u osam kola, na dionici od 7,8 km najbrži je bio u muškoj konkurenciji Marijan Huzjak iz Novog Sela Rok, dok je u ženskoj konkurenciji prva na cilj došla Nina Dobša iz Čakovca. Na kraćoj stazi od 3,6 km u muškoj konkurenciji pobijedio je Lovro Žbulj a u ženskoj Ana Dobša, oba iz Čakovca.

 

UKUPAN POREDAK ZA 2016. Nakon utrke i kratke stanke održano je na 1. katu Gradskih bazena Čakovec i proglašenje najuspješnijih trkača u ukupnom poretku po kategorijama temeljem bodova koji su se skupljali kroz svih osam kola. U ukupnom poretku pehare za najviše sakupljenih bodova u utrkama na 7,8 km primili su Marijan Huzjak iz Novog Sela Rok, drugi je bio Darko Pleh iz Čakovca a treći Ivan Čorba iz Varaždina. Kod žena na istoj duljini staze najuspješnija je bila Danijela Krobot iz Preloga, drugo mjesto osvojila je Alenka Horvat iz Novog Sela Rok a treće Bojana Radovan iz Žiškovca. Na dionici od 3,6 km u muškoj konkurenciji najbolji je bio Lovro Žbulj iz Čakovca ispred Maria Horvata iz Malog Mihaljevca te trećeplasiranog Krešimira Horvata iz Čakovca dok je u ženskoj konkurenciji pobijedila Ana Dobša iz Čakovca, druga je bila Anja Jambrešić iz Murskog Središća a treća Sandra Vaser iz Mihovljana.

POBJEDNICI PO KATEGORIJAMA ZA 2016: Proglašenja su održana i za poredak po kategorijama i to od juniorki i juniora starosti do 20 godina, te muškaraca i žena starijih od 20, 30, 40, 50, 60 i 70 godina. U navedenim kategorijama najviše bodova su sakupili: kod juniorki i juniora Nina Dobša na 7,8 km te Ana Dobša i Lovro Žbulj na 3,6 km; u kategoriji iznad 20 godina: Tadej Pajtler na 7,8 km te Lea Kos i Mario Rašperger na 3,6 km; iznad 30 godina najbolji su Bojana Radovan i Darko Pleh na 7,8 km te Ingrid Štefičar i Krešimir Horvat na 3,6 km; iznad 40 godina Danijela Krobot i Marijan Huzjak na 7,8 km te Sandra Vaser i Mario Horvat na 3,6 km; iznad 50 godina Stjepan Koraj na 7,8 km te Jasminka Podvez i Zvonko Horvatić na 3,6 km; iznad 60 godina Mirjana Mlinarić i Dragan Nedelkovski na 7,8 km te Branko Muha na 3,6 km. U najstarijoj kategoriji, onoj iznad 70 godina proglašenje je održano samo u kategoriji muškaraca na 3,6 km a tamo je najbolji bio Zvonimr Tumpić.

PRIZNANJA ZA BROJ NASTUPA OD 2012. – 2016.: Posebno priznanje i prigodne nagrade dobili su i trkači koji su u ovih pet godina, od 2012. – 2016., u kojima je održano ukupno 38 kola, imali vrlo malo izostanak. Budući da je glavni cilj Kros lige Globetka poticanje građana na redovno sudjelovanja na ovim utrkama što ih prisiljava na održavanje kondicije kroz cijelu godinu, svakako treba spomenuti ove ambasadore trčanja u našem kraju a i šire. Kod muškaraca samo jedan izostanak, odnosno čak 37 nastupa, imali su Danijel Štefičar iz Štefanca, Ivan Patafta iz Strahoninca i Dragan Nedelkovski iz Nedelišća,  36 nastupa imao je Petar Barić iz Male Subotice a 35 puta u Globetki su trčali Mario Horvat iz Malog Mihaljevca i Marijan Huzjak iz Novog Sela Rok. Kod žena najčešće ste u Globetki mogli sresti Božicu Horvat iz Čakovca koja je izostala samo jednom i ostvarila 37 nastupa, 32 nastupa ima Alenka Horvat iz Novog Sela Rok, 29 puta trčala je Lidija Levačić iz Čakovca a 26 nastupa imale su dvije trkačice, Ana Lovrenčić iz Čakovca i Ivanka Horvat iz Malog Mihaljevca.

Da sve bude kako treba za vrijeme utrke a tako i prilikom proglašenja, svoj su veliki doprinos dali pokrovitelji Grad Čakovec i Međimurska županija, a pomogla su i poduzeća GP Ekom Čakovec, GKP Čakom Čakovec, Duos usluge Zagreb, Design studio „Reci da“ Čakovec, Cvjećarnica Iris Miklavec te udruga Vitae Čakovec. Naravno, ne treba zaboraviti ni mnoštvo gastronomskih delicija samih sudionika koji su pripomogli u dobroj atmosferi nakon službenog čina proglašenja.

Kros liga Globetka uspješno je privedena kraju i petu godinu zaredom, ostvarivši sve zadane ciljeve, a najvažniji od svih bilo je okupiti što veći broj trkača, u čemu su ostvareni i bolji rezultati od predviđenih. Ukupan broj trkača koji su se barem jednom odazvali u ovoj sezoni premašio je brojku 230, s prosjekom po jednom kolu od 125 trkača, a do sada se u ligu od 2012. godine do danas uključilo preko 430 trkača. Kros liga Globetka uvelike je doprinijela sve većem broju onih koji su počeli redovito upražnjavati trčanje u Međimurju pa su na taj način stvoreni uvjeti i za ostvarivanje još jednog velikog sportskog projekta, organizacije polumaratona u Čakovcu koji bi se prvi puta trebao održati 30. travnja 2017. godine. Bit će to veliki događaj u organizacijskom smislu za AK Međimurje, ali i prilika za promociju Grada Čakovca i Međimurske županije, jer se na ovakvim utrkama prijavljuju trkači iz cijele Hrvatske ali i drugih susjednih zemalja. Obzirom na iskustvo članova AK Međimurje u organizaciji kroseva, uličnih utrka i državnih prvenstava, pomoć Zbora atletskih sudaca Međimurja te velike podrške svih potencijalnih sudionika iz našeg kraja koji će sudjelovati u organizaciji ili u samoj utrci, ne treba sumnjati da ćemo od iduće godine biti svjedoci još jednog nesvakidašnjeg i zanimljivog sportskog događaja u Čakovcu.

Globetka 2016. – bodovi za ukupan poredak: žene 7,8 km: 1. Danijela Krobot, Kotoripski Begači 595 bodova 2. Alenka Horvat AK Varaždin 583 3. Bojana Radovan Individualac 550 4. Božica Horvat AK Međimurje 548  5. Mirjana Mlinarić Individualac 541; muškarci 7,8 km: 1. Marijan Huzjak AK Varaždin 595 2. Darko Pleh AK Međimurje 595 3. Ivan Čorba TK Marathon 95 572 4. Dalibor Horvat AK Međimurje 555 5. Tadej Pajtler AK Međimurje 548 žene 3,6 km: 1. Ana Dobša AK Međimurje  600 2. Anja Jambrešić AK M. Središće 582 3. Sandra Vaser AK Međimurje 569 4. Lea Kos USR Sport Za Sve Sv.J. na Bregu 553 5. Ingrid Štefičar AK Međimurje 550; muškarci 3,6 km:  1. Lovro Žbulj AK Međimurje 590 2. Mario Horvat AK Međimurje 574 3. Krešimir Horvat AK Međimurje 569 4. Tomislav Tomašić Individualac 549 5. Goran Mihinjač Udruga Mura 541

Globetka 2016. – bodovi po kategorijama: žene 3,6 km: juniorke: 1. Ana Dobša, AK Međimurje 600 2. Anja Jambrešić, AK M. Središće 582, 3. Petra Kržina, AK Međimurje 521; Ž20: 1. Lea Kos, USR Sport Za Sve Sveti Juraj na Bregu 553 2. Ana Lovrenčić, Mura 442 3. Aleksandra Sir, Individualac 407; Ž30: 1. Ingrid Štefičar, AK Međimurje 550 2. Višnja Čonkaš, AK Međimurje 512 3. Anamarija Horvat Šantl, Individualac 482; Ž40: Sandra Vaser, AK Međimurje 569 2. Srebrenka Šenji, AK Međimurje 523 3. Karmenka Huzjak, AK Varaždin 501; Ž50: 1. Jasminka Podvez, Individualac 445 2. Suzana Mustak, AK Međimurje 419; muškarci 3,6 km: juniori: 1. Lovro Žbulj, AK Međimurje 590 2. Tomislav Tomašić, individualac 549 3. David Verli, AK Međimurje 400; M20: 1. Mario Rašperger, Mura 470 2. Marko Kovačić, Individualac 463 3. Igor Štefičar, AK Međimurje 433; M30: 1. Krešimir Horvat, AK Međimurje 569 2. Denis Žvorc, Individualac 535 3. Marko Vidović Individualac 508; M40: 1. Mario Horvat, AK Međimurje 574 2. Goran Mihinjač Mura 541 3. Damir Šarić, AK Međimurje 499; M50: 1. Zvonko Horvatić, AK Međimurje 520 2. Danijel Štefičar, AK Međimurje 497 3. Valentin Šipuš, USR Sport Za Sve Mala Subotica 475; M60: 1. Branko Muha AK Međimurje 464 2. Teodor Pichler, HSV Klagenfurt 445 3. Josip Varga, Individualac 432; M70: 1. Zvonimir Tumpić, Omega Box 404 2. Slavko Stokrajec, AK Gojanec 367; žene 7,8 km: juniorke: 1. Nina Dobša, AK Međimurje 390 Ž30: 1. Bojana Radovan, inividualac 550 2. Ana Kralj, individualac 444 3. Sanja Posavec, individualac 339; Ž40: 1. Danijela Krobot, Kotoripski begači 595 2. Alenka Horvat, AK Varaždin 583 3. Božica Horvat, AK Međimurje 548; Ž60: 1. Mirjana Mlinarić, Kotoripski begači 541; muškarci 7,8 km: M20: 1. Tadej Pajtler, AK Međimurje 548 2. Dino Kalamari, AK Varaždin 460 3. Marko Breznik, Individualac 445; M30: 1. Darko Pleh, AK Međimurje 595 2. Anđelko Horvat, Individualac 541 3. Tihomir Jambrošić, Individualac 507; M40: 1. Marijan Huzjak, AK Varaždin 595 2. Ivan Čorba, TK Marathon 95 572 3. Dalibor Horvat, AK Međimurje 555; M50: 1. Stjepan Koraj, AK Međimurje 546 2. Dejan Kržina, AK Međimurje 528 3. Ivan Novak, TK Marathon 95 502; M60: 1. Dragan Nedelkovski, AK Međimurje 391 2. Dragutin Gašparić, Kotoripski Begači, 342 3. Ivan Patafta, NK Veteran 333.

Rezultati-8-kolo

Ukupan-poredak-2016-8

 

Humanitarna utrka za dječji odjel Opće bolnice Varaždin, 3. prosinca 2016.

Dana 03.12.2016. u Varaždinu se održava humanitarna utrka pod nazivom Krug Svetog Nikole u dužini od 3.1 km. Svrha ovog događaja je prikupljanje sredstava za Dječji odjel Varaždinske bolnice – za kupnju uređaja magnetske rezonancije. 

 

Start i cilj utrke u kojoj mogu sudjelovati baš svi, pa i oni koji žele prehodati trasu, bit će ispred Studentskog centra u Varaždinu, Julija Merlića 9, i to u 16:00h, dok će okupljanje početi već u 14:00 podjelom startnih brojeva. 

Startnina iznosi simboličnih 20,00kn, a sva prikupljena sredstva doniraju se dječjem odjelu Opće bolnice Varaždin. 

Dođite, rekreirajte se i pomozite! 

Raspis utrke i prijavnica. 

 

Autor: 3sporta

Neozbiljno o jednom vrlo, vrlo ozbiljnom poslu

Booooooooooooooring! Je li ovo najdosadnija aktivnost na svijetu? Ili jedna od? Bumo vidli…
Subota, Maksimir, 7 i 20 ujutro. Zakasnio sam pet minuta, ali nema nikoga. Psujem Jankovića i Poljaka, mjeritelja staze, što sam ustao tako rano i sad, eto, ovdje čekam, a da ni sam ne znam koja je moja uloga: prevoditelj?, poznavatelj grada?, stručnjak za gradski promet?…

 

I vrtim se tako, gledam po Maksimirskoj hoće li se netko pojaviti, da bih se u jednom trenutku okrenuo prema parku, a kad tamo, meni okrenut leđima, pored svog bicikla stoji čovjek-incident. Odmah sam znao da je to moj današnji kompanjon Tadeusz – sav u žutom, prošaran horizontalnim bijelim fluorescentnim trakama, s bijelom kacigom i raritetnim sitibajkom koji nosi natpis: „CAUTION! COURSE MESAUREMENT!“ Dok sam razmišljao otkud se pojavio tako nindžastajl neprimjetno, on se otisnuo prema vidikovcu da bi još jednom kalibrirao svoje mjerne instrumente, ukupno tri komada: jedan na kotaču, jedan na upravljaču i gps na ruci. Kad se vratio, izvadio je kalkulatorčić, notes i olovku te počeo računati i zapisivati. Vidjevši sve to, odmah mi je bilo jasno da ovo neće brzo završiti i da neću uživati…

Kad je kalibriranje i računanje završilo, krenuli smo prema startu/Trgu, otkud smo, nakon još desetak minuta preračunavanja i zapisivanja u tekicu, uz pratnju policajca na motoru krenuli prema istoku. Kako maratonci ne bi skratili koji centimetar za vrijeme utrke, vozimo najkraćim putem po sredini ceste, a ako naiđemo na zapreku koju je nemoguće zaobići, bicikl se prenaša metar ili dva ulijevo ili udesno i onda se nastavlja vožnja. Ako zanemarimo te omanje incidente, kao i činjenicu da Tadeusza jako pate tramvajske tračnice pa svaki put usporavamo dok ih prelazimo da u njih ne bi upale tanke gume njegova bicikla, sve je teklo bez problema, on piči 30km/h samo tako i vrlo brzo smo se našli blizu Četvrtih poljanica 2, gdje je, prema njegovim riječima, trebao biti okret. A kad tamo, prozujao Poljak pokraj Poljanica, prošao okretište u Dupcu i nastavio prema Sesvetama. Mislim si ja, da mu kažem nešto, a opet, ne želim ga ometati u njegovim kalkulacijama da mu nešto ne pokvarim jer šta ja znam koje su njegove metode i šta je on dan ranije radio s Jankovićem, dok konačno, negdje na početku nove Branimirove sam nije shvatio da smo otišli predaleko. „Mistake?“, upitah ga, a on nekoliko puta ljutito ponovi „Šajse!“ (Tadeusz, pa zašto na njemačkom kad se to na poljskom lijepo kaže „gowno“?!?) i obavijesti nas da zbog njegovog poteza za notes moramo ponovo do okretišta u Dubravi gdje je označio 5 km pa opet natrag prema Poljanicama… Happy times!

Na povratku, kod pumpe u Dubravi, zamolio nas policajac da stanemo sa strane jer mora natočiti gorivo, ali Tadeusz se ne da smesti, ostaje sa svojim biciklom pet minuta nasred avenije, vozači divljaju, trube, spuštaju stakla na prozorima i psuju, ali on ni makac, u ime mjernog uređaja na kotaču, ciklometra i svetoga gps-a, amen!

Do Martićeve/Trga hrvatskih velikana nije bilo novih incidenata, da bih tamo morao uznemiravati ljude koji uživaju u jutarnjoj subotnjoj kavici dižući ih s njihovih mjesta jer, eto, Tadeusz baš mora proći preko ljetne terase. A onda se dogodila crtica koja nema veze s mjerenjem, ali pokazuje tu vječnu i čarobnu privlačnost uniforme… Budući da mu se uslijed spore vožnje motor njegova motorkotača prekomjerno zagrijavao, zamoli nas naš kolega policajac da stanemo na nekoliko minuta, a za to će vrijeme on u dućanu na uglu kupiti sokić. Žderonja poput mene nije htio propustiti tu priliku pa uđem i ja i nađem se na blagajni baš iza njega. Nakon njegova odlaska počeli su komentari jer, naravno, nitko nije mogao pretpostaviti da je spadalo u tajicama u istom gangu kao i policajac na motoru. Blagajnica kod koje je kupovao veli: „Nije loš!“, a kolegica će: „Moraš napraviti neki prekršaj da te privede!“, sve to praćeno, razumije se, nekontroliranih hihotanjem…

 No, dobro. Tročlana banda mjerača staze preko Trga nastavlja prema okretu na Selskoj, gdje uz novo kalkuliranje i zapisivanje u svesku, vrši još jednu žešću opstrukciju gradskog prometa. ALI! Ali sve gore navedeno nije ništa prema onome što je uslijedilo, a to je prometni incident koji najvjerojatnije ne pamti ni sam naš motorizirani policajac. Rijetko kad mi je žao što nešto nije snimljeno, a ovo svakako spada u tu kategoriju jer riječi to ne mogu dočarati. Naime, trojka u sastavu: policajac na motoru na čelu kolone, uzaludni Šivak u sredini te čovjek-incident na začelju, voze sredinom Ilice prema istoku dok istovremeno tri trake automobila s nervoznim vozačima za volanom i brzinom preko 60 km/h voze prema zapadu. Ako nije dovoljno jasno, mi vozimo direktno u/kroz njih! Da, kao u filmu kad se vozi trakom za suprotni smjer, uz sitnu razliku što ovo nije bilo namješteno snimanje s unaprijed raspoređenim ulogama, zadacima i kaskaderima, nego spontano pa kaj bude… Sva je sreća da taj komad nije puno duži od jednog kilometra.

Ali to još nije sve. Ako nazovete u sljedećih deset minuta, ispričat ćemo vam još avantura ovih prometnih deli(n)kvenata od kojih se štovateljima prometnih znakova i propisa diže kosa na glavi. Pred samim Trgom, Poljak se zaustavlja kako bi označio svetih 42 km i to baš na njemu najmržim tramvajskim tračnicama, ponovo vadi svoju tekicu, provjerava svoje instrumente, traži me da prednji kraj bicikla držim u zraku dok on kotač vrti unazad… Iza nas tramvaji čekaju u koloni, a kako to obično biva, u pola minute oko nas se okupilo stotinjak znatiželjnika sa špice. „Kaj to radi?“, „Kaj se to događa?“ A kad su saznali, jedna gospođa je upitala: „Kaj sad zbog njega cijeli tramvaj mora čekati?“ „Ovo će biti točnije izmjereno nego maraton na olimpijadi u Londonu!“, velim ja supatniku policajcu, što je toliko razveselilo našeg poljskog vođu da se nasmijao prvi i jedini put.

Elem, kad smo došli na Trg, poveselih se da smo slobodni, ali ne! Moramo još jednom do Maksimira i oznake 25. kilometra. Ne pitam zašto nego prihvaćam usud, na onoj istoj terasi ponovo dižem ljude i pomičem inventar jer Tadeusz mora proći točno između dvaju redova stolova i stolica, a između njih su, vidi vraga, oni golemi suncobrani pa i njih mičem u stranu uz začuđene poglede gostiju i prolaznika…

Na 25. kilometru što ga je označio u prvom krugu našeg putešestvija, Tadeusz konačno staje, silazi s bicikla, gleda, računa, vraća se biciklom unazad, nešto broji velikim koracima i kad sam po drugi puta pomislio da smo konačno gotovi te da će on „post calibration“ u Maksimiru obaviti sam, ništa ni od toga jer i tamo treba našu pomoć… Tamo smo upriličili šou i incident u rangu onog s Ilice, ne po opasnosti, ali po gluposti svakako da. Na asfaltiranoj maksimirskoj šetnici od glavnog ulaza do vidikovca, Tadeusz je četiri puta morao proći udaljenost od 500 metara bez zaustavljanja. Redoslijed je ponovo isti, samo što ovaj put ne rastjerujemo automobile, nego nevine subotnje šetače po Maksimiru, najprije policajac s upaljenom rotirkom i rukom neprestano na trubi dere se na prolaznike (pazi! To je šetnica u Maksimiru!!!), zatim ponovo uzaludni Šivak („Gospođo, molim vas, pomaknite se udesno. Hvala, gospođo!“ – a žena gura sina u invalidskim kolicima i slične situacije), a iza nas pomahnitali Poljak koji vozi isključivo pravocrtno i zviždaljkom upozorava one koje nismo uspjeli rastjerati ni policajac niti ja. I tako četiri puta…

 Onda je Tadeusz otišao u hostel obaviti dodatna preračunavanja i naručio auto koji će ga odvesti do okretišta u Selskoj koje treba pomaknuti za – DVA I POL METRA!!!
I tak, sam da znate, sad morete mirno spati jer vam reza sa ZG maratona sto posto vrijedi kao norma za EP, SP ili OI…

Autor: Kristijan Šivak

Završena Dubrovnik RUN liga 2016. s finalnom utrkom na Babinom Kuku

Iako su sve prognoze govorile da se ostane doma, jučer se dvadesetak trkača točno u podne našlo zajedno na startu šeste utrke Dubrovnik Run Lige 2016 – Babin Kuk 7k.

 

Ova utrka je ujedno bila i finalna utrka Dubrovnik RUN Lige 2016. prva tri mjesta s jučerašnje utrke Babin Kuk 7k osvojili su:

Ž: 1. Maja Bonačić (31:34) 2. Doris Cvitić (34:59) 3. Nela Madeško (35:20)

M: 1. Enis Hrustić (27:09) 2. Mario Kušar (28:58) 3. Ivo Dadić (29:43)

Ostale rezultate svih sudionika i rezultate svih utrka možete vidjeti na RaceCollectoru.

Prva tri mjesta DUBROVNIK RUN lige za 2016 su osvojili: 

Žene: 1. Maja Bonačić 2. Nela Madeško 3. Doris Cvitić

Muškarci: 1. Enis Hrustić 2. Ivo Dadić 3. Mario Kušar

Čestitke svima koji su sudjelovali na Dubrovnik RUN utrkama! Trčanje cestovno i trčanje u prirodi je definitivno najbolji vid rekreacije za sve generacije. Nema lošeg vremena za trčanje, samo je možda vaša oprema loša i ista je razlog što ne trčite cijele godine! Ne slušajte ljude koji negativno govore o trčanju, oni samo time opravdavaju svoju lijenost i nezdrav način života! Odabir je samo na vama, želite li dugo i zdravo živjeti, ili ne. Jednostavno je. Trčanje je svakako dokazano da dugoročno pozitivno djeluje na zdravlje, i da od svih sportova najviše produljuje životni vijek.

Sezona nije gotova. Dubrovnik RUN poziva sve trkače i šetače na humanitarnu utrku “Stazom deva” koja će se održati u čast “devama” (nosačima hrane tijekom rata) u subotu, 3. prosinca 2016. Start će biti na magistrali u 11:00, a trčat će se 2200 m s 265 m uspona. Startnina iznosi  50 kuna, a sav prikupljen prihod ide u humanitarne svrhe.

STAZOM DEVA – IMPERIJAL UZVRAĆA UDARAC! Pogledajte i interesantan video tj poziv na utrku u video formatu na FB stranici.

Organizator utrke Stazom Deva je Triatlon Klub Dubrovnik / uputstva za prijave i uplate na www.dubrovnik-triathlon.com, a opće informacije nalaze se na FB stranici kluba!

 

Autor: Daniel Marušić

Vječni duel: CESTA VS OFF-ROAD – Pronađi sebe i uživaj!

Tamo gdje prestaje stadionsko trčanje, započinje dugoprugaško: neograničeno godinama, spolom, talentom, ambicijom, motivom. Najvećim ga dijelom čine rekreativci, obični ljudi koji to rade jer jednostavno vole trčati. Polumaratoni, maratoni, ultre sve moguće dužine. Naravno, i svi mogući tereni! 

 

Cestovno trčanje podrazumijeva trčanje po uglavnom asfaltiranim površinama, prometnicama i uređenim putevima. Kao takvo, omogućuje razvoj brzine, relativnu sigurnost i prilično precizno mjerenje vremena i udaljenosti. Uvijek izvedivo bez obzira na vrijeme i okolinu, bez hrpe dodatne opreme. Cestovno je trčanje najčešće uvod u dinamičan i izazovan svijet trčanja po najrazličitijim terenima.

Trčanje koje se odvija po šumskim, planinskim i uglavnom neuređenim putevima je treking, a kada je smjer kretanja označen – trail. Daleko od grada, automobila i gužvi, off-road trkači tu pronalaze svoj zen. 

Kako bi dočarali ljepote, ali i nedostatke obje vrste trčanja i proširili horizonte, zamolili smo dva iskusna lisca sa svog terena da nam ispričaju zašto toliko vole to što rade. Jedan zaljubljenik u u velike gradske maratone, a drugi, ljubitelj trčanja po šumama i planinama.

 

Stjepko Jančijev je iskusni maratonac s već gotovo 20 godina trkačkog staža, a iza sebe ima 43 istrčana maratona, na 3 kontinenata, u 9 država. Za sebe može reći da je pravi cestovni trkač i, iako vrlo voli trčanje u prirodi, izuzetno rijetko sudjeluje u off-road – trek i trail utrkama. Godišnje prosječno istrči preko 4000 kilometara i u tome istinski uživa.

 

Zašto je trčanje i utrkivanje za tebe isključivo – trčanje cestom?

Kao prvo, mali ispravak. Veliku većinu utka otrčim na cesti, to je točno, ali većinu svojih trčanja odradim u Maksimiru, na nasipu ili Sljemenu što su ipak ne-asfaltni tereni. Također otrčim i svoj dio liga (kros liga, Puntijarka) koje su također na prijespomenute tri lokacije, pa nije da se natječem samo na asfaltu.

Priznajem, Maksimir i pogotovo nasip nisu baš off-road destinacije, ali mogu se pohvaliti da poznam trkača koji je na nasipu uspio slomiti nogu na treningu.

Inače, baš taj rizik od ozljeda mi pada na pamet kada pomislim na off-road utrke, pogotovo trekinge. Jednostavno se užasavam ozljeda, i ne želim ni pomisliti da više mjeseci ne trčim zato što sam upao u neku škrapu na nekakvom Pašmanu. A osim toga, previše volim brda i planine da bih samo projurio kroz njih na trci (normalno, cijelo vrijeme pazeći da negdje ne tresnem).

S druge strane, uistinu volim utrke na cesti. Vjerojatno zato što sam lijen, pa mi se ne da previše dizati noge što je neophodno u trčanju van ceste kako bi se izbjeglo padanje na nos. Osim toga, moja omiljena (i istovremeno omražena) disciplina je maraton, i to veliki gradski maratoni, a oni se po definiciji odvijaju na asfaltu. Kako godišnje otrčim 6-7 maratona, trudim se da jedan od njih bude na nekoj atraktivnoj destinaciji kako bi cijeloj mojoj obitelji bilo zanimljivo tamo ići. Tako smo obišli New York, Berlin, Istanbul, Dublin i dosta drugih gradova. Zapravo, trčanje maratona u nekom gradu je najbolji način da se prođe cijeli grad (ili barem veliki dio). Najbolji (zapravo najljepši) maratoni su upravo oni s lijepom stazom kroz grad kojom obiđeš sve turističke znamenitosti koje bi inače mogao obilaziti turističkim autobusom.

 

Koje su prednosti cestovnog trčanja, u odnosu na off-road? 

Cesta nudi prednost trčanja velikim grupama ljudi, pa je idealna za velike (pa i male) utrke. Osim toga na cesti je utrke lakše standardizirati, pa su rezultati usporedivi, što uglavnom nije slučaj kod off-road utrka. Na cesti se lakše orijentirati i teže se izgubi. Kad sam na putu i idem trčati u nekom stranom gradu, gotovo uvijek prvo biram ceste dok se malo ne srodim s područjem. Također, u slučaju snijega ili bljuzge ne treba ni navoditi prednosti  asfalta.

 

A nedostaci?

Lista nedostataka nije ništa kraća nego lista prednosti. Kao prvo, trčanje isključivo po cesti opterećuje samo dio mišića, pa se mišići ne razvijaju podjednako, što u konačnici dovodi do smanjene propriocepcije i time vodi do ozljede (nadam se da se Vlahek neće naljutiti na ovo moje kvazimedicinsko mudrovanje). Osim toga, cesta ljeti pod velikim vrućim suncem može biti nepodnošljiva.

No, objektivno, najopasnija stvar na cesti je promet. U šumi se ipak puno rjeđe događa da te pokupi auto.

 

Što se može doživjeti na cestovnoj utrci, a na off-road utrci ne može?

Kako gdje. Kod nas na primjer, na cestovnoj trci ti se lako može dogoditi da ti trube auti i dovikuju ljudi, a da te time ne pokušavaju bodriti. S druge strane, znao sam doživjeti da uz stazu cestovnih utrka sviraju bendovi, pjevaju zborovi i bubnjaju bubnjari, za što vjerujem da se ne događa često na off-road trkama.

 

Da li ti ikad dosadi cesta? Ako da, kako razbijaš monotoniju? 

Normalno da mi dosadi. Tada samo pričekam da trka završi.

 

Opiši neku specifičnu, zanimljivu situaciju koja ti se posebno dojmila, usjekla u sjećanje s treninga ili utrke.

Uh, teško pitanje. Svaka trka je priča za sebe i svoje trkačke uspomene uglavnom ne razvrstavam u asfalt/ne-asfalt skupine. Ali recimo da su veliki gradski maratoni takva iskustva, to je neponovljivo van ceste. Zapravo na maratonima obožavam kad se trči po velikim mostovima. To je zaista neponovljivo iskustvo. Kad smo kod toga, evo top tri najzanimljivija mosta po kojima sam trčao:

1. Bosporski most (Istanbul)

2. Quensboro most (New York)

3. Reichsbruecke (Beč)

 

A s druge strane ringa, Kiki baca kontru.. 😉 

 

Kristijan Šivak alias Kiki nije pristalica off-road trčanja. Ono je za njega jedini način trčanja i kao takvo jedino prakticira. S 26 relativno ozbiljnijih  godina trkačkog staža isprobao je sve i svašta i zaključio da mu je mjesto u – šumi i na planini. Off-road trčanje je teško, a ako mu još dodamo prefiks ultre – nešto zaista izazovno – a Kiki je tu doma.

 

Zašto je trčanje i utrkivanje za tebe isključivo – off-road trčanje?

Na to možeš gledati dvojako:

1. Mnogi, a pogotovo cestovni trkači, na to gledaju kao na bježanje od odgovornosti. Kako? Zašto? Jer si se, kao, približio nekim rezultatima, ali ne možeš se nositi s tim pritiskom, eventualnom stagnacijom ili, ne daj Bože, nazadovanjem ter bježiš off road (s ceste, ne?) jer tamo nije toliko bitno koliko si išao po kilometru budući da su staze teško izmjerive, vrlo često teško trčljive, a nije zanemariva ni visinska razlika pa ti nitko ne može spočitnuti da nisi išao očekivanih 4:11 po kilometru, nego si puk’o na 4:14 ili prepuk’o na 4:19. Moram reći da se s tim slažem i više no djelomično. Ono, brate, pusti me da trčim, a ne da svaki kilometar gledam taj sat i kol’ko sam/nisam pao. Uvijek kao primjer navodim svoj jedini velikogorički polumaraton. Prvi km – 4:12, drugi – 4:11, treći – 4:12, četvrti – 4:13, na petom zapuše vjetar u prsa – 4:19. ISUSE, PUK’O SAM! I da, bježim u šumu od te odgovornosti i pritiska. Guilty!

2. E, vidiš, stara, toga kad se makneš s ceste (off road, ne?) – NE-MA!

No, naravski da to nije jedina pozitivna stvar. Zamisli sad umjesto asfalta Zagreba, Krka, Raba, Velebita (o, da, ima ga!!!), Biločega (namjerno velikim slovom) trčanje po svim prekrasnim stazama navedenih lokaliteta, šuma, trava, kamen, zemlja…, pa baciš koji pogled ako uspiješ, pa mirisi… I sve puno brže prolazi jer se stalno nešto mijenja, podloga, okruženje, vidici… ALI! Nije sve tako jednostrano: kada između zahtjevnih staza organizator ubaci malo asfalta, uživam i u tome jer sam ipak prvo bio „trkač“, što onda maksimalno i koristim za povećavanje brzine na samoj utrci.

 

Koje su prednosti off-road trčanja?

Mislim da gore odgovaram na to pitanje.

 

Nedostaci?

Ako si baš riješio juriti i uvijek juriti, velik su problem neravni tereni za zglobove i nizbrdice za koljena. Uvijek kažem da što si brži, to ćeš se bolje unerediti na nizbrdici, bilo da padneš, bilo da uspješnije trgaš koljena i zglobove. I zato – nemojte baš uvijek juriti, malo i uživajte, pogotovo na treningu… Ako si stalno u planini, a pogotovo ako težiš ultrama, brzo se navikneš na ishodavanje uzbrdica, što rezultira trajnim gubljenjem brzine.

 

Da li ti kad dosadi? Ako da, kako razbijaš monotoniju?

E, sad, pretpostavljam da ovo pitanje nema veze s podlogom i okruženjem, nego s trčanjem općenito. Kao teška lijenčina u svakom pogledu, dosta često mi je vrlo teško natjerati se na trening. Čitajući ovo, netko sa strane može se zapitati „čemu onda sve to ako se moraš tjerati?!?“. Stari, zato jer ne želim provoditi dane pred televizorom, uzgajati sve veću i veću trbušinu, sjediti po birtijama i ostaviti svu lovu u kladionici. I zato jer želim otrčati još pokoju utrku koju volim.

Ako netko, pak, misli da ti šuma može dosaditi – KRIVO! I ne zanimaju me neke hohštaplerske egzotične destinacije! Da mi netko sad i zauvijek oduzme putovnicu, ne bih žalio ni trenutka. Možda su nekom ljepše Transvulkanije, Madeire, Nove Kaledonije, Amerike ili Švicarske, meni je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu i pored svih naših planina i otoka, ne treba mi više ništa. Ma zapravo, meni je i Medvednica dovoljna, ali, kao, ne želim pretjerivati.

 

Što se može doživjeti na trail/trek utrci, a na cesti ne može?

Ma, znaš šta, dovoljna je samo jedna situacija, srijeda ujutro, ja sam Jaguar Šapa, trčim u svojoj šumi, my rave run, i na deset minuta od ulaza, zgrada, glavne ceste i (pri)gradske vreve, vidim dvije srne! NADMAŠI TO, CESTO!

 

Opiši neku situaciju, događaj koji ti se posebno usjekao u sjećanje s treninga ili utrke.

Upravo jesam ☺

Iako, toga ima na tone! Recimo, trčiš sam u sljemenskoj noći i izgubiš stazu. Nakratko ne znaš gdje si. U tebi se miješa osjećaj avanture s malo straha. Vidiš svjetla grada i toliko su blizu, a opet, u tebi su to svjetlosne godine!

Ili single trail od sjevernog podnožja Svetog brda preko Sijaseta do Čičine doline na Velebitu. Ono što osjećaš svaki put kad tamo trčiš, ne može se opisati. Ni dočarati. Pusti fotke. Pusti snimke. Budi tamo. Pogled. Zemlja. Kamen. Vjetar koji povija travke. Mirisi.

Treba još?

 

Autori: Stjepko Jančijev, Kristijan Šivak

ISTINA ILI MIT – Žene su izdržljivije ultrašice od muškaraca

Kada se radi o sportu, već i sam prefiks „ultra“ sugerira na to da se radi o nečem (ultra)zahtjevnom i (ultra)teškom. Dio ove priče svakako zauzima jedna posebna disciplina u trčanju, koja doslovno oduzima dah. Riječ je o ultramaratonu, ultimativnom trkačkom izazovu i glavnom akteru u preispitivanju vlastitih tjelesnih i psiholoških granica.

 

 

Gdje je i kako nastala ultra disciplina? 

Iako ultramaraton dobiva svoju punu pozornost i popularnost tek 70-ih godina prošloga stoljeća, njegova trkačka tradicija započinje još davne 1861. jednim zanimljivim događajem i još zanimljivijim čovjekom.

Amerikanac Edward Payson Weston, zaljubljenik u hodanje , započeo je svoju pustolovinu planirajući prisustvovati inauguraciji tadašnjeg predsjednika Lincolna, odlučivši u svega 10 dana prijeći put od Bostona do Washingtona, i to – pješke. Iako je malo „zakasnio“ na cilj, poduhvat je uspješno ostvaren, a ovaj entuzijast vjerojatno nije ni sanjao kako je upravo njegov čin (koji nije bio posljednji) postavio temelj suvremenoj disciplini ultramaratona. Danas se ultramaratonskim disciplinama smatra svaka utrka koja je duža od maratona, počevši s 50 kilometara kao uvodom u svijet ultramaratona. 

 

Što se događa u tijelu ultramaratonca?

Iako se na prvi pogled ne čini tako, postoji ogromna razlika između dugog trčanja i jaaako duuugog trčanja, a kao dokaz tome ponekad se javljaju i neke ne tako ugodne pojave tijekom beskrajnih kilometara:

  • Halucinacije –  uzrokovane ekstremnim umorom i iscrpljenošću organizma
  • Zamućenje vida – javlja se u poodmaklom stadiju utrke i vjerojatno je uzrokovano oticanjem rožnice oka
  • Ubodi insekata – posebno u prirodi s puno raslinja
  • Ogrebotine i modrice – uzrokovane potencijalnim padovima ili provlačenjem kroz granje, najčešće na trailu
  • Srčani problemi – iako prilično rijetka pojava, neka novija istraživanja pokazuju prisustvo privremenog nepravilnog rada srca u manje utreniranih pojedinaca
  • Otežano disanje – alergičari mogu imati problema tijekom utrke, ako trče u okolini koja sadrži potencijalne alergene
  • Hiponatremija – konzumacijom pretjeranih količina tekućine iz tijela se ispire natrij, što dovodi do bubrenja stanica i njihovog pucanja
  • Hipotermija – prekomjerno snižavanje tjelesne temperature uzrokovano velikom iscrpljenošću organizma
  • Probavne smetnje – obzirom na povećanu potrebu za energijom, potrebno je unositi i krutu hranu, što može uzrokovati smetnje u osjetljivih pojedinaca
  • Grčevi – na udaru su prvenstveno kvadricepsi, zatim zadnja loža i listovi
  • Frakture – stresom uzrokovana preosjetljivost koštano-zglobnog sustava, što ih čini osjetljivima na povrede
  • Žuljevi – ovisno o vrsti terena (kao i o udobnosti obuće), kamenčići, pijesak, zemlja lako mogu prodrijeti u tenisice i uzrokovati dodatno trenje

 

Je li ženama zaista lakše?

Iako je sve započelo s muškarcima i općenito je malo sportova u kojima se muškarci i žene natječu zajedno, ultramaraton je disciplina u kojoj, ne samo da se žene i muškarci natječu zajedno, nego žene nerijetko postižu zavidne rezultate u odnosu na muškarce, ali i češće od muškaraca završavaju utrku.

U pogledu izdržljivosti, žene imaju nekoliko prednosti u odnosu na muškarce:

  • Veća površina tijela – bolja sposobnost hlađenja organizma, što znači da žene bolje podnose vrućinu.
  • „Sitnija“ građa – tijelo manje kilaže se manje opterećuje prilikom trčanja; manje je stresa na kosti i zglobove, posebice pri spustovima.
  • Visina tijela – uz (uglavnom) niži spol dolaze i kraće noge, što znači i bolja okretnost i brži rad nogu.
  • Metabolizam masti – prema nekim istraživanjima, žene su u stanju iskoristiti i do 75% više masti kao gorivo za trčanje, za razliku od muškaraca. Tome ide u prilog i činjenica da žene imaju veći udio tjelesne masti i općenito troše veće količine masti kao gorivo. Znači, žene praktički imaju neiscrpan izvor energije, dok će kod muškaraca prije nastupiti tzv. faza „udaranja u zid“, nakon što iscrpe sve raspoložive rezerve ugljikohidrata.
  • Tempo –  sposobnost održavanja kontinuiteta u brzini ističe se kao prednost ženskog spola, što često može imati psihološku podlogu. Muškarci su, naime, skloniji višim razinama samopouzdanja, što ne mora uvijek pratiti one stvarne, fizičke sposobnosti, pa se to manifestira neočekivanim umorom u kasnijim fazama utrke. Žene su, s druge strane, realnije u postavljanju ciljeva, a samim time i svjesnije svojih mogućnosti. Sve to kao posljedicu može imati ranije nastupanje umora kod muškaraca, što ih čini i podložnijim ozljedama, dok žene još uvijek „drže“ željenu brzinu.
  • Samopouzdanje – ponekad nedostatak istoga može zapravo biti od koristi. Žene su nešto sklonije takvome načinu razmišljanja, no upravo iz toga razloga je manja vjerojatnost da će se prijaviti na ultramaraton, ukoliko se zaista ne osjećaju 100% spremnima. A ako se tako osjećaju, onda to vrlo vjerojatno i jesu. Muškarci, s druge strane, čak i ako znaju da nisu možda dovoljno utrenirani, ipak će se prijaviti na utrku zbog onog općeg osjećaja „ja to mogu“, ali će kao posljedicu imati i lošije rezultate.
  • Detalji – obzirom da žene imaju urođenu sposobnost pridavanja veće pažnje detaljima, te nešto bolje organizacijske sposobnosti, veća je vjerojatnost da će posebnu pažnju pridavati „sitnicama“ poput pravilne prehrane ili pronalasku najudobnije odjeće ili obuće. I dok muškarci uglavnom polaze od postulata „brže, više, jače“, žene su sklonije djelovati promišljenije, s više odlučnosti i ustrajnosti, ali i opreza.
  • Bol – evolucijski gledano, žene su mnogo efikasnije u pogledu podnošenja boli (rađanje), iz čega proizlazi pretpostavka da su u stanju i generalno bolje podnositi bol od muškaraca.

 

Mnogi navedeni zaključci su dokazi zasnovani na istraživanjima, dok su drugo još uvijek samo pretpostavke, no činjenice govore kako žene ultramaratonke uspješno pariraju muškarcima, te nerijetko, i iz dana u dan, svojim postignućima više nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnima.

 

Autor: Dina Tuzlić/3sporta

 

Kočevje otvorilo 10. sezonu Zimske lige

Tipična nedjelja u mirnom mjestašcu se lako promijeni dolaskom karavane Zimske lige Istre i Kvarnera i njenih sudionika. Ovog puta je otvorenje desete sezone pripalo Kočevju u Sloveniji i njenim predivnim domaćinima predvođeni Janezom Dejakom.

 

Snijeg koji je zabijelio sva okolna mjesta i vrhove oko staze bio je idiličan okvir utrci po vrhunski pripremljenoj stazi koja se iz godine u godine transformira i postaje domom budućih biciklista okolice. Novi usponi i spustovi po novim linijama i dijelom prolaza po flow trailu koji je na novo izgrađen od vrha planine do dna dali su stazi posebnu čar, podloga je u nekim dijelovima bila vlažna i blatnjava, ali zimi bi bilo čudno da je drugačije.

Na startu se našlo manji broj sudionika nego inače, ali borbenost nije falila na terenu. Na kraju odvoženih pet krugova pobjeda je otišla u ruke Mitje Tancika ispred Jože Vesela i Boruta Križana.

Najbrži kadet dana bio je mladi Lovro Matek iz BK Rijeke, Miha Debeljak iz Energije team bio je najbrži senior. Kod Master A je Mitja Tancik (Energija team) završio na najvišoj stepenici kao i Jože Vesel (KD PAPEŽ) u Masterima B i Milan Vrban (BK Crikvenica) u Masterima C.

Petra Valković Zujić bila je najbrža seniorka na stazi, kao Anja Nadu (BK Montes) u kategoriji cura do 15. godina. Mladi Jure Rus (MBK sportR.si) pobjednik je u kategoriji do 13 godina kao i Ivan Merlić (BK Montes) kod mladića do 15. godine.

U prvoj utrci dana na kraćoj stazi gdje su snage odmjerili mlađi bikeri pobjedu su osvojili Bor Križan (Energija team), Lenart Dejak (Energija Team) i Jurij Zupanič (KD Melamin) i to u kategorijama U7, U9 i U11. U istim kategorijama, ali ženskoj konkurenciji pobijedile su Ema Smola (KD Melamin), Mia Križan (Energija Team) i Mirta Pusec (BK Montes).

Čestitamo svim sudionicima na vožnji, te pozivamo sve na sljedeće kolo 20.11. u Dražicama kod Grobnika.

kocevje_kategorije-1

kocevje_kids_kategorije

15068551_1169415436444823_7098122024911996944_o 15025422_1169409589778741_3584340700151262448_o 15000237_1169407553112278_7377538474634664208_o 15000066_1169390733113960_3003522528219117970_o 14991172_1169410953111938_538021117013460499_o

BRZINA TRČANJA – može li se povećati?

Brzina trčanja je, jednostavno rečeno, maksimalna brzina koju pojedinac može postići pri trčanju određene udaljenosti. Ona ovisi o mnogo toga. Stupanj utreniranosti, genetika, prehrana, tjelesna građa, ali i okolina u kojoj se nalazimo neki su od najvažnijih faktora koji neposredno utječu i određuju koliko će pojedinac kilometara moći „odvaliti“ u što kraćem vremenu.

 

Genetske predispozicije

Mnogo puta smo čuli onu poznatu uzrečicu da je netko „rođeni pobjednik“. To je samo djelomično točno, jer, prema nekim istraživanjima genetski potencijal koji trkač posjeduje čini otprilike 50% uspjeha, dok ostalih 50% čine trening, okolina i sve ono što smo sami postigli vlastitim angažmanom.

Postoji čitav niz prirođenih fizikalnih osobina koje će utjecati na uspjeh u sportu. Ipak, na genetsko naslijeđe se, uz adekvatnu količinu i oblik treninga, može utjecati tijekom života. Mnogi tjelesni sustavi su uključeni u tjelesnu regulaciju. To su kardiovaskularni, respiratorni, živčani, mišićni, metabolički, hormonski i termoregulacijski, a na svaki od ovih sustava utječu različiti geni. Također postoji i snažna interakcija između samih gena, te između gena i okoline.

Primjerice, VO2max svakog pojedinca određen je njegovim genetskim nasljeđem. Međutim, VO2max se može povećati za oko 20% kod individualaca koji počnu upražnjavati program treninga od 40 km po tjednu, te za još oko 10% povećanjem kilometraže na 80 km tjedno.

Utjecaj gena na različite tjelesne karakteristike, tjelesnu funkciju i izvedbu nije uvijek jednak i kreće se u rasponu od slabog do veoma jakog utjecaja. Što je genetski utjecaj slabiji, to je veća vjerojatnost da ćemo u tome segmentu biti pod jačim osobnim utjecajem i utjecajem okoline, stoga ćemo biti sposobniji izgraditi određene karakteristike u smjeru koji nama odgovara.

Utjecaj gena na veličinu i strukturu mišićnih vlakana (brza i spora), veličinu srčanog mišića, volumen pluća, frekvenciju srca u mirovanju, mišićnu snagu, izdržljivost, aerobnu izdržljivost, te fleksibilnost zglobova je prilično velik, stoga ćemo na navedene karakteristike imati malo utjecaja. S druge strane, broj mitohondrija u mišiću, osjećaj za ravnotežu, opseg struka, krvni tlak, brzina, vrijeme reakcije, preciznost pokreta, te anaerobni prag su pod malim do umjerenim utjecajem gena, pa ćemo na ove značajke biti sposobniji utjecati sami kroz trening i sport.

 

Gen za sport

Australski znanstvenici otkrili su specifičan gen koji je povezan sa sportskom izvedbom, a ime mu je ACTN3 gen. Ovaj gen odgovoran je za proizvodnju proteina pod nazivom alfa-actinin-3, koji u mišićima uzrokuje brzu kontrakciju. Normalna, funkcionalna verzija ovog gena naziva se 577R, a druga verzija istog gena naziva se R577X. R577X zaustavlja razvoj mišićne stanice i proizvodnju alfa-actinin-3 proteina. Oni koji nemaju R577X varijantu gena, proizvodit će puno alfa-actinin-3 proteina i moći će proizvesti vrlo eksplozivan odgovor mišića. Ovakav genetski profil čest je kod sportaša u sportovima koji zahtijevaju brzinu.

 

Građa mišića

Mišići maratonaca i sprintera su potpuno drugačije građe. Dok prvi imaju vretenaste, vitke, mišiće kojima je u prvom planu izdržljivost (sporije se kontrahiraju), drugi imaju krupne, jake, eksplozivne mišiće s naglaskom na brzini. Takvu prilagodbu prema vrsti napora omogućuje upravo građa mišića, a ključ je u samoj strukturi mišića. Ona se sastoji od sporih (crvenih) mišićnih vlakana i od brzih (bijelih) mišićnih vlakana.

Spora vlakna se slabo kontrahiraju, generiraju jako malo snage i veliki su potrošači kisika, stoga se takvi mišići sastoje od velike mreže kapilara i velike količine mitohondrija. Spora su vlakna, dakle, sastavni dio tzv. „mišića za maraton“ i ona su ključna za izdržljivost. Oblik energije koji koriste su masti, stoga se ova mišićna vlakna se aktiviraju upravo prilikom aerobnog treninga. Iz navedenoga proizlazi da se ovaj tip vlakana neće aktivirati pri vježbama snage, ali im se performanse povećavaju upravo treninzima izdržljivosti.

Brza vlakna su odgovorna za jake kontrakcije, a aktiviraju se pri vježbama koje traju kraće i eksplozivnog su karaktera. Drugim riječima, mišić u kojemu prevladavaju ova vlakna je sposoban u veoma kratkome vremenu generirati veliku količinu snage i glavno su „oružje“ sprinterima. Mišići u kojima prevladavaju brza vlakna imaju jako velike motoričke neurone i malu gustoću mitohondrija, jer kao gorivo koriste ugljikohidrate, stoga kisik nije od velikog značaja (anaeroban način rada). Aktivacija ovog tipa vlakana uzrokuje brzo umaranje mišića i nije od značaja u treninzima povećanja izdržljivosti, a treniramo ih vježbama snage.

 

Treningom do povećanja brzine

Treninzi su od ključne važnosti za povećanje brzine, ali potrebno je voditi računa o tome da pravilno trenirate. Važno je znati da s treninzima za povećanje brzine ne treba započinjati prvih 6 mjeseci trkačkog staža. Toliko je, naime, potrebno da se kosti, mišići i ligamenti dovoljno ojačaju i pripreme za treninge brzine, u protivnom biste se mogli ozlijediti.

Brzina se trenira intervalnim treninzima. Na njima se trči odgovarajuća dužina brzim tempom, nakon koje se ubacuje tzv. regenerativno trčanje kao jedan oblik odmora. Trčanje brzinom koja je veća od tempa utrke u kraćem trajanju, ne samo da poboljšava brzinu, već vam poboljšava i formu.

Prosječan čovjek ima gotovo jednaku količinu brzih mišićnih vlakana naspram sporih, ali vrhunski sprinteri mogu imati čak 80% mišića građenog od brzih vlakana (80/20), dok vrhunski trkači na daljinu mogu imati tek oko 20% (20/80).

Iako veliku ulogu ima upravo genetika, procjenjuje se da se 17% do 19% brzine može dobiti upravo treniranjem.

 

Utjecaj mitohondrija na brzinu

Pri aerobnom načinu treninga, stanice za stvaranje energije koriste kisik, zbog čega je od presudne važnosti dovoljna količina mitohondrija, koji služe kao svojevrsna energetska centrala stanici. Drugim riječima, što je više mitohondrija, veća je sposobnost iskorištavanja kisika i veća je izdržljivost.

Broj mitohondrija u stanici velikim dijelom je pod našim utjecajem, a možemo ga povećati kroz treninge. Stvar je, naizgled, vrlo jednostavna: o količini treninga ovisi koliko će se novih mitohondrija stvoriti u stanici, dok o intenzitetu treninga ovisi koliko će svaki pojedini mitohondrij biti sposoban iskoristiti kisika u staničnom disanju.

Ipak, jedno zanimljivo istraživanje provedeno na biciklistima dalo je malo drugačije rezultate. Kako bi se izbjegle različitosti u genetici, količini stresa i prehrani, umjesto na različitim osobama, istraživanje je provedeno na istoj osobi, ali – različitim nogama. Pedaliranjem jednom nogom svaka je noga imala svoj režim treninga i različit od one druge. Jedna noga je odrađivala intervalni tip treninga, dok je druga noga odrađivala normalan, kontinuiran tip treninga.

Nakon 6 tjedana rezultati su pokazali kako je noga koja je imala intervalni trening pokazala poboljšanje u broju i funkciji mitohondrija. Stoga se nameće zaključak kako količina mitohondrija možda ipak i ne ovisi toliko o količini treninga, obzirom da je noga koja je radila intervale pokazala veći napredak u oba segmenta u odnosu na drugu nogu.

Iako su potrebna još mnoga istraživanja kako bi se potvrdila ova teorija, kao zaključak se iz navedenog nameće kako možda ipak nije sve tako crno – bijelo i kako ipak možda upravo kombinacija navedenih tipova treninga naposljetku daje najbolje rezultate, a na vama je da pronađete svoju pobjedničku kombinaciju.

 

Autor: Dina Tuzlić/3sporta

 

Fak i Parlov pobjednici jubilarnog 30. Polumaratona Ivan Starek

Photo (c): 3sporta.com

Po prilično hladnom, ali uglavnom sunčanom nedjeljnom danu održan je jubilarni, 30. po redu polumaraton Ivan Starek. Memorijal Ivan Starek, nastao kao sjećanje na legendarnog, skromnog trkača, počeo se održavati kao polumaraton, a danas je to dvodnevni događaj cestovne atletike. U subotu je održano Prvenstvo Hrvatske u cestovnom hodanju, dok je u nedjelju održana glavna polumaratonska utrka, uz pratnju dvije kraće – 5 i 10 kilometara. 

 

Na jučerašnjim utrkama sudjelovalo je ukupno 748 trkačica i trkača. 

Utrku od 5 kilometara ili Rollersku peticu istrčalo je 221 trkačica i trkača, a najbrže ju je savladao Andrija Palička (AK Agram) rezultatom – 16:58, zatim je u cilj ušao Matija Grabrovečki (AK Rudolf PErešin) s 17:02, dok je treći bio Blaž Čajko iz istog kluba rezultatom 17:25. 

Od žena na petici je najbrža bila Mirjana Šimek Bilić (AK Velika Gorica) s 18:39, zatim Ivana Grubišić – 19:55 i treća Silvia Šimunović, KIF,  rezultatom 20:10. 

Rezultati Rollerske petice 

 

Na utrci od 10 kilometara – Jarunskoj desetki – sudjelovalo je 178 trkačica i trkača, a najbrži su bili Jan Samide (AK Vežba, SLO) rezultatom 32:07, nakon njega je u cilj stigao Ivan Dračar (Škola trčanja AK Kvarner) s 34:22 i treći Robert Vegše (AK Forca) s 35:00. 

Od žena najbrža je bila Nives Zebić (AK Maksimir) s 41:53, druga Vlasta Mastrović s 42:28, te treća Martina Šuster (AK Maksimir) s 42:56. 

Rezultati Jarunske desetke

 

Polumaraton su ove godine završila 267 trkača, a kao i prošle godine, najbrži je bio Danijel Fak (AK Svetice) izvanrednim rezultatom 1:09:02. Drugi je u cilj stigao član istog kluba – Nikola Mikulić s rezultatom 1:09:22, dok je treći bio Zoran Žilić (Škola trčanja AK Kvarner) vremenom – 1:10:44. 

Od 82 žene koje su završile utrku najbrža je bila Matea Parlov (AK Dinamo – Zrinjevac) odličnim rezultatom 1:15:18, druga je bila Marija Vrajić (AK Maksimir) 1:21:37, a treća Kimberly ReMine (AK Sljeme) – 1:24:52. 

Rezultati polumaratona

 

Trideseto izdanje ove utrke donijelo je neke novosti koje otvoreno pozdravljamo – omasovljenje utrke popratim, kraćim utrkama, kao i obogaćivanje startnog paketa. No, ipak, na tome se ne mora stati stoga se nadamo da će nam 31. izdanje Memorijala Ivan Starek donijeti još neke kvalitativne i kvantitativne novine. 

Veliku foto galeriju objavit ćemo na našoj Facebook stranici.

 

[ngg_images source=”galleries” container_ids=”22″ sortorder=”387,389,390,391,400,393,394,396,397,398,399,401,388,395,392″ display_type=”photocrati-nextgen_pro_blog_gallery” override_image_settings=”0″ image_quality=”100″ image_crop=”0″ image_watermark=”0″ image_display_size=”800″ image_max_height=”0″ spacing=”5″ border_size=”0″ border_color=”#FFFFFF” display_captions=”0″ caption_location=”below” ngg_triggers_display=”always” captions_enabled=”0″ captions_display_sharing=”1″ captions_display_title=”1″ captions_display_description=”1″ captions_animation=”slideup” order_by=”sortorder” order_direction=”ASC” returns=”included” maximum_entity_count=”500″]

Autor: 3sporta

GARMIN VIVOACTIVE HR – jedan sat za sve aktivnosti

Trčite, vozite bicikl, plivajte, igrajte golf, skijajte i još mnogo toga uz vívoactive HR. Ima GPS, ugrađene sportske aplikacije koje prate vašu statistiku, dok vam pametne obavijesti omogućuju da ostanete povezani – sve to kako biste živjeli u ravnoteži.

 

vívoactive HR nastavlja pratiti aktivnosti tijekom dana,broji korake i katove na koje ste se popeli, prati spavanje i izračunava minute intenzivnog vježbanja. Uz funkciju automatskog određivanja aktivnosti vívoactive HR bilježi vaše aktivnosti čak i ako zaboravite pritisnuti gumb za početak. Ne morate brinuti – ovaj će vas sat uvijek pratiti. Punjiva baterija traje i do 8 dana kada se sat koristi kao sat ili uređaj za praćenje aktivnosti ili do 13 sati ako se koristi kao GPS.

Uz Elevate™ tehnologiju mjerenja pulsa možete zaboraviti na nošenje monitora pulsa na prsima i mjeriti puls na zapešću. Putem podataka o pulsu, vívoactive HR pruža informacije o potrošenim kalorijama i kvantificira intenzitet vaših fitness aktivnosti, čime se vaš napor kvalitetnije bilježi.

vívoactive HR automatski se tijekom dana sinkronizira s uslugom Garmin Connect. Garmin Connect je besplatna aplikacija koja vas upoznaje i na temelju vaši podataka  šalje upute koje vam mogu pomoći da danas budete bolji nego jučer. To su primjerice podsjetnici za kretanje ako još niste ostvarili ciljni broj koraka ili poticajne poruke kada ih ostvarite. Osim toga dobivate zdravstvene savjete od stručnjaka koji vam postaju svojevrsni virtualni treneri.

r_vivoactivehr_of_1007

Pomoću ugrađenog brzinomjera i GPS-a vívoactive HR prati vaše trčanje i na otvorenom i u zatvorenom. Možete postaviti upozorenja vibracijom za puls, tempo i intervale trčanja/hodanja i još mnogo toga. Među ostalim funkcijama treniranja nalaze se Auto Lap® i Auto Pause®. Sat nakon trčanja daje sažetak sa statističkim podacima o ukupnoj kilometraži, kalorijama, prosječnom tempu i ukupnom vremenu.

Aplikacija za biciklizam s GPS-om mjeri vrijeme, udaljenost, brzinu i kalorije. Kompatibilan je sa senzorima za mjerenje brzine i kadence koji mjere vaš napredak prilikom treninga, ali i svakodnevnu vožnju, a kompatibilan je i s Varia® svjetlima i radarima za sigurniju vožnju.

Bacite se u bazen i pratite detaljne statističke podatke kao što su ukupna udaljenost i udaljenost intervala, tempo, broj zaveslaja, vrsta zaveslaja i mnoge druge. Aplikacija za plivanje pomoću SWOLF rezultata koji zbraja vrijeme i broj zaveslaja potrebnih za prelazak duljine bazena izračunava vašu učinkovitost. Brojanje intervala omogućuje vam jednostavno pauziranje i ponovno pokretanje vježbanja. Na kraju vježbanja pregledajte sažetak podataka u kojemu se nalaze prosječne vrijednosti za interval i sesiju, ukupno vrijeme i osobni rekordi.

vivoactive-hr-lifestyle

Iz Garmin baze podataka golf terena možete preuzeti jednu od 40.000 karata terena širom svijeta i svaki dan igrati na novom terenu. Aplikacija za golf prikazuje pojednostavljeni prikaz greena i pomaže vam da pratite svoj rezultat i vidite jeste li iznad ili ispod para.

Ako volite veslanje na dasci za surfanje i općenito veslanje, bilo na otvorenom ili na ergometru, ugrađena aplikacija za veslanje na dasci za surfanje bilježi i prikazuje vaše potpune statističke podatke. Kada ste na vodi ili u dvorani, jedan je pogled dovoljan da vidite tempo, ukupno vrijeme, udaljenosti i zaveslaje.

Ako je dan za skijanje ili daskanje na snijegu, vívoactive HR mjerit će vašu 3D brzinu tako što će izračunati brzinu i udaljenost na nagibu u odnosu na zemljopisnu širinu i dužinu. Automatski mjeri prolazna vremena, a možete odabrati želite li uključiti funkciju Auto Pause koja automatski zaustavlja mjerač vremena kada se zaustavite ili vozite žičarom.

vívoactive HR nježno vibrira kako bi vas upozorio na sve obavijesti koje primite na kompatibilan uređaj, bilo da je riječ o telefonskim pozivima, upozorenjima iz društvenih medija ili upozorenima mobilnih aplikacija. vívoactive HR prikazuje i podatke o vremenu, temperaturi i mnoge druge. Uz to, omogućuje vam i da upravljate glazbom na telefonu, odredite lokaciju telefona, daljinski upravljate VIRB® akcijskom kamerom ili prijateljima i obitelji omogućite da vaše aktivnosti prate u stvarnom vremenu uz LiveTrack. Personalizirajte vívoactive HR pomoću prilagođenih izgleda sata, podatkovnih polja, aplikacija i widgeta koje možete preuzeti u našoj Connect IQ™ trgovini.

Preporučena maloprodajna cijena za vívoactive HR iznosi 2.190,00 kn.

Promo tekst

SVJETSKO PRVENSTVO 50K – Cure nastupaju!

Nakon Europskog prvenstva u trčanju na 24 sata u Francuskoj, Svjetskog prvenstva u trailu u Portugalu, Hrvatska ima žensku reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u utrci na 50 kilometara u Dohi. Ekipu čine iskusna maratonka i ultrašica Marija Vrajić, te debitantice utrke Barbara Belušić i Mateja Matošević. 

 

Djevojke su sinoć stigle u Katar i s već gotovo zimske klime kod nas, sletjele u pravu ljetnu vrevu. Utrka će se održati sutra u 16 sati po našem vremenu, a tijek utrke moći ćemo pratiti na Live Trackingu. 

Evo što su nam cure rekle uoči sutrašnje utrke: 

Marija: Stigli smo sinoć oko 20 h u Dohu. Ovdje je dva sata više nego u Zagrebu. Vani je preko dana oko 30 stupnjeva, a nama je start sutra u 18 h. Tada će biti ugodnije i već će pasti mrak. Trčimo 20 krugova od 2.5 km. Sada se držimo hotela, jer je vani preko dana prevruće. Konkurencija je jaka i nemam nikakvih očekivanja, trudit ću se dati sve od sebe i nadam se da ću uspjeti pobijediti – prvenstveno sebe.

1

Barbara: Sutra po prvi puta trčim utrku dužu od maratona, tako da ustvari nisam ni sigurna što da točno očekujem u pogledu rezultata. Lagano osjećam tremu zbog te neizvjesnosti, te jedva čekam start utrke.

Trčimo navečer, kad se očekuje oko 26 stupnjeva, te mi je zbog toga plan krenuti nešto sporije nego kada trčim maraton. Pokušat ću držati izjednačen tempo što duže.
Konkurencija je vrlo jaka, ali s obzirom na to da je natjecanje i ekipno, to će mi biti dodatna motivacija na utrci.

Matea: Jako sam uzbuđena i veselim se startu. Ovo je dosta velik izazov za mene, prvi puta trčim 50 km. Puno stvari se treba poklopiti za dobar rezultat, dat ću sve od sebe pa ćemo vidjeti kako će sve proći. 🙂 

Ne preostaje nam drugo nego poželjeti im odlične rezultate, brze noge i veliko srce. Sretno cure, navijamo za vas! 

 

Autor: 3sporta

Dubrovnik i Monterey razmjenjuju trkače

Kalifornijski grad Monterey i Dubrovnik postali su gradovi prijatelji 2006. godine. Oba su grada svjetski poznate turističke destinacije, smještene uz spektakularnu obalu, s bogatom poviješću i interesom za očuvanje vrijedne baštine. Ono što ih povezuje proteklih godina je i – trčanje!

 

2014. godine održan je prvi Dubrovački polumaraton, uz iznimnu logističku i marketinšku pomoć organizacijskog tima međunarodnog maratona Big Sur, koji se održava u zaljevu Monterey. Organizatori dubrovačke utrke, koja je u međuvremenu prerasla u punokrvni dvodnevni festival trčanja Du Motion, upravo su u Montereyu stekli dragocjeno iskustvo organizacije takvog događaja.

“Naša se utrka razvila upravo kroz prijateljski odnos dvaju gradova. Od samog početka Du Motiona grad Monterey nam je bio ključni partner, a uz vodstvo ljudi Big Sur International Marathona naučili smo ne samo kako organizirati uspješan trkački događaj, već i potakli kulturu volontiranja i druženja kroz promociju rekreacije i zdravog načina života”, objasnio je direktor Du Motiona Alen Bošković.

Ove će godine pored organizatora Du Motiona na Big Suru biti i dubrovački trkači Nela Madeško i Daniel Marušić, koji su osvojili put na 14. izdanje međunarodne utrke u Montereyu u nedjelju 13. studenog.

“Biti pozvan na svjetski poznati Big Sur Half Marathon i predstavljati svoj rodni Dubrovnik velika je čast”, izjavila je Nela Madeško.

Gradovi prijatelji Monterey i Dubrovnik omogućili su to povezivanje trkača, koje vrijedi i u drugom smjeru. Naime, dvoje sretnih građana okruga Monterey imaju mogućnost otputovati u Dubrovnik i trčati na polumaratonu 30. travnja iduće godine. 750 registriranih trkača već se uključilo u ždrijeb, koji će ostati otvoren i tijekom vikenda za sve zainteresirane.

“Trkačka zajednica je zapravo kao obitelj i vrlo nam je drago što svoju obitelj proširujemo s divnim ljudima iz Dubrovnika”, istaknuo je trkački direktor Big Sur International Marathona Doug Thurston.

Upravo zahvaljujući suradnji na realizaciji Dubrovačkog polumaratona, predstavnici Dubrovnika, Montereya i Du Motiona u srpnju ove godine primili su nagradu organizacije gradova prijatelja Sister Cities International u kategoriji “Inovacije: ekonomski razvoj”, koja prepoznaje izvanredna postignuća i pojedine programe gradova prijatelja kojima se promovira zajedničko poštovanje, razumijevanje i suradnja.

Za više informacija o polumaratonu u zaljevu Monterey, posjetite bigsurhalfmarathon.org, dok za sve informacije o Du Motion – Runners’ Day Dubrovnik posjetite du-motion.com.

NAJAVA – Zimska brdska liga Ivančica 2016/17.

Dvadeseta po redu Zimska brdska liga održati će se i ove zime na najvećoj planini SZ Hrvatske – Ivančici. U organizaciji TK Marathon 95 iz Varaždina trkačice i trkači moći će svake druge nedjelje tijekom cijele zime trčati 10 kilometara dugu stazu s okvirno 600 metara uspona.

 

Prvo kolo održati će se u nedjelju, 20.11.2016. startom u 9:00h iz mjesta Prigorec podno Ivančice, a trčati će se lokalnom cestom do cilja na vrhu kod planinarskog doma.

Za plasman je potrebno završiti šest od sedam kola, ili jedno kolo manje od ukupno održanih u slučaju da se zbog izuzetno loših vremenskih uvjeta neko kolo ne održi.

 

Detalji raspisa nalaze se ovdje.

Autor: 3sporta

1...767778...156Stranica 77 od 156

Najnoviji tekstovi

© Copyright: KREATIVNO