Otpedalirati na OI u London!? Kruno i ja smo o tome fantazirali još 2010. Kad sam čuo da Mladen Gaćeša sa svojom ekipom ide na Igre, pitao sam Krunu: “E a da se mi nejdemo gužvati u London, nego laganini u Provansu?” Odgovor je bio: “Može, samo da se maknemo od tud.” I tako je počelo. Goran, Kosta i Kruno su krenuli iz Varaždina, a ja iz Zagreba. U Ljubljani smo se teškom mukom nataložili i krenuli zajedno do talijanske granice.
U vožnji smo čitali “Talijansko-hrvatski za svaku situaciju” i vježbali s lokalnim stanovništvom (dereš se friško naučenu riječ, a prolaznici ti odgovaraju ili te čudno gledaju). Pošto je Kosta jedno vrijeme prebivao u Francuskoj, on je imao ulogu prevoditelja i učitelja za to govorno područje. Na najvećem talijanskom jezeru Lago di Garda gubimo Gorana. Nije se utopio, već je odlučio da će malo “rostuhariti” po rvackim otocima i ganjati mečke.
U Francusku ulazimo kao trojica. Vizualno smo neprilagođeni gradovima kroz koje prolazimo. U grad imenom Menton “The Pearl of France” iliti biser francuske rivijere, ulice su pune fensi šmensi ekipe. Moja bijela majica već dugo to nije. Klošarimo (spavamo i jedemo) na klupici, u parku, na polju i plaži, ispred NATO baze i napuštene tvornice, ispod mosta,… Tuširamo se vodom iz bidona, gradske fontane i iz cijevi za zalijevanje vrta. Totano neopterećeni. Kaj će nam hosteli, to je luksuz. Budi nas sunce, pijesak u očima i golemi morski pas na napuhavanje, čika sa psom i prskalice za zalijevanje travnjaka. Kad se izgubimo, pitamo za smijer – u Italiji je odgovor uvijek bio isti:”Sempre dritto!” (jednom smo krivo skrenuli pa je odgovor glasio: ”Take a left, and then sempre dritto!”. Ponekad smo imali pratnju u obliku cestovnog bicikliste, nekad u obliku BMW-a X3, a nekad cijela banda cura na biciklima.
Grasse ili “glavni grad parfema” utjelovljuje pojam provansanskog gradića. Dok sjedimo na minijaturnom trgu i jedemo croissante (bolje da ne počnem priču o božanstvenom okusu francusog peciva u rano jutro) Kruno komentira kako još samo fali muzika iz serije “Allo, allo”. Vrhunac socijalizacije na ovom putovanju su nam Grk Aris koji putuje u London i Slovak Marek koji cilja Maroko. Jednodnevno druženje s njima je odmor na odmoru. Pokazali su nam kako putovati sa “peveciklom” (bez pumpe,rezervne gume i šatora), kako obavljati nuždu (na sreću samo br. 1) na glavnom gradskom trgu prepunom ljudi i kako sušiti obleku nakon što te probude prskalice za travnjak. Kad smo išli spavati, pita me Ares:
” Zašto se ti pereš prije spavanja?”
“Pa zato da budem čist kad idem spavati.”
“Ali sutra ćeš opet biti prljav!”
Naime, Marek i Aris nisu prakticirali taj večernji ritual pa su smrdili ko dva trupla. Inače, gledati Mareka kako rano ujutro panično trči oko svog šatora i viče: ”KURVA! THIS CAN’T HAPPEN!” je urnebesno smiješno.
Nakon rastanka s Arisom i Marekom krećemo dalje. Područje pod nazivom Luberon prepuno je mjesta jedinstvene ljepote (samo upišite ova imena u google): Gargas, Gordes (“Gordes night”), Gordes Les Bories, Abbaye de Sénanque, Roussillon,… Spavamo u masliniku podno Gordesa. Nakon toga, izložba kazališnih plakata u Avignonu (ulice su doslovno prekrivene plakatima) i jazz festival u Arlesu.
Desna šipka na nosaču tereta mi je pukla pa ju lijepimo Duck Tapeom. Kosta bi posjetio frendicu u Montpellieru, Kruno je za (jer je on društvena osoba), a ja sam budala koju je lako nagovoriti na dodatnih 160 km. Ana je naš velikodušni domaćin. Gledamo ju kao uzvišeno biće dok nam pokazuje tuš i pravi pravcati krevet. Nakon tuširanja, oblačimo majice primarnih boja (za one koji ne znaju kakve su to boje – Kosta crvenu, Kruno žutu i ja plavu) i ubacujemo se u noćni život Montpelliera. Noć završava u kafiću simboličnog imena “Cafe Loco”. Kruno i Kosta ćore u krevetu, a ja sa karimatom na podu (krevet bi za mene u ovom trenutku bio preveliki šok).
Neugodno jutarnje iznenađenje – nosač se totalno raspao. Pritisnut vremenom, u prvom dućanu kupujem nosač za 49,99 € (stvarno sam bio očajan). Vraćamo se prema Arlesu. Ovaj put nas hvata mrak usred močvarnog područja Camargue (najveća riječna delta u zapadnoj Europi). Društvo nam rade milijarde komaraca. 30 km ispred i iza nas nema ničega osim trske, vode i komaraca. Jednominutno stajanje da promijenim leće na naočalama je dovoljno da me ti vampiri prekriju i dovedu do ludila. Što bi se dogodilo da nekome od nas pukne guma i da moramo stati? I onda udarimo mrtvu divlju svinju. Na sreću ništa nismo oštetili pa nastavljamo dalje. Spavamo na zidiću kraj dvogrbe deve i ljame (u Arles je stigao cirkus). Zatim Marseille i Saint Tropez. Reći ću samo jedno: 40 km najljepše biciklističke staze koju sam vidio. Imaju čak male tunele i bijelu crtu po sredini!
Nakon Cannesa, Nice i Genove vrijeme je za još jedno razdvajanje. Kruno odlučuje proći kroz Pisu i Firencu pa na Anconu i Zadar. Kosta i ja idemo preko Parme, Padove, Venecije i Trsta u slovenska prostranstva. Kosta se mora vratiti na posao, a mene čeka još 15 dana bicikliranja u Crnu Goru.
Čudan je osjećaj što smo na kraju ostali samo dvojica. Brzo zaboravljamo Kruneka uz alkohol, drogu i žene… (apravo nije istina, ali dobro zvuči). U Padovi puca šaraf na mom novom nosaču. Prokleti Francuzić i njegov nosač za 49,99! Najrađe bih se vratio u Montpellier i zadavio ga s tim nosačem… Srećom sam imao rezervni šaraf.
Cijelo putovanje smo vozili od oko 6 h ujutro do 12 h i onda opet od 16 h do 23 h. Sada se umor već nakupio i da bi se malo razbudili, pjevamo, polijevamo se vodom, utrkujemo se,… E sad ulazimo ponovno u Sloveniju. Čovjek bi rekao da je nemoguće, ali mi smo se uspjeli pogubiti u toj zemlji neobičnih cesti. Tak nam i treba kad smo slušali pijane lokalce (to je ono kad ti objašnjavaju da iz Trsta ideš na Ljubljanu pa na Breganu). Tek kad smo kupili vrlo deeetalju kartu, našli smo izlaz iz tog prelijepog zelenog labirinta.
Dok se za kraj natjeravamo po zagrebačkim ulicama ( i vičemo “Sempre dritto”) nemremo vjerovati da sve već prošlo. Klošarenje s ekipom i okus “Lunette du chocolate” se teško zaboravlja 🙂
Avanturisti:
Krunoslav Rukelj
Goran Ivić
Vjeran Kostović
Alen Vuković
Autor teksta i videa, Alen Vuković, završio je Grafički fakultet i trenutno radi kao animator u studiju 3D2D Animatori http://tridedvade.com/hr. Na festivalu kreativnih komunikacija “Sudnji dan” osvojio je prvo mjesto u kategoriji Mlada nada za animaciju špice za film “Koko i duhovi”, a trenutno priprema najavnu špicu za film “Zagonetni dječak”.
Autor: Alen Vuković
