Svi to znamo i svi se toga bojimo. Prvo se začuje tump-tump, onako preko ramena, prvo udaljeno pa sve bliže. Čujemo disanje sve bliže i pokušavamo skužiti jel’ trkačica ili trkač? I onda se ukaže, prvo na rubu oka, pa se odjednom pojavi ispred. I prestigne nas!
Trkači, osobito muškarci, mrze biti prestignuti. A tek kad ih prestigne žena! Mnogi će prvo pokušati održati tempo brže trkačice ili trkača, ali – kad bi bili brži ne bi ni bili prestignuti. Treba suosjećati s njima, testosteron valjda odigra ulogu i javi se taj macho u svakom muškarcu. Kod žena je taj ubilački instinkt nešto manji, kolegica trkačica kaže da se kod prestizanja više osjeća krivom nego što slavi. No za muškarce, preticanje je vrlo osobna stvar.
Zašto je većina muških trkača toliko kompetitivno?
Vjerojatno jer utrku shvaćaju kao igru, pa kad već ne mogu pobijediti na utrci u ukupnom poretku zadovoljavaju se malim pobjedama protiv trkača pored sebe. Nakon što utrka krene i kolona se rastegne počinju mini-bitke – ugledamo trkača ispred sebe i počinju kalkulacije – starost, građa tijela, stav, brzina… Mogu li ga prestići? Kada da krenem? Čitat ću govor njegovog tijela i napasti kad primijetim slabost. Možda na nekoj uzbrdici kad mu bude najteže? Moj je!
Možda je trkačko prestizanje zapravo neki tip testa muškosti, pokazivanje snage, onako, poput srednjovjekovnih bitaka, samo sada nogama umjesto mačevima i kopljima. Čudno je to, a u isto vrijeme i prirodno, zato se valjda utrke i održavaju. Jer pobjednik je samo jedan, a tih mini utrka ima bezbroj. Zamislite da priđete drugom muškarcu na ulici i kažete mu – “idemo obarati ruke?”. Zapravo, kada trčite – radite to svaki dan, ili barem na svakoj utrci. Poznati su slučajevi višegodišnjih rivala koji se utrkuju međusobno na svakoj utrci ili svaki tjedan na nekoj od liga. Ako imate taj natjecateljski “druk” usmjerite ga na pozitivu i neka od bude još jedan dodatni motiv za više treninga i bolju kondiciju.
Ako želite trčati pametno, trebate savladati loš osjećaj kada vas netko pretekne. Ne treba reagirati, svakako ne sprintanjem i održavanjem nemogućeg tempa. Tako se samo može prebrzo izgorjeti i utrku završiti ispod svojih mogućnosti. Valja se naviknuti – uvijek je netko brži. Što više utrka istrčite i što više puta doživite tu “neugodu” bit će vam lakše.
I zato, kada sretnete neku brzu trkačicu na treningu, možda je bolje da trčite u suprotnom smjeru od njenog i sačuvate svoj muški ponos.
Što se tiče učinka na zdravlje, a ne samo na sportsku izvedbu, pozitivan utjecaj umjerenog unosa alkohola na kardiovaskularno zdravlje dobro je dokumentiran. No, to je tema za neki budući članak. U ovom ću tekstu ukratko opisati učinke alkohola na sportsku izvedbu, odnosno na oporavak od treninga ili natjecanja.
O učestalosti i razini konzumacije akohola postoje različiti podaci. Prema nekim istraživanjima, populacija sportaša konzumira više alkohola nego „sjedilačka“ populacija (7). Također, postoje podaci kako alkohol čini i do 5 % dnevnog energetskog unosa sportaša (1). Međutim, podaci su vrlo varijabilni i uvelike ovise o sportu kojim se ispitanici bave, zemlji u kojoj žive te mnogim drugim uvjetima. Istraživanja na temu utjecaja alkohola na sportsku izvedbu je malo, budući da etička povjerenstva teško odobravaju takva potencijalno opasna istraživanja. (Zamislite čovjeka s 3 promila alkohola u krvi kako izvodi čučanj sa 150 kg na leđima). Dobro su utvrđeni negativni učinci na metaboličke, mišićne, živčane, kardiovaskularne funkcije i termoregulaciju (3), međutim kad ih se prenese na sportske terene, ne dobivamo jednoznačne rezultate. Utvrđena je čak i pozitivna korelacija s izvedbom u ekipnim sportovima, gdje konzumacija alkohola predstavlja važnu komponentu „teambuildinga“ i metodu rješavanja napetosti (2).
SINTEZA GLIKOGENA
Konzumacija alkohola u periodu od 8 sati nakon treninga blago, statistički neznačajno, usporava resintezu glikogena (6), a u razdoblju od 24 sata, učinak u potpunosti nestaje (8). Naravno, navedeno vrijedi u uvjetima u kojima je u istom vremenskom periodu unesena količina ugljikohidrata adekvatna za resintezu. U praksi, to bi značilo da alkohol neće negativno djelovati na resintezu glikogena ukoliko je pojedinac uključen u jedan trening dnevno. U tim uvjetima, obnova glikogena nije od esencijalne važnosti budući da se uobičajenom prehranom bogatom ugljikohidratima glikogen može u potpunosti nadoknaditi kroz 24 sata. U slučaju dva ili više treninga na dan, pri čemu je potrošnja glikogena pojačana, nužno je obratiti pozornost na brzinu njegove resinteze. Tada bih za svaki slučaj preporučio minimizirati, ako ne i u potpunosti izbaciti alkohol iz prehrane.
HIDRACIJA
Alkohol u tijelu djeluje kao diuretik, što znači da povećava izlučivanje tekućine. Za svaki gram konzumiranoga alkohola, izluči se 10 ml urina (4). Mehanizam odgovoran za navedeno djelovanje jest inhibicija ADH (anti-diuretskog hormona), međutim učinak je uočljiv samo kod konzumacije pića s volumnim sadržajem alkohola većim od 4 % (5).
SINTEZA PROTEINA (MIŠIĆNA MASA)
Pitanje na koje će odgovor zanimati mnoge (sve?) koji pokušavaju dobiti na mišićnoj masi, ili u najmanju ruku, ne žele ju izgubiti, glasi: „Inhibira li alkohol sintezu proteina u mišićju“? Laičkim rječnikom: „Mogu li se nabildati ako pijem“? Odgovor je: da. Naime, iako nedostaje istraživanja koja direktno istražuju utjecaj alkohola na sintezu proteina, mnogi sportaši i bodybuilderi (čak i mnogo) piju, a i dalje napreduju u pogledu snage i mišićne mase. Nije savršen dokaz, no dok čekamo potvrde iz laboratorija, trebat ćemo se njime zadovoljiti.
OSTALI UČINCI
Budući da djeluje kao periferni vazodilatator, odnosno uzrokuje širenje krvnih žila blizu površine tijela, negativno djeluje na termoregulaciju. To do izražaja dolazi u hladnim uvjetima, gdje povećava gubitak dragocjene topline (4).
Pri višim dozama, koje, nadam se, nitko ne unosi neposredno prije ili tijekom treninga ili natjecanja, negativno utječe na ravnotežu, vrijeme reakcije, prepoznavanje, pamćenje i preciznost motoričkih vještina (1). Video na kraju članka sve govori.
MAMURLUK
Gotovo neizbježni mamurluk dan nakon uživanja u alkoholu jasno kompromitira izvedbu, odnosno njenu aerobnu komponentu (9). Utjecaj na anaerobnu komponentu nije uočen. Mehanizmi negativnog utjecaja mamurluka nisu u potpunosti razjašnjeni, no vjerojatno uključuju dehidraciju, poremećaj acido-bazne ravnoteže, promjene u metabolizmu glukoze itd (10). Ne bih preporučio opijanje dan (noć) prije važnog natjecanja, posebno onog koji uključuje i najmanju komponentu izdržljivosti, odnosno aerobnog metabolizma.
Dok su negativni učinci na izvedbu u sportovima izdržljivosti više-manje dobro dokumentirani, većina literature ne pronalazi značajnu uzročno-posljedičnu vezu između akutnog unosa alkohola i anaerobne (dizanje utega, sprint…) izvedbe. Zanimljiva je činjenica kako su takva istraživanja, iako ih nema puno, dobrim dijelom provođena na ispitanicima direktno pod utjecajem alkohola, da ne kažem pijanim ljudima. Bilo bi zabavno, ako ne sudjelovati u takvim istraživanjima, onda im barem svjedočiti.
Netko bi mogao dobiti dojam da zagovaram konzumaciju alkohola u sportaša. Tome naravno nije tako, ali ono što kroz svoj rad pokušavam učiniti jest demistificirati određene navike vezane uz prehranu (i sport) te istaknuti kako stvari najčešće nisu crno-bijele.
Za kraj, tko kaže da se ne može piti i natjecati?!
1. Burke, LM, Maughan, RJ (2002) Alcohol In sport. In: Sports Nutrition, Blackwell Science.
2. Martens, Matthew P., et al. “Development of the athlete drinking scale.” Psychology of addictive behaviors 19.2 (2005): 158.
3. Suter, P. M., and Y. Schutz. “The effect of exercise, alcohol or both combined on health and physical performance.” International Journal of Obesity 32 (2008): S48-S52.
4. Vella, Luke D., and David Cameron-Smith. “Alcohol, athletic performance and recovery.” Nutrients 2.8 (2010): 781-789.
5. Shirreffs, Susan M., and Ronald J. Maughan. “Restoration of fluid balance after exercise-induced dehydration: effects of alcohol consumption.” Journal of Applied Physiology 83.4 (1997): 1152-1158.
6. Jorfeldt, Lennart, and Anders Juhlin-Dannfelt. “The influence of ethanol on splanchnic and skeletal muscle metabolism in man.” Metabolism 27.1 (1978): 97-106.
7. Lorente, Fabrice O., et al. “Alcohol use and intoxication in sport university students.” Alcohol and Alcoholism 38.5 (2003): 427-430.
8. Burke, Louise M., et al. “Effect of alcohol intake on muscle glycogen storage after prolonged exercise.” Journal of Applied Physiology 95.3 (2003): 983-990.
9. O’Brien, Conor P. “Alcohol and sport.” Sports Medicine 15.2 (1993): 71-77.
10. Wiese, Jeffrey G., Michael G. Shlipak, and Warren S. Browner. “The alcohol hangover.” Annals of internal medicine 132.11 (2000): 897-902.
Odavno smo se oprostili od ljeta i već smo debelo zagazili u hladno doba godine. Iako mnogima hladnoća i lošiji vremenski uvjeti neće bitno utjecati na odrađivanje svojih uobičajenih sportskih aktivnosti, mnogo je i onih koji bi najradije preskočili aktivnosti pod takvim vremenskim uvjetima. Jedna savršena sportska aktivnost koja održava kondiciju, razbija monotoniju i moguća je u svim vremenskim uvjetima je upravo-plivanje.
Kad je vani hladno
Ako ste tip koji voli toplije vrijeme i ne sviđa vam se pomisao o rekreaciji na otvorenom, zimsko doba godine ne ostavlja mnogo izbora osim ograničiti se na sprave za vježbanje, poput trake za trčanje ili trenažera. Ipak, ovo je idealno vrijeme za razbijanje monotonije i uvrštavanje plivanja u redovan tjedni trening.
Osim što je plivanje odličan cross trening, povoljno utječe na poboljšanje cirkulacije čitavog tijela, što je naročito važno u hladnim mjesecima. Tijelo postaje efikasnije u zadržavanju topline, potiče se aktivnija izmjena tvari; drugim riječima izbjegava se uspavanost, čime se sprječava pothlađivanje, a samim time i pad imuniteta i pojava bolesti.
Kad trebate promjenu
Iako se većina rekreativaca obično opredijeli za jednu sportsku aktivnost koja im najviše odgovara (poput trčanja ili bicikliranja), koliko god obožavali ono što smo izabrali, ponekad ipak može doći do zasićenja zbog određenih faktora, poput primjerice prekomjernih i teških treninga.
Poznato je da vodeni medij ima blagotvorno djelovanje na psihu i opuštanje, stoga plivanje može biti odličan izbor nakon završetka naporne natjecateljske sezone i punjenje baterija za nadolazeću. Mišići koji su pretrpjeli velika oštećenja ne trebaju prestati s radom, ali zahtijevaju nešto laganiji oblik aktivnosti, poput plivanja, koje će omogućiti stanicama postepeno i ravnomjerno punjenje kisikom radi lakšeg i bržeg oporavka.
Kiša, snijeg, led
Trkači, biciklisti ili jednostavno entuzijasti za aktivnostima na otvorenom bilo koje vrste, ponekad i uz najbolju volju moraju odustati od svojih sportskih aktivnosti, ako vremenske neprilike ne dopuštaju kvalitetno odrađivanje treninga. Srećom, na bazenu nema takvih problema. Voda je mirna, a temperatura postojana. Nema opasnosti od neželjenih poskliznuća, padova i ozljeda, nema mokrih tenisica, smrznutih šaka, a ne moramo brinuti niti o tome hoće li nam oprema izdržati i dovoljno nas zaštititi od vlage i hladnoće.
Za oporavak od ozljede
Plivanje je jedna od rijetkih tjelesnih aktivnosti koja ravnomjerno utječe na čitavo tijelo. Ako ste bili aktivniji tijekom godine, marljivo odrađivali teške treninge i dosljedno se pripremali za natjecanja, možda ste često gurali i preko vlastitih mogućnosti, a tijelo je u nekom trenutku odgovorilo ozljedom.
Završetak natjecateljske sezone je idealno vrijeme za saniranje štete i ponovno vraćanje tijela u ravnotežu. Iskoristite vrijeme za odlazak na plivanje i ubrzajte oporavak oštećenih tkiva i organa.
Za fleksibilnost i opuštanje
Iako ništa ne može zamijeniti kvalitetno istezanje, plivanjem se dobiva osjećaj fleksibilnosti i svježine. Već nakon jednog odlaska na bazen osjećamo se pokretljiviji i laganiji, a onaj neugodan osjećaj zategnutosti potpuno nestaje.
Prije ulaska u vodu poželjno se dobro zagrijati, imitirajući pokrete koje koristimo tijekom plivanja, primjerice kružnim razgibavanjem ramena i kukova. Na taj način pripremamo zglobove na aktivnost i smanjujemo mogućnost ozljede, a plivanje činimo efikasnijim. Nakon izlaska iz vode, dok su mišići još uvijek zagrijani, a zglobovi pod utjecajem kretanja, potrebno se dobro istegnuti, kako bi se očuvala pokretljivost i spriječili bolovi i zatezanje.
Za dobar dan
Ovaj dio je idealan za sve ranoranioce i one koji obožavaju jutarnje aktivnosti. Ranojutarnje plivanje može se odraditi i prije odlaska na posao, a odlično djeluje na razbuđivanje i razgibavanje. Povoljno utječe na raspoloženje i daje energiju, posebno u nadolazećem razdoblju kad je tijelo usporeno zbog nedovoljne količine prirodne svjetlosti i nedostatka sunca.
Neposredno nakon buđenja i u ranim jutarnjim satima, razina kortizola, hormona stresa, u organizmu je na najvišoj razini. Odlaskom na plivanje potaknut ćemo cirkulaciju i osvježiti misli, a organizmu pomoći da se lakše i uz manje stresa izbori s napornim dnevnim zadacima koji su pred nama.
Prije samo dvije godine pripadala sam kategoriji tzv. “foteljaša” (to su oni koji nikad ne trče svojom voljom, samo pod prisilom na satovima tjelesne i zdravstvene kulture). Kako to već uobičajeno biva, zbog kojekakvih životnih prilika i neprilika morala sam nagomilanu količinu negativnih emocija pretvoriti u nešto pozitivno i tako sam krenula trčati vođena samo za jednim ciljem, a to je otrčati polumaraton.
Pripreme za taj famozni polumaraton (koji je trebao biti prvi i zadnji) odradila sam u školi trčanja. Međutim, malo po malo trčanje je postalo rutina i novi način života. Kupovinu haljinica u Mangu i Zari zamijenila je kupovina sportske odjeće, obuće i gadgeta za trčanje. Naravno da bi rekreativnom trkaču na mojoj razini bio sasvim dovoljan jedan par solidnih tenisica, ali ako već ne mogu trčati brzo barem mogu izgledati che-che. I tako sam u samo godinu dana trčkaranja uspjela istrčati 3 polumaratona. Na posljednjem od njih donijela sam odluku koja mi je visjela nad glavom punih godinu dana. A to je da sljedeći put odlazim iz Ljubljane kao maratonka.
Za sve one kojima nije jasno zašto bi netko dobrovoljno pristao na mučenje u trajanju od 42 kilometra, moram objasniti svoje razloge za trkački salto mortale. Naime, trčanje u Ljubljani je poseban događaj. Dobro znate da iz usta svakog trkača koji se okušao u nekoj od utrka u Ljubljani, trčanje zvuči gotovo kao religiozno iskustvo. Cijeli grad je spreman dočekati i podržati tisuće trkača koji će ostaviti svoj trkački otisak na ulicama Ljubljane. Većina sudionika ne odaje dojam prekaljenih sportaša i ne izgledaju kao super junaci. To su uglavnom rekreativci koji se zabavljaju rušeći vlastite granice. Vođena logikom ako mogu drugi, mogu i ja, iliti “vidjela žaba da se konji potkivaju, pa i ona digla noge” odlučila sam nagodinu uzeti nešto veći paket – aranžman za razgledavanje Ljubljane.
Jedna od prvih pretpostavki da bi rečeno i bilo učinjeno, je da odluku treba javno obznaniti. Napisala sam blog post o vlastitom trkačkom iskustvu koji je trebalo motivirati trkačku zajednicu, a meni priskrbiti nagradu sponzora. Doduše nagradu nisam dobila, ali navedeni članak pročitali su prijatelji i mnogi poznanici. Na kraju krajeva kad je nešto objavljeno na Facebook-u onda to postaje obvezujuće i povratka više nema.
Uslijedila je godina dana priprema. Da godina. Ne 12 tjedana, ne 2 mjeseca već čitavih 365 i nešto malo više dana. Naravno da pod tim ne podrazumijevam svakodnevno trčanje, ne daj Bože, već razvijanje strategije kako sa čim manje istrčanih kilometara uspješno završiti utrku. Trebalo je pomiriti i uskladiti ono što glava želi, a tijelo može. Da se pita glavu svaki vikend bi otrčala barem jedan do dva polumaratona, a tijekom tjedna prošla transverzalu na Ivančici, ali tijelo ima suprotan stav i trudi se ostati u stanju mirovanja (1. Newtonov zakon inercije). U svoj trkački kalendar stavila sam nekoliko utrka koje će me držati u stanju pripravnosti tijekom godine, a najbolji test i stjecanje samopouzdanja za Ljubljanu bila je utrka 3/4 maratona na Grawe noćnom (prema mnogima u disciplini “niti vrit, niti mimo”).
I kako se godina brzo okrenula, tako se i dan utrke samo poskliznuo. Dočekala sam Ljubljanu odmorna i zdrava, bez trkačkih ozljeda. To mi je bilo dovoljno da pomislim kako je pola posla već obavljeno, a ostatak će odraditi adrenalin. Naravno da je bio imperativ uskladiti odjeću i dodatke sa tenisicama, ipak je najvažnija sporedna stvar na svijetu imati dobru fotografiju sa utrke. Imala sam dovoljno pjesama na playlisti da svladavanje maratona potraje i do 5 sati, puni džep tableta i gelova, smirenu glavu na startu. Bila sam spremna upisati se u povijest kao maratonka. Ali…… Nakon starta sve je krenulo suprotno od planiranog. U onoj gužvi nisam mogla pronaći “zečeve” sa zastavicama za vrijeme maratona od 4 sata i 15 minuta, svjesno sam krenula brže nego je trebalo (dok ide, ide), nisam uzimala dovoljno vode na okrepama nego sam uzela punu šaku mandarina, uzela sam gel koji nisam prije probala…. Ukratko, sve ono o čemu sam čitala i čula da se ne smije, ja sam učinila.
Naravno da su “grijesi” došli na naplatu. Nakon 30-tog kilometra počela je mučnina i osjećaj slabosti. Pokušavala sam se uvjeriti da su ti simptomi prirodna reakcija tijela na prekomjernu aktivnost i da je sve to samo u glavi. Misli pozitivno, misli pozitivno! Ali dalje od 34-tog ta mantra nije imala nikakav učinak. Uzela sam mobitel i javila ekipi koja me trebala dočekati u cilju da neću stići u planirano vrijeme i neka oni slobodno idu na pizzu i pivo, jer ja samo želim sjesti i plakati. Nakon riječi ohrabrenja oči su se napunile suzama, ali vrijeme je bilo da se resetiram. Nema šanse na odustanem, došla sam predaleko. Krenula sam dalje, brojeći kilometar za kilometrom u nadi da je organizator ove godine nešto skratio stazu. Ni ostali trkači/suborci pokraj mene nisu izgledali nimalo prpošno. Slika je bila i više nego postapokaliptična. S lijeve i desne strane ceste vukla su se umorna tijela trkača. Čula sam komentar jednog od njih kako ga sve ovo podsjeća na scene iz TV serije Živi mrtvaci. Ne znam, nisam gledala, ali ne zvuči obećavajuće.
Kako sam ulazila u centar grada, bliže cilju postajalo je sve lakše. Pitala sam se što prolazi kroz glavu navijačima, ljudima koji ispijaju cappuccino na terasama uz stazu i promatraju utrku. Pretpostavljam da isto što i meni… A kaj mi je sve to skupa trebalo? Međutim, dok sam zagledala poznate face i čula “ajmo Sanja, još samo malo” sve sumnje u ispravnost odluke da otrčim maraton su nestale. Čak je i komentator imao vremena pročitati moje ime i prezime. Dok sam prošla kroz cilj sve nedaće koje su me zadesile tijekom ove avanture su nestale. Nije bilo suza, niti zazivanja Boga, samo neopisiva lakoća postojanja. Dobila sam majicu na kojoj piše da su iza mene 42 kilometra Ljubljanskog maratona, ali ne piše što je ispred mene? Možda i neka utrka od 100 milja, tko zna? Ali sigurno ne: nikad više! 🙂
SD Trickeri i Triatlon savez Istarske županije po dvanaesti put organiziraju Zimsku atletsku ligu Istre. Liga se održava u devet mjesta i gradova Istre, a od ove godine uključuje se i grad Umag i to odmah u prvom kolu, u nedjelju 6. studenog.
Istarska Zimska atletska liga je rekreativno-natjecateljsko okupljanje zaljubljenika u trčanje. Liga se sastoji od devet kola, a svako pojedino kolo organizira drugi organizator, domaćin iz mjesta u kojem se trči. Trči se na označenim stazama duljine između 6000 i 8000 metara. Rezultati se boduju prema hendikep sustavu Međunarodne atletske federacije. Za ukupan poredak uzima se sedam najboljih rezultata. Osim toga, na svakom kolu organiziraju se i po tri dječje utrke (vrtićki uzrast, 1.-4. razred i 5.-8. razred)
Zimska atletska liga Istre pokrenuta je sa svrhom animacije, promocije rekreativnog trčanja. Cilj je potaknuti što veći broj osoba, od najmlađih do onih u zrelijim godinama, da se počnu baviti sportskim aktivnostima. Liga razvija i natjecateljski duh sudionika te postaje i mjesto za odmjeravanje trkačkih snaga u jednom prijateljskom i sportskom okružju. Na Zimskoj ligi ravnopravno sudjeluju rekreativci i osvajači medalja na svjetskim i europskim prvenstvima te paraolimpijskim igrama. Često sudjeluju i strani gosti, npr. gosti hotela ili drugih smještajnih kapaciteta u mjestima gdje se utrke održavaju. Tako nije slučajnost da nastupe trkači iz Italije, Slovenije i drugih zemalja Europe. Kroz prošlogodišnju Ligu protrčalo više od 700 natjecatelja i natjecateljica, prosječno 310 pojedinaca po kolu, čime se liga svrstava u jednu od najbrojnijih, ako ne i najbrojniju, ligu u Hrvatskoj.
U svemu tome bitnu ulogu imaju ponajbolji istarski atletičari i triatlonci te brojni sportski klubovi koji su uključenjem u organizaciju lige te su tako pridonijeli uspješnosti iste.
I ove godine se nastavlja suradnja s odjelom prevencije PU ISTARSKE promocijom nacionalnog projekta „ Zdrav za pet „ na temu prevencije ovisnosti o alkoholu, drogama i igrama na sreću odnosno promociji zdravog stila življenja. Ovaj program vodi mr.sc. Aleksandar Šerović, regionalni voditelj MUP – a.
Od ove godine u ligu se uključuje i Istarska županija sa aktivnostima u sklopu kampanje „ BJEŽI! VIA!. Kampanja je namijenjena djeci i mladeži, a obuhvaća niz događaja s ciljem primarne prevencije od ovisnosti.
Zahvaljujući društvenim mrežama, fotografije s utrka, a time i fotografije mjesta i gradova Istre gdje se utrke održavaju, šire se svijetom, te tako Liga ima i promocijski karakter.
Prvo kolo Lige održat će se po prvi put u Umagu 6. studenoga, a završna utrka u Labinu 6. ožujka 2017. godine. U Puli, na popularnoj Bunarini, održat će se utrka pretposljednjeg kola, točnije 26. veljače 2017. godine. Na pulskom kolu očekuje se rekordan broj sudionika.
Prvo kolo Zimske atletske lige Istre održat će se 6. studenog u Umagu. Domaćini su članovi SRU Olimpik koji su za ovu prigodu pripremili lijepu i zanimljivu stazu dužine 6500 metara. Trči se po asfaltu, a start i cilj predviđen je na Rivi u Umagu.
Glavna utrka kreće u 11 sati, a prijave i podizanje brojeva biti će od 8,30 do 10,30 sati.
Prije toga će se održati tri dječje utrke:
– u 10,00 sati utrka na 250 m za predškolski uzrast,
– u 10,15 sati utrka na 500 m za učenice i učenike od prvog do četvrtog razreda,
– u 10,30 sati utrka na 1000 m za učenice i učenike od petog do osmog razreda.
Prijave za dječje utrke su od 8,30 do 9,45 sati.
Nakon utrke osigurana je okrijepa za sve sudionike. Pozivamo zaljubljenike u trčanje da dođu u Umag na početak 12. sezone Zimske atletske lige Istre.
Raspored kola – Sezona 2016/2017:
kolo – 6. XI. 2016. Umag,
2. kolo – 20. XI. 2016. Poreč,
3. kolo – 4. XII. 2016. Pazin,
4. kolo – 18. XII.2016. Medulin,
5. kolo – 15. I. 2017. Sv.Petar,
6. kolo – 29. I. 2017. Rovinj,
7. kolo – 12. II. 2017 Tupljak,
8. kolo – 26. II. 2017. Pula,
9. kolo – 5. III. 2017. Rabac-Labin.
Pratite informacije o rasporedu utrka i sve ostalo na Facebook grupi ISTARSKA ZIMSKA LIGA.
Sezonu cestovnog utrkivanja polako privodimo kraju jednom od najstarijih utrka u Hrvatskoj – tridesetim po redu Memorijalom Ivan Starek koji će se održati u nedjelju, 13. 11. 2016. na Jarunu.
Ove godine biti će neke novosti na utrci, pa ćete tako uz uobičajene utrke polumaratona i 5 km moći trčati i 10 kilometara. Svaki trkač koji završi polumaraton i utrku na 10 km dobit će finišersku medalju, a trkači sve tri utrke u startnom paketu dobiti će dry-fit majicu s logom utrke.
Prijave i uplate mogu se izvršiti do srijede, 9. 11. 2016. Naknadne prijave moguće su, no organizator ne jamči startni paket.
Start utrka:
10,55 – start utrke 5 km
11,00 – start utrke 10 km
11,05 – start utrke 21 km
Start utrke na 5 km je ispod ciljnog luka, dok je start na 10 i 21 km je na glavnoj prometnici 250 metara od ciljnog luka.
Startne brojeve možete preuzeti u četvrtak i petak 10. i 11. studenog 2016. u trgovini Run & Trek u Centru Kaptol i subotu 12. studenog na Jarunu na hodačkoj utrci, od 11 do 16 sati, otok Univerzijade kod upravne zgrade. Također, startne brojeve možete preuzeti i na dan utrke (nedjelja) na Jarunu od 7,30-10,00 sati.
Medalju, majicu i startni paket možete preuzeti nakon završetka utrke u zoni cilja.
Sponzor utrke Run & Trek osigurao je poklon bonove za najbrže na polumaratonu i na 10 km:
U nedjelju 6. 11. u 19 sati u Parku Zrinjevac starta ulična atletska utrka na 10 kilometara koju organizira Društvo športske rekreacije Aktivan život povodom obilježavanja “Mjeseca borbe protiv ovisnosti”.
Rekordan broj natjecatelja, čak 2.300 trkača, trčat će kroz centar Zagreba novom stazom koja ove godine uključuje gradske znamenitosti kao Trg bana Jelačića, Ilicu, Britanski trg… Prijave na utrku više nisu moguće jer je utrka rasprodana još sredinom rujna!
Pozivaju se građani Zagreba da u 18:30 sati dođu na navijačke punktove na Zrinjevcu gdje ih čekaju navijački rekviziti, a gdje će moći izraditi i vlastiti originalni transparent kojim će podržati i navijati za natjecatelje u odličnoj atmosferi.
Generalni sponzor Zagrebačkog noćnog cenera je Vipnet, a ostali prijatelji i pokrovitelji Cenera 2016. su: Cedevita, Nissan, Grawe, Perskindol, Grad Zagreb, Policijska uprava Zagrebačka, 3sporta.com, Zagreb Runners, Mandarinet i Nextbike.
Ukoliko građani ne mogu doći u centar grada, utrku mogu pratiti putem live prijenosakoji će voditi aktivna trkačica i velika zaljubljenica u trčanje, Ana Stunić.
Ambasadorica ovogodišnje utrke je Nevena Rendeli Vejzović, a nastup na utrci su najavili i najbrža Hrvatica na 10km Matea Parlov, najpoznatiji hrvatski Ironman Dejan Patrčević, zatim rekorder staze ZG Cenera Drago Paripović, te bivši ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović.
Cener će ove godine biti prava internacionalna utrka jer su svoj dolazak najavili i trkački timovi Belgrade Urban Running Team (BURT) iz Beograda, zatimRed Snakes Milano iz Italije te gosti iz NjemačkeRun Fleet Hamburg crew.
Utrka ima i humanitarni karakter jer će sav prihod od donacija sponzora Cedevite i Nissana za radove uličnog umjetnika Svenkija Vidovitog biti direktno uplaćen kući „Sv. Vinka Paulskog“ u Oborovu koja brine o odraslih osoba s višestrukim tjelesnim i intelektualnim teškoćama.
VAŽNO! Na dan utrke, u nedjelju 6.11., sav cestovni i tramvajski promet bit će na svim dijelovima staze u potpunosti zaustavljen u periodu od 18:30 – 20:30 sati.
Koliko puta ste nakon vožnje primijetili sličicu preslikanog lanca na svojim hlačama ili dresu, a možda se i pozdravili sa svojim omiljenim odjevnim predmetom, zbog nemogućnosti uklanjanja masnih ostataka? Srećom, postoji nekoliko provjerenih trikova koji će vašoj odjeći uspješno vratiti stari izgled.
Ručno pranje
Zašto bismo prali ručno, kad postoji perilica da nam olakša život i uštedi vrijeme? Ta praksa ne vrijedi kod masnih zaprljanja. Iako se osjetljiva biciklistička odjeća u pravilu ne pere na visokoj temperaturi, već i mlaka voda će „zalijepiti“ masnoću dublje u vlakna, zbog čega će je biti nemoguće ukloniti.
Prije ubacivanja u perilicu namočite mrlju sredstvom za odmašćivanje, a može poslužiti i običan deterdžent za posuđe ili sredstvo za odmašćivanje u kuhinji. Pustite da se upije koliko može i lagano utrljajte u mrlju. Nakon nekog vremena isperite u hladnoj vodi, a postupak ponovite dok mrlja potpuno ne iščezne.
Čišći lanac – manje problema
Masne mrlje na biciklističkoj odjeći najčešće potječu od lanca. Masnoća u kombinaciji s blatom, prašinom i ostalim nečistoćama s ceste, stvara nepobjedivu smjesu nečistoće koju je mnogo teže ukloniti s odjeće nego čistu masnoću.
Održavajte lanac čistim i umjereno podmazanim, kako bi se mrlje uklonile što efikasnije. Previše ulja na lancu uzrokuje prskanje tijekom vožnje, stoga je poželjno lanac nakon čišćenja i podmazivanja lagano prebrisati čistom krpom, kako bi se uklonio višak masnoće, ali i spriječilo lijepljenje nečistoće s ceste.
Birajte tamnu odjeću
Ako vam se uvijek nekako događa da nalazite masne tragove na svojoj odjeći i iz nekog razloga ne uspijevate izbjeći zaprljanja, najbolje je uskočiti u crnu odjeću. Osim uštede na vremenu i sredstvima za čišćenje, štedite i novac na kupnju novih, a čak i ako ne uspijete „izvući“ svu masnoću iz vaših omiljenih hlača, barem se nećete morati pozdraviti s njima i bit će nosive još dugo vremena.
Kad zapne na putu
Bilo da se radi o kraćoj vožnji ili duljim izletima u prirodu, uvijek treba računati na sitne nezgode koje se mogu dogoditi putem. Možda će biti potrebno zamijeniti probušenu gumu ili namjestiti lanac koji je ispao, što znači da ćemo morati uprljati ruke.
Kako se prljavština i masnoća s ruku ne bi prenijela na odjeću i druge dijelove bicikla, poput gripova, pobrinite se da sa sobom uvijek imate paketić papirnatih i vlažnih maramica. Suhima ćete ukloniti mast, a vlažnima ostatak zaprljanja i „oprati“ ruke.
Ne odgađajte čišćenje
Stare mrlje se mnogo teže uklanjaju, a ako dugo stoje i osuše se na tkanini, vjerojatno ih uopće više neće biti moguće ukloniti. Ne ostavljajte uprljanu odjeću za „drugi dan“ i primijenite odmašćivač čim je skinete sa sebe, dok su mrlje još uvijek svježe i odjeća će vam biti zahvalna.
Još jedna zima dolazi, a s njom dolazi deseto izdanje zimske lige Istre i Kvarnera s novih jedanaest utrka u različitim krajevima Istre, Kvarnera i Slovenije. Rekreativna liga koja služi popularizaciji biciklizma, a posebno brdskog služi i za održavanje forme u zimskom periodu izvlačeći i najveće “lijenčine” barem jednom tjedno na svježi zrak baveći se jednim od najzdravijih sportova.
Ovo izdanje neće se mijenjati u odnosu na prethodno, koje je u prosjeku na startu imalo stotinjak sudionika u svim dobnim kategorijama. Za najmlađe se održava posebna utrka na kraćoj stazi, dok je starijima omogućena vožnja na dužoj stazi od pola sata ili najiskusnijima koji voze utrku jedan sat. Utrke se održavaju na stazama koje su prilagođene svakome, a pogotovo onima koji bi htjeli napraviti svoje prve korake u ovom sportu, kao i rekreativcima kojima lagana doza natjecanja probuđuje strast i povećava adrenalin.
Vozi se ista staza za svih sat vremena po sistemu kad prvi odvozi sat vremena utrka se zaustavlja i svatko se razvrstava prema ostvarenom rezultatu, a na kraju se vodi poredak po kategorijama.
Ovogodišnji domaćini kola biti će 6.11. BK Grobnik na stazi u Dražicama, dok se 13.11. selimo preko granice kod prijatelja iz KD Melamina u Kočevje da bi kraj studenog dočeli u Pazinu kod BK MTB Istra Pazin 27.11. U prosincu nas očekuju dvije utrke prije božićne pauze i to 11.12. kod BBK Team Rodea blizu Rijeke i 18.12. na jugu Istre, točnije u Šijanskoj šumi kod KBBXS Adrenaline.
Novu godinu ćemo si čestitati tek 15.1. u Kornariji kod BBK Grožnjana, a već 22.1. smo u Poreču kod BK Poreča. 5.2. se selimo u okolici Gračišća točnije Milotskom Brijegu kod ZoeBike-a prije utrke 19.2. blizu mora u Novigradu kod BK Novigrada. Povratak u ligu ove sezonu ćemo proslaviti u Buzetu 12.3. po starom gradu u organizaciji BK Buzeta kako bi spremni dočekali finalnu utrku u Kastvu 26.3. kod BK Campetta.
Pravila sudjelovanja su jednostavna: dobra volja, ispravan MTB bicikl, zaštitna kaciga i topla oprema su najvažnije stvari koje vam trebaju. Liga je rekreativnog karaktera te nije potrebno biti član niti jednog biciklističkog kluba, a možete se priključiti u svakom trenutku registracijom prije pojedine utrke na službenom portalu za prijave ili dolaskom na start gdje ćete preuzeti vaš broj i krenuti na stazu.
Stoga mladi ili stari, muško ili žensko – Rekreativna MTB Zimska liga Istre i Kvarnera vas očekuje!
Oporavak nakon duge utrke kritična je komponenta idealnog plana treniranja koji trkači često zanemaruju. Ukoliko se dobro ne oporavite od (polu)maratonske utrke povećat ćete rizik od ozljeda i time se unazaditi i ograničiti svoj dugoročni potencijal – teže obarati osobne rekorde i ostati zdravi.
Da bi bolje razumjeli zašto je oporavak toliko važan pojasnit ćemo medicinsku stranu postmaratonskog umora, kako bi uvidjeli što se događa vašem tijelu nakon utrke. Iako je velik posao iza vas, vaše tijelo tek treba odraditi zahtjevan zadatak oporavka i regeneracije.
Maratoni su težak izazov za ljudsko tijelo – tu činjenicu ne možemo uljepšati. Mišići, tetive, zglobovi, stanice i gotovo svaki fiziološki sustav dotjeran je do svog maksimuma. Nije važno jeste li iskusni maratonac ili ćete tek trčati svoj prvi maraton – 42 kilometra su 42 kilometra, trčeći ih vaše je tijelo izloženo velikom stresu.
Naravno, nisu svi trkači jednake fizičke spreme pa je logično da pristup oporavku treba biti individualan i prilagođen potrebama pojedinca. Maratonci s više iskustva poznaju svoje tijelo i znaju ono što im najviše odgovara, te kako se najlakše oporaviti, dok oni bez maratonskih iskustava to trebaju tek otkriti.
Evo nekih smjernica
Spomenut ćemo nekoliko glavnih fizioloških sustava na kojima su provedena istraživanja o tome kako maraton utječe na njih i koliko vremena je potrebno da se u potpunosti oporave.
Mišići
Bolovi u mišićima i njihov zamor najočitiji su pokazatelj oštećena nastalih trčanjem maratonske distance. Studija provedena na mišićima nogu maratonaca pokazala je da i treniranje, kao i sama utrka izazivaju upalne procese i nekrozu mišićnih vlakana koja znatno utječe na snagu mišića i izdržljivost, čak do 14 dana nakon maratona. Prema tome, trebat će okvirno dva tjedna da se vaši mišići u potpunosti oporave i vrate snagu.
Stanična oštećenja
Postmaratonska stanična oštećenja uključuju oksidacijska oštećenja – povećanu razinu kreatin kinaze (CK) – markera koji pokazuje stupanj oštećenja mišićnog i miokardijalnog (srčanog) tkiva, kao i povišena razina mioglobina u krvi (što često rezultira nalazom krvi u urinu).
Provedene su dvije studije kojima je dokazana povišena razina kreatin kinaze i do 7 dana nakon maratona, dok je druga potvrdila postojanje mioglobina u krvotoku 3-4 dana nakon utrke. Obje studije nedvojbeno dokazuju da je tijelu potrebno najmanje 7-10 dana odmora kako bi se eliminirala nastala stanična oštećenja.
Navedeni markeri, s padom imunološkog sustava kojeg ćemo se dotaknuti u daljnjem tekstu, ukazuju na to da bi minimalno vrijeme potpune neaktivnosti, bez cross-treninga trebalo biti 2-3 dana.
Imunološki sustav
Nakon maratona imunološki je sustav jako oslabljen, što povećava rizik od oboljenja i infekcija. Također, oslabljen imunološki sustav jedan je od glavnih razloga pojave sindroma pretreniranosti. Nedavna studija potvrdila je da imunološki sustav najviše ugrožen prva tri dana nakon maratona, te je to još jedan od velikih razloga zašto je važno mirovati prva tri dana nakon maratona, odmarati i jesti zdravu i nutritivno bogatu hranu.
Oporavak odmah nakon same utrke može biti nešto što je teško isplanirati i ovisno o tome gdje se i kakva utrka trči, pa se ne bi trebalo previše unaprijed brinuti, nego se više fokusirati na pripreme prije utrke.
Nakon što prijeđete ciljnu liniju pokušajte se utopliti (ukoliko uvjeti to zahtijevaju) i skinuti sa sebe mokru trkačku odjeću. Tada bi bilo dobro nešto jesti. Mnogi maratonci ne mogu jesti odmah u ciljnoj liniji, ali uzmite svakako ono što se u ciljnoj liniji nudi pa ćete prigristi nešto malo kasnije. Naravno, tekućine nikad previše, a prvi obrok bilo u smislu napitka ili laganije hrane trebao bi se konzumirati unutar 45 min od završetka aktivnosti.
Tada, ako vam okolnosti to dozvoljavaju – mnogi sve češće prakticiraju tzv. ledene kupke. Svrha ledenih kupki ili barem tuševa je u tome da smanjuje upalni proces i otekline mišića, te bolove u zglobovima. Krvne žile se skupljaju, a mliječna se kiselina izbacuje iz mišića. Iako pomalo ekstremna metoda mnogi su potvrdili njezinu učinkovitost. Voda ne treba biti stvarno ledena i ispunjena kockicama leda, dovoljno je da bude hladna, a boravak u vodi ne duži od 15 minuta. Tada slijedi odmor u obliku koji god vam odgovara. Dok neki jedva čekaju da legnu u krevet, drugima odgovara lagana šetnja. Prva tri dana nakon maratona ne bi trebali trčati uopće. Bilo bi dobro prakticirati vruće kupke nakon kojih slijedi istezanje.
Nadoknada nutrijenata izgubljenih tijekom iscrpljujućeg trčanja izuzetno je važna za oporavak, stoga nikako nemojte zanemariti prehranu, kako odmah nakon utrke, tako ni u nadolazećim danima. Ugljikohidrati i proteini će popraviti mišićna oštećenja, dok će voće biti bogat izvor vitamina i antioksidanata koji suzbijaju štetu slobodnih radikala i podižu imunološki sustav. Ukoliko možete, priuštite si laganu, površinsku masažu.
Od četvrtog do sedmog dana nakon utrke možete početi laganim cross treninzima ili rastrčavanjem od 30-40 min. Cilj je potaknuti krv kroz mišiće, ali nikako ih opterećivati. Dalje nastavite jesti zdravu hranu, a sada možete imati i dubinsku masažu, posebno ako imate dijelove koji su vam posebno osjetljivi ili ozlijeđeni. Toplo – hladni tuš također će vam pomoći.
7-14 dana nakon maratona možete lagano trčati svaki drugi dan, 10-12 kilometara, a 2-3 tjedna nakon maratonske utrke već ste uglavnom oporavljeni i možete početi raditi treninge s kraćim ubrzanjima.
Vrlo je važno da ne brinete zbog pada u izvedbi prilikom perioda oporavka, jer vrlo je važno tijelo odmoriti i regenerirati u potpunosti kako bi u sljedećem ciklusu priprema mogli trenirati još jače i postići još bolji rezultat.
Ako se ne oporavite u potpunosti rizik od ozljede se povećava i prije ili poslije morat ćete “odraditi” fazu odmora, a nema goreg nego kad vas zadese problemi u sezoni utrka ili neposredno prije nje.
Unutar šest tjedana nakon maratona bilo bi dobro da ne trčite utrku. Možda ćete poželjeti što prije popraviti slabiji rezultat prethodne utrke, ili ćete pod utjecajem runners high-a poželjeti trčati sve utrke na Planeti. Svejedno, vaši rezultati će pokazati da to nije pametna odluka i da tijelo ipak treba svoj odmor. Nemojte ga uskratiti tog važnog perioda.
U jedinom portugalskom nacionalnom parku Peneda-Gerĕs ovog vikenda će se održati prvo povijesno svjetsko prvenstvo u trailu. Istinabog i nije baš prvo, jer je u proteklih par godina održano već nekoliko istih, čak što više i po dva puta godišnje.
Naime, radi se o tome da su do sada dvije različite asocijacije ITRA (International Trail Associaton) i IAU (International Associaton of Ultrarunners) na neki način svojatale ovu frišku sportsku granu i svake godine održavale globalna prvenstva u okvirima vlastitih pravila. Međutim, krajem 2015., obzirom da se ipak radi o trkačkoj tj. atletskoj disciplini, stvar je u svoje ruke preuzela krovna svjetska atletska federacija IAAF, i na svom kongresu službeno prihvatila trail kao ravnopravnu atletsku disciplinu, donekle uredila pravilnik, te odlučila da će se ubuduće svjetsko prvenstvo održavati samo jedanput godišnje, te da će obje institucije (ITRA i IAU) biti ravnopravni nosioci i koorganizatori.
Peneda-Gerĕs je strogi svjetski rezervat zaštite prirode, proglašen od strane UNESCO-a 2009. godine, veličine 70 tisuća hektara, na samom sjeveru Portugala, na granici sa Španjolskom. Spaja dvije duboko ruralne brdske pokrajine Minho i Trás-os-Montes, s relativno malom nadmorskim visinom od maksimalnih 1545 m. Iz respekta ka prirodnim ljepotama kraja, osnovno geslo prvenstva je “Ne ostavljajte za sobom ništa više od tragova stopala, a sa sobom nemojte ponijeti ništa više od fotografija”.
Nacionalni park – Peneda Geres, Portugal
Prvi puta na svjetkom prvenstvu u trailu
Priliku da bude dio povijesti je iskoristila i Hrvatska, koja će u Portugalu imati prvi službeni nastup na jednom globalnom prvenstvu u trailu. To je na neki način rezultat relativno žive i aktivne scene u našoj zemlji, obzirom da natjecanja u trailu niču kao gljive poslije kiše, što ne čudi ako uzmemo u obzir da Hrvatska obiluje fantastičnim prirodno lijepim lokalitetima za trčanje.
Tako će našu zemlju predstavljati ženska ekipa u sastavu Nikolina Šustić, Jelena Brezak i Radmila Maksimović, dok će mušku ekipu činiti čak osmorica: Nikica Smolić, Nikola Horvat, Ante Pešić, Josip Stipčević, Kristijan Šivak, Vedran Sabljić, Toni Matić i Damir Maksimović. Inače, svaka država može imati po 9 predstavnika po spolu, a za ekipni plasman se računaju po troje najboljih iz svake zemlje.
Ukupno će nastupiti 268 trailera iz 37 različitih zemalja svijeta, od čega 2/3 dolazi iz Europe, što ne čudi jer je predio oko Alpa uglavnom žarište ove discipline i velika većina najznačajnijih svjetskih trail natjecanja se održava na tom lokalitetu.
Za prvo prvenstvo je odlučno da staza bude dugačka 85 kilometara s ukupno oko 5000 metara uspona. Što u preijevodu znači da će se natjecatelji u okviru dvije dužine maratona popeti oko 6 puta na Sljeme!
Listu favorita predvode aktualni svjetski prvaci s posljednjeg (neslužbenog) svjetskog prvenstva, održanog lani u francuskom Annecy-u, francuski trkači Sylvain Court u muškoj i Nathalie Mauclair u ženskoj konkurenciji, kao i drugoplasirani s tog prvenstva Španjolac Alberto Hernando i još jedna Francuskinja Caroline Chaverot, koji silno žele revanš. No, nešto će se tu sigurno pitati i portugalske trailere Luisa Fernandesa i Ester Alves, obzirom da domaći teren, ili bolje rečeno teren kojeg trkači bolje poznaju, često bude velika i odlučujuća prednost. Što se na kraju vidjelo i lani u Annecy-u, kada su Francuzi pokupili sve što se moglo pokupiti – ekipna i pojedinačna zlata u muškoj i ženskoj konkurenciji.
U uži krug favorita spadaju Amerikancima Alex Varner, Britanac Tom Owens, Nijemac Stephan Hugenschmidt, Nepalac Bhim Gurung, te Norvežani Torbjørn Ludvigsen i Lars Erik-Skjervheim. Kod cura pak Šveđanka Emelie Forsberg, Amerikanke Yiou Wang i Larisa Dannis, Španjolke Azra Garcia i Uxue Fraile i Polhakinja Ewa Majer.
Trka starta vrlo rano, čak u 5 ujutro po lokalnom vremenu, a doručak je na rasporedu u 3 ujutro!
I na kraju što možemo očekivati od našeg tima? Obzirom da još uvijek nemamo neka luda iskustva s međunarodnom elitom, teško je uopće i uspoređivati se s njima. Svaki eventualni plasman u top 30 bi bio velik kao kuća, i to bi se moglo okarakterizirati kao uspjeh. Tu bih izdvojio samo našu najmlađu članicu Nikolinu Šustić (ali možda s najviše međunarodnog iskustva), ultrašicu najvišeg svjetskog ranga, ali kada je u pitanju drugi tip staze kao npr. 100km ravnog asfalta. Ona ima šanse za eventualni proboj u top 10, ali za mogući fajt za jednu od medalja će joj ipak faliti specifičnost koju traži trail trčanje. U ekipnom dijelu isto tako ne treba očekivati ništa spektakularno, svaka pozicija u prvoj polovici ekipne ciljne liste bi bila odlična vijest za nas!
Uglavnom, važno je bilo da budemo prisutni na tom povijesnom skupu, da pokažemo da Hrvatska ima kakvu/takvu trail scenu i da se počnu stjecati iskustva koja bi za koju godinu mogla biti od velikog značaja za rast kvalitete naših najboljih trailera, obzirom da je zasad baš nemamo u izobilju, usprkos zadovoljavajućem trendu masovnosti.
Jučer poslije podne u Hrvatsku se vratila ženska reprezentacija ultramaratonki koje su sudjelovale na Europskom prvenstvu u trčanju 24 sata u francuskom gradiću Albi. Pratili smo ih, strepili, navijali, iščekivali Jankovićeve izvještaje kao da nam život o njima ovisi i neizmjerno se veselili kad smo shvatili da će ove tri izvanredne trkačice postići nešto posebno.
Uz pratnju trenera Dragana Jankovića i liječnika Pavla Vlaheka – Veronika Jurišić istrčala je u 24 sata 223.676 km i time postavila novi hrvatski rekord u apsolutnoj kategoriji. Antonija Orlić istrčala je izvanrednih 209.483 km, a debitantica utrke Paula Vrdoljak iznenadila nimalo početničkim rezultatom od 204.877 kilometara. Time su djevojke postale jedine osobe iz Hrvatske koje su na takvoj utrci istrčale više od 200 kilometara, a članice su istog kluba – AK Sljeme, Zagreb.
Prenosimo dojmove Veronike, Antonije i Paule, kao i trenera Jankovića.
Veronika Jurišić: “Kad razmišljam o ovih par dana u pitoresknom francuskom gradiću u Pirinejima (Albi), zbilja je jako malo detalja koji nisu bili savršeni. Dodjela domaćinstva 25. Europskog prvenstva u ultramaratonu na 24 sata francuskom gradu Albi (u kojem se utrka 24 sata tradicionalno održava već više od 40 godina) bila je očito pun pogodak jer su se francuzi još jednom pokazali kao izvrsni organizatori (a to na utrkama koje ovako dugo traju nije ni malo lak zadatak). Iako je 24 sata jedina dugoprugaška disciplina na kojoj se ne osjećam baš kao doma (dok maraton i 100km i 100milja istreniraš i manje-više točno znaš koliko i što možeš očekivati, kod utrka na 24 sata zaista nikad ne znaš što te čeka – previše je faktora u igri i ta nesigurnost štreberu u meni nikako nije bliska), ovaj put sam se osjećala posebno dobro prije same trke i baš uživala u mirnom gradiću na rijeci Tarn. Atmosfera u timu je bila odlična. Janko, doktor Vlahek, Antonija i ja imamo iza sebe već lijepu kolekciju zajedničkih prvenstava i sad smo već zbilja dobro uigran tim, a “debitantica” Paula se savršeno uklopila i s njenim rezultatom (koji je apsolutno impresivan za prvi nastup na 24 sata) smo sada jedna zaista respektabilna reprezentacija i u ovoj ultraškoj disciplini. Iz mojih i Antonijinih prijašnja iskustva s 24satnim ultrama smo puno toga naučili, tako da smo ovaj put bili dobro uigrani i prošli kroz cijelu trku da niti jedna od nas nije došla u neku ozbiljniju krizu. Sve je to utjecalo tako da sam zapravo cijelu trku bila sigurna da ću uhvatiti magičnu granicu od tih 220km (rezultat iznad 220km donose A kategoriju u disciplini na 24sata i prošle godine mi je izmakao za 2km). Ujedno je to bio i lov na novi hrvatski rekord i sve me to skupa motiviralo i zapravo mogu reći da sam uživala u tom lovu. Neobično, ali kriza me ovaj put uhvatila tek na samom kraju trke, ali tad je već rekord bio siguran i sat je odbrojavao u minutama pa mi je nekako draže da se taj malo teži dio dogodio na samom kraju, a ne ranije. Sve u svemu jedan nezaboravan dan. ”
Veronika je jučer već odradila trening sa svojim školarcima – Salomon Running Team.
Antonija Orlić: “Mjesecima prije utrke su mi se u glavi vrtjele 3 okrugle brojke:
200 km = sama po sebi okrugla (ujedno i B norma) koju sam željela još lani i nisam uspjela (tad sam skupila samo 185 km)
206 km = prosječan tempo od 7 min/km (uključeni hrana, wc i spavanje)
211 km = duljina 5 maratona.
Pretpostavljala sam da 200 km imam sigurno, 206 km bi mogla pokušati, a 211 bi mi bila gornja granica. Nisam se usudila razmišljati o nekim većim brojkama jer bi to značilo rušenje osobnog rekorda za preko 30 km što mi se činilo nerealno.
Ovo mi je treća utrka na 24 sata i otprilike već znam kako funkcioniram, tj. kako prestajem funkcionirati tijekom noći, pa sam isplanirala da u prvih 12 h prođem 120 km, i onda mi ostaje da u sljedećih 12 sati napravim još 80 km, i to tako da u 7 sati napravim 50 km, pa mi za zadnjih 5 sati ostaje napraviti samo 30 km.
Prvih 12 h sam imala malo više kilometara od plana jer sam u 120 km išla samo 2 puta na wc, a ručak (na 50 km oko 3 popodne – vrećica kviki ribica) i večeru (na 100 km oko 8 na večer – sendvič) sam odradila trčeći. Iza ponoći je počela prava ultraška predstava. Prvo su mi krepala koljena. Onda više nisam mogla jesti i trčati istovremeno. Zatim mi se počelo vrtjeti u glavi i iza toga sam završila na spavanju. Nakon 20 min su me probudili, bila sam kao nova, počela trčati i bilo mi je super. Uskoro je tableta protiv bolova prestala djelovati i opet sam se počela patiti s koljenima i to se više nije popravilo do kraja pa sam ostatak utrke praktički svaki desni zavoj hodala. Najveća kriza mi je zapravo bila u neko doba jutra kad sam shvatila da ću imati tih svojih 200 km prije plana i zamislila sam da ću kad prođem 200 km sjesti i sjediti dok ne isteknu 24 h, i uopće me nije bilo briga nizašto drugo. Kad sam prošla taj 200ti malo sam stajala, pa sam ipak odlučila šetati još tih sat vremena. Naravno, nema šanse da hodam sat vremena, trčati je puno lakše, i tako sam završila na 209, 4 km.
Zanimljivost s utrke:
Uz stazu je bilo puno kontejnera za smeće, i svi su uredno prazne čaše i papiriće bacali u kontejnere, tako da je staza konstantno bila nevjerojatno uredna. Kad se u neko doba počelo masovno povraćati, ljudi su visili laktovima zakvačeni za te kontejnere i povraćali u njih. Nevjerojatan prizor.”
Paula Vrdoljak: “Uglavnom, prvo iskustvo takve vrste trke je ispalo fantastično! Bez nekih kriza, osjećaj je kroz cijelih 24 h bio odličan! Smiješak mi se nije skidao s lica a tako sam titrala i iznutra! S obzirom na zadnja 2 mjeseca u kojima ništa nije išlo po planu, svaki duži trening/trka rezultirala je novom upalom tako da su tjedni treninzi svedeni na minimum ili čak ništa! Nisam se uopće osjećala dobro do prije starta utrke, nespremno i nezadovoljno, ali kad je trka krenula i kad se približavala prva stotka, bez ikakve boli, osjećaj je postao nezamisliv, a zadovoljstvo i sreća neopisiva! Tijekom cijele trke sam bila suzdržana i pokušavala se koliko toliko držati plana i programa što smo se dogovorili Janko i ja, a to je da na svaki sat ubacim koju minutu hodanja i to je ispalo super! I tako sam prebacila kilometražu preko 200 km, što nisam ni u najboljim snovima očekivala niti vjerovala da prvog puta mogu napraviti, ali eto, ispalo je tako! Uglavnom, jako sam sretna zbog svega kako je ispalo! Vjerojatno bi išlo to i više da sam riskirala i radila manje pauze, ali opet ne znam kakav bi bio krajnji rezultat. Ovako su utisci ostali najbolji mogući i jedva čekam da se oporavim i počnem trenirati za sljedeću. Sad znam što mogu očekivati i što me čeka, te kako se odnositi prema takvoj vrsti utrke s obzirom na to da sam ipak krenula iz šumskih puteljaka gdje te sama priroda nosi i vodi prema cilju!”
Dragan Janković je u svom već poznatom tonu proanalizirao uspjeh naših djevojaka, počevši od samog početka:
“Prvo u kratkim crtama da opišem kako su tekle pripreme za ovo prvenstvo kod svake od ove tri cure koje su ovog vikenda otrčale čudesnu trku. Btw, “priprema za ultru” je krajnje relativan pojam, subjektivna stvar i u to ulazi cijeli život, a važan je i onaj prije njega. 🙂
S Paulom sam proveo najviše vremena u protekla 3 mjeseca, Tonka i Veca manje više ionako znaju sad već sve. Fokus je bio na vikend dužinama, a dogovor je da ostatak tjedna trenira klupski program. Kako je ona i odličan biciklist, radili smo i razne kombinacije tako da se ubacivanjem biciklističkih treninga malo gubila kilometraža, ali se zato dobilo na minutaži aerobnog rada, a tijelo to ionako ne sortira. Osim toga, više bajka i manje trčanja daje i manju mogućnost trkačkih ozljeda uzrokovanih povećanjem kilometraže, što je s druge strane pak nužno za fizički segment ultraške pripreme.
Za mentalni dio smo složili nekoliko kretenluka, tj situacija koje normalni trener ne bi nikada dozvolio, ali to je njihov problem :). Prva idiotarija je bila spajanje Grawe noćnog maratona i sljedeće jutro samoborskog eko trail maratona. Mali razmak između te dvije naporne trke je automatski skratio spavanje i oporavak između njih, čime se stvorila prilika da se sljedećeg dana trči u situaciji kakva se očekuje na ultri, samim time poveća tolerancija na istu. Obje trke su prošle odlično, ali se po završetku javila bol u tetivi koja nas je brinula tijekom cijelog ostatka priprema, praktički do jučer.
Sljedeću budalaštinu sam smislio da se spoje subotnja popodnevna i nedjeljna jutarnja dužina tako da se u noći između ubaci još jedna 🙂 Osim efekta situacionog treninga di se na kraju trči na mrtvim nogama (kakve ce biti naultri većinom vremena) pa se osjećaj familijarizira, na ovakvim se pizdarijama maksimalno jača duh i vjera u sebe da si drukčiji od ostalih i da možeš sve.. bez tog filinga ionako nemaš što tražiti na ultraškoj trci ovog tipa.
No, nakon noćnog treninga oko Jaruna ponovo se javila bol u nozi pa smo otkazali treću dužinu sljedećeg jutra, a trebala je biti na Sljemenu. Uglavnom, ostatak pripreme se svodio na to da nozi ostavimo dovoljno vremena da se ozljeda ne razbukti, reducirali veliku većinu treninga, jer sam smatrao da je bolje doći na prvenstvo zdrav i eventualno slabije pripremljen nego ful i spreman i ozlijeđen, što se na kraju priče pokazalo dobrom odlukom. Jedina dva rizična dijela su bili ZG-maraton i 50 km Sveti Martin, ali obje trke je po dogovoru odradila pod ručnom.
Treba reći da je Paula inače mentalno vrlo jaka osoba, ima izrazitu toleranciju na bol i puno iskustva s višednevnih pustolovnih trka gdje je ključ priče deal s nespavanjima, što je isto tako jako važan segment 24-satne ultre.
Prije trke sam joj rekao da znam da može istrčati i 200 km, ali da će i 170 biti odličan debitantski rezultat, pogotovo uz obostranu spoznaju ili strah da se noga može javiti u bilo kojem dijelu trke i naprasno je prekinuti.
Antonija je bila i ostala uvijek priča za sebe. Neukroćena goropadnica s dinamitom u nogama, mada to vizualno tako ne izgleda. Neka se ne uvrijede drugi trkači/ce, ali Tonka je do svojih rezultata dolazila uvijek s daleko najmanje rada na istom, što je matematički čini najvećim talentom naše scene. Nitko s tako malo kilometara i nestrukturiranih treninga nije vrtio ni približno njezine rezultate (polumaraton 1:23, maraton 2:53, stotka 8:25). Njezina nazovi priprema za ovo je došla iznebuha, kao plod bubica koje žive i rade ekshibicije u njezinoj glavi već duže vremena. Naime, tamo negdje lani u ovo vrijeme je odlučila je da će trčati cijelu godinu svaki dan… ‘ko zna iz koje pobude, možda je htjela vidjeti kako izgleda Veronikin život 🙂
Elem, svoj zavjet je ispunila, što je bio više savršena mentalna nego fizička priprema za ovu ultru, mada je nije radila s tom namjerom al dobro sad… U međuvremenu, u tih godinu dana, Tonka je postala izvrstan svjetski priznati ultraš, odlični rezultati na svjetskom prvenstvu u Winschotenu i Pasattoreu na 100 km, plus odličan nastup na svjetskom prvenstvu na 50 km u Dohi, što joj je donijelo titulu svjetske ekipne prvakinje i status vrhunskog sportaša druge kategorije.
U trku je krenula silovito i prva prošla 100 km i još dobra 2-3 sata iza bila na vodećoj poziciji. Malo smo je pokušali obuzdati ali sam znao da bu ionak napravila po svome, a poslije trke mi je posve logično objasnila zašto je to moralo ići tako i mislim da je napravila dobro. Digla je prašinu i emocije ne samo uz stazu nego i kod nas u zemlji jer svi su to pratili, te pokazala mogućnosti ovog tima, koji po meni ima još itekako prostora za više!
Što reći za Veroniku, lidera ultraške bajke u Hrvatskoj. Da nije bilo nje, njezinih prvih začuđujućih nastupa na Forrestu, njezinog spartanskog odnosa ka treningu, njezinog trkačkog načina života, sve ovo se ipak ne bi desilo.
Zato je i malo glupo pričati o njezinoj pripremi za ovu trku jer ona je u pripremama od kad je znam s početka ovog stoljeća.
Uglavnom, uz konstantnu višegodišnju mjesečnu kilometražu od tisuću plus kilometara, uz standardne 100-plus vikende i redovite Durmitorske pripreme u vrijeme godišnjeg odmora kada ima dnevni prosjek od 60-plus, ta žena je zasluženo prava svjetska ultraška zvijezda koja na svakom globalnom prvenstvu plijeni svojim nastupima.
U zadnja dva mjeseca je postigla i dvije stvari s kojima se ne može pohvaliti ni jedna druga hrvatska atletičarka: jedina je pobijedila na državnom prvenstvu sve muškarce u nekoj disciplini i jedina drži hrvatski rekord u nekoj disciplini koji je bolji od muškog!
Veronika u ovoj disciplini prolazi situacije u kojima se nikada ne nalazi, a to je da rikne, pa je jako zanimljivo kako to izgleda uživo, jer sa svojom vječno maksimalnom spremom niti može doći u situaciju da pukne, tim više što je i taktički nepogrešiva. I mogu reći samo da lepa sela lepo gore, i fakat djeluje utješno da se tu i tamo uvjerimo da je iVeca ipak ljudsko biće 🙂
Ovog puta je imala i taktički sitnih pogrešaka/procjena i još uvijek tražimo idealnu formulu za prevazilaženje kritičnih dijelova trke, ali na svakom nastupu se nauči dosta, problemi su manji, spava se kraće, rezultati su bolji.
Sve u svemu, ova ekipa, ali i njezine pojedinke, tek sad otvaraju Pandorinu kutiju. Vrijeme će po meni pokazati da smo u biti na početku jedne uspješne sportske priče, a sljedeća stanica je vrlo brzo – Belfast, srpanj 2017… Irska, zelenilo, U2 i ostale fore, savršeno mjesto za još jedan moždani izlet u nepoznato 🙂 ”
Danas bi jedan od naših najboljih sportaša svih vremena, Dražen Petrović, slavio 52. rođendan. Postoji li bolja prigoda za sportsko natjecanje u njegovom Šibeniku od ove?
Šibensku rivu okupirali su brojni trkači i trkačice koji su došli iz cijele Hrvatske, ali i susjednih zemalja, kako bi zajedno obilježili Draženov rođendan. Cijeli događaj organizirali su AK Maraton 2000 iz Karlovca i domaćini iz AK Šibenik, direktor utrke Robert Franjković i predsjednik organizacijskog odbora Damir Maksimović. Besprijekorna organizacija, vrijedne nagrade, majice s Draženovim likom i odlični domaćini jamac su lijepe budućnosti koja se smiješi ovoj utrci. Podršku utrci dali su Turistička zajednica grada Šibenika, Grad Šibenik i Muzej Dražena Petrovića.
Održane su dvije utrke za odrasle – Šibenskih deset i Draženova četvorka te utrke za djecu. Po predivnom vremenu, koje je više nalikovalo kasnom ljetu od kraja listopada, trkači Šibenskih deset trčali su dva kruga – od rive, preko Baldekina, pored Draženovog spomenika pa natrag na rivu. Nešto kraći krug od četiri kilometra trčali su oni koju su se odlučili na Draženovu četvorku.
Na dužoj stazi najbrži je bio Dražen Dinjar, koji je valovitu stazu Šibenskih deset pretrčao za 33:02 min. Drugi je bio Tomislav Kukec (33:19), a treći Zoran Žilić (34:08). U ženskoj konkurenciji pobijedila je Matea Parlov s vremenom 36:30, deset sekundi ispred Bojane Bjeljac (36:40) i pola minute ispred Danijele Kune (37:01).
Draženova četvorka je privukla mnogobrojne rekreativce, početnike i Šibenčane koji se bave nekim drugim sportovima, ali su je trčali i neki koji su netom završili utrku na 10 km. Najbrži su bili Tomislav Novosel, Ante Živković (peti na Šibenskih deset) i Srđan Oršulić, a kod žena Lora Ontl, Ivana Grubišić i Petra Meglaj.
Ukupno oko 300 trkačica i trkača koji su završili utrku složili su se u jednom – ovo je predivna utrka, u čast velikom Draženu Petroviću, a vraćamo se i iduće godine.
Mnogima je teško izdvojiti novce za potpuno nov bicikl, pogotovo ako se radi o malo skupljim, kvalitetnijim varijantama, stoga kupovina polovnog bicikla može biti pun pogodak. Oglasnici vrve različitim vrstama i markama i, uz malo sreće, možete pronaći zaista odličan bike, no potrebno je ipak pripaziti na neke detalje.
Ljubav na prvi pogled
Pronašli ste savršen bicikl za sebe, u opisu bicikla sve najbolje, a slika govori tisuću riječi. Ne i u ovome slučaju. Dogovorite razgledavanje vašeg potencijalnog budućeg bicikla i obavezno to učinite na danjem svjetlu. Ponekad je teško zamijetiti sitna oštećenja u nekakvom polumraku podruma. Osim toga, obratite pozornost na mjesto skladištenja, ali i na osobu koja ga prodaje. Opći utisak o osobi, kao i način i mjesto držanja bicikla, će vam dati do znanja koliko je osoba pedantna i koliko je bicikl zapravo očuvan. Ukratko, vjerujte instinktu.
Rama ili krama
Kostur bicikla mora biti „zdrav“. Aluminijski okvir na sebi može imati oštećene, popucale ili odlijepljene naljepnice, i to samo po sebi nije problem (osim estetski), no on sam ne smije imati nikakvih oštećenja niti pukotina. Karbonski okviri su laganiji i u osnovi skuplji, ali su i osjetljiviji na udarce od aluminijskih, stoga valja biti još oprezniji. Posebno obratite pozornost na mjesta gdje su spojevi, a najbolje je okvir, osim vizualno, prijeći prstima, jer se opipom mogu osjetiti nepravilnosti koje se ponekad ne vide golim okom.
(A)simetrija
Detaljno pregledati dio po dio. Kotači moraju biti u ravnini s okvirom. Ukoliko to nije slučaj, treba na licu mjesta provjeriti jesu li samo loše namješteni (i smjestiti ih pravilno) ili su iskrivljeni. Kočnice, ukoliko se radi o V-brake-u, moraju biti na jednakoj udaljenosti od kotača s obje strane, a funkcionalnost provjerite s nekoliko potisaka na mjestu. Ako je bicikl opremljen diskovima, potražite oštećenja na njima, jesu li iskrivljeni, ogrebani, imaju li hrđe na sebi.
Mjenjač mora biti paralelan sa zadnjim kotačem. Mjenjač savijen prema kotaču može biti posljedica pada, što automatski za sobom povlači i druga moguća oštećenja.
Ležajevi – mali dio, velik problem
Za početak krenite od volana. Stisnite obje kočnice i iz mjesta pokušajte „protresti“ bicikl naprijed-nazad i lijevo-desno. Ništa se ne smije pomicati niti trzati. Ako je volan nestabilan ili se blago trza, to je znak da su popustili ležajevi (mjesta na kojima se volan vrti lijevo-desno). Također, postoji i mogućnost da su samo loše namješteni, što se može ustanoviti na licu mjesta.
Podignite jedan kraj bicikla kako biste provjerili jesu li kotači pravilno „sjeli“ u svoje ležište. Zavrtite nekoliko puta i pokušajte ih pomaknuti lijevo-desno. Ispravni kotači se vrte glatko u ravnini i ne „šetaju“ lijevo-desno. Još bolje je skinuti kotač, pa provjeriti osovinu. Ako se ne vrte glatko, možda su oštećeni ležajevi.
Zavrtite ručno nekoliko puta kurble. Moraju se okretati glatko i bez šumova, krckanja i drugih čudnih zvukova, a ako nema pomicanja lijevo-desno, ležajevi su u redu.
Ima li bicikl amortizere, stisnu se kočnice i optereti prednji dio bicikla. Ispravni amortizeri će ravnomjerno i glatko „potonuti“ i isto se tako vratiti u početan položaj.
Mjenjači i kočnice
Mjenjač je ispravan i u dobrome stanju ako prođe kroz sve brzine bez zapinjanja, „kašnjenja“, grebanja ili trzanja. Izmjena brzina mora teći glatko i trenutno, a lanac ne smije padati. Pritom valja obratiti pozornost na podmazanost i stanje lanca općenito. Provjeriti je li lanac prljav, hrđav ili istegnut. Mjenjač može biti ispravan, ali mu takav lanac otežava posao.
Kočnice moraju kočiti ravnomjerno i snažno. Kad nema kočenja, ne smiju dodirivati kotač ili diskove.
Provjerite sajle i bužire. Ispucali bužiri i hrđave sajle nisu prihvatljivi, a ukoliko se radi o hidrauličnom sistemu kočnica, obratiti pozornost na curenje tekućine.
Probna vožnja
Nakon prethodno obavljene inspekcije iz mjesta, vrijeme je za probnu vožnju. Bicikl mora sjesti na prvu, što znači odgovarati veličinom, položajem sjedenja i biti udoban. Ponovno testirati mjenjač izmjenjujući brzine. Isprobati kočenje. Ima li škripanja, struganja, trenja. Vrte li se kotači ravno i ujednačeno. Je li volan stabilan i dobro se okreće.
Ukoliko je sve ostalo na mjestu, preostaje još samo dogovoriti povoljnu cijenu. Obratite pozornost na godište bicikla, opće stanje i prijeđene kilometre i raspitajte se koliko košta takav novi. Ako je potrebno, potražite savjet i mišljenje iskusnijih biciklista i uspješna kupovina je zajamčena.
Bicycling on rainy weather near green fields outdoor
Kiša i loše vrijeme ne moraju nas spriječiti u omiljenoj biciklističkoj aktivnosti. Potrebno je samo malo prilagodbe kako bi vožnja bila što ugodnija i što više nalikovala onoj u danima lijepoga vremena.
Odjeća
Biciklistička odjeća specijalne namjene, u kojoj ćete ostati suhi i zaštićeni trebala bi biti dio vaše biciklističke garderobe, ukoliko ne želite zapostaviti trening za vrijeme tmurnoga i kišovitog vremena ili se jednostavno ne želite odreći svoga omiljenog prijevoznog sredstva. Takva odjeća je napravljena od specijalnih, sintetičkih materijala, koji propuštaju vlagu s površine tijela, ali zadržavaju tjelesnu toplinu i vodonepropusna je, a najčešće i vjetronepropusna.
Kvalitetniji komadi, imaju i ventilacijske otvore na specifičnim mjestima, poput primjerice pazuha, a često se mogu i skinuti rukavi, ukoliko postane pretoplo. Također, sastoji se od brojnih reflektirajućih elemenata, a nerijetko dolazi i u jarkim, neonskim bojama, kako bi se što bolje održala vidljivost na cesti.
Od istog vodonepropusnog, ali laganog i prozračnog materijala moguće se opremiti od glave do pete, stoga ne zaboravite na rukavice, navlake za obuću i zaštitnu navlaku za kacigu.
Ukoliko imate mogućnost, birajte isključivo odjeću namijenjenu biciklističkim aktivnostima, jer se funkcionalnošću razlikuju od ostalih sličnih odjevnih predmeta. Jakna je nešto dulja na leđima, kao i rukavi, zbog položaja pri kojemu se povlače u vožnji, a krojevi su uski i uz tijelo, što smanjuje otpor zraka i sprječava ulazak hladnoće između tijela i tkanine.
Oprema za bicikl i sigurnost
Za kišnoga, oblačnoga ili maglovitog vremena, posebno u nadolazećim jesenskim danima, drastično se smanjuje vidljivost na cesti. Upotreba svjetla, stoga, postaje neophodna i tijekom dana.
Ako tip vožnje dozvoljava, dobro je staviti i blatobrane, jer ne štite samo vas, već i vaš bicikl. Osim toga, cesta može masna, a takve mrlje na vašoj osjetljivoj biciklističkoj odjeći teško će se skinuti, čak i uz upotrebu specijalnih deterdženata i sprejeva.
Šire, „ripnaste“ gume lakše i bolje podnose mokre površine, a pritisak u gumama bi trebalo smanjiti kako bi bile što stabilnije i što bolje prianjale uz podlogu.
Pripazite na oštećenja uz cestu. Lokve i mokro lišće mogu sadržavati skrivene opasnosti, a ako naletite na kakvo staklo ili druge oštre materijale, riskirate bušenje gume. Mokro lišće je veoma sklisko i ako ste prisiljeni naglo kočiti, takvo zaustavljanje može završiti u horizontali.
Iako se to naoko ne vidi, cesta je ustvari vrlo masna i kad se prvi put smoči postaje jako skliska. Izbjegavajte nagla kočenja i prilagodite brzinu svojim sposobnostima i ostalim sudionicima prometa.
Ako mogućnosti i vrsta vožnje dopuštaju, birajte kočnice s diskovima. Jače su i bolje podnose vlažne uvjete, stoga su sigurnija varijanta za kišnoga vremena. Osim toga, dugotrajnije su i sporije se troše od „običnih“.
Održavanje bicikla
Bicikl kojega vozite po kiši trebate češće i pažljivije održavati. Lanac bi bilo dobro podmazati nakon svake kiše i redovito ga čistiti. Povremeno očistite cijeli bicikl od prljavštine ili ga operite čistom vodom pod laganim mlazom (nikako miniwashom!).
Ne ostavljajte bicikl parkiran na kiši. Što je prije moguće, nakon vožnje po mokrome, očistite i osušite svoj bicikl. Čistite između spojeva, a posebnu pozornost posvetite mjestima gdje bi voda mogla ući u unutrašnjost bicikla ili se zavući u osjetljive dijelove.
Redovito i pravilno održavan bicikl će dugo vremena biti ispravan, dijelovi će biti očuvani, a vi pošteđeni neugodnih škripuckanja.
Reprezentacija Hrvatske i ove godine sudjeluje na Europskom prvenstvu u ultramaratonu na 24 sata. Prvenstvo se održava u gradu Alba u Francuskoj, a našu će žensku reprezentaciju činiti dvije iskusne ultrašice – Veronika Jurišić i Antonija Orlić, a ekipu će upotpuniti Paula Vrdoljak – trkačica kojoj će ovo biti prva ovakva utrka.
Prvenstvo se održava u subotu/nedjelju – 22. 10. – 23. 10., sa startom u subotu ujutro u 10:00 h. Na put su uz trkačice otputovali trener Dragan Janković i Pavao Vlahek koji će, kao i uvijek, brinuti za djevojke tijekom utrke.
Osim izazova trajanja utrke od 24 sata, potrebno je prihvatiti i svojevrstnu psihološku igru jer se utrka održava na kružnoj stazi dužine samo 1.120 m. U svakom slučaju, test za tijelo kao i za “glavu”.
O očekivanjima u vezi plasmana naše ekipe Dragan Janković kaže:
“Što mogu naše cure? Veronika je na prva dva prvenstva (202 km i 218 km) polako ali sigurno grabila ka vrhu, i očekujem da u Albiu napravi još jedan dodatni korak ka istom. Cilj je upasti u top10, i što više se približiti zoni medalje, za koju će po meni biti spremna sljedeće godine, iz razloga koje sad nemrem opisivati jer bi potrajalo jako dugo. Uglavnom, na svim dosadašnjim prvenstvima Europe se s 230km osvajala medalja (barem brončana), a Veca je od nje udaljena 12km, što je vrlo dostižno kada se priloži podatak da je prilikom tih 218 spavala više od 2 sata u komadu.
Antonija isto tako se polako penje ka respektabilnoj brojki od 200km i njezina želja je da je ove godine dohvati. Mislim da je u stanju, pogotovo ako ne zakaže inercija s njezina dva prethodna nastupa (161km – 185km). Staž u ovoj disciplini joj je dovoljno mali a potencijal pak dovoljno veliki za optimizam.
Paula ide na svojih prvih 24H. Samim time nitko, pa ni ona sama ne zna što može/mo očekivati, tim više što već dva mjeseca razvlači ozljedu tetive i nije u potpunosti fit. Znamo da svaka mala pizdarija u maratonu izađe na lice sunca, a ona bi u nekoj perspektivi trebala otrčati 4 maratona u nizu! Ima dobru toleranciju na bol, ima odlična iskustva s nespavanjima s višednevnih avanturističkih trka, imala je dobre pripreme na Durmitoru i ako je noga poštedi 170km bi bio za nju jako lijepi uvod. Da spomenem da Veronika ima 12., a Antonija 58. rezultat od 80 prijavljenih ultrašica. I još dvije zanimljive informacije – od svih cura na prvenstvu najbolji maratonski rezultat ima Antonija (2:53), a najbolji rezultat na 100km Veronika (7:44), samo je pitanje koliko je to dobra ili loša vijest .
Što pak možemo očekivati od ekipnog učinka? U jednom idealnom raspletu događanja, naše cure bi mogle doći i do brojke od 600km (230 + 200 + 170), što bi nas moglo dovesti na poziciju između 4. i 8. mjesta. Međutim, idealizam se rijetko kad događa, a svoj jackpot smo već iskoristili lani u Dohi na 50km, tako da nećemo ni puno jambrati ako nam se ne desi. Na postolje će se popeti reprezentacije koje imaju puno podjednako dobrih cura (Švedska, Mađarska, Francuska) i koje su u stanju prevrtiti dobro preko 650km. Od 17 prijavljenih ekipa, po zbroju osobnih rekorda Hrvatska je na 12. mjestu uz opasku da sam Pauli upisao 170 kao pretpostavku.”
Ne preostaje nam drugo nego li misliti na cure, pratiti ih putem live prijenosa na službenoj stranici www.iau-ultramarathon.org i navijati da izdrže što duže, više, dalje. 🙂
Ultramaraton Badwater poznat je kao najteža i najzahtjevnija cestovna utrka na svijetu. Utrka je duga 217 kilometara i počinje na dnu kalifornijske Doline smrti u bazenu Badwater, na najnižoj točki sjeverne hemisfere koja iznosi 85 metara ispod razine mora. Cilj utrke je na 2530 metara nadmorske visine na ulazu u Mount Whitney.
Badwater se održava sredinom srpnja kada su vremenski uvjeti najekstremniji, a temperature sežu i do 55 °C. Staza utrke obuhvaća tri planinska lanca, 3962 m kumulativnog vertikalnog uspona i 1433 m kumulativnog spusta.
Razvoj, povijest i zanimljivosti
Utrka je zamišljena kao spoj najniže (Badwater, Dolina smrti, -85 metara nmv) i najviše točke (vrh planine Whitney, 4421 metara) dviju susjednih pograničnih država Kalifornije i Nevade. Točke su udaljene oko 128 kilometara zračne linije, no njihova stvarna udaljenost je znatno duža zbog mnogih okolnih puteva oko jezera i oko planinskih vijenaca, a iznosi ukupno 235 kilometara. Nakon nekoliko godina zabranjene su utrke oko područja planine Whitney pa je staza skraćena na današnju kilometražu.
Prve osobe koje su propješačile rutu 1969. godine su Stan Rodefer i Jim Burnworth iz San Diega. Prva osoba koja je rutu uspješno pretrčala 1977. godine je Al Arnold, a za to mu je trebalo 80 sati. Staza je 1987. godine postala službenom cestovnom utrkom i tada je 5 osoba uspješno stiglo do cilja. U prvim godinama nije postojala konkretno zadana staza pa su mnogi imali različite metode i prečace do cilja, primjerice, Adrian Crane se poslužio skijama kako bi prešao preko bazena soli u Badwateru.
Nakon nekoliko početnih godina, organizaciju preuzima AdventureCORPS te staza utrke postaje zadana. Pravila su se mijenjala tijekom godina. Danas se, primjerice, ne smije koristiti intravenozna tekućina, ukinut je start u poslijepodnevnim satima itd. Potpora i okrepa uz stazu nisu organizirane, već svaki natjecatelj sam mora organizirati svoju prateću ekipu i vozilo. Ekipa pruža trkaču sve što mu je potrebno: hranu, vodu, medicinsku pomoć, led, opremu i sl. U prošlosti je vremenski limit za utrku iznosio 60 sati, a danas iznosi 48 sati. Trkači koji uspješno završe utrku osvajaju medalju i pojas, ali ne i novčane nagrade.
Osjećaj
Poznati ultramaratonac Dean Karnazes, dvostruki pobjednik Badwatera, opisuje uvjete na utrci kao nešto ‘onostrano’ te kaže da je osjećaj vrućine u Dolini smrti jednak neprestanom puhanju vrućeg zraka iz sušila za kosu ravno u lice: očne jabučice i sinusi su stalno suhi, a sloj kože koji prekriva usta počinje pucati i guliti se. Trkači svjedoče da dolazi do mnogi tegoba: krvavih žuljeva, dehidracije, mučnine, halucinacije, a mogući su i toplinski udar, zatajenje jetre i bubrega. Natjecatelji za vrijeme utrke ne mogu normalno jesti te stoga pate od manjka energije koja je potrebna za hodanje, a pogotovo za trčanje.
Rekordi
Rekord iz 1991. godine, kada je staza iznosila 235 km, postavio je Marshall Urlich završivši utrku za 33:54. Rekord staze na 217 km, sa startom po danu, u muškoj kategoriji drži Valmir Nunes (2007., 22:51:29), a u ženskoj Jamie Donaldson (2010., 26:16:12). Rekord staze sa startom po noći u muškoj kategoriji drži Pete Kostelnick (2016., 21:56:32), a u ženskoj Alyson Venti (2016., 25:53:07).
Svakome se dogodi loš dan, umor ili manjak koncentracije na treningu, u glavi i u nogama. No, ako se loš dan pretvori u loše dane i ako loši dani postanu vaša svakodnevica, nešto nije u redu. Obratite pozornost na znakove koje vam vaše tijelo šalje i pomozite mu da se oporavi.
DEHIDRACIJA Mnogi ljudi nemaju naviku ispijanja vode. Trkači nisu iznimka i mnogi pate od blage dehidracije. Sportaši imaju pojačanu potrebu za tekućinom i stoga hidraciju ne treba shvaćati olako. Ako se osjećate tromo, umorno i ako patite od učestalog poslijepodnevnog pada energije, uzrok može biti nedostatak tekućine. Ostali znakovi koji mogu ukazivati na dehidraciju su suha koža, vrtoglavica i glavobolja. Najbolji pokazatelj tjelesne hidracije je boja urina pa obratite pažnju: idealna boja je boja limunade.
PRETRENIRANOST Sindrom pretreniranosti je neravnoteža između treninga i oporavka: prevladava trening nauštrb oporavka. Kako bi napredovali kao trkači i sportaši, stalno moramo pomicati svoje granice fizičke izdržljivosti. To postižemo kroz ciklus naprezanja i odmora. Tijelo izlažemo naporima kroz treninge, a zatim mu trebamo dopustiti odmor kako bi se dogodila fizička adaptacija te korisni učinci treninga. Ravnotežu između treninga i odmora nije lako odrediti: ako tijelo konstantno izlažemo naporima bez dostatnog odmora, riskiramo posljedice pretreniranosti. Neki od znakova: slabija izvedba na treninzima i na utrkama, česte promjene raspoloženja na dnevnoj bazi, umor i stalna pospanost, poremećaj spavanja, česti bolovi i osjetljivost mišića, osjećaj teških nogu te spor oporavak između treninga, pad imuniteta, česte prehlade i upale dišnih puteva, bezvoljnost i nedostatak motivacije. Također, zahtjevna i užurbana životna svakodnevica izvan svijeta trčanja ima velik utjecaj na mogućnost oporavka i napretka stoga je potrebno treninge prilagoditi novonastalim situacijama.
ZASTOJ U NAPRETKU Svatko od nas će proći fazu u kojoj stojimo na mjestu i ne napredujemo, a uzroci su vjerojatno neprekidno isti treninzi. Naše tijelo se brzo adaptira na nove izazove stoga je potrebno kontinuirano prakticirati različite vrste treninga. Ne zaboravite da na raspolaganju imate puno izbora: dužine, intervale, fartlek, brda itd. Kombinirajte!
OZLJEDE Naše tijelo je savršeni stroj koji je samo potrebno dobro slušati. No, trkači se često oglušuju na bolne procese u svom tijelu i na ozljede. Ako patite od bolova koji ne prolaze nekoliko dana za redom, najbolje je prestati s trčanjem dok se ozljeda u potpunosti ne zaliječi i/ili se obratite liječniku. Također, trkači vjeruju da će im kondicija nestati ako naprave stanku dužu od tjedan dana. Postoje mnogi drugi sportovi kojima se možete baviti kada ne trčite kao što su vožnja biciklom ili plivanje.
NEDOVOLJNO SNA Ako često imate probleme sa spavanjem, može se raditi o znakovima pretreniranosti. Kvalitetan san je najvažniji alat sportaša jer omogućuje tijelu oporavak i regeneraciju oštećenih mišićnih tkiva. Najnovije studije pokazuju da sportaši koji u prosjeku spavaju manje od 8 sati imaju veći rizik od ozljeđivanja u odnosu na sportaše koji spavaju 8 sati ili više.
PROMJENE SRČANOG RITMA Velike promjene u otkucajima srca dok mirujete i dok trenirate mogu ukazivati na pretreniranost i na stres. Pokušajte neko vrijeme nakon buđenja ujutro mjeriti broj otkucaja u jednoj minuti te zapisujte rezultate i pratite stanje. Nakon nekog vremena moći ćete opaziti promjene. Ako se otkucaji povećaju za 10 ili više, postoji mogućnost da se vaše tijelo bori s infekcijom ili da je jako iscrpljeno.
GUBITAK APETITA Nakon zahtjevnih treninga i utrka kratkoročni gubitak apetita je normalan, no ako takvo stanje potraje, moguće je da se radi o sindromu pretreniranosti. U tom slučaju, uzmite stanku od nekoliko dana. Sve staze, ceste i treninzi će vas čekati. Odmarajte i ponovno osjetite glad.
NEDOVOLJAN UNOS KVALITETNIH NAMIRNICA Ponekad unosimo previše nezdrave hrane smatrajući da je to ispravno jer se bavimo fizičkom aktivnošću. No, to nije točno. Svi sportaši moraju voditi računa o kvantiteti i o kvaliteti namirnica. Ako se loše, neredovito i nezdravo hranimo, naše tijelo neće dobro funkcionirati i nećemo ostvarivati svoje trkačke potencijale, a postoje i rizici od bolesti i ozljeda. Danas je popularna prehrana koja se bazira na niskom unosu ugljikohidrata, no to nije najbolji izbor prehrane za sportove izdržljivosti. Ugljikohidrati su glavni izvor energije našeg organizma: energija za mozak, mišiće i ostale organe. Kvalitetni, složeni ugljikohidrati su neophodni za normalno funkcioniranje tijela te za bavljenje sportom.
BOLEST Ako često obolijevate, a pogotovo ako često imate prehlade i upale dišnih puteva, to može značiti da se tijelo bori s vašim ambicioznim treninzima i tempom. Nakon iscrpljujućih treninga i vježbi, može se dogoditi pad imuniteta jer tijelo preusmjerava energiju u oporavak. Najbolje bi bilo da prestanete s treningom dok ne ozdravite te da ne trčite bolesni jer se mala prehlada vrlo brzo može razbuktati u nešto puno veće, a onda ćete izgubiti više vremena na ozdravljenje.
Poreč je po četvrti put ugostio više od 300 multisportaša na omiljenoj utrci na kraju triatlonske sezone – Poreč triatlonu, srednje dugom triatlonu (half ironman distanca). Za već poslovično dobru organizaciju pobrinuli su se organizatori iz Triatlon kluba SWIBIR, uz pomoć Turističke zajednice Grada Poreča i Happy Time Poreč.
Iako je prognoza nekoliko dana prije utrke najavljivala mogućnost ozbiljne oluje na dan utrke, sve se loše otkotrljalo u petak. Subotnje jutro, kada su natjecatelji počeli pristizati, donijelo je potpuno razvedravanje i ugodnu, kasnoljetnu temperaturu. Organizacija postavljanja bicikla u zonu tranzicije, prijava, informacija o utrci, uređenje zone… sve je funkcioniralo kao na bilo kojoj dobroj utrci u inozemstvu. Za to se prije svih pobrinula mala vojska SWIBIRovki i SWIBIRovaca koja je predano i strpljivo pomagala svima.
Nedjelja je osvanula s tmurnim nebom, ali bilo je jasno da kiša padati neće. Start s plaže hotela Parentium u uzburkano more bio je zaista dojmljiv. Temperatura mora je bila blizu 20 stupnjeva Celzija, ali valovi su poprilično otežavali plivanje i orijentaciju u vodi.
Biciklistički segment vodio je natjecatelje na četiri kruga cestama okolice Poreča – 90 kilometara s oko 1.000 m penjanja. Nakon povratka u tranziciji trčalo se četiri kruga u turističkom kompleksu Zelena laguna, a staza cijelom trasom prolazi pored mora. Završni segment od 21 kilometar odvijao se po već toplom i sunčanom vremenu.
Ova je utrka popularna izvan Hrvatske, pa je i ove godine privukla mnogobrojne natjecatelje iz Mađarske, Slovenije, Italije, ali i drugih zemalja Europe.
U ozbiljnoj međunarodnoj konkurenciji najbrži je bio Mađar GergoBader dok je jedan od favorita, Slovenac Matija Meden, utrku završio na drugom mjestu. I treći je bio slovenski triatlonac, Matic Modic. Kod triatlonki uvjerljivo je slavila Sonja Škevin (TK SWIBIR) iz kluba organizatora utrke, koja je pokazala svoju veliku nadmoć u plivačkom segmentu utrke. Druga je bila Slovakinja Kristina Nec Lapinova, a treća slovenska veteranka Nataša Nakrst. Održana je i izvrsno posjećena utrka štafeta.
Poreč triatlon dokaz je da se u Hrvatskoj može organizirati vrhunska utrka sa svjetskim standardom i da to može odraditi domaći klub. Čestitke SWIBIRu i svima koji su završili ovu tešku ali predivnu utrku!
Rezultati muškarci:
Gergo Bader (HUN) 3:59.07
Matija Meden (SLO) 3:59.59
Matic Modic (Slo) 4:01.26
Hrvatski natjecatelji:
4. Dejan Patrčević (HRV, P. Zrinski) 4:09.45
5. Matija Avirović (HRV, SWIBIR) 4:10.35
12. Dalibor Vujević (Hrv, SWIBIR) 4:22.46
Zadnja utrka SloEnduro i ENDCro kupa održala se u Grožnjanu ovog vikenda i tako stavila pod krov još jednu uspješnu sezonu za mnoge enduraše iz cijelog svijeta koji su se okupilI za malo zabave.
Kiša koja je do subote ujutro padala pobrinula se da i ove godine staze budu još teže nego što su same po sebi, ali svejedno preko 130 vozača je bilo odlučno u njihov plan da se prije svega zabave. Utrka je organizirana prema svim standardima endura pa su tako na rasporedu bili noćni prolog u subotu, dok je u nedjelju na rasporedu se našlo pet pravih stegeva na različitim trasama.
Četri trase su bile poznate još od prošlih izdanja dok je prva staza bila potpuno nova, malo drugačija od ostalih, ali je ipak naišla na veliko odobrenje sudionika. Nedjeljno jutro počelo je maglom nad dolinom Mirne, ali je sunce jako brzo si napravilo mjesta i zasjalo nad Grožnjanom omogućivši jedan savršeni dan, vozačima i mnogobrojnim pratiteljima uz stazu.
Ukupni pobjednik utrke bio je Vid Peršak (Orbea Enduro Crew) ispred Skant Gerda i Luce Braidota, te tako ovom pobjedom osigurao i drugu godinu zaredom titulu pobjednika SloEnduro lige. Kotnik Nejc (Bike Nomad) je pobjednik u Hobi kategoriji, dok je najbrži junior bio Matjaž Istenić (Energija Team). Pobjednik noćnog prologa Motyka Marcin (Romet Racing team) iz Poljske je i pobjednik u Master 1 kategoriji. Slovak Drabik Peter je odnio doma pobjedu u Master 2 kategoriji. Vid Peršak je pobjednik Elite kategorije, dok je Bernhard Petra (RC Gravity Eagles) iz Austrije pobjednica u ženskoj kategoriji.
Najbolje plasirani Hrvat bio je domaćin Sandi Bažon (BBK Grožnjan) koji je završio na ukupnom 19. mjestu. Dok su po kategorijama najuspješniji Hrvati bili Smolić Alen u hobi kategoriji 7., Bašić Ivan (BK Stina) 4. u juniorima, kod M1 Đani Šimčić (Adrenalina MTB Team) bio je 7., a Jurjević Alen (BBK Grožnjan) 4. u M2. Sandi Bažon (BBK Grožnjan) je u Elite-u bio 12. dok je Gorana Težak (Adrenalina MTB Team) u ženskoj konkurenciji zasjala na drugoj stepenici postolja.
Ove godine se održao i poseban stage, Kenda Super stage na kojem su Vid Peršak i Petra Bernhard bili najbrži i osvojili komplet Kenda guma.
Vikend je unatoč pogledima u meteo aplikacijama, pogledima u nebo, konstantnim pranjem bicikla i zamjena guma prošao savršeno za organizatora i sudionike, dogodine se spremaju opet neke izmjene, zasigurno nabolje.
Dragan Janković je u svom već poznatom tonu proanalizirao uspjeh naših djevojaka, počevši od samog početka:
.
