Ako ste početnik u trčanju, vjerojatno se često pitate što se to događa u vašem tijelu kada odete na trčanje, a možda si takva pitanja postavljate i kao malo iskusniji trkač. Donosimo jednostavan prikaz od prvog do zadnjeg trkačkog koraka.
1. ENERGIJA
Čim stupite na trkačku stazu, osjećate oduševljenje i veliki nalet energije. Trčite, dobro vam je, smiješite se, mislite kako možete tako zauvijek. Tijelo pretvara jednu molekulu u drugu kako bi došlo do te eksplozije energije i vala sreće. U prvim sekundama trčanja adenozin trifosfat (ATP) se pretvara u adenozin difosfat (ADP). To je gorivo koje pokreće vaše vježbanje: ATP = ADP + energija za rad. Količina adenozin trifosfata je ograničena pa ju je potrebno nadomjestiti dodatnim izvorima. Prvi izvor resintetizacije adenozin trifosfata je kreatin fosfat (CP). CP uz preostali ADP ponovno restaurira ATP, no i to je nedovoljan izvor energije. U idućih 90 sekundi tijelo dodatnu energiju osigurava iz glikogena, pohranjene forme glukoze, uskladištenom u mišićima i jetri.
2. MIŠIĆI
Nakon par minuta trčanja dolazi do zagrijavanja mišića, osjeta topline, žarenja i nelagode te do nakupljanja zdrave količine mliječne kiseline. Kod nekih upravo te senzacije dovode do odustajanja od trčanja i daljnjeg bavljenja sportom. Rješenje: izdržite kroz ‘bol’! Nakon nekog vremena ćete se naviknuti na sve osjećaje koje vam vaše tijelo pruža, a čak nećete moći ni bez onih neugodnijih, koji nastaju i nakon treniranja, kao što su ‘upale mišića’. Vaše tijelo vam govori da ste živi i da ono radi svim svojim kapacitetima, a to su spoznaje koje stvaraju zdravu ovisnost.
U idućim minutama vaše srce ubrzano kuca te krv ubrzano pristiže u vaše mišiće. U manjoj mjeri pristiže u one organe u kojima nije toliko potrebna za vrijeme trčanja (npr. organi probavnog trakta), a u mišićnim stanicama nastaje poriv za više kisika. Dolazi do pojačanog disanja koje može uzrokovati popularno nazvani ‘trkački bodac’ (eng. side stitch). Teško disanje rasteže ligamente koji spajaju dijafragmu s jetrom na desnoj strani, a ta kombinacija dovodi do te poznate boljke zbog koje možete znatno usporiti s vašim treningom. Također, povećani protok zraka, u kombinaciji sa suhim i hladnim zrakom, može uzrokovati curenje nosa i šmrcanje odnosno vrstu rinitisa uzrokovanu vježbanjem (nealergijski rinitis): uvijek sa sobom ponesite maramice na trening.
4. RUMENILO
Nakon nekog vremena trčanja počinjete trošiti energiju tj. kalorije (trkači otprilike troše 100 kalorija na 1.5 kilometar) te vam se od svog tog rada počinje podizati tjelesna temperatura. No, tijelo će vas i hladiti: dolazi do pojačanog znojenja kako se ne bi ‘pregrijali’, a cirkulacijski sustav preusmjerava protok krvi na kožu, što se osobito vidi na koži lica kroz zdravo rumenilo.
5. DONJI DIO TIJELA
Kod trčanja najviše radi donji dio tijela: uz noge, mišići gluteusa snažno rade na ravnoteži i na kontroli koraka. Ako u nekom trenu osjetite bolove ili peckanje, vrijeme je da usporite kako se ne bi razvila upala tetive srednjeg sjedalnog mišića (gluteus medius). Upala tetive gluteusa mediusa otežava trčanje te stoga pripazite s tempom ako ste početnik u trčanju.
6. SREĆA
Nakon što ste završili s treningom i nakon što vam se disanje vratilo u normalu, vaš mozak preplavljuju neurotransmiteri, kemijski spojevi koji prenose živčane impulse. Važni spojevi za trkače (i sve ostale vježbače) su endorfin, serotonin i dopamin, u narodu poznati kao ‘hormoni sreće’.
Najbolje od svega je da su oni besplatni te stoga uživajte u vježbanju bez grižnje savjesti, što češće.
Vikend pun dojmova, znoja, napora, nespavanja, sreće… Tako bi većina finišera neke od utrka 100 milja Istre vjerojatno opisala ono što su doživjeli. Mi smo bili “iza scene” fotografirajući i prateći trkačice i trkače, ali i veliku organizaciju utrke i ostali – zadivljeni.
Sama ideja da bi u Hrvatskoj bilo moguće organizirati kvalitetnu utrku na 100 milja je hrabra. No zamisao da će ona u samo nekoliko godina postati brand trail trčanja po kojem će se reći – Hrvatska, zemlja u kojoj se trči 100 milja Istre – e to graniči s ludošću. A upravo se to događa s ovom utrkom. Trail trkači iz cijelog svijeta, koji se broje u milijunima, za Hrvatsku znaju preko ove utrke. A sve je počelo prije tri godine, “iz garaže”, kao eksperiment.
Ljudi iza scene 100 milja ima na stotine – od sudaca, volontera na okrepama, postavljača staze, medicinskog osoblja… pa sve do dvojca iz čijih glava je sve krenulo – karizmatičnog Alena Paliske, direktora utrke i Marka Gregurića, čovjeka za marketing i puno drugih stvari.
Teško je uopće zamisliti što je sve potrebno da bi se utrka ovakvog ranga održala na kvalitetnoj razini. Za mnogo toga što čini organizaciju na visokom nivou novac nije dovoljan – potreban je velik entuzijazam, ljubav i vrlo često je nužno izaći iz zone očekivanog – i dati još više. Sve to su svi uključeni u organizaiju ove utrke pružili – i to je ono što natjecatelji prepoznaju i zbog čega će se rado vratiti.
Istra je posebna po mnogočemu – prije svega po ljudima koji su spremni uočiti svjetske trendove, koji znaju prepoznati svoje mogućnosti, potencijale, ali i slabosti – sve ovo je potrebno za napredak, a on je na 100 milja Istre vidljiv iz godine u godinu. Utrka 100 milja Istre debelim se slovima upisala na kartu najvećih svjetskih trail utrka, and it’s here to stay.
Utrka 100 milja Istre debelim se slovima upisala na kartu najvećih svjetskih trail utrka, and it’s here to stay. I zato, zabilježite travanj iduće godine za trčanje neke od utrka na 100 milja Istre.
Služi li vam bicikl za treniranje, utrke ili samo kao prijevozno sredstvo, mnogo je zanimljivih činjenica interesantnih svim ljubiteljima ovih prometala na dva kotača, kao i onima koji će to tek postati, a ovo su samo neke od njih:
Kao prvi vozač bicikla spominje se njemački barun Karl von Drais koji je godine kreirao bicikl koji se pokretao odguravanjem nogama od poda. Taj bicikl je bio gotovo potpuno izrađen od drveta.
1879. godine nastaje prvi moderan bicikl s dva jednaka kotača, lančanim prijenosom i tzv. dijamantnim oblikom okvira kakav poznajemo danas.
31. svibnja 1868. godine u Parizu je održana prva biciklistička utrka. Na stazi duljine 1.2 km makadama, kroz park, pobjednik je vozio prosječnom brzinom 22 km/h.
Profesionalni biciklisti godišnje prijeđu i do 40 000 km.
Laktatni prag najboljih profesionalnih biciklista je često preko 400 W.
1903. godine održan je prvi Tour de France, s prekidom jedino tijekom Prvog svjetskog rata. Smatra se da je ova utrka najveći test izdržljivosti u sportu uopće.
Obzirom na vrstu i količinu napora, profesionalni biciklisti su istovremeno sprinteri na 100 metara i ultramaratonci.
1885. godine osnovan je prvi biciklistički klub u Hrvatskoj, pod nazivom Prvo hrvatsko društvo biciklista, a prvi biciklistički klub u svijetu, pod nazivom Véloce Club de Paris utemeljen je 1868. godine.
29. 6.1886. godine u Hrvatskoj je održana prva utrka u Zagrebu (Zrinjevac), a prva cestovna utrka održana je 1892. godine na relaciji Zagreb-Petrinja.
Profesionalni biciklisti na kratkim usponima ili u finišu utrke mogu razviti 600-800 W snage kroz samo nekoliko minuta, dok najbolji sprinteri imaju vršnu snagu od preko 1500 W.
Bicikl je pet puta učinkovitiji od hodanja.
Biciklisti su najsnažniji i najizdržljiviji u kasnim dvadesetima. Nakon tridesete, snaga pada relativno brzo, a izdržljivost je na najvišoj razini do kasnih tridesetih, nakon čega počinje naglo opadati.
Vožnja biciklom 25 minuta dnevno umjesto vožnje automobilom smanjuje emisiju ugljičnog dioksida za 165 kg u godini dana.
Pojam „bicikl“ izmislili su Francuzi 1860-ih godina.
Fred A. Birchmore 1935., u dobi od 25 godina, biciklom je obišao svijet. Cjelokupno putovanje kroz Europu, Aziju i SAD iznosilo je 65 000 km. Samo pedaliranje iznosilo je 40 000 km, dok ostatak otpada na putovanje brodom. Na svome putovanju je potrošio 7 pari guma.
U Kini postoji više od pola milijarde bicikala.
Najveća brzina kojom je čovjek vozio bicikl iznosila je 268.831 km/h. Postigao ju je Nizozemac Fred Rompelberg 1995. godine u SAD-u, ujedno i najstariji aktivan profesionalan biciklist na svijetu.
Neka istraživanja pokazuju da je broj nesreća u biciklizmu, obzirom na prijeđenu kilometražu, 11 puta manji u odnosu na pješake. Opasnost od biciklizma je, obzirom na broj prijeđenih kilometara, oko 100 puta manja nego za pješake i 3-4 puta manja u odnosu na vozače automobila.
Ako usporedimo količinu kalorija potrošenih tijekom vožnje biciklom s brojem kalorija koje izgara automobil, razlika je zapanjujuća. Vozač bicikla sa 100 kalorija može voziti8 km, dok automobil sa 100 kalorija može voziti samo 85 metara.
Svake godine se u svijetu proizvede više od 100 milijuna bicikala.
Jučer je u Rijeci održan prvi Riječki maraton i 15. Riječki polumaraton, a sve u sklopu četrnaestodnevne manifestacije Homo si teć. Utrke je završilo 93 maratonke i maratonca te 392 polumaratonke i polumaratonca.
Nedjelja je bila topla, za mnoge trkači bila i prevruća, a u kombinaciji s dosta teškom, valovitom stazom, koja je maratonce vodila od Rijeke do Opatije i nazad, pred sve je postavila popriličan izazov. To je kod mnogih rezultiralo nešto slabijim rezultatom od unaprijed planiranog, ali i takvi teški dani sastavni su dio trčanja.
Maraton
Na maratonskoj utrci nastupili su pretežno hrvatske trkačice i trkači, a na kraju su takvi bili i rezultati – kod muškaraca najbrži je bio Matija Grabrovečki (AK Rudolf Perešin), a na drugo i treće mjesto plasirali su se Zoran Žilić (AK Koprivnica) i Krešimir Balaško (AK Svetice). Kod žena najbrža je bila Marija Vrajić (AK Maksimir), druga je bila Veronika Jurišić (AK Sljeme), a treća Dubravka Vešligaj (AK Maksimir).
Maratonska utrka bila je i Ekipno prvenstvo Hrvatske. U muškoj konkurenciji prvaci Hrvatske su trkači AK Svetice (Kalac, Balaško, Dujmović), srebrni su bili trkači AK Sljeme (Radanac, Andrijašević, Krčadinac), a brončani trkači AK Maksimir. Kod žena je bila samo jedna ekipa, ona AK Sljeme (Jurišić, Nikolesić, Vrdoljak).
Polumaraton
U muškom polumaratonu nastavlja se niz pobjeda kenijskih trkača – najbrži je bio Silas Kiprono Too, drugoplasiran je bio Henry Kemboi i a treći Joel Maina Mwangi, svi iz Benedek Teama. Kod žena je također pobijedila Kenijka, Gladys Jepkurui Biwott, druga je bila Zita Kacser iz Mađarske a treća Barbara Belušić, ujedno i najbrža Hrvatica.
Među našim trkačicama i trkačima opet je, po tko zna koji put, najbrži bio nesalomljivi Drago Paripović, koji je polumaraton otrčao za 1:17:00 h. Za one koji možda ne znaju, Drago ima 57 godina. Drugi je među trkačima iz Hrvatske bio Đuro Komlenović, a treći Bojan Rafaj. Kod žena iz Hrvatske najbrža je bila već spomenuta Barbara Belušić, na drugo se mjesto plasirala Bojana Bjeljac, a na treće Tanja Samardžić.
Uz glavne utrke održane su i utrka štafeta 3 x 7 km, DM Baby Bonus Cup te Hendi Cup na kojima je nastupilo nekoliko tisuća rekreativaca.
Ostvarile su se najave i očekivanja da će 4. izdanje „100 milja Istre“ biti najkvalitetnije i najbrojnije do sada. Najdužu od četiri utrke ultra formata na ovom trodnevnom trkačkom spektaklu, utrku na sto milja (170 kilometara) prva su tri trkača završila brže od vremena starog rekorda.
Pobjednik prestižne „stomiljerice“ je Austrijanac Thomas Wagner koji je 170 km dugu stazu koja počinje u Labinu, pa preko cijele Učke i Ćićarija te unutrašnjosti Istre vodi do cilja u Umagu, otrčao u nevjerojatnom vremenu od 19 sati, 49 minuta i 43 sekunde. To je gotovo 42 minute brže od vremena starog rekorda (20h31’39) koji je 2014. godine postavio Amerikanac Jay Aldous. On je ove godine utrku završio na trećem mjestu sa šest minuta boljim vremenom od svog bivšeg rekorda (20h25’24). Ispred njega je kao drugoplasirani kroz cilj u Umagu prošao Slovenac Toni Vencelj (20h19’55). Najbolji hrvatski „stomiljaš“ bio je odlični Ivan Blečić koji je na cilj dotrčao osmi s vremenom 22h11’18.
Thomas Wagner
U vrlo jakoj ženskoj konkurenciji pobijedila je Franceska Canepa (24h12’22). Talijanka nije srušila svoj prošlogodišnji rekord (23h39’47), ali je uspjela obraniti naslov pred dvije velike konkurentice, Njemicom Juliom Boettger i Amerikankom Denise Bourassa.
Ove je godine utrka „100 milja Istre“ uvrštena u elitnu skupinu od samo 18 prestižnih svjetskih utrka uključenih u Ultra Trail World Tour (UTWT), svojevrsnu Ligu prvaka ultra trail utrka. To je priznanje privuklo veći broj trkača tako da se na ukupno četiri utrke različitih dužina: sto milja, 110 km, 69 km i 42 km, prijavilo do sada rekordnih 1200 trkača iz preko 40 zemalja.
Tri prvoplasirana trkača utrke na sto milja (170 km) utrčala su u cilj u vremenu boljem od starog rekorda, postavljen je novi rekord utrke na 110 km kao i rekord u broju prijavljenih trkača i zemalja sudionica
Odličnom organizacijom i domaćinskom ljubaznošću te iznimno lijepom i tehnički zahtjevnom stazom, 100 milja Istre je kao prvorazredan događaj opravdalo povjerenje koje mu je uvrštenjem u UTWT dao najznačajniji dvojac svjetske ultra trail scene, Catherine i Michel Poletti. Francuzi su u Istru došli kao zastupnici i delegati UTWT-a i ITRA-e, međunarodne organizacije trail trčanja, a bili su vrlo zadovoljni viđenim.
“Rekao bih da je ovo nagrada za uloženi trud svih ljudi uključenih u organizaciju, iako se kod nas ona ne mjeri novcem već osmjesima trkača sudionika. Oduševljeni smo odjekom i odazivom na našu utrku kako kod nas tako i u svijetu kao i činjenicom da se Hrvatska počinje prepoznavati kao punokrvna svjetska trail destinacija”, izjavio je glavni organizator i direktor utrke Alen Paliska nakon ovako rekordne sezone.
100 milja Istre završen je što se tiče pobjednika, ali još će mnogobrojni trkači kroz cilj u Umagu prolaziti sve do nedjelje u 16 sati kada ističe krajnji vremenski rok za utrku na sto milja. U prijepodnevnim će se nedjeljnim satima na ciljnom prostoru, uz program 6. Sajma sporta, održati i dvije kratke trkačke utrke: ona od 5 km za građanstvo i Ledo 1 milja utrka za djecu.
U sklopu jubilarnog 20. Festivala sporta i rekreacije Homo si teć ove će se godine održati 15. Riječki polumaraton, u trkačkim krugovima već etablirana utrka, te kao najveći ovogodišnji novitet, dugo priželjkivani 1. Riječki maraton. O svemu smo odlučili porazgovarati s Radovanom Šoljagom, predsjednikom Atletskog kluba Ri maraton i direktorom Riječkog maratona i polumaratona.
3sporta: I ovogodišnja manifestacija Homo si teć teče u dobrom trkačkom ozračju. Već smo najavili što se sve u Rijeci odvija u ova dva tjedna, a neke su utrke i završene. Što smo mogli vidjeti do sad?
Homo si teć već dvadeset godina promovira kulturu rekreacije i radosti kretanja. Posljednjih godina u njemu sudjeluje desetak tisuća trkača, što ovu manifestaciju svrstava u najmasovniju u Hrvatskoj. Želim istaknuti da je Homo si teć, od svojeg početka do danas, obogaćen brojnim sadržajima kao što su utrka djece vrtićke dobi pa do samog maratona, te je tim procesom postao u pravom smislu Festival sporta i rekreacije. Kao takav on poprima sve više titulu brenda urbanog turizma, privlačeći uz domaće i sve više trkača iz inozemstva, a ta masovnost trkača i gledatelja onda doprinosi i samoj svečanosti, ali i identifikaciji s ovim prekrasnim gradom. Dvije nove utrke: 539 skok i Molo longo trk najavljuju glavni događaj koji će se održati 17.4., kada će riječkim Korzom poteći rijeka tisuće i tisuće trkača. Impresivno zaista. Kao posebnu zanimljivost spomenuo bih da je ove godine riječki KBC prijavio čak 400 trkača, što nas jako veseli.
3sporta: Ova je godina posebna za vas i po tome što po prvi put organizirate i maratonsku utrku. Kako ste se odlučili za ovaj potez?
Kao osnivač i direktor Riječkog polumaratona, od početka sam razmišljao i o organizaciji maratona, baš kako i mnogi rekreativci u trčanju maštaju o istrčanom maratonu. Međutim, trebalo se puno toga poklopiti. Prije svega interes trkača za trčanjem maratona u samom gradu Rijeci te brojni, zahtjevni ljudski i organizacijski resursi. Mislim da smo sada svi spremni i da ćemo zajedno opravdati očekivanja trkača, publike, grada i naravno, svoja vlastita.
3sporta: Izmijenjena je trasa polumaratona, a i maratonska staza je zaista zanimljiva. Što trkačice i trkače čeka u Rijeci 17. travnja?
Mijenjanjem staze željeli smo stazu učiniti još atraktivnijom i sigurnijom za same trkače. Veselim se jako da će maraton ove godine povezati grad Rijeku i grad Opatiju i na ovaj način. Novu stazu je izmjerio gospodin Tomo Šarf, poznati slovenski trkač koji za taj posao ima licencu Svjetske atletske federacije.
3sporta: Koliko ima prijavljenih sudionika na polumaratonu i maratonu? Kako stojite sa “zvučnim imenima”?
Prijavljenih za polumaraton ima preko 700, a za maraton oko 130. Od “zvučnih imena” izdvojio bih posebno poznate hrvatske trkače i trkačice: Drago Paripović, Franjo Lončar, Marija Vrajić, Veronika Jurišić, Zoran Žilić, Predrag Bošnjak, Žana Rajić, Dragan Janković, Juraj Evačić i Josip Nadenić. To su samo neki, ima ih još mnogo.
3sporta: Pored poznatih i brzih trkača ili rekorda koji se postavljaju, “Homo si teć” važi za najmasovniju manifestaciju cestovnog trčanja u Hrvatskoj i vjerojatno možemo reći da veliku važnost pridaje rekreativcima. Naglasak na promociji zdravog života vidljiv je i u ovogodišnjem sloganu “Svi su pobjednici”. Možete li već sada reći, u kojem će se pravcu manifestacija dalje razvijati, pogotovo u svjetlu činjenica da i u Hrvatskoj sazrijeva svijest kako se ovakve utrke mogu uvrstiti u turističku ponudu?
Meni je kao organizatoru ipak uvijek najdraža masovnost trkača, brojnost trkača koja raste iz godine u godinu, i koja jasno pokazuje da sve više volimo trčati, uživamo u trčanju i da se sve više rekreiramo, odnosno onda i zdravije živimo. Počeli smo u Hrvatskoj sve više osjećati radost kretanja, a Homo si teć je manifestacija kojoj je cilj ponuditi jedan takav nezaboravni doživljaj vezan uz kretanje. Aktivni odmor, odnosno putovanje u drugi grad radi trčanja, usko je povezan i sa samim sadržajem koji neki grad nudi. Homo si teć, kao Festival sporta i rekreacije, opravdava i podupire atraktivnost grada Rijeke za brojne trkače, sportaše i rekreativce, koji će nam doputovati i kao turisti.
Calf leg pain man holding sore and painful muscle sprain or cramp ache filled with red pink bright place. Person injured when exercising or running
Mnogi ozbiljni, kao i oni „povremeni“ sportaši su se barem jednom susreli s neugodnim osjećajem boli, zatezanja, peckanja i mišićne slabosti prilikom svoje sportske aktivnosti. Zahvaljujući brojnim temama o mliječnoj kiselini, o kojoj se danas neumorno raspravlja, ista je stekla reputaciju glavnog i odgovornog krivca za umor, bolove u mišićima i nemogućnost odvijanja daljnje sportske aktivnosti. No, je li to doista tako ili su stvari ipak malo složenije?
Što je mliječna kiselina?
Mliječna kiselina je kemijski spoj koji ima veliku ulogu u različitim biokemijskim procesima u organizmu, a svrstava se u skupinu alfa hidroksilnih kiselina, poznatijih kao AHA kiseline. Nastaje u stanici prilikom anaerobnog metaboličkog procesa, kad organizam ima velike zahtjeve za energijom, koju nije u mogućnosti pribaviti u dovoljnim količinama tijekom aerobnog metaboličkog ciklusa.
Aerobno vs. anaerobno
U stanju mirovanja, 70% energije se generira iz masti, a 30% iz ugljikohidrata. Proces stvaranja energije iz glukoze naziva se glikoliza. Glikoliza je glavni metabolički put razgradnje glukoze u svrhu dobivanja energije. Može se odvijati uz prisustvo kisika (aerobno) i bez prisustva kisika (anaerobno).
Naše tijelo, u normalnim, svakodnevnim uvjetima, nastoji ispuniti svoje energetske potrebe aerobnim putem, tj. uz prisustvo kisika, pri čemu se stvaraju molekule ATP-a, koje daju energiju. Tijekom glikolize, ugljikohidrati koji se u organizmu nalaze u formi glukoze, kao i oni koji se nalaze u obliku uskladištenih rezervi glikogena, tijekom niza složenih kemijskih reakcija se razlažu do spoja koji se zove piruvat. Piruvat je tzv. sjecište metabolizma, jer se upravo na tome mjestu, ovisno o prisutnosti ili odsutnosti kisika, daljnji procesi dobivanja energije izvode aerobno ili anaerobno.
Ukoliko ne postoji povećana potražnja za energijom i opskrba kisikom je u dovoljnim količinama, piruvat dalje ulazi u metabolički put proizvodnje acetil-koenzima A (acetil-CoA), koji potom ulazi u mitohondrije u stanici radi produkcije ATP-a (adenozin trifosfat). To je aerobna glikoliza.
S druge strane, prilikom vježbanja, intenzitet tjelesne aktivnosti raste, pa tako rastu i potrebe organizma za energijom. Kod treninga visokog intenziteta, potreba za ATP-om postaje enormno velika, pa naše tijelo u nekom trenutku više nije u mogućnosti dovesti sav potreban kisik koji bi omogućio stvaranje dovoljne količine te energetski važne molekule. Stoga se, u odsutnosti dovoljne količine kisika, metabolizam prebacuje na dobivanje energije anaerobnim putem. Tako se iz piruvata, kao konačan produkt anaerobne glikolize stvaraju laktati.
Mliječna kiselina ili laktati?
Iako je danas, u kontekstu sporta, uobičajeno govoriti o mliječnoj kiselini kao o laktatima, to su zapravo dvije različite stvari. Laktati su ustvari soli mliječne kiseline i oni su konačan i krajnji produkt anaerobnog metabolizma. Ispravno je, dakle, govoriti o laktatima.
Mliječna kiselina je često puta optužena za osjećaj peckanja i zamora nakon bilo kakve mišićne aktivnosti. To mišljenje je pogrešno, jer mliječna kiselina se akumulira u mišićima samo tijekom kratkih, visokointenzivnih aktivnosti, poput sprintova u trčanju, plivanju ili biciklizmu, jer se jednostavno nije u mogućnosti eliminirati iz organizma tolikom brzinom kolikom se nakuplja.
U mirovanju ili u tijeku lagane aktivnosti, konstantno dolazi do stvaranja manje količine mliječne kiseline. U takvim uvjetima, brzina stvaranja laktata je jednaka brzini eliminacije laktata. Manje količine stvorenih laktata se odmah uklanjaju iz mišića putem krvi, i koriste se u različitim organima. Ukoliko dođe do povećanja intenziteta, na više od oko 70% VO2 max (maksimalne potrošnje kisika), oksidacija mliječne kiseline i ponovna sinteza glikogena ne mogu odstraniti novonastalu mliječnu kiselinu.
S druge strane, u sportovima izdržljivosti, npr. kod maratonaca, razina laktata može biti veoma niska, unatoč iscrpljenosti.
Laktati su korisni
Nakupljena mliječna kiselina se razlaže na svoje soli laktate i na ione vodika. Kod treninga vrlo visokog intenziteta, kad kisik nije dostavljen onoliko brzo kolike su potrebe organizma (mišića), povećana koncentracija i akumulacija vodikovih iona uzrokuje snižavanje pH i povećanje kiselosti, te se javlja acidoza.
Acidoza je uzročnik problema u mišićima jer inhibira enzime koji su bitni za mišićnu kontrakciju, a kao posljedica se javlja pad mišićne snage, intenziteta i sposobnost efikasne kontrakcije. Zbog toga može izgledati logično da je bilo kakvo povećanje u proizvodnji mliječne kiseline, samim time i laktata, štetno, jer se povećava i proizvodnja vodikovih iona. Ipak, povećana proizvodnja vodikovih iona (zbog povećane produkcije mliječne kiseline) neće imati štetne efekte ukoliko se istom brzinom odvija i eliminacija.
Tijekom intenzivne aktivnosti, laktati u mišićima i krvi mogu dosegnuti veoma visoke vrijednosti. Iz toga proizlazi uobičajena pogrešna interpretacija da su laktati ili mliječna kiselina odgovorni za smanjenu mišićnu sposobnost. Iako se smatraju štetnim otpatkom metabolizma, laktati su zapravo korisni jer se njihovim nakupljanjem i trenutnim mišićnim zamorom, koji onemogućava daljnju fizičku aktivnost, sprječava prekomjerno oštećenje mišića, pri čemu mišići dobivaju na vremenu da se odmore i pripreme za nove napore.
Nadalje, iako su laktati konačan proizvod anaerobnog metabolizma, tu priča ne završava. Kad se tijelo odmori i oporavi i kisik ponovno postane dostatan, laktati se mogu prenijeti u jetru, gdje se oksidacijom iz njih ponovno stvara piruvat, a iz njega procesom glukoneogeneze ponovno nastaje glukoza (Corijev ciklus).
Laktati nisu odgovorni za bolove u mišićima koje možemo osjećati u dane nakon treninga već su odgovorni za nelagodan osjećaj (od pečenja u mišiću do svrbeži) za vrijeme treninga. Razlog tomu je činjenica da se vrhunac akumulacije laktata u krvi javlja 5 minuta nakon visokointenzivne tjelesne aktivnosti, nakon čega, eliminacijom iz organizma, vrijednosti postupno opadaju, a vrijednosti se vraćaju u normalu nakon otprilike sat vremena. Bolovi u mišićima su, dakle, uzrokovani mikroskopskim oštećenjima mišićnih vlakana uzrokovanih stresom prilikom vježbanja.
Laktatni prag označava najveći intenzitet aktivnosti pri kojoj brzina stvaranja piruvata ne prelazi brzinu oksidativne fosforilacije (dobivanje ATP-a aerobnim putem). Kad se taj prag prijeđe, koncentracija laktata u krvi se znatno povećava u odnosu na vrijednosti u mirovanju. Moment prelaska sa aerobnog na anaerobni način rada javlja se obično kod 50-60% VO₂ max kod osoba koje nisu utrenirane, odnosno kod 70-80% VO₂ max kod utreniranih sportaša.
Dokazano je da lagana aktivnost nakon intenzivnog napora ubrzava odstranjivanje laktata iz krvi i ubrzava oporavak. Trening poboljšava toleranciju laktata i zbog toga je sposobnost duljine vježbanja i intenziteta izvođenja aktivnosti veća kod utreniranih pojedinaca. Razlog je vjerojatno taj što se povećava broj mitohondrija, a to omogućava veću proizvodnju ATP-a u aerobnom načinu rada.
U mirovanju koncentracija laktata u krvi iznosi od 0.5 do 2.2 mmol/l. Zastupljeno je mišljenje da potpuno iscrpljenje dolazi kad su vrijednosti od 20 do 25 mmol/l za većinu ljudi. Mjere se iz kapilarne krvi ili iz krvne plazme i izvrstan su i pouzdan pokazatelj općeg zamora organizma. Ovim jednostavnim krvnim testom mogu se otkriti neki od poremećaja, kao što su pretreniranost, kroničan umor, oštećenja krvožilnog sustava i pluća, različiti metabolički poremećaji, itd.
Eliminacija laktata
Iako eliminacija laktata ovisi prvenstveno o prisustvu kisika, možemo si pomoći u tome pridržavajući se nekoliko jednostavnih naputaka:
Unošenjem dovoljne količine vode možemo smanjiti osjećaj pečenja. Laktati su topljivi u vodi, stoga se adekvatnom hidratacijom smanjuje osjećaj zamora mišića.
Povećanjem učestalosti treninga razvija se tolerancija na laktate i tijelo je sposobnije otrpjeti veću koncentraciju laktata.
Usporiti prilikom aerobne aktivnosti, kao što su trčanje, plivanje, bicikliranje, ukoliko teško dolazite do daha i imate osjećaj nedostatka kisika. Najčešće tako i jest, a to onda pogoduje pojačanom stvaranju laktata.
Nakon vježbe treba uslijediti odmor, kupka, lagana masaža i pravilna prehrana, po mogućnosti bazirana na lužnatim namirnicama (zelenog lisnatog povrća, gljive, svježi orašasti plodovi, tofu, proso…). Konzumacijom mesa, mliječnih proizvoda i šećera pogoduje se upalama, obzirom da se radi o namirnicama koje, u procesu metaboliziranja, snižavaju pH vrijednost u organizmu.
Dolaskom lijepog vremena mnogi udobnost i toplinu doma mijenjaju sve češćim odlascima i boravkom u prirodi. Buđenjem prirode, bude se i najsitniji stanovnici livada i šuma i nerijetko uzrokuju probleme, prenoseći bolesti i stanja opasna po život. Sportaši, kao i razni rekreativci i ljubitelji prirode, koji svoje treninge i redovne sportske aktivnosti obavljaju vani, posebno su ugrožena skupina, no, uz malo pažnje i mudrosti, probleme je relativno lako izbjeći, pri čemu su znanje i oprez najbolji saveznik.
Skriveni svijet opasnosti
Krpelji su sićušni člankonošci, koji pripadaju razredu paučnjaka. Ovi paraziti su srodnici pauka, a ima ih oko 300 vrsta. Najčešće se susreću u šumama, donjem sloju grmlja i niskog raslinja, šikarama i travnjacima, skriveni na listovima i granama, šetnicama, vrtovima, izletištima. Penju se najviše do jednog metra u visinu, a kreću se i do nekoliko metara u širinu. Životni vijek im je i do pet godina.
Krpelji se hrane na životinjama i čovjeku. Imaju sposobnost „osjetiti“ prisutnost potencijalne žrtve. Nakon što pronađu pogodno mjesto, smjeste se i vrebaju iz zasjede. Kad se žrtva približi, podignu u zrak prednji par nogu i njima se prihvate za domaćina. U potrazi za pogodnim mjestom, krpelj može provesti i nekoliko sati, a mjesta koja bira su nježni i tanki dijelovi kože, poput pazuha, prepona, trbuha ili iza uha, gdje je najlakše doći do krvi, pošto im je rilce kojim ubadaju kraće od jednog milimetra. Nakon probadanja kože, krpelj izlučuje tvar koja djeluje kao anestetik, stoga je ubod bezbolan i često ostaje neprepoznat.
Prijenosnici bolesti
Krpelji sami po sebi uzrokuju manje neugodnosti, no ono što ih čini opasnima za zdravlje je činjenica da prenose ozbiljne i potencijalno teške bolesti.
Lajmska borelioza (Lyme borelioza) je bolest uzrokovana bakterijom Borreliom burgdorferi. Javlja se pretežno na kontinentalnom dijelu Hrvatske, a najveći broj oboljelih registrira se u periodu od svibnja do srpnja.
Na mjestu uboda se javlja crvenilo kože koje se polako širi i može biti prisutno i do nekoliko tjedana. Može biti popraćeno i simptomima poput glavobolje, vrtoglavice, bolovima u zglobovima i mišićima i općim stanjem umora i nedostatka koncentracije. Može se pojaviti upalna bolest zglobova (artritis), a kod neliječenih slučajeva razvija se kronični artritis. Neurološki simptomi uključuju ukočenost vrata i jaku glavobolju, slabost u udovima i lošu koordinaciju mišića, a može se javiti i paraliza mišića lica i bol. Manji broj ljudi ima srčane smetnje u vidu nepravilnih otkucaja, a od manje zastupljenih simptoma mogu se javiti upala oka i teška, nespecifična slabost čitavog organizma.
Promjene na koži uzrokovane lajmskom boreliozom
Dijagnosticira se iz uzorka krvi, urina, likvora ili se uzima uzorak s kože na mjestu uboda, te iz seruma za dokaz protutijela, koja se stvaraju prilikom kontakta s antigenima uzročnika.
Liječenje se provodi antibioticima i učinkovito je ako se počne primjenjivati u ranom stadiju bolesti, stoga je od iznimne važnosti temeljito se pregledati odmah nakon boravka u prirodi. Nakon provedene početne terapije, neki bolesnici mogu i dalje osjećati bolove u mišićima i zglobovima, no to stanje je posljedica bolesti u prolasku i nije potrebno dalje koristiti antibiotike.
Krpeljni meningoencefalitis (MNE) je virusna bolest iz porodice Flaviviridae, a inkubacija traje 7-14 dana. U prvoj fazi bolesti, koja je prisutna u dvije trećine zaraženih osoba javljaju se simptomi nalik gripi: glavobolja, opća slabost, mučnina, povraćanje, visoka temperatura, bolovi u mišićima. Kod manjeg broja ljudi bolest napreduje u drugu fazu u kojoj se javljaju simptomi od strane središnjeg živčanog sustava i upala moždanih ovojnica (meningitis). Simptomi su vrlo jaka glavobolja, mučnina, povraćanje, kočenje vrata, osjetljivost na svjetlosne podražaje (fotofobija). Ponekad, ali rijetko bolest može progredirati u upalu mozga i leđne moždine, čiji su simptomi vrtoglavica, pospanost, poremećaj svijesti, drhtavica, poremećaj govora, paraliza mišića ramenog pojasa, ruku, mišića disanja, itd.
Dijagnoza se postavlja izolacijom virusa ili iz likvora pacijenta u potrazi za specifičnim protutijelima.
Kako se radi o virusu, antibiotici kod ove bolesti nemaju utjecaja, te se liječenje provodi simptomatski, u bolnici.
Prevencija uboda
Prilikom svakog boravka u prirodi, pogotovo za lijepog i toplog vremena, a u periodu kad znamo da je prisutna aktivnost ovih parazita, potrebno je pripaziti i poduzeti posebne mjere opreza.
Ako je moguće, izbjegavati područja na kojima se zadržavaju krpelji (puzanje kroz travu ili provlačenje kroz grmlje, ležanje na tlu). Što je češće moguće, koristite obilježene i očišćene staze za hodanje. Odjeća neka bude dugih rukava i nogavica, a obuća zatvorenog tipa. Na svjetlijoj odjeći se lakše i brže uočavaju krpelji, a poželjno je i uvući nogavice u čarape, kako bi se spriječio ulazak krpelja pod odjeću. Prije odlaska u prirodu nanesite odgovarajući repelent. Ukoliko se intenzivno ne znojite, oni mogu potrajati i do nekoliko sati, u protivnom, znoj s vremenom ispere sredstvo i ono više ne pruža adekvatnu zaštitu, stoga valja pripaziti. Pri povratku iz prirode, obavezno skinuti odjeću sa sebe i dobro protresti, a pri tuširanju pregledati tijelo, posebno područja koja su krpeljima omiljena (prepone, pazuhe, iza uha, na vratu, iza koljena, itd.)
U slučaju uboda
Ukoliko primijetite krpelja na koži, potrebno je, bez odgađanja, pokušati ukloniti nametnika. Uzmite pincetu, nježno uhvatite krpelja i lagano ga zakrećite lijevo-desno dok ga takvim nježnim, ali čvrstim pokretima ne izvučete van. To je veoma bitno napraviti kako treba, jer u protivnom se može dogoditi da dio krpelja ostane u koži i uzrokuje infekciju. Njihovo rilce izgleda poput harpuna i naglo povlačenje, kao i kružni pokušaji izvlačenja najčešće rezultiraju otkidanjem i ostankom u koži. Ako niste dovoljno vješti da ga sami uklonite ili ako vas je strah da to nećete moći pravilno učiniti, uvijek možete potražiti stručnu pomoć obližnjeg liječnika.
Često se od ljudi može čuti kako je krpelja najbolje premazati uljem, alkoholom ili masti, ili čak lakom za nokte, što će ga momentalno usmrtiti. Takva praksa je, međutim, iznimno opasna jer postoji velika vjerojatnost da će krpelj, zbog pretrpljenog šoka, ispustiti bakteriju ili virus u organizam i, na taj način, ukoliko je nositelj, sigurno uzrokovati infekciju. Stoga je najsigurniji način uklanjanja upravo strpljivo izvlačenje pincetom. Nakon što izvučemo krpelja, poželjno je ubodno mjesto namazati antiseptičkim sredstvom.
Zaštitite ljubimce
Kako ljudi, tako su i naši ljubimci osjetljivi na bolesti uzrokovane krpeljima. Vlasnici pasa koji vole svoje aktivnosti u prirodi dijeliti sa svojim najboljim četveronožnim prijateljima, znaju koliko opasna može biti infekcija piroplazmozom (Babesia spp.), krvnim parazitom kojega prenose krpelji.
Bolest je najčešća u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske, a kako smo sve češće svjedoci naglih promjena klime i vremenskih uvjeta, pojava krpelja prijenosnika više nije ograničena samo na proljeće i jesen. Pozorno pratite simptome svojih ljubimaca, a po povratku iz prirode obavezno im temeljito pregledajte dlaku, te po potrebi, izvucite krpelja na isti način kao i u slučaju čovjeka.
U jednom od najozloglašenijih zatvora na svijetu se trči i to već više od 10 godina. I ne samo za razbibrigu, održava se i prava pravcata maratonska utrka.
Početak
Trčanje je u San Quentin uvela Laura Bowman, edukatorica. Trkačku grupu pod imenom ‘1000-Mile Running Club’ osnovala je u veljači 2005. godine, a u San Quentin, zatvor s čak 5200 zatvorenika, došla je bez ikakvog iskustva u radu sa zatvorenicima. Njen posao prije toga bilo je predavanje engleskog jezika i tjelesnog odgoja u osnovnoj školi. U vrijeme zapošljavanja u zatvoru započela je s treningom za svoj treći maraton, a istodobno je razmišljala o tome što bi trčanje dužine, fizički i psihički, moglo učiniti za zatvorenike. Za nju je trčanje uvijek bilo sredstvo pomoću kojeg je ostajala pribrana i zdrava pa je smatrala da će i zatvorenicima donijeti smirenost te ih lišiti negativne energije.
Širenje Razvojem ideje ubrzo je kontaktirala Davea McGillivraya, direktora utrka za Bostonski maraton i osnivača‘Walpole State Prison Yard Runners Club’ u Massachusettsu. ‘Walpole Club’ je tada bio prvi trkački klub u zatvoru s maksimalnim osiguranjem te prvi klub takve vrste koji jeodobrila ‘USA Track and Field’, američka upravna organizacija za trčanje. Nakon konzultacija započinje sa sakupljanjem zainteresiranih zatvorenika u San Quentinu: odmah joj se javilo 16 ljudi, ubrzo nakon toga broj se popeo na 60.
Negodovanje i trener
No, nisu svi s odobravanjem gledali na taj pothvat: ni javnost, ni neki zaposlenici zatvora. Sama ideja da je zatvorenicima dostupan bilo koji oblik rekreacije nailazi na mnogo prijepora oduvijek. Savezna država California je 1998. godine zabranila dizanje utega u zatvorima s objašnjenjem da su snažni, mišićavi zatvorenici prijetnja jedni drugima te zaposlenicima i čuvarima. Na privilegij trčanja i osobnog trenera nisu blagonaklono gledale ni udruge za zaštitu žrtava. Ipak, ideja je zaživjela jer su zaposlenici zatvora odlučili da je bolje da su zatvorenici produktivni nego da besposleni šire bijes.
San Quentin State Prison California
Laura Bowman vjeruje u rehabilitaciju i vjeruje da trčanje djeluje pozitivno na zatvorenike. Svoju viziju prenijela je na trenera Franka Ruonau koji je u zatvoru napravio i označiotrkačku stazu, krug od 402 metra. Frank Ruona zatvorenike motivira jednako kao i sve ostale trkače koje trenira, bez razlike. Na treninge u zatvor dolazi jednom tjedno, kao volonter, a trkačima dijeli i tenisice za trčanje koje su donacija. Tenisice moraju odgovarati strogim zatvorskim propisima i u obzir dolaze samo bijele i sive varijante. Osim toga, njegovi treninzi su vrlo zahtjevni, bez milosti i nisu za one koji ne misle ozbiljno trčati.
Maraton
Glavni fokus treninga je na maratonu koji se održava svake godine u studenom. Većinom sudjeluje između 20 i 30 zatvorenika, svih visina, veličina, rasa, narodnosti, dosjea i zatvorskih kazni od kojih su mnoge doživotne. Krug od 402 metra moraju obići skoro punih105 puta što uspije samo jednoznamenkastom broju zatvorenika. Mnogi od njih ne odrade potpuni program priprema. Neki ne mogu redovito trenirati jer su i po nekoliko tjedana u izolaciji zbog tučnjava i sličnih razloga. Također, treninzi se ne održavaju zbog magle i ostalih vremenskih nepogoda jer čuvari uvijek moraju imati zatvorenike na vidiku i u kontroliranim uvjetima.
Maraton započinje bez orkestra i velikih najava, a sudionike na cilju ne očekuju medalje ni velike nagrade: dobiju priznanje o završetku koje je napravljeno u PowerPointu.
Alarm kontrolira svakodnevicu u zatvoru i svaki put kada se oglasi, zbog raznih medicinskih ili sigurnosnih razloga, svi zatvorenici moraju sjesti na pod na onom mjestu na kojem su se zatekli u tom trenutku. Ponekad se i maraton zaustavlja i to po nekoliko puta dok opasne situacije ne završe. Svakim korakom ih podsjećaju da nisu na slobodi, ali možda su mentalno slobodni dok trče. Maratonci Na maratonu 2015. godine pobijedio je Markelle Taylor s vremenom od 3 sata i 16 minuta i novim rekordom staze. Markelle Taylor, kojeg ostali zatvorenici zovu Gazela, se prije zatvora rekreativno bavio trčanjem, no nikad nije istrčao maraton, a sada bi se, da je na slobodi, kvalificirao za Bostonski maraton. Neki od zatvorenika su se bavili trčanjem i prije odsluženja kazne: Ronnie Goodman je u mladosti sudjelovao na raznim srednjoškolskim natjecanjima, osuđen je na 10 godina i želja mu je jednog dana istrčati San Francisco maraton, a Ralph Ligons je 1972. godine sudjelovao na Olimpijskim kvalifikacijama na 100 metara.
Motivacija
Trkači San Quentina kroz trčanje uviđaju da je moguće ustati i preživjeti dan, bez obzira na to gdje se nalazili, a možda čak i osjetiti mali tračak slobode. Trčite i uživajte u svojoj slobodi, mentalnoj i fizičkoj. Sloboda je neprocjenjiva, sloboda je sve!
Treće kolo Kros lige Globetka za 2016. godinu koje je održano po toplom ali vjetrovitom vremenu dalo je u svim utrkama nove pobjednike.
Tako je na 7,8 km prvu ovogodišnju pobjedu ostvario Marijan Huzjak iz Novog Sela Rok u vremenu novog osobnog rekorda 27:55, drugi je bio Darko Pleh iz Čakovca a treći Tadej Pajtler iz Svetog Urbana. Kod žena prva je ciljem prošla Danijela Krobot iz Preloga sa 35:02 ispred Nine Dobša iz Čakovca i Alenke Horvat iz Novog sela Rok. Na kraćoj stazi od 3,6 km prve ovogodišnje pobjede ostvarili su Filip Turk iz Čakovca sa 13:18 ispred Lovre Žbulja iz Čakovca i Maria Horvata iz Malog Mihaljevca te Ana Dobša iz Čakovca u vremenu 15:49 ispred Anje Jambrešić iz Murskog Središća i Sandre Vaser.iz Mihovljana.
Nakon tri kola trkači su skupili dovoljno bodova iz kojih se naziru i ozbiljni kandidati za ukupne pobjednike za 2016. godinu, a trenutni poredak nakon tri kola je sljedeći: na 7,8 km kod žena u vodstvu je Danijela Krobot ispred Alenke Horvat i Ane Kralj; kod muškaraca vodi Darko Pleh ispred Tadeja Pajtlera i Dalibora Horvata; na kraćoj stazi od 3,6 km u ženskoj konkurenciji Ana Dobša vodi ispred Sandre Vaser i Ingrid Štefičar dok je kod muškaraca najviše bodova sakupio Lovro Žbulj, drugi je Krešimir Horvat a treći Zvonimir Panić
U trećem kolu nastupilo je 138 trkača pa je tako zadržan prosjek od 139 sudionika po kolu u ovoj sezoni. Treba istaknuti da je organizatoru lige Atleskom klubu Međimurje svojom donacijom u 3. kolu potpomognuo caffe bar Arcus iz Čakovca.
Četvrto kolo će se održati u utorak 10. svibnja u 19 sati.
Od 2013. godine, kada je održano prvo izdanje ove trail utrke, 100 milja Istre kreće se strelovito uzlaznom putanjom – po svim kriterijima; po broju natjecatelja, broju zemalja iz kojih dolaze, kvaliteti organizacije i ugledu u svijetu. Ovogodišnja utrka bit će – spektakl.
Prva utrka 2013. godine započela je kao eksperiment, pokušaj da se organizira orijentacijsko natjecanje na istarskom poluotoku, a kako sami organizatori kažu – nisu očekivali više od 40 natjecatelja. No već nakon otvaranja prijava, za natjecanje je bilo zainteresirano više od 300 trkačica i trkača pa je koncept preformuliran iz orijentacijske u trail utrku, s označenom stazom. I tako je rođeno 100 milja Istre. Prve godine održana je utrka na 100 milja i 105 km, a ukupno se natjecalo 237 sudionika.
U iduću utrku, održanu u proljeće 2014., organizatori su krenuli ambicioznije i s jednom osnovnom idejom – da 100 milja Istre postane svjetski poznata utrka. Održane su utrke na 100 milja, 105 km i 65 km, a ukupno se natjecalo 439 trkačica i trkača. Po prvi put napravljena je i Compressport linija proizvoda brendirana logom 100 milja Istre, a kao tehnički partner u organizaciju se uključio Salomon.
Treće izdanje 100 milja iz 2015. godine bit će zapamćeno po jako lošem vremenu – oluja s kišom i snijegom u brdima bila je uzrokom mnogih odustajanja. No utrka je rasla i na njoj je nastupilo oko 700 natjecatelja iz čak 30 zemalja svijeta na dionicama od 100 milja, 110 km i 65 km.
U ovom kratkom pregledu dolazimo do ove godine – najveće do sad, s dodatnim događanjima, brdskim maratonom od 42 km, gradskom utrkom na 5 km i “Ledo 1 milja” utrkom za djecu. Ukupno će na glavnim utrkama nastupiti 1.194 trkačice i trkača, od čega čak 270 na najdužoj stazi od 100 milja (oko 170 km).
I na kraju samo par riječi o organizatorima – utrku organiziraju SportBox i SRK Alba. No iza ovih naziva kriju se Marko Gregurić, zadužen za marketing i Alen Paliska, direktor utrke, na čelu uigrane, iskusne ekipe u organizacijskom odboru. Uz njih su stotine volontera i lokalna zajednica, a trud i vrijednost utrke su prepoznali i mnogi sponzori.
Ponosni smo da će ove godine i 3sporta biti medijski dio ovog događaja. Kao partneri svojim ćemo fotografijama utrku približiti trail trkačima diljem svijeta i pomoći u njenoj promociji.
Svima koji se bavimo cestovnim trčanjem, poznato je što znači disciplinirano treniranje, odricanje i trkačka ambicija. Kada se trčanju posvetimo na takav način, rezultati na osobnom nivou nikada ne izostaju, međutim, dobro znamo da je za to potrebno puno strpljenja i vremena.
Matija Zadravec pomalo je atipičan trkač, u kratkom roku (tek godina dana) ostvario je rezultate za koje neki potroše mnogo godina rada. Riječ je o velikom talentu i prepoznatoj ljubavi prema trčanju ultra dionica.
3sporta: Matija, reci nam nešto o sebi, odakle si, čime se baviš osim trčanjem?
Imam 27 godina, a živim s obitelji u mjestu Kotoriba u Međimurju. Imam godinu dana mlađu sestru Petru. Radim u jednoj tvrtki u Ludbregu i to u četiri smjene tako da mi je gotovo sve, pa i trčanje, podređeno radnom vremenu.
3sporta: Kada je počela tvoja strast prema trčanju? Jesi li se bavio kojim sportom prije trčanja?
Moja vezanost uz sport potječe od malih nogu. U početku sam isprobavao sve moguće sportove ne bi li se na kraju ipak odlučio za nogomet koji sam igrao do 2014. godine. Međutim, nogomet je sport u kojem uspjeh ovisi o mnogo faktora na koje pojedinac često nema utjecaja ili je vrlo mali, dok je kod individualnih sportova vrlo veliki utjecaj na uspjeh samo na tebi.
Koliko treniraš tako i završiš, kakve odluke donosiš sam – njihove posljedice su tvoje.
Moja strast prema trčanju počela je kada sam odustao od igranja nogometa i trebalo mi je nešto da se ispušem, pa sam tako krenuo s laganim trčkaranjem. Joggirao sam jedan do dva puta tjedno, otprilike po nekih dva do tri kilometra. Kada se u Kotoribi osnovao Trkački Klub želio sam biti i tamo član, s obzirom na to da sam član dosta udruga.
Prošle godine, kada je kod nas počela cross liga Tri mosta, prijatelj me potaknuo na to da se probam natjecati i od tada je počelo malo ozbiljnije.
Jedan od razloga zašto sam se u konačnici odlučio za trčanje ultramaratona je taj što me zanima koliko daleko mogu, a isto tako i jer vjerujem da mogu napredovati.
3sporta: Iza tebe su, u tom kratkom trkačkom stažu od godinu dana, već neki ozbiljni rezultati.
Do sada sam istrčao dva maratona, prošlogodišnji jesenski Ljubljanski maraton i maraton u Trevisu ovog proljeća, kada sam ostvario rezultat 2:44:00.
Osobni rekord u polumaratonu mi je 1:17:46 istrčan u Velikoj Gorici ove godine, i to tjedan dana poslije maratona u Trevisu.
Od ultra sam istrčao Ultramaraton Osijek-Apatin 52,3 km, 2015. godine. Taj ultramaraton sam išao trčati samo da probam kako je to pretrčati više od 42 km. Pobijedio sam vremenom 3:38:52 i tu se dogodila prekretnica u meni i velika želja za ultrama.
Najdraža istrčana utrka mi je Supermaraton Zagreb-Čazma zato što mi je ovo bila i najduža istrčana utrka. Završio sam je plasmanom na 3. mjestu ukupnog poretka i kao prvoplasiranih Hrvat vremenom 4:15:39.
Foto: Rasim Aći Junuzović
3sporta: Surađuješ s Robertom Radojkovićem, poznatim i vrlo uspješnim ultrašem. Kako je došlo do vaše suradnje?
Da, surađujem s Robertom. Do suradnje je došlo tako što sam se počeo intenzivno interesirati za ultra distance, pa sam se krenuo raspitivati i došao do Robertovog kontakta. Nedugo nakon toga smo krenuli s pripremama za Čazmu.
Foto: Slavko Sopina
3sporta: Dakle, jasno je da, iako si počeo s cestovnim trčanjem kao potpuni novak, potkovan sportom iz ranijeg života, relativno si brzo počeo s ozbiljnim, zahtjevnim i napornim treniranjem.
Da. Trenutno treniram 6 dana u tjednu. Radim različite vrste treninga, uglavnom od 10 do 60 kilometara. Tjedno istrčim oko 120-140 km, te vozim bicikl oko 6 sati.
3sporta: Spomenuo si da do sada nisi nikada uzimao gelove ni slične pripravke prilikom trčanja. Odakle ti energija za višesatne distance?
Za sada ne koristim nikakve gelove, jednostavno jer mi ništa ne treba. Odakle energija, e to ne znam, al’ jednostavno ide. 🙂
3sporta: Kakve planove imaš za budućnost? Razmišljaš li o ultra distancama ili pak o bržim maratonskim utrkama?
Sljedeća utrka na kojoj ću sudjelovati je Wings for Life World Run u Zadru, no najveći značaj dajem planu da ove godine istrčim utrku od 100 km, s obzirom na to da me svakom završenom utrkom vuče želja da probam još više. Sve ostalo ćemo vidjeti kako će biti, bitno je samo da nema ozljeda. Trenutno razmišljam isključivo o ultra distancama, na što sam se i fokusirao od ove godine, a maratonske utrke mi mogu odlično poslužiti kao dobar trening.
Tko još nije čuo za Plitvička jezera? Tko još nije doživio, na ovaj ili onaj način, taj prirodni biser, čaroliju Plitvica? Park koji objedinjuje 16 jezera, mnogobrojne slapove, rijeke i potoke, nepregledne predjele šuma i proplanaka. Svako godišnje doba tu ljepotu pokazuje na svoj poseban način. Proljeće i ljeto bogatstvom zelenila i vode, snagu slapova. Jesen na poseban način uljepšava sliku Parka stotinama nijansi boja lišća na prebogatoj plitvičkoj šumi. Zima se pak diči posebnom bijelom bojom koju daje često i do metar visine snježni pokrivač, zaleđena jezera i slapovi. Plitvička jezera oduševljavaju i ostavljaju bez daha svakog posjetitelja.
Zašto sam došao u Nacionalni Plitvička jezera?
Kao profesora tjelesne i zdravstvene kulture, animatora sportske rekreacije, učitelja skijanja, ljubitelja aktivnosti u prirodi, rad s ljudima i ukazana prigoda daleke 1981. godine privukli su me na novi radni izazov.
Novosagrađena sportska dvorana, vanjski sportski tereni, staze za šetnju i trčanje uz jezera i slapove, veslanje po jezeru, biciklističke ture po Parku, zimi skijanje i škola skijanja, skijaško hodanje/trčanje otvarali su velike mogućnosti za rekreaciju i natjecanja gostiju – posjetitelja i djelatnika Parka, domaćeg stanovništva, školske djece, sportskih društava i klubova…..
Jedan od prioriteta bio mi je približiti staze uz jezera i slapove (užu zonu Parka) ljubiteljima trčanja. Već tada pokret trčanja na otvorenom postao je „zaraza“. Stotine tisuća ljudi različite starosne dobi u svim krajevima svijeta, trčalo je po parkovima, ulicama gradova, šumama…. A područje Plitvica, razmišljao sam, kao stvoreno je za to.
Već nakon 5 mjeseci rada na Plitvicama u dogovoru s odgovornim osobama Parka dobio sam zeleno svjetlo za pokretanje organiziranog trčanja u najljepšem prirodnom ambijentu!
Zahvaljujući pojedincima, ponajviše članovima AK „Veteran“ iz Zagreba (Nino Vedriš, Boris Stepinac, Joško Murat) koji su zagovarali početak trčanja i organizacijsku pomoć na Plitvicama krenuli smo u realizaciju.
Tog 18. listopada 1981.godine „rodio“ se Plitvički maraton. Radost prvog Plitvičkog maratona dodatno je uljepšao prekrasan sunčani jesenski dan, stotinu boja plitvičke šume i naravno, 165 sudionika na startu u obje konkurencije.
Organizator Nacionalni park Plitvička jezera, zatim pokrovitelj tjedni list Vikend (posebno hvala novinarki Mirjani Gračan) iz Zagreba te još nekoliko sponzora, svatko na svoj način, pridonijeli su uspješnoj organizaciji 1. Plitvičkog maratona i posebno oduševili sudionike – ljubitelje trčanja u prirodi.
Značajan je bio i doprinos jedinog dnevnog sportskog lista Sportskih novosti koje su popularizirale Maraton i ostale aktivnosti u Parku, najavama i izvještajima, a često su i kao sponzor dijelile nagrade najboljim trkačima. Za početak najzaslužniji je bio Janko Goleš, a nastavili su Duško Popović, Dinko Jakić, Mario Zorko, Ivanka Ožbolt, a danas Toma Dragičević i Kristina Dominković.
Plitvički maraton godinama je pratio – pišući najave, ali i kao aktivni sudionik – sudac na stazi, iznoseći sugestije i primjedbe Organizatoru, Žarko Susić. Posebno su bili značajni njegovi izvještaji i osvrti na maratone – pogreške je kritizirao, dobre stvari hvalio. Riječ je o doajenu sportskog novinarstva, čovjeku koji je izvještavao našu javnost sa 15 Olimpijskih igara i 22 Plitvička maratona.
Radio postaja 2. programa Hrvatskog radija na čelu s Karlom Šetkom, godinama je izvještavala i emitirala reportaže. Njihov obol unapređenju razvoja Maratona je neprocjenjiv.
Hrvatska televizija s Milkom Babović također se našla na Plitvicama na 1. Plitvičkom maratonu (tada još kao Televizija Zagreb). S ekipom je pozorno pratila sportski događaj i snimljeni materijal, kroz višeminutnu reportažu, prezentirala široj javnosti. Bio je to pun pogodak za budućnost Maratona.
Na startu 1. Plitvičkog maratona (maratona uvjetno rečeno jer nije bilo prave maratonske staze od 42.195 m) našlo se 165 natjecatelja u obje konkurencije na stazama od 12 i 24,5 km. Prvi pobjednici su po mom sjećanju, bili su: Štefica Bauman iz Koprivnice u ženskoj i Milan Mandić iz Rijeke u muškoj konkurenciji.
1982. godine – početkom listopada, unatoč poznatoj uredbi „par-nepar“ o korištenju osobnih automobila i štednji goriva, ipak na startu Plitvičkog natjecanja (staze 10 i 21 km) startalo je 276 trkača. Na polumaratonskoj stazi slavili su: Veseljka Klobučarić (Zagreb) u ženskoj i Marijan Krempl (Slovenija) u muškoj konkurenciji.
Trkačkom mnoštvu pridružio se i naš poznati atletičar-maratonac Franjo Mihalić – osvajač srebrne medalje u maratonu na Olimpijskim igrama u Melburnu 1956. godine. Pobjeđivao je na maratonima u Bostonu, Londonu, Moskvi, Milanu, Tokiju….
Po održanom prvom masovnom natjecanju u prirodi razmišljalo se, po uzoru na ostale zemlje u okruženju i dalje u Europi, o uvođenju u program maratonske utrke od 42.195 m. Staze oko jezera i slapova to omogućavaju svojom dužinom.
Već 2. listopada 1983.godine Nacionalni park Plitvička jezera promovirao je svoj MARATON – u pravom smislu riječi. Uz glavnu – maratonsku stazu, na programu je bio i polumaraton te rekreativna utrka na 10 km. Ukupan broj natjecatelja (na sve tri staze) koji su se našli na startnoj liniji bio je blizu 400. Impozantna brojka u ono vrijeme za naše prilike. Značajno je za maratonsku stazu da prolazi pored većine jezera i slapova, predjelima bogatim šumom, uz Bijelu i Crnu rijeku, što dodatno stimulira trkače za postizanje boljeg rezultata.
Treći Plitvički maraton bio je zanimljiv i po tome što je Atletski savez Hrvatske (tadašnji naziv) dodijelio Plitvicama organizaciju državnog prvenstva – 1. prvenstvo u ženskoj i treće izdanje u muškoj konkurenciji.
Pobjednici državnog prvenstva i Plitvičkog maratona bili su: Veseljka Klobučarić (3;47:01) iz Zagreba u ženskoj i Mladen Pepelko (2;33:01) iz Varaždina. Na polumaratonusu slavili: Slavica Ivanić (1;30:03) iz Pule te Damir Černić (1;11:40) iz Osijeka.
U siječnju 1984. godine održano je i prvo natjecanje u skijaškom trčanju. Nastupili su skijaši-trkači iz Zagreba, Stubice, mnogi Gorani gdje svako mjesto i grad ima svoj klub. Pomoć su pružili suci i članovi Skijaškog saveza Hrvatske. Kružna staza na parkiralištu Hladovina –plitvički ulaz 2 odlično je poslužila da se promovira skijaško trčanje na Plitvicama.
Naredne 1985. godine, u veljači, održano je drugo natjecanje. Ovog puta uz zaleđena jezera i slapove. Bio je to poseban doživljaj za natjecatelje, ali i za gledatelje.
Nažalost, zbog nestabilnih snježnih prilika moralo se prestati s organizacijom takve manifestacije.
Sljedećih godina Plitvički maraton postaje obvezna destinacija trkačima iz svih krajeva Hrvatske, a dolazak i nastupi stranih trkača pojačavaju konkurenciju i borbu za osvajanje nagrada Organizatora i sve većeg broja sponzora. Podneblje Plitvičkih jezera uistinu je karakteristično po vremenskim prilikama odnosno neprilikama. Po mikroklimi na koju utječu velike površine vode i šuma.
Najbolje se to vidjelo, a i kasnijih godina će se događati, 7. Listopada 1984. godine na 4. Plitvičkom maratonu. Trkače, njih oko 500, na sve tri staze pratilo je hladno i kišovito vrijeme pojačano sjevernim vjetrom. Najdužu stazu trčali su samo muškarci. Uvjetima i konkurenciji najbolje se prilagodio Svetlin Vujasin (2;41:52) iz Ljubljane ispred Ivice Habuša (2;50:22) iz Zagreba.
Od 1985.godine na 5.Plitvičkom maratonu nastupa sve više stranih atletičara. Prednjače trkači iz Njemačke, Italije, Austrije, ČSSR-a…. Te godine pobjednica je Terezija Filipič (3;54:36) iz Ljubljane ispred Božene Žatecke iz ČSSR-a, a pobjednik je Ivica Habuš (2;49:01) iz Zagreba.
Upravo 5. Maraton obilježio je zanimljiv događaj. Trkač-maratonac iz Sarajeva, Duško Radojević, imao je uvjerljivu prednost (oko 8 minuta) ispred prvog pratitelja do nekih 250 m prije cilja. Kada je zbog iscrpljenosti počeo hodati, zatim teturati lijevo-desno, gubiti orijentaciju… Gledatelji su ga bodrili da izdrži do cilja, pazili da ne skrene sa staze dok nije dotrčao njegov trener. No, i pored svih nastojanja trenera da trkač sam prođe ciljnu liniju, Radojević je tek uz njegovu pomoć prošao prvi ciljem (2;48:38). No, pravila su jasna. Slijedila je diskvalifikacija. Mnogobrojni gledatelji dugo su mu pljeskali, a od organizatora je dobio posebnu nagradu.
Slovenka je slavila i na 6. Plitvičkom maratonu, ali s puno boljim rezultatom (3;23:08), a prvi strani pobjednik bio je Jan Madaj (2;32:37) iz ČSSR-a. Na tom natjecanju nastupilo je više od 800 natjecatelja na sve tri staze.
Godinama su na Plitvice dolazili razni sportski klubovi na pripreme – odbojkaši iz Zagreba, Osijeka, ženska odbojkaška reprezentacija Hrvatske, košarkaška reprezentacija Jugoslavije i košarkaši Cibone s trenerom Mirkom Novoselom i s velikim Draženom Petrovićem, košarkaši Zadra, Šibenika, nogometaši Dinama i Miroslav Blažević, stolnotenisači, karataši……
Održavana su i natjecanja različitog ranga – županijska i regionalna prvenstva učenika osnovnih i srednjih škola……
Sedmi Plitvički maraton dao je nove pobjednike. Nataša Jugović (2;57:45) iz Sarajeva pobijedila je u ženskoj, a Sreten Perić (2;26:22) iz Pančeva u muškoj konkurenciji. Sve većim brojem trkača iz inozemstva dobila se i jača konkurencija pa su strani trkači sve češće pobjeđivali.
Tako je u 8. izdanju Plitvičkog maratona pobijedio Peter Markovich (2;26:37) iz Mađarske. Kod žena najuspješnija je bila domaća maratonka Stojanka Gudalović (3;18:39) iz Slavonskog Broda ispred maratonki iz Njemačke, Velike Britanije i Slovenije. Interesantno je spomenuti da je u konkurenciji žena na maratonskoj stazi nastupila Marijana Letica iz Makarske sa samo 11 (jedanaest) godina. Neka sami čitatelji prosude ispravnost odluke roditelja male Marijane da je upute na najzahtjevniju maratonsku stazu u Hrvatskoj koju je istrčala za nešto manje od 4 sata.
Sljedeću, 1989.godinu, odnosno 9. Plitvički maraton obilježio je značajan broj natjecatelja iz inozemstva. Prednjačili su maratonci iz Njemačke, Italije, Mađarske…. Domaći su kao i obično bili najbrojniji, a stigli su iz svih krajeva Hrvatske. U ženskoj konkurenciji pobijedila je Mirjana Handžak (3;19:41) iz Zagreba, a u muškoj pobjednik iz 1987 Sreten Perić (2;29:13) iz Srbije.
Zbog velikog interesa za Plitvički maraton u Hrvatskoj i u inozemstvu, s razlogom se očekivalo dostojno obilježavanje jubilarnog 10. maratona. Pripreme su počele, ali na žalost svih nas, već 1990. godine moglo se naslutiti da će se nešto što ne želimo, dogoditi i da se jubilarni Maraton neće obilježiti i proslaviti kako se planiralo. Na startu se našlo znatno manje trkača u odnosu na prethodne godine te u slabijoj konkurenciji pobijedio je Branko Pecik (2;35:56) iz Zagreba. Na stazi od 21 km najuspješnija je bila Tončka Ločičnik iz Slovenije i Branko Bošković iz Vrginmosta.
Oružana agresija na Hrvatsku i okupacija Plitvičkih jezera prekinula je tradiciju održavanja Maratona na razdoblje od 5 godina.
Autor: prof. Ivan Teklić
Izvor: Arhiv Sportskih novosti
* U idućem nastavku donosimo osvrt na Plitvički maraton od 1996. do 2005. godine.
** Autor teksta je idejni začetnik Plitvičkog maratona. S obzirom da je za vrijeme rata gotovo sva dokumentacija za razdbolje 1981 – 1990. izgubljena, zamolio je sve koji imaju određena saznanja i materijale da ga kontaktiraju na mail: iteklic@net.hr ili mob. 091 7322437
Ugljikohidrati su glavni izvor energije u ljudskom organizmu, a trkači su osobito zahvalni tom gorivu za vrijeme napornih treninga. Unosom ugljikohidrata osiguravamo energiju za rast mišića i rad mozga, ali i za rad svih ostalih organa pa ih nikako ne smijemo zanemariti.
Stručnjaci sportske prehrane preporučuju trkačima unos oko 60 posto dnevnih kalorija upravo iz ugljikohidrata. No, potrebno je znati koji ugljikohidrati su dobar izbor te u kojem trenutku ih je najbolje konzumirati. Neposredno prije treninga, za vrijeme te nakon treninga najbolji su jednostavni ugljikohidrati, s višim glikemijskim indeksom, a u svim drugim trenucima vaši ugljikohidrati trebaju biti oni s niskim glikemijskim indeksom koji će pružati dugotrajniju energiju.
Donosimo nekoliko izvora ugljikohidrata za trkače: neki su idealni kao međuobrok ili kao prilog glavnom jelu, a neke je najbolje konzumirati za vrijeme ili nakon treninga.
*BANANE
Banane su idealna namirnica prije i poslije treninga. Praktične su za jelo, osiguravaju brzu sitost, pune su jednostavnog šećera (monosaharid fruktoza) te predstavljaju brz izvor energije. Banane su bogate ugljikohidratima pa tako jedna velika banana sadrži oko 30 grama ugljikohidrata.
Nakon treninga bananu pojedite s nekim oblikom proteina kako bi osigurali oporavak mišića.
*INTEGRALNA (SMEĐA) RIŽA
Smeđa riža je cjelovita žitarica i jedan od bogatijih izvora ugljikohidrata. Jedna šalica smeđe riže sadrži 45 grama ugljikohidrata. Integralna riža je zdravija za prehranu od bijele riže jer zadržava dio ovojnice i klicu te time više hranjivih tvari. Rižu možete konzumirati kao glavno jelo, desert ili kao prilog. Zbog niskog glikemijskog indeksa savršena je namirnica za duže održavanje energije.
*ENERGETSKE PLOČICE
Energetske pločice (ali one prave!) su odlične za konzumiranje prije, za vrijeme i nakon treninga jer tijelu daju potrebnu brzu energiju. Prije i poslije treninga birajte pločice koje imaju visak udio ugljikohidrata, umjereni udio proteina te nizak udio masti i vlakana. Za međuobrok su idealne pločice koje su sačinjene od voća, orašastih plodova i cjelovitih žitarica. Recept: http://www.coolinarika.com/tag/energetske-plocice/
*JOGURT
S jogurtima na tržištu morate biti oprezni jer ih jako puno sadrži velike količine dodanog šećera što je nepotrebno i nezdravo. Posvetite se pronalaženju kvalitetnog jogurta. Jogurt s niskim udjelom masnoća je odličan izbor prije i neposredno nakon treninga. Sadrži visok glikemijski indeks što znači da se ugljikohidrati odmah i brzo upotrebljavaju.
*ZOBENE PAHULJICE
Zobene pahuljice su odlična namirnica jer su gotovo neprerađene i sastoje se od zobi, žitarice cjelovitog zrna. Pola šalice zobenih sadržava oko 50 grama ugljikohidrata. Zobne pahuljice su vrlo jednostavne za pripremu, sporo se probavljaju i idealne su za doručak jer pružaju dugotrajan osjećaj sitosti. Obroku možete dodati i narezanu bananu te ćete time dobiti još dodatnih ugljikohidrata.
Riža – najbolja je integralna
*SPORTSKI NAPITAK Sportski napici imaju visok udio šećera te ih je stoga potrebno izbjegavati u svakodnevnoj prehrani. Najbolje ih je konzumirati prije, za vrijeme ili nakon treninga jer će zbog ugljikohidrata mišićima pružiti energiju te također, vodu i elektrolite za hidrataciju.
*UMAK OD RAJČICE Umak od rajčice je bogat izvor ugljikohidrata, jedna šalica sadrži ih oko 20 grama, a tu su i vitamini, minerali i antioksidansi poput likopena. Istraživanja pokazuju da ljudi koji često konzumiraju umak od rajčice imaju niži rizik za obolijevanje od nekih bolesti, kao što su npr. problemi s prostatom, a sve upravo zbog antioksidansa.
*INTEGRALNI KRUH – KRUH OD CJELOVITOG ZRNA
Najzdravije je birati kruh ili peciva koji su napravljeni od brašna cjelovitih žitarica iako ne sadržavaju više ugljikohidrata od kruha i peciva koji je napravljen od bijelog pšeničnog brašna (jedna šnita kruha sadrži oko 10 grama ugljikohidrata). No, proizvodi od cjelovitih žitarica sadržavaju više vlakana, vitamina, minerala i niski glikemijski indeks koji pruža dugotrajnu sitost i energiju. Ipak, pri kupovini pripazite jer mnoge kupovne varijante imaju mnogo dodanog šećera. Recept: http://www.coolinarika.com/tag/integralni-kruh/
*INTEGRALNA TJESTENINA – TJESTENINA OD CJELOVITOG ZRNA Integralna tjestenina sadrži mnogo ugljikohidrata, npr. jedna šalica špageta čak oko 35 grama. Karakteristike su iste kao i kod ostalih proizvoda od cjelovitog zrna: sadrže hranjive tvari, pružaju dugotrajniji osjećaj sitosti i energije. Tjesteninu možete kombinirati s umakom od rajčice ili s nekim oblikom proteina (npr. pureće mljeveno meso ili školjke) i dobit ćete izvrsno jelo s niskim glikemijskim indeksom. Recept: http://www.coolinarika.com/tag/integralna-tjestenina/
Protekli vikend, kako i priliči proljeću, mnogi su iskoristili za trčanje utrke. Uz velike, kao što je npr. Bečki maraton na kojem je nastupilo dosta naših trkačica i trkača, oni manje (kilometarski) ambiciozni trčali u Rijeci, Zagrebu, na Jankovcu…
ZAGREB – Savski Hendrix polumaraton
Tmurno, ali ugodno za trčanje – tako bi se ukratko moglo opisati vrijeme koje je dočekalo zainteresirane za “naganjanje” po savskom nasipu. Na rasporedu su bile dvije utrke, Savski Hendrix polumaraton i utrka na 5 km PoKRENI. Na glavnoj utrci nastupilo je 448 trkačica i trkača, a na PoKRENI 5 km njih 173. U muškoj konkurenciji polumaratona pobijedio je Nikola Špoljar, drugi je bio Davor Damjanović, a treći Nikola Horvat. Kod žena najbrža je bila Veronika Jurišić, druga je bila Dunja Bua, a treća Sanja Kavaz. Ostali rezultati.
Našu veliku foto galeriju s utrke pogledajte ovdje.
RIJEKA – Molo longo trk
Kiši usprkos, atraktivna staza tik do mora privukla je na Molo longo velik broj dobro raspoloženih trkača iz Hrvatske, Slovenije i Austrije. Njih 161, među kojima je bilo i profesionalnih sportaša i rekreativaca, istrčalo je 6 kilometara dugu stazu, odnosno dva kruga po šetnici, sa startom i finišom pored zgrade putničkog terminala.
Najbolje rezultate u ženskoj kategoriji ostvarile su prošlogodišnja pobjednica Ingrid Nikolesić – AK Sljeme (23:44 min), Ljubica Tonković – AK Sinj (25:20 min) i Paula Tepuš – AK Kvarner (26:00 min), dok su u muškoj kategoriji to bili Zoran Žilić – AK Koprivnica (20:24 min), Matjaž Štanfel – AK Koprivnica (21:35 min) i Stiven Vunić – AD Natura (22:17 min).
U obje su kategorije oboreni prošlogodišnji rekordi, a na postolja su se popeli i pobjednici prošlotjedne utrke “539 skok”, Tepuš i Štanfel. (rezultate nismo pronašli)
JANKOVAC – Biser Slavonije
U jednom od najljepših dijelova Slavonije, na obroncima Papuka, održana je 9. Brdska utrka Biser Slavonije na kojoj je sudjelovalo stotinjak trkačica i trkača. I na Jankovcu je bilo vlažno, tmurno i kišovito, ali predivna priroda odužila se svima koji su usprkos vremenu odlučili trčati.
U muškoj konkurenciji najbrža tri su: Vedran Gračan, Ante Živković i Ivan Maletić, a u ženskoj Danijela Černić, Zorica Cvanciger i Maja Resman. Rezultati
VIROVITICA – Doživjeti stotu
Trčalo se i u Virovitici, foto galeriju s utrke pogledajte ovdje.
U organizaciji Trkačkog kluba Kotoripski begači, u subotu 16. 4. 2016. održava se utrka “Tri mosta” koja se boduje za Kup sjeverozapadne Hrvatske.
Start utrke je u 10 sati kod visećeg mosta u Donjoj Dubravi, a prijave su sat vremena prije utrke. Trči se 7.8 km, startnina je samo 25 kn, a za najbolje u ukupnom poretku i po kategorijama organizatori su osigurali pehare i medalje.
Ovoga proljeća, 24. travnja, Generator tim predstavlja trkačku poslasticu u rekreativno-športskom centru Jarun, pod nazivom MET – GENERATOR RUN.
Utrka nudi razne mogućnosti izbora distance – osim polumaratona i cenera, tu je i posebna, štafetna utrka za kompanije (3×7 km). Štafetu kompanija omogučio je generalni sponzor, tvrtka MET Croatia, neovisni opskrbljivač energijom, jedan od 3 najveća dobavljača prirodnog plina u zemlji. MET Croatia poziva partnere, kao i druge tvrtke da se pridruže utrci.
Prijave za štafetno natjecanje kompanija su moguće u tri kategorije: ženski, muški i mješoviti tim. Članovima najbržih timova, uz pojedinačne nagrade, MET Croatia priprema i vaučere s popustom za opskrbu plinom njihove tvrtke. Osim toga, pobjedničkoj tvrtki svake pojedine djelatnosti bit će dodijeljeni trofeji. Provjerite kategorije djelatnosti na stranici s prijavama, pridružite se utrci i osvojite počasni naslov najbržeg tima vaše djelatnosti!
Uz bogate nagrade za najbrže pripremili smo i startne pakete u kojima možete pronaći trkačku dri-fit majicu te korisne promotivne materijale, a za sve trkače koji utrku završe spremna je i finisherska medalja.
Na samoj utrci imati ćete mogućnost testirati najnoviju liniju Salomonovih tenisica za cestovno trčanje –Sonic, a svi koji svoju prijavu uplate do 01.03. ulaze u bubanj za izvlačenje novog SUUNTO sata, modela AMBIT 3 VERTICAL.
U subotu 2. travnja 2016. godine u parku Maksimir, u organizaciji AK Maksimir, održan je drugi po redu Maksimirski Minus Zwei cener.
U muškoj konkurenciji pobijedio je Ivica Mucak iz AK Rudolf Perešin, drugoplasirani je bio Silvio Grđan, a na treće mjesto probio se Matthew Garret (USA), zbog kojeg je utrka imala i međunarodni karakter.
Kod žena pobijedila je Katica Rumbočić iz AK Sljeme ispred Lane Kapor iz ZADI i Nikoline Sok iz AK Maksimir.
Na ovogodišnjoj utrci sudjelovalo je više od 200 natjecatelja i natjecateljica. Ukupni pobjednici popravili su rekord staze za nekoliko minuta, pa se s pravom može reći da je utrka atraktivna ne samo za rekreativce, već i za ozbiljne natjecatelje.
Službeni rezultati mogu se vidjeti na stranicama stotinke.
Utrkom je obilježen Svjetski dan zdravlja. Ovogodišnja je tema dijabetes, pa je utrka organizirana u suradnji sa Zagrebačkim dijabetičkim društvom i Domom zdravlja Zagreb – Centar. Stručno osoblje Doma zdravlja Zagreb – Centar i volonteri Zagrebačkog dijabetičkog društva mjerili su šećer i tlak, a liječnici su davali stručne savjete.
Državna rekorderka u dugom triatlonu, maratonka s 11. rezultatom svih vremena za žene u Hrvatskoj i – majka. Jasmina Ilijaš sasvim je posebna sportašica. Vedar duh i pozitivan pristup životu tjeraju je da u trenucima kada bi mnogi odustali od sporta ostvaruje vrhunske rezultate. I ono što je najvažnije – ona je tek počela!
3sporta: Jasmina, reci nam nešto o sebi, odakle si, gdje živiš i čime se baviš osim onog što znamo – sportom.
Rodom sam iz Donjeg Kraljevca u Međimurju, gdje i danas stanujem. Živim sa svojom djecom kao samohrana majka, sinom Davidom (6 god) i kćerkom Leonom (7 god). Imam dvije starije sestre (Bojana, 31 god, Darija 28 god) i mlađeg brata (Jasmin, 21 god) dok je otac tragično preminuo prije dvije godine. Nakon očeve smrti majka, brat i jedna od sestra odselili su i pronašli posao u inozemstvu. Do nedavno sam živjela i sa svojom bakom, koja je nedavno preminula.
Najveći dio svog vremena provodim s djecom, dok ostalo vrijeme trošim ili na sportske aktivnosti ili kućanske poslove. Leona je prošle godine krenula u školu, tako da sam i ja sad ponovno školarac ☺. David je dijete s poteškoćama u razvoju i već gotovo 4 godine odlazim s njim nekoliko put tjedno na terapije kod logopeda i defektologa, te razne motoričke vježbe. Davidu moram posvetiti mnogo više vremena nego li Leoni jer još nije dovoljno samostalan, za razliku od Leone s kojom je lakše jer je samostalnija i veoma snalažljiva.
3sporta: S obzirom na navedene okolnosti, kako se snalaziš sa svojim obavezama i treniranjem?
Kao samohranoj majci i sportašici uz sve obaveze naravno da nije nimalo lako. Ima težih, a ima i manje teških dana, ali moja velika volja i upornost i ljubav prema djeci me tjeraju naprijed u životu, pa tako i u sportu gdje „leži“ moja velika strast. Dok je baka bila živa znala mi je na kratko pripaziti klince za neki kratki večernji trening od 40 minuta, a sad se nekako snalazim. Treniram uglavnom prijepodne dok su djeca u školi, vrtiću i svaki dan moram dobro isplanirati da sve stignem na vrijeme jer su mi djeca na prvom mjestu i njima podređujem sve obaveze, pa i sportske. Najteže mi je odlaziti na trening kad su mi djeca bolesna jer tada nisam nimalo opuštena i jedva čekam da se vratim doma.
Trkačke treninge radim uglavnom sama na svom, domaćem terenu, osim ponekog dužeg ili bržeg napornijeg treninga kada odem u Varaždin, pa to obavim s klupskim kolegama i “suparnicima” iz trkačkih i triatlonskih utrka, trenerom Goranom Pongračićem i kolegom Sašom Moslavcem.
Priličan problem su i odlasci na utrke jer tada moram organizirati čuvanje djece, što ranije nije bio problem kad je mama bila kod kuće. Međutim, otkako je otišla na rad u inozemstvo i to se zakompliciralo, ali srećom tu mi uskače moja teta Darinka Balog i znam da mogu biti mirna jer su djeca u sigurnim rukama. Posebno mi teško pada kada odem na udaljenije utrke, pa nisam s njima dva ili čak tri dana. Naravno da mi je tada teško, pa i na samoj utrci, ali nekako to okrenem u glavi i iskoristim kao dodatnu motivaciju za dobar rezultat.
3sporta: Znamo da sport iziskuje i određena financijska izdavanja…
Zbog spomenutih Davidovih poteškoća imam status roditelja djeteta s teškoćama u razvoju i koristim produženi porodiljni dopust do Davidove 8 godine. To su mi jedini prihodi, osim što povremeno zaradim nešto na trčanju ili triatlonu, a troškove bolje da ne spominjem. Jasno da jedva spajam kraj s krajem nadajući se da će jednog dana biti bolje. Velik izdatak su i moje sportske aktivnosti, ali srećom imam podršku svog kluba TK Marathon95, te veliku podršku klupskih kolega s kojima najčešće putujem na maratonske i triatlonske utrke pa nekako uspijevam zatvoriti financijsku konstrukciju.
Opremu za trčanje u posljednje dvije godine dobivam od sponzora BROOKS, a od nedavno imam i sponzora za triatlonsku opremu. Riječ je o poduzeću Multisport d.o.o., a čiji je vlasnik naš poznati triatlonac g. Aleksandar Grah. Ovim putem bi im iskreno zahvalila jer mi svaka pomoć puno znači, a njihova je zaista nesebična, meni neprocjenjiva.
3sporta: Kada si se počela baviti trčanjem?
Počela sam trčati u ljetu 2010. godine. Tada je to bio moj „ispušni ventil“ za izbacivanje negativne energije koja se u meni skupljala zbog spomenutih životnih okolnosti. Šogor Denis Hobor me potaknuo jer je on tada bio trkač i odlazio na utrke. U početku sam s njim trenirala, a kasnije sam povremeno trčala sama, ali bez nekog sistema budući da nisam imala znanja o treniranju. Odlučila sam se da ću trčati polumaraton u Varaždinu. Pomislila sam; ako mogu relativno lako istrčati 5 km na lokalnoj cross ligi, onda ću možda s malo poteškoća savladati tih 20+ km. Tu sam čak već znala da postoje patike za trčanje i da se po mogućnosti trči u poliesterskoj odjeći. Rezultat prvog polumaratona bio je bilo 1:40, što se čak i meni učinilo super s obzirom na trkački staž od 2-3 mjeseca. Tu utrku jako dobro pamtim jer sam nakon nje provela četiri sata na infuziji u hitnoj, budući da nisam znala da se treba dobro pripremiti za utrku u smislu unosa hrane i tekućine, a pogotovo da je važno uzimati tekućinu za vrijeme utrke – pogotovo ako je vruće.
Nakon toga sam prestala trčati zbog raznih problema i još više – nisam imala apsolutno nikakvu podršku okoline, a u takvim se okolnostima teško motivirati za ozbiljnije trčanje. Za godinu dana sam sve ponovila, počela malo trčati tijekom ljeta, otišla na Varaždinski polumaraton s ciljem da završim utrku i ranije dođem doma, tj. da ne moram poslije utrke na infuziju ☺.
3sporta: Koji su tvoji trenutni osobni rekordi u maratonu i polumaratonu, te koja ti je utrka ostala u najdražem sjećanju?
Najdraža maratonska utrka mi je Treviso 2015. kada sam prvi put istrčala maraton ispod 3 sata. Time sam iznenadila sebe, a i svog trenera. Završila sam utrku za 2 sata i 56 minuta. Kada sam prošla kroz cilj nisam vjerovala da sam ostvarila to vrijeme i sjećam se da sam se od sreće bacila na pod.
Trenutno mi je osobni rekord u maratonu 2:51:25, također istrčan u Trevisu ove godine, čime sam osvojila 3. mjesto u ukupnom ženskom poretku.
Foto: Marathona Di Treviso
Osobni rekord polumaratona mi je 1:25:51 ostvaren u Ormožu 2015. godine. Međutim, taj polumaraton sam trčala u punom treningu, dva dana prije sam odvozila 170 km brdskog treninga. Još nemam neki dovoljno dobar rezultat u polumaratonu, u usporedbi s najboljim rezultatom u maratonu. Ne stignem se pripremiti za dobar polumaraton jer već u 4. mjesecu krećem s pripremama za triatlon. To ostavlja veliki „trag“ umora u tijelu i jednostavno mi tijelo ne dozvoljava da trčim brže kraće utrke. Paralelno treniram trčanjem i triatlon i teško je to sve uklopiti. Poznato je da se ne može na svim utrkama biti jako dobar i svjesna sam da neke utrke moram žrtvovati da bih bila bolja na drugima. Na primjer, imam bolji polumaraton unutar maratona koji iznosi 1:24:21.
3sporta: Uz navedene životne okolnosti, imaš i određene zdravstvene probleme koji su utjecali na tvoju izvedbu i treniranje. Kada si shvatila da si intolerantna na gluten i kakve poteškoće ti je to uzrokovalo?
Jako dugo sam vukla svoj problem s probavom. Problemi su se s godinama sve više pogoršavali i bili sve kompleksniji. Reagirala sam tek kada više nisam mogla psihički i fizički izdržati.
Nažalost, dugo godina nisam ni sama sebi priznala da imam problem i redovito sam to “stavljala pod tepih”. Nitko iz kluba, a ni trener nije znao što mi se događa sve dok se nisam na jednoj utrci srušila. Tada sam konačno sve priznala treneru i kolegama koji su bili sa mnom na utrci i doživjeli tu nezgodnu scenu da su me morali “oživljavati”. Problemi s probavom su mi jako utjecali na kvalitetu života, a isto tako i u sportskom smislu. Moj ni jedan trening ni utrka nisu prošli bez probavnih problema. Trčala sam i trenirala i nije bilo uopće napretka, kao da stojim na mjestu. Utrke su mi tada najteže padale. Za vrijeme utrke imala sam jake grčeve u abdomenu, gastritis i naravno morala više put stati radi probavih problema. Bila sam jadna i nemoćna, kad bi ušla u cilj uvijek sam plakala od jada i nemoći. Najteže su mi tada bile moje prve maratonske utrke jer je maraton težak sam po sebi, a kamoli kad vas muči još i probava. Tek nakon svega toga, nakon što sam htjela napustiti sport misleći kako to nije za mene, krenula sam po stručnu pomoć i dobila dijagnozu intolerancije na gluten.
Tada sam morala na hitnu dijetu bez glutena. Nisam previše znala koje namirnice sadrže gluten i iznenadila sam se kada sam shvatila da glutena ima gotovo svugdje. Mislila sam – dobro, pa što ću ja jesti? Nije lako mijenjati prehranu nakon 20 i nešto godina i izbaciti u jednom danu ono sve na čemu si odrastao. Ali, kad je zdravlje u pitanju – moraš. No, tek kada sam cijene bezglutenskih proizvoda bila sam šokirana. Kako si nikako nisam mogla priuštiti bezglutenski kruh, tjesteninu i ostalu bezglutensku hranu da zadovoljim svoje potrebe – pa sam izabrala najjeftiniju varijantu – rižine vafle kao zamjena za kruh. Tjesteninu sam povremeno kupovala, a većinom sam jela krumpir i rižu da nadoknadim ugljikohidrate. Bila sam jako željna kruha, ali mi je bio preskup (250 grama oko 30 kn). Tada sam odlučila da sama pečem kruh od bezglutenskog brašna jer je bilo jeftinije od gotovog proizvoda (700 g kruha oko 15 kn).
Krajem 2013. i početkom 2014. krenulo je polako na bolje. Moji simptomi su skroz nestali, treninzi su bili bolje izvedeni, a rezultati na utrkama sve bolji. Počela sam konačno napredovati, postala sretnija i imala vise motivacije. Lakše mi je bilo i zbog ljudi koji su mi pomagali i imali vjeru u mene kad mi je bilo najteže i koje su ti rezultati obradovali jednako kao i mene. Imala sam jako veliki skok u maratonu u vrlo kratkom vremenu jer sam s rezultata 3:13 u Zagrebu 2014. godine u listopadu, u par mjeseci došla do 2:56 (Treviso, ožujak 2015.). Odjednom je sve u tom sportskom smislu postalo drugačije, počela sam i ja vjerovati u ono što mi je trener odavno govorio i time postala još motiviranija.
Srećom, od nedavno u mojoj okolici (Prelog) postoji poduzeće koje putem weba ww.bez-glutena.hr prodaje bezglutensku hranu i prilikom prve kupnje u njihovim prostorima iznenadilo me što su me ljudi prepoznali i ponudili mi da mi neko vrijeme doniraju proizvode koje prodaju.
Riječ je o proizvodima poljskog proizvođača bezglutenske hrane “BEZGLUTEN” koji u svom asortimanu ima mnogo namirnice svih vrsta što dotad nisam ni znala da postoje, jer sam uglavnom jela samo bezglutenski kruh.
Vlasnici poduzeća su mladi bračni par Aleksandar i Davorka Habuš, koji su kontaktirali firmu BEZGLUTEN u Poljskoj i uz opis mog slučaja preporučili im da mi zajednički sponzoriraju moje potrebe za bezglutenskom hranom, što su ovi prihvatili. Naravno, mojoj sreći nije bilo kraja. Uz pomoć dobrih ljudi i renomiranog proizvođača, barem privremeno sam riješila jedan problem – što će mi sigurno pomoći da budem još bolja i uspješnija u sportu.
3sporta: Tvoj trener Goran Pongračić, iskusni maratonac i triatlonac, vodi te od početka ozbiljnog treniranja. Koliko ti znači njegova pomoć, podrška i znanje?
Najkraće… da nije bilo njega – ne bih bila gdje jesam.
Nadam se da ću mu jednog dana svojim rezultatima vratiti dio onoga koliko je on meni pomogao kroz veliku podršku i koliko je uz još neke sportske prijatelje bio uz mene u teškim trenucima. Još i sada mi se čini nevjerojatnom činjenica da je u meni prepoznao talent i spominjao rezultate koji su mi se u počecima činili kao san, a koje sam već sad premašila ☺
Razgovarali smo i s Jasmininim trenerom, evo što nam je rekao o njenim uspjesima:
“Nema tu nekih tajni koje još nitko nije otkrio. Činjenica je da je iznimno talentirana i na to je dodala svoju veliku volju i ozbiljnost u treniranju pa su rezultati u skladu s time.
Budući da joj je ovo tek 4. godina sustavnog treniranja, pred njom je još mnogo prostora za napredak.
Međutim, da bi se njezin talent razvio u potpunosti, potrebno je i mnogo više od samog talenta i volje. Nadam se da ćemo joj uspjeti osigurati minimalne uvjete koji bi joj omogućili da u budućnosti ostvari rezultate kakve može i želi, što će biti veliko zadovoljstvo prije svega za nju, ali i za sve nas koji je znamo, a vjerujem i za sve ljubitelje sporta.”
3sporta: Držiš rekord Hrvatske u IM triatlonu. Kako je krenula tvoja triatlonska priča i kakve imaš ovogodišnje planove?
Tijekom 2014. godine, kad sam konačno “ozdravila” i počela normalno trenirati, u sebi sam odlučila da ću kad-tad pokušati završiti i taj neki Ironman ☺.
Puno sam slušala o tome iz priča kolega trkača koji se ujedno bave i triatlonom, pa sam pomislila da ako mogu i oni mogu i ja. Tako sam uspjela nagovoriti trenera, koji je i sam odličan triatlonac, da idem s njima u Nagyatadt na Ironman već te godine. Nekako sam se snašla za opremu, nešto dobila, nešto posudila, nešto kupila i nakon jednog kratkog triatlona na Varaždinskom Aquacityu bila krajem srpnja na startu dugog triatlona u Mađarskoj. Završila sam u vremenu 11:36 i u konkurenciji 50-ak natjecateljica osvojila 6. mjesto. Malo je reći da sam bila iznenađena, ali teško je opisati koliko su kolege triatlonci i trener bili iznenađeni. Naravno, nakon toga nije više bilo povratka.
Ove godine ću pokušati, osim Ironmana, po prvi puta nastupiti i na poluIronman distanci.
Još nismo definirali na kojim utrkama ćemo nastupati, a meni nije ni važno, jer 180 km bicikla je isto bilo gdje kao i 42 km trčanja.
3sporta: Koja ti je omiljena triatlonska disciplina, u kojoj misliš da možeš napredovati?
Najdraže mi je, naravno, trčanje jer to je moj teren, a i na kraju krajeva – tu se odlučuje najviše s obzirom na to da je to posljednja disciplina. Mislim da najviše mogu napredovati u biciklizmu jer najduže traje pa je i prostora za napredak najviše.
3sporta: Da li sebe vidiš u potpunosti u profesionalnom sportu, s obzirom na prednosti koje donosi, ali i nedostatke?
Ne razmišljam previše o tome jer moje životne okolnosti nisu nimalo kompatibilne s profesionalnim sportom koji traži još više odricanja i podrške, a s čime sam prilično ograničena.
Međutim ako se ukaže prilika, razmislit ću i o tome, ali kao što sam rekla, teško je uopće povjerovati da bi se nešto takvo moglo dogoditi.
3sporta: Kakav ti je krajnji, dugoročni cilj u sportu?
Po prirodi sam kao dijete, veliki sanjar. Imam vizije o životu koje bi željela ostvariti, ali korak po korak. Neke su mi se želje već ostvarile, ali kroz dugi put s puno strpljenja. Htjela bi još više postići u sportu, ispitati sve svoje granice, ali nažalost o tome ne odlučujem samo ja, već razne okolnosti . Kako se postižu rezultati koji su sve bliži “profesionalnim” treba puno uložiti, potrebno je puno podrške, od moralne pa do financijske.
S obzirom na to da je moja životna situacija dosta kompleksna, jasno da mi ne ostavlja puno mogućnosti za snove. Želim svojoj djeci osigurati bolju budućnost, pa mi preostaje samo i dalje biti uporna, vjerovati u sebe i svoje sposobnosti i nadati se da će se nešto pozitivno preokrenuti što bi mi omogućilo da barem pokušam uspjeti. Nemam neki određeni cilj u smislu plasmana i vremena, jer to dolazi samo po sebi ako si discipliniran i uporan.
3sporta: Jasmina, prema svemu sudeći, tvoj život je i sam po sebi jedna zahtjevna utrka što je u tebi izgradilo velikog borca i jasno je da odustajanje za tebe nikada nije opcija.
Da, uvijek nekako smognem snage u teškim trenucima i to me znatno ojača. Zapravo, drugog izbora nemam. Život, kao i sam sport, ima uspone i padove i ponekad jednostavno treba proći kroz „trnje“… S te strane sam strpljiva i uporna. A kako se kaže, moraš biti i malo lud za takve stvari 😉
3sporta: I ovogodišnja manifestacija Homo si teć teče u dobrom trkačkom ozračju. Već smo najavili što se sve u Rijeci odvija u ova dva tjedna, a neke su utrke i završene. Što smo mogli vidjeti do sad?
