fbpx
Naslovnica Blog Stranica 131

Trčanje u velikim gradovima – New York

Trčanje u velikim gradovima, prožetim prometnicama i s minimalno zelenih površina može biti veliki problem. S jedne strane nedostatak trkačke infrastrukture, a s druge zagušenost nogostupa pješačkim prometom. Uključivanje među automobile nije nikada pametan potez jer je na tom području razlika u sudbini trkača i vjeverice samo u količini krvave mrlje koja će ostati.

Zato su parkovi i ostale zelene površine jezgra trkačkog života, još jedino mjesto gdje mješalica za asfalt i beton nije prekinula povezanost sa prirodom. Jedan od takvih asfaltirano-betoniziranih gradova je i New York. Unatoč tome , to je na neki način “rodilište” rekreativnog trčanja kakvog znamo danas i jedno od mjesta iz kojeg je krenuo američki, a kasnije i svjetski trkački boom.

Centralna pravna osoba trčanja u NYC je New York Road Runners Club (NYRRC),  predvođen u ključnim trenucima  slavnim Fredom Lebowom koji je nažalost podlegao karcinomu 1994. U trenutku osnivanja 1958. Klub je imao 47 članova da bi današnje procjene govorile o 40.000 registriranih članova, preko 100 raznih utrka od koje su  definitvno najznačajnije newyorški maraton ili pak utrka na vrh Empire State Buildinga.

Kolika je važnost trkačkog života u NY govori i činjenica da na dan maratona zatvore prometnice “prijestolnice svijeta”  da bi se tamo  nekih  40.000 trkača iz cijelog svijeta gegalo za par Afrikanaca koji trče ispred.  Za usporedbu naše  gradske trke se marginaliziraju i u poluselo-polugradićima šalju u kukuruzišta, makadame i slično, zbog “sigurnosti”.

Podaci govore o tome da je komemoraciju nakon smrti Freda Lebowa pohodilo u jednom trenutku  oko 3.000 ljudi, a da je više ljudi bilo samo na komemoraciji Johna Lennona. I jedna i druga komemoracija su održane u Central Parku, mjestu gdje je šetao John Lennon, ali i trčao Fred Lebow sa svojim sljedbenicima.


Central Park

Central Park je središnji park na Manhattanu, jednoj od pet “općina” na koju je NY podijeljen.  Službeno dizajniran i otvoren 1857. godine, proteže se na 3.41 hektara zelenih površina, šuma i jezeraca, ispresjecanim cesticama koje služe za promet biciklima, pješacima i svim vozilima na vlastiti pogon kao i kočijama s konjima.  Park je u obliku pravokutnika, omeđenog avenijama i ulicama te je širok 0,8 km, a dug oko 4 km. Najveće jezero je ono koje je dobilo ime Jackie Kennedy Onassis, a kolokvijalno se naziva The Reservoir, što me je bila i osnovna namjena. Jezero je poznato iz mnogih filmova, a vječnu slavu mu je donio film Maratonac, gdje Dustin Hoffman trčeći oko njega trenira ili bježi za/pred sumanutim nacističkim zubarom.

Sredinom osamdesetih Central Park je, kao i NY, bio poznat po visokoj stopi kriminala, pa je tako godišnje u Parku bilježeno oko 1000 kaznenih dijela raznih profila dok je danas ta brojka na manje od 100. Moglo bi se zaista mnogo pisati o znamenitostima i ostalome što se tiče Central Parka, no ovdje je riječ o trčanju.

Trčanje je u Central Parku vezano uz Freda Lebowa, pa je tako poshumno dobio spomenik i skulpturu na istočnoj strani parka, a o važnosti NYRRC, govori i činjenica da im je sjedište na Upper East Sideu (najskuplji dio Manhattana) u  89. ulici tik uz sam Park, a sjedište izgleda kao mali HNK (zgrada Hrv. narodnog kazališta).


Trčanje u Central Parku

Kao trkač, a ukoliko se zateknete u NY, morate doći u Centra Park i otrčati barem  jedan krug. Puteva ima mnogo, no onaj najčešće upotrebljavan je dug oko 6 km i ide uz sam rub Parka. Konfiguracija nije nimalo ravna, moglo bi se reći da je valovita, a na jednom dijelu ima i manji uspon od kojih 500 m dužine. Društvo vam rade i ostali trkači stanovnici Manhattana kao i biciklisti koji voze svoje krugove.  Možete početi krug na Tavern On The Green, bivšem restoranu, a sada svojevrsnoj upravnoj zgradi i suvenirnici te mjestu gdje je cilj NY maratona.  Ako imate pratnju kojoj se ne trči možete  za nekih 20$ po satu unajmiti bicikl te oboje uživati u prirodi okruženoj betonom.

Vjerojatno zbog skupoće smještaja nećete odsjesti u blizini Parka pa se treba presvući i ostaviti negdje stvari. Ako se sami i nema vam tko pričuvati stvari, i za to ima nekoliko rješenja. Uz sam rub Parka je Metropolitan Museum of Art te možete u njihovoj garderobi ostaviti stvari. Nije potrebno platiti ulaznicu da bi se došlo do garderobe. Drugo rješenje je da odete do sjedišta NYYRC i za 2 dolara ostavite stvari u ormariću. Tu je potrebno imati vlastiti lokot kojim ćete zaključati ormarić. (primjerice ista stvar je na javnim bazenima gdje vas ne puštaju unutra ako ne pokažete kapicu za plivanje i lokot na šifru, za gaće nitko ne pita).

Mnogi kod nas bi se upitali da kako ta površina nije postala građevinskom, a uslijed manjka istog. Osim zdravog razuma da se očuva zelenilo usred betonske šume je i da je 2005. napravljena procjena vrijednosti  zemljišta te je procijenjena na 528,783,552,000 dolara.

Bez obzira na doba dana, uvijek ćete sretati mnoštvo trkača, a za vikend srećete i poveće grupe od po čak 50 do 100 ljudi, očito klubove. Ljubitelji ženske i muške ljepote mogu također uživati  na svojevrsnoj trkačkoj modnoj pisti te demonstraciji raznih atributa.  Povremeno budu organizirane i lokalne utrke , nešto tipa kros lige, a time da je startnina na razini naših utrka (20 dolara pa prema više), a za to dobijete samo broj. U pravilu bude toliko trkača koliko na našim najmasovnijima.


Kako si priuštiti trčanje u Central Parku?

New York je grad koji je izrazito skup, što zbog troškova samo puta do tamo, što zbog boravka i troškovi nerijetko pređu 10.000 kn, a obično ako idete preko agencije platite puno, a dobijete komercijalni provod. U ovo teško doba nezaposlenosti bilo bi svirepo govoriti da je sve moguće ako se želi, ali istina je zapravo takva.  Koliko samo ljudi plaća kredite za nove automobile, troši na registracije i održavanje, kupuju tenisice za više od 1.000kn, traperice za 600 kn i tko zna što još – ušteda na tim “troškovima” u jednoj godini može biti tolika da si možete priuštiti put u New York u prvoj klasi i odsjedanje u nekom normalnom hotelu, a žrtva je voziti se u autu starom 10 godina ili nedaj bože hodati na posao ili voziti bicikl na posao. Mlađi i avanturistički raspoloženi  ljudi imaju mogućnost CouchSurfinga, kombiniranje jeftinijih letova, putovanje izvan turističke sezone i slično.

Autor: Pavao Vlahek

Održana 12. utrka Kutina – Voloder

U nedjelju 9. rujna 2012. u sklopu manifestacije Voloderske jeseni, održana je 12. Tradicionalna međunarodna utrka Kutina – Voloder. Organizatori utrke su sportska udruga Moslavina u pokretu te Udruga Voloderska jesen.

Utrka ima status službene utrke i uvrštena je među 23 najbolje utrke cestovnog trčanja u Hrvatskoj u rasporedu Hrvatske Udruge za cestovno i planinsko trčanje te se boduje za Hrvatski New balance kup. To je ujedno i jedan od razloga što je utrka bila iznimno posjećena od strane poznatih Hrvatskih trkača, ali i trkača iz Mađarske.

Drugi od razloga što je u utrci sudjelovalo čak 98 trkača je bila odlična organizacija same utrke u 2011. godini. Riječi pohvale na račun organizacije su se čule od brojnih trkača, ali značajne pohvale su došle od strane trkača koji pohode sve utrke u Hrvatskoj te su to i relevantne pohvale. Na samom startu utrke, u 10 sati ispred robne kuće u Kutini, bili su nazočni: direktor HUCIPT utrke „Voloderska jesen“ Danijel Kepe, gradonačelnik grada Kutine Davor Žmegač, te prvotni pokretač same utrke Marcel Vučetić. Ove godine zbog propozicija krovne Udruge cestovnog trčanja, organizatori su povećali kilometražu sa prethodnih 12,7 na 15 km. Stoga je utrka u dužini od 8 km prolazila ulicama Grada Kutine a 7 km kroz naselja Općine Popovača.

Cilj utrke je bio u Voloderu pred pozornicom i u okviru manifestacije Voloderska jesen što samoj utrci daje veliku atraktivnost. Na proglašenju su trkačima nagrade dodjeljivali gradonačelnik Kutine, Davor Žmegač, gosp. Marcel Vučetić te poznati ultimate-fight borac iz Volodera i član organizatora utrke Sportske Udruge Moslavina u pokretu Dražen Glavaš. U utrci su sudjelovala najjača imena i reprezentativci cestovnog trčanja u Hrvatskoj. I ove godine bilo je trkača rekreativaca sa područja Grada Kutine i Općine Popovača što je između ostaloga i želja organizatora da se na ovaj način propagira sport i trčanje te da se privuče što više rekreativnih trkača na utrku. Kako je ove godine medijski pokrovitelj utrke bila i radio Moslavina koja je svojim emisijama nastojala informirati građane Kutine i okolice o ovoj utrci, odaziv publike je bio daleko veći nego prošle godine, no očekujemo da će iduće godine odaziv biti još veći.

Organizatori se zahvaljuju ovim putem i na svesrdnoj pomoći članovima karate kluba iz Kutine koji su volontirali u organizacijskim poslovima te posebno Marijani Kepe koja je u organizaciji utrke dala veliki osobni doprinos.

U utrci je sudjelovalo 98 natjecatelja, od toga 76 muška i 22 žene.

Pobjednik utrke je bio Lajos Berec s rezultatom 0:50:04, a slijede: Drago Paripović 0:51:14 i Zoran Žilić 0:51:55

Najbolji rezultat kod žena ostvarile su imala Zita Kacser 0:54:38, Matea Matošević 0:56:57 i Marija Vrajić 1:00:07

U utrci je sudjelovalo 20 trkača iz Kutine i okolice, od toga 12 iz Sportske udruge Moslavina u pokretu, Četvorica iz karate kluba, dva individualca, jedan iz Ak Vrbovec i jedan iz Ak Maratonjare. Članovi Moslavine u pokretu osvojili su 6 medalja u kategorijama: MU23, M35, M45, M55, ŽU23 te dva pehara heroina utrke Ena Čavlović i heroj utrke Ivan Janković.

 

Facebook foto galerija

Rezultati:

Voloder_2012_ciljna_lista.pdf

Voloder_2012_ekipe.pdf

Autor: Danijel Kepe

Predstavljen novi biciklistički maraton Istria Granfondo

Na današnjoj konferenciji za medije najavljen je veliki jesenski dvodnevni biciklistički maraton pod nazivom Istria Granfondo, koji će se održati 6. i 7. listopada 2012. u Umagu i Novigradu kao gradovima domaćinima.

U sklopu projekta pripremljen je raznovrstan i bogat program s više ruta namijenjen različitim dobnim skupinama ali i ljudima različite fizičke spreme. Dvije subotnje vožnje, sa startom i ciljem u Novigradu, planirane su po mjeri obitelji s djecom. Prva od njih je Istria Granfondo Junior, zatvorena kružna vožnja na parkiralištu kod gradske dvorane, namijenjena mališanima do 10. godine. Druga će pod nazivom Istria Granfondo Family okupiti obitelji i djecu iznad 10. godine, protežući se Novigradom i okolicom na oko 25 kilometara.

Maraton će svoju kulminaciju doživjeti u nedjelju u Umagu, a namijenjen je odvažnijima i tjelesno spremnijim, koji će toga dana moći birati hoće li voziti kraćom ili duljom dionicom. Prva od njih, Istria Granfondo Small duga je 85 kilometara, dok se Istria Granfondo Classic proteže na čak 155 kilometara. Veći dio ove rute vozit će se putovima kojima je 2004. godine prošla 14. etapa čuvene utrke Giro d’Italia. U nedjelju će također, prije početka glavnih utrka, na platou kod stadiona Stella Maris biti upriličena kružna vožnja za mališane.

Projekt koji se po prvi puta organizira u Istri predstavili su organizatori: Valter Bassanese, direktor Turističke zajednice Buje te ujedno i predstavnik turističkih zajednica klastera Umag, Novigrad, Buje i Brtonigla, voditelj projekta Bernard Musulin, Vanja Gorički, koordinatorica projekta Adria.MOVE IT! i Alen Greblo, direktor marketinga i prodaje Lagune Novigrad.

Bernard Musulin kao voditelj projekta ovom prilikom je izjavio: „Iznimno smo ponosni na cjelokupan projekt, njegov koncept i sadržaj. Vjerujem kako smo pripremili uistinu kvalitetan program namijenjen različitim skupinama od djece, obitelji, biciklista amatera ali i profesionalaca te bi ovim putem pozvao sve one koji su u mogućnosti da nam se pridruže za vikend 6. i 7. listopada u uživaju u Istri i vožnji biciklom.“

U sklopu konferencije predstavljen je i novi promotivni spot klastera Umag, Novigrad, Buje i Brtonigla o biciklizmu u sjeverozapadnoj Istri, koji prikazuje sve blagodati lokalnog krajolika kao i specijalno prilagođene sadržaje i smještajne kapacitete kojima se pokušava privući što više tzv. cikloturista.

Inače, gradovi Umag i Novigrad partneri su i u projektu Adria.MOVE IT!, sufinanciranom iz sredstava EU. U sklopu projekta koji će se izvoditi tijekom naredne 3 godine dosad je izgrađena nova biciklističko pješačka staza od Novigrada do Dajle dužine oko 5,5 kilometara, a planira se gradnja još jedne staze od Kršina do Novigrada. Na području Grada Umaga uredit će se postojeći i izgraditi dodatni biciklistički i pješački putovi.

„Glavni cilj međunarodnog projekta Adria.MOVE IT! je promocija održive mobilnosti i kvalitete življenja te poboljšanje prometne učinkovitosti u području jadranskog priobalja. Ukupna vrijednost ovog međunarodnog projekta iznosi gotovo 13.3 mil kuna, a troškovi će se u visini do 85% financirati iz fonda Europske unije, a preostalih 15% partneri će osigurati iz vlastitih proračuna“ izjavila je Vanja Gorički, koordinatorica projekta Adria.MOVE IT!.

„Istria Granfondo plod je stalnog rada klastera Umag, Novigrad, Buje i Brtonigla na povećanju sadržaja za cikloturiste. Laguna Novigrad i Istraturist prilagodili su svoje smještajne objekte kako bi biciklistima omogućili što primjereniji i sadržajniji smještaj. Hoteli Maestral u Novigradu i Sol Garden Istria u Umagu mogu se pohvaliti oznakom bike hotela, koja označava izniman stupanj prilagođenosti sadržaja upravo ovoj skupini gostiju“, rekao je Alen Greblo iz Lagune Novigrad.

 

Više informacija, prijave…

Autor: 3sporta

U čemu je tajna etiopskih dugoprugaša?

Sjećate se prošlogodišnjeg Varaždinskog polumaratona i Zagreb maratona i njihovog pobjednika? Na obje je utrke pobijedio Etiopljanin Yared Admasu Miratu kojeg ove godine nećemo gledati u Hrvatskoj, ali donosimo izvrstan tekst Nikole Borića, trenera nekih od najbržih Etiopljana.

Uvod

Era trčanja u Etiopije započela je pobjedom bosonogog  Abebe Bikile na olimpijskom maratonu u Rimu 1960. godine. Od 1993. Etiopljani su pobijedili na svim utrkama na 10.000m na Olimpijskim igrama, osim jedne. Na posljednje su tri Olimpijade (prije Londona) na trima natjecanjima  (5.000 m, 10.000 m i maratonu) uzeli  22 medalje. U statistici se krije još beskonačan broj svjetskih rekorda koje su rušili iz godine u godinu. Ali ne dominiraju samo u dugim prugama već i u srednjima; na svim udaljenostima od 800 m pa nadalje (800 m, 1.500 m, 3000 m, 3000 steeple).  Nije li to fascinantna brojka ?  Zašto su oni toliko uspješni na srednjim, dugim prugama,  trkačkom krosu,  te zašto dominiraju na svim cestovnim utrkama od 5 km pa sve do maratona, rame uz rame s Kenijcima? Gdje li se krije tajna istočnoafričkih trkača?

Nakon dvije i pol godine boravka u Etiopiji i rada s više od 100 najbržih ljudi na svijetu pokušavam pronaći odgovor na to pitanje. Da bismo razbistrili ovu enigmu moramo se prije svega osvrnuti na neke činjenice koje su većini Europljana nepoznanica. Krije li se tajna u geografskom položaju, genima, prehrani, treningu, životnom stilu ili je u pitanju pak kombinacija svega zajedno?

Niti jedno nogometno natjecanje u Europi nije bilo toliko bučno i naelektrizirano energijom kao Atletsko prvenstvo Afrike gdje je na nacionalni stadion u Adis Abebi  koji ima 30.000 sjedala, željelo ući još 100.000 ljudi, koji su na kraju ostali navijati izvan zaključanih vrata.  Bez daljnjega, atletika je nacionalni sport broj jedan u Etiopiji. San svakoga bosonogog klinca ove države s 80.000.000 stanovnika jest postati drugi Abebe Bikila, Haile Gebrsalassie, Bekele dok cure sanjaju biti druge Turunesh Dibaba ili Derartu Tulu …


Možda je onda presudan geografski položaj s kojeg dolaze?

Uzevši u obzir geografski položaj visoravni Etiopije te morfološku strukturu stanovništva, vrlo lako ćemo zaključiti zašto su dugoprugaši iz te zemlje toliko uspješni na atletskim natjecanjima. Većina atletičara Etiopije dolazi iz regija Arsi i Shewa. Populacija regije Arsi čini samo 5% ukupne populacije Etiopije (80 milijuna), dok 73% trkača dolazi s ovih obronaka na 2500 m/nv. To je planinska regija na istoku Etiopije, čije su većinsko stanovništvo pleme Oromo. Ta ista visoravan proteže se 5.000 km u smjeru od sjevera Etiopije ka jugu prema Keniji. Naziv joj je Great Rift Vally i u prosjeku je visoka 2.000 m, dok vrhunci strše nebu pod oblake na preko 4.500 mnv. S iste nam visoravni stiže i 81% kenijskih trkača, koji su pretežno iz samo jednog plemena nazvanog Kelenjin.  Velika većina tih natjecatelja putovala je pješice do škole više od 5 km. Je li to odgovor na naše pitanje?

Ta priča regije Arsi i populacije Oromo u Etiopiji otišla je toliko daleko da u nekim slučajevima Atletski savez Etiopije ne želi niti čuti za trkača koji nije iz tog područja ili iz tog plemena. S visoravni Arsi dolaze Haile, Bekele, Turunesh, Tune, Merga i drugi.

Jedan od takvih primjera, gdje savez nije cijenio rezultat, jest i moja trkačica Elvan Abeyleggese koja je rođena u glavnom gradu Adis Abebi, u plemenu Amara. Na kraju je za nju, koja je željela ostati u atletici, jedina opcija bila je otići iz države i uzeti drugo državljanstvo, kao što su to učinili mnogobrojni drugi trkači koji danas nastupaju za Nizozemsku, Francusku, Englesku, USA i Katar. Nju je na kraju menadžer  prodao Turcima, pa je pod crvenom zastavom s bijelim polumjesecom i zvijezdom rušila svjetski rekord na 10.000 m, te uzela dvije najsjajnije medalje na Olimpijadi u Pekingu. Osobno smatram da ta problematika ima i političku dimenziju, budući da velika većina političara i ljudi na vlasti, te samim time i visoko pozicioniranih ljudi u Savezu iz plemena Oromo.


Možda je u pitanju njihova fiziologija?

Na fakultet  za Kineziologiju u Zagrebu i Ljubljani, doveo sam nekolicinu najbržih trkača te smo napravili par istraživanja na temu  fiziologije i došli do zaključka da trkači s tih područja imaju znatno veći aerobni kapacitet (srce i pluća) od konkurenata rođenih na razini mora. To se lako može objasniti nadmorskom visinom na kojoj su rođeni.

Također, neka nam istraživanja pokazuju da je u Europi u populaciji od 1.000.000 stanovnika jedan potencijalni vrhunski atletičar, a  u istočnoj Africi (Keniji i Etiopiji) taj broj doseže nevjerojatnih 129. Matematikom koju znaju i u prvom razredu osnovne škole, prema ovoj statistici možemo izračunati koliko puta Etiopija ima više potencijalnih vrhunskih dugoprugaša nego Europa.

I nemojte zanemariti činjenicu da će bilo koji taj potencijalni atletičar u Etiopiji ipak prije postati vrhunski atletičar, nego nogometaš ili menadžer u banci, zbog smanjenog izbora ostalih zanimanja. Nezaposlenost u ovoj crnoj državi trećega svijeta doseže nevjerojatnih 40%, dok oni s poslom mogu biti sretni ako zarade 200 kn u 30 dana. Samim time dolazimo do prvog zaključka da se jedan od odgovora krije u broju natjecatelja Etiopije i Kenije.  Dat ću vam jedan primjer: kada se u Keniji održava Nacionalno atletsko prvenstvo za muškarce na 10.000 m nema samo jedna utrka, već njih deset, jedna za drugom, a svi trkači, nijh 300, trče ispod 30 minuta. Za usporedbu, hrvatski rekord Slavka Petrovića je 28 min i 25 sek. Isto je i u Etiopiji gdje se u Adis Abebi na startu krosa skupi više od 130 juniora, od čega ih je više od polovice bosonogo, ali svi sanjaju isti san: otrčati u bolji život. No, konkurencija je nezamisliva.

Premda su Etiopljani i Kenijci uvijek rame uz rame na velikim atletskim natjecanjima, postoji velika razlika u samom principu rada. Dat ću samo jedan primjer. Čuli ste za famozne kenijske kampove gdje trkači zajedno žive, jedu, spavaju i treniraju. U Etiopiji toga nema. Svi trkači žive u svojim domovima i zajedno treniraju samo 6 puta tjedno u grupama koje vode etiopski  treneri inozemnih menadžera. Samo nekoliko puta godišnje, prije velikih natjecanja, Savez okupi potencijalnu reprezentaciju te ih odvede u kamp gdje svi zajedno žive kao i trkači u kenijskim kampovima, ali ovdje je zabranjeno izlaziti izvan kampa ili odrađivati vlastite treninge.  Kenijci imaju daleko veći broj natjecatelja koji su sposobni konkurirati za svjetske rekorde i ta se brojka kreće oko 200 atletičara, dok je u Etiopiji njih samo 20. No, zbroj rezultata i medalja s tih utrka na kraju je jednak. Po čemu su Etiopljani onda uspješniji od Kenijaca?

Jednom je Hussein Mekke, vodeći menadžer s ovog područja, izjavio da Etiopljani vjeruju u sebe, da pucaju od samopouzdanja i da je to ključ njihova uspjeha. Ta činjenica proizlazi iz toga da je to jedina država u Africi koja nije bila kolonizirana dugi niz godina (svega nekoliko godina okupacije Talijana za vrijeme Prvoga svjetskog rata), dok je s Kenijom sasvim druga priča.

Za duge pruge i sportove izdržljivosti imamo tri osnovne stvari koje utječu na rezultat, a to su: maksimalan primitak kisika (VO2 max), tolerancija na laktate i ekonomičnost trčanja. Kad se rodite na velikoj nadmorskoj visini imate već samim time predispozicije za intenzivnije treninge, ali to nisu stvari koje se ne mogu istrenirati. Postoje tako studije koje ne pokazuju nikakvu razliku u Vo2 max kod trkača istočne Afrike i Europe. Tu se, dakle ne krije rješenje našeg problema i odgovor na pitanje, jer i u Europi postoje ljudi s odličnim primitkom kisika (između 71 i 85 ml/kg/min), ista je stvar s tolerancijom na laktate i ekonomikom trčanja. Studije pokazuju da nema neke velike razlike između vrhunskih trkača s roga Afrike, Europe ili Australije u te tri stvari. Mitohondrij koji je zapisan u DNA te se prenosi s majke na potomke uvelike pokazuje izdržljivost, ali mitohondrij u crnih trkača ni po čemu se ne razlikuje od europskog. Što su pokazale usporedne studije na velikom broju kenijskih i finskih sportaša. Ista je stvar s kromosomom Y. U svijetu također postoje visoravni, ljudi diljem Južne Amerike i Azije žive i treniraju na istim nadmorskim visinama, ali ne ostvaruju takve rezultate.  Je li itko ikada čuo za trkača iz Anda ili Nepala? U čemu je onda tajna? Jedna od razlika koju nam pokazuju studije je u visini i tjelesnoj težini, gdje su crni trkači u prosjeku 5 cm niži i 12 kg lakši, te imaju 2 cm duže donje ekstremitete, koji su pak u potkoljenici 1 cm duže.

 

Je li odgovor u prehrani?

Prehrana je posve drukčija od europske.  Ovdje u Etiopiji sve se temelji na mesu. Meso je na repertoaru čak i za doručak, nakon prvog treninga. Velika je razlika i u okusu i kvaliteti mesa. Etiopljani imaju najveći broj grla stoke od svih afričkih zemalja, a stoka je stalno u pokretu, puštena na ispaši bez dodatne prehrane i lijekova. Glavna poslastica i najčešće jelo etiopskih trkača je Ktfo i Gorat-gorat, što su dvije inačice sirovog mesa. Sirovo se meso u prehrani atletičara nalazi sedam puta tjedno. Jedino meso koje ne postoji u ovoj zemlji i ne jedu ga ni katolici ni Muslimani iz vjerskih pobuda, jest svinjetina. Dodatak umjesto kruha je inđera, teško probavljiva, zasitna, nisko energetska, kisela palačinka napravljena od tefa (žitarice koja raste jedino u Etiopiji).

 

Možda je ipak stvar u treninzima?

Treninzi na ovim područjima su na razini europskih od prije 15 godina – bez ikakvog dobro osmišljenog plana. Većinom su to trenažni procesi kopije Haileovih. Svi treniraju isto, planovi nisu uopće individualizirani.  Trči se bez monitora srčane frekvencije, bez hidratacije na treningu, bez ikakvih dodataka prehrani (vitamina, proteina, ugljikohidrata itd). Treninzi su sirovi i surovi kao i meso koje jedu. Zbog mnogo većeg broja kvalitetnih trkača, kako sam napomenuo u gornjem dijelu teksta, ovdje se radi po sistemu “preživi ako možeš“, a svaki trening je utrka. Menadžeri imaju autobuse u kojima se dovezu grupe trkača do startne pozicije, najjače i najveće grupe broje od  80 do 100 trkača.  Oni koji otpadnu iz te velike grupe na treningu, ozlijede se ili ne mogu pratiti tempo najbržega toga dana, jednostavno uđu u autobus koji vozi iza grupe. Odmore se nekoliko dana, zaliječe rane i ponovo su u mašini. Utrke na koje ih menadžeri šalju održavaju se svaki vikend diljem svijeta, a svi žele uzeti dio kolača, što dovodi do nemilosrdne borbe na svakom treningu. To je i moguće jer se u tim ogromnim grupama nalazi po 20 natjecatelja koji se vrte oko svjetskih rekorda, kako smo napomenuli.  Pa nije stoga ni bitno je li ih petero ozlijeđeno ili ne. Dok takve vrhunske trkače u Europi drže kao kapljicu vode na dlanu, pod stalnim nadzorom trenera, fizioterapeuta, doktora, psihologa, mame i tate, ovdje se drže one stare Darwinove teorije opstanka – samo najjači i najbrži prežive.

 

Teretana nije zastupljena uopće u trenažnom procesu vitkih gazela. Osim nekoliko iznimaka kao što su Haile i Bekele.

Brakovi između atletičara u zadnjih nekoliko godina postali su sve učestaliji. Razlog nije ljubav, već je više materijalne prirode – čisto zbog kontrole novca i većeg imetka u ovoj siromašnoj zemlji.  Zanimljivo će biti vidjeti kako će se razvoj te nove generacije genetskih strojeva odraziti na svjetsku atletiku ili sport općenito.


Zaključak

Sportaši koji su rušili svjetske rekorde na dugim prugama u atletici dolaze s malih područja ove naše kugle zemaljske, kao što su Novi zeland, Australija, Engleska, Finska i vrlo usko i malo područje afričkog kontinenta. Sve ove zemlje proizvele su svjetsku atletsku elitu i nositelje rekorda, a niti jedno područje nije isto kao neko drugo. Dolazak u Etiopiju otvorio mi je oči, te postavio jedan drugačiji pogled na svijet.

Jesam li saznao odgovor na pitanje zašto su Etiopljani uspješni u dugim i srednjim prugama?

Ukratko – NE!

Tajna leži negdje u ovoj zemlji, zraku, hrani i načinu života. Etiopija je neobjašnjiva!

Samim time mogli bismo zaključiti da se ne morate roditi na visoravnima Afrike da biste bili uspješan sportaš. Dovoljno je da prionete na posao i možda koji put skoknete udahnuti “tanak zrak” visoravni ove vječno suncem okupane zemlje na 3000 mnv.

Autor: Nikola Borić

Najava 1. RIOP duatlona

U organizaciji Triatlon kluba Matulji i suorganizaciji Triatlon kluba Rival Rijeka, u subotu 15. rujna 2012. održat će se pojedinačno i ekipno Prvenstvo Hrvatske u supersprint duatlonu pod nazivom 1. RIOP duatlon (Rijeka – Opatija – Preluk).

Osim supersprint duatlona na rasporedu će biti i duatlon za djecu. Utrke kratkog formata, kao što je supersprint duatlon, izvrsne su za početak bavljenja multisportom. Trčanje od 2.5 km, vožnja bicikla 10 km i na kraju trčanje 1.25 km nije zahtjevno pa organizator osim ozbiljnih natjecatelja i klubova poziva i rekreativce da probaju ovaj atraktivan multisport.

Kids duathlon utrka za najmlađe sastojat će se od 300 m trčanja, 600 m vožnje MTB bicikla i 150 m trčanja, a dječji duatlon bit će na stazi dužine 600 m trčanja, 1.000 m MTB bicikla i 300 m trčanja.

Raspis utrke (izmijenjen)

Web stranica organizatora TK Matulji

Prijaviti se možete ovdje.

Autor: 3 sporta

Nastavak Sajmenih dana u Dotrščini

Biciklistički klub Ciklus Zagreb organizator je jesenskog nastavka “Sajmenih dana”. Sedmo kolo ove popularne XC lige održat će se u nedjelju 9. 9. 2012. u šumi Dotrščina u Zagrebu.

Kao i svaki put do sada, natjecatelji se mogu prijaviti za neku od ponuđenih duljina staza u kategorijama – Fiškali, Fakini, Fijolice i Flanci. Utrke startaju u 11:15, a podizanje brojeva je do 11 sati.

Prijaviti se možete preko web-forme ovdje.

Rapis utrke

 

Autor: 3 sporta

U subotu kriterij i biciklijada u Varaždinu

U subotu, 8. rujna 2012. godine u Varaždinu se slavi Dan županije, a ujedno se slavi i 115. obljetnica Biciklističkog društva Sloga Varaždin.

Tom se prilikom organiziraju i dva biciklistička događaja – kriterij utrke za biciklističke klubove te bicikijada za građane. Start i cilj oba ova događaja je ispred županijske zgrade na Franjevačkom trgu u Varaždinu gdje se zainteresirani za sudjelovanje mogu prijaviti. Prijave za kategorije Početnici do 13, Kadeti, Juniori i Žene za glavnu utrku primaju se do četvrtka (pogledaj propozicije), a prijave za biciklijadu su od 16 – 16:45 sati.

Biciklistice i bicikliste koji sudjeluju na službenoj utrci očekuju pehari i druge nagrade, a sudionici biciklijade svojom prijavom postaju i sudionici bogate tombole s glavnom nagradom – biciklom.

Propozicije Utrke biciklističkih klubova

Autor: 3 sporta

INTERVJU Sara Vilić – Sve ulažem u triatlon

Našu mladu triatlonku Saru Vilić zamolili smo za kratki intervju nakon povratka s Europskog prvenstva za natjecatelje mlađe od 23 godine (U23) koje je održano prije nekoliko dana u Španjolskoj.

Možeš nam nešto više reći o utrci na kojoj si sudjelovala?

Utrka je održana u španjolskom gradu Aguilasu. Održavalo se Europsko prvenstvo U23 (mlađi seniori) i Youth, te Europski juniorski kup. Ja sam nastupala na EP – U23 u subotu 3. 9. 2012. Zauzela sam odlično 8. mjesto u prilično dobro konkurenciji. Bila je to trka olimpijskog triatlona (1500 m – 40 km – 10 km) i ujedno moj prvi nastup na EP među mlađim seniorima.

Kakva je bila konkurencija?

Konkurencija je bila poprilično dobro za U23 utrku. Na startu nas je bilo 40-tak cura. Bilo je puno predstavnika jakih triatlonskih zemalja na utrci, a neki su istovremenom iskoristili priliku nastupati i na štafetama, koje su imale svoju utrku sljedeći dan, dakle u nedjelju. Došle su čak i dvije najjače Britanke, Nan Stanford i Lois Rosindale kao i puno Ruskinja među kojima se našla i Alexandra Razarenova koja je nastupila i na OI u Londonu.

Kako je tekla sama utrka?

Sve u svemu jako sam zadovoljna s cijelim tijekom utrke od početka do kraja. Imala sam vrlo dobar start i uspjela se izgurati na samom početku tako da nisam imala gužve na bovama. a pogotovo na prvoj bovi gdje su uvijek najveće borbe. Držala sam se na četvrtoj poziciji u prvom krugu te sam na kraju 1.500 m plivanja uspjela isplivati treća. Iz tranzicije na bicikl skočila sam kao druga pa smo nas četiri vodeće nakon plivanja vozile skupa. Nakon prvog od ukupno šest krugova bicikla stigao nas je “peloton”. Tako smo se i vozili sljedećih 34 km. Bike i nije bio nešto previše zahtjevan. Bilo nas je 30-tak cura u vodećoj grupi i svi su se više-manje čuvala za 10 km trčanja. Na trčanje smo krenule zajedno, nas tridesetak. Osobno sam napravila vrlo dobro tranziciju i krenula sam na trčanje kao treća. U prvom od četiri kruga držala sam se još s vodećima u grupi od pet triatlonki. No ipak mi je zadani tempo poslije 3,5 km postao malo prebrz, pa sam morala nastavila svojim tempom. Moram priznati da sam se iznenadila da sam uspjela trčati s Britankama i Ruskinjama, ali sam zato poslije 4 km malo pukla i bilo mi je vrlo teško. Na svu sreću uspjela sam se oporaviti do negdje sedmog kilometra i zadnjih tri sam opet vratila tempo. Onda je počela borba između Talijanke Petrini, Nizozemke, Ukrajinka i mene. U sprintu sam uspjela dobiti ove tri cure u posljednjih 400 m. Dala sam sve od sebe i mogu biti zadovoljna sa svojim prvim nastupom na U23 EP.

Gdje još imaš mjesta za poboljšanje?

Mjesta za poboljšanje ima uvijek i u svemu. Utrku sam odradila stvarno vrlo dobro i u skladu s mojim trenutnim mogućnostima, no za svjetsku seniorsku konkurenciju ima još dosta mjesta za napredak. Na trčanju se uvijek mora raditi i naravno da i tu ima mjesta za poboljšanje,  plivanje se mora održavati na ovom nivou i bolje kako bih uvijek isplivala u vodećoj grupi.

Koji su ti planovi i očekivanja do kraja ove sezone?

Sljedeća utrka mi je Europski seniorski kup u Mondellu (ITA) 29. 9. koja će se održati na distanci sprint triatlona (750 m – 20 km – 5 km). Tu mi je cilj svakako isto biti u Top 10 i bolje. No najbitnija utrka dolazi krajem 10. mjeseca, točnije 20. 10. na Novom Zelandu u Aucklandu gdje će se održati svjetsko triatlonsko prvenstvo u svim kategorijama. Tamo ću nastupiti u mojoj kategoriji – U23.

Plasman na ovoj utrci je izvrstan, koliko dugo si još u U23 konkurenciji?

Ovo mi je tek prva godina u konkurenciji U23. Za prvi nastup među mlađim seniorima je plasman odličan, no to me samo još više potiče da još više treniram i sve uložim u triatlon. Dakle da odgovorim na vaše pitanje – imam još punih 3 godina u ovoj kategoriji.

Po tome znači da tvoje vrijeme tek dolazi!

Rezultati



Autor: 3 sporta

Lobotomija – operacija uspjela, pacijenti živi!

Malo uvrnuta ideja o trčanju maratona na atletskom stadionu jučer je i realizirana. Okupila je lijepi broj od dvadesetak trkačica i trkača koji su prema želji nizali krugove na tartanu stadiona Sloboda u Varaždinu.

 

Prvi trkači, oni najambiciozniji koji su željeli istrčati “ozbiljnu” dionicu, krenuli su već poslije 17 sati. Krug po krug i broj trkača na stazi se povećavao, pa smo u nekim trenucima bili brojniji od nogometnih ekipa zelenih i crvenih koji su se u ozbiljnoj utakmici najviše natjecali u tome tko će kome sočnije opsovati. Mi smo bili kulturni, i s oduševljenjem smo popratili pokoji centaršut ili grubi faul. Koji je rezultat na travnjaku bio na kraju, ne znamo, niti u golovima niti u psovkama.

Kako su sati prolazili, tako su manje ambiciozni trkači koji su došli odraditi normalni trening pomalo završavali s trčanjem. Spuštala se noć i postajalo je ugodnije, mada je cijelo vrijeme bilo neugodno sparno. Na kraju je na stazi ostala samo šačica hard-core trkača koji su odlučili ići do kraja i istrčati cijeli maraton.

Prvi je završio Ladislav Gregorinčić, prekaljeni maratonac kojem je ovo tko-zna-koji maraton po redu, ali prvi na atletskoj stazi. Priprema se za neki od jesenskih maratona i kaže da mu je ovo bila izvrsna šansa za istrčati ozbiljnu duljinu. Druga je s maratonom završila Karla Čović, ironlady i maratonka koja ove distance savladava s nevjerojatnom lakoćom i postojanošću. Treći je novopečeni maratonac Marko Domislović – Mrgud kojem je ovo bio prvi maraton u životu, nakon izvoženih nekoliko biciklističkih maratona i osvojenog trećeg mjesta na ovogodišnjoj Kajkavijani. Zadnji sam bio ja, sat je na kraju pokazivao više od 5 sati trčanja.

Hvala svima koji su se znojili na ovom lijepom treningu, bili su tu Jelena, Majda, Patricia, Aleksandra, Suzana, Karla, Siniša, Pavao, Marko, Tomislav, Davor, Matija, Tomislav, Jurica, Željko, Zvonimir, Nebojša, Slavek, Toni, a sigurno sam nekog i zaboravio pa se ispričavam.

Na kraju se samo može reći da trčanje u krug na stadionu uopće nije dosadno, osobito uz pravu ekipu.

Jedini problem je da nakon otprilike 30-og kilometra staza stalno ide UZBRDO!

Autor: Zvonimir Mikašek

FOTO Završena najposjećenija ljetna liga u Hrvatskoj

Veliki odaziv natjecatelja već na prvom srpanjskom kolu Felt triatlon lige na „varaždinskom moru“ Aquacityu najavio je uzbudljivo triatlonsko ljeto u Varaždinu. Nakon završenih 8 kola i rušenja rekorda po broju natjecatelja i rekorda u rezultatima te nakon što su ciljem Felt triatlon lige prošli natjecatelji iz cijele kontinentalne Hrvatske i susjedne Slovenije s pravom se može reći da je ovo ljeto Varaždin postao triatlonsko središte regije.

Nakon što je zadnji triatlonac ušao u cilj i time označio kraj Felt triatlon lige za ovu godinu na terasi restorana Aquacity upriličena je podjela medalja za ukupni plasman na ligi. Tako je, nakon 8 kola, u elitnoj disciplini sprint kod muškaraca pobjedio mlađi junior TK042 Adam Rožmarić. Drugo mjesto pripalo je Draganu Milenkoviću (TK Međimurje) a treće Branimiru Lodeti (TK Međimurje). Ukupnu pobjedu kod žena je odnijela Jelena Sekelj (TK042), ispred dvije djevojke sa završenim triatlonom Ironman distance – svoje klupske kolegice Karle Čović (TK042) i Patricije Grbčić(TK Međimurje).

Najbolji u supersprintu kod muškaraca je bio Matija Avirović (TK Međimurje), drugo mjesto osvojio je Dubravko Knolmajer (TK042) a treće Tomislav Čamić (BK Maraton). Kod žena, ukupnu pobjedu u disciplini supersprint odnijela je Petra Radaković (TK Međimurje), ispred perspektivne Viktorije Pušar (AK Međimurje) kojoj je Felt triatlon liga bila i prvi susret s triatlonom i Smiljane Janžek (TK Međimurje).

Najbolji aquatlonac na kraju Felt triatlon lige bio je Petar Radaković, drugo mjesto osvojio je Marko Štefan a treće Borna Strelec.

Natjecatelji koji su 1994. godište i mlađi, a koji su se natjecali u supersprintu, imali su mogućnost na kraju lige osvojiti i glavnu nagradu – cestovni bicikl FELT! Sustav bodovanja osmišljen je na način da mogućnost osvajanja glavne nagrade daje svakom mladom natjecatelju ili natjecateljici, bez obzira na triatlonsko iskustvo. Bodovao se plasman na natjecanju a dodatni bodovi dobili su se za svakog natjecatelja 1994. godište i mlađeg kojeg taj natjecatelj dovede sa sobom. Glavnu nagradu, koju je osigurao sponzor lige tvrtka Matis adria d.o.o., na uzbudljivom finišu  na zadnjem kolu dobila je Petra Radaković.

Osim iskusnih triatlonaca, Felt triatlon liga ove je godine iz kola u kolo okupljala sve više rekreativaca koji su došli probati triatlon i potom, “zaraženi” dobrom atmosferom i adrenalinom, ponovno se vraćali na slijedeća kola. Triatlon na Aquacityju ovoga su ljeta voljeli svi, jer on je spojio zdrav život i kretanje u prirodi s dobrim druženjem uz sport.  Tako se brojka natjecatelja koji su sudjelovali na ligi ovo ljeto popela na 166, najmlađi triatlonac ove godine na triatlon ligi rođen je 2001. godine, a najstariji, Vilim Pap, rođen je 1927.! Triatlon klub 042 uspio u svojem cilju – približiti triatlon ljudima, potaknuti ih na bavljenje sportom i pokazati koliko je triatlon dobar za održavanje kondicije i zdravog načina života.

Natjecanja na Felt triatlon ligi održavala su se u disciplinama aquatlon za djecu (uključuje 70 m plivanja i 600 m trčanja), supersprint (uključuje 375 m plivanja, 14 km bicikla i 2,5 km trčanja) i sprint (elitna disciplina koja uključuje 750 m plivanja, 21 km bicikla i 5 km trčanja).

Na posljednjem kolu u sprintu kod muškaraca je pobijedio Darko Škevin (TK Zagreb) ispred Marka Franjića (TK Petrinja) i Igora Levatića. Kod žena je pobijedila Maja Bonačić (TK Swibir), druga je bila Jelena Sekelj (TK042), a treća Karla Čović (TK042). U supersprintu kod muškaraca poredak je bio sljedeći: Matija Avirović iz TK Međimurja prvi, Stjepan Lukić drugi i Dubravko Knolmajer iz TK 042 treći. Kod žena pobijedila je Petra Radaković (TK Međimurje), druga je bila Tina Tkalec, a treća Marina Obelić. U aquatlonu je prvo mjesto osvojio Grga Mati, drugo Noa Jalšovec, treće Borna Strelec, a četvrto Marko Stefan.

Triatlon liga na Aquacityu nije kraj aktivnosti Triatlon kluba 042 koji poziva sve zainteresirane da im se pridruže na treninzima. A s obzirom na uspješno organiziranu ligu, zadovoljne natjecatelje i interes koji za triatlon u Varaždinu raste iz dana u dan, slijedeće će godine triatlon liga na Aquacityu biti još masovnija i uzbudljivija.

Pratite aktivnosti Triatlon kluba 042 putem njihove web stranice www.tk042.hr jer, osim triatlon natjecanja, organiziraju i duatlon ligu i trkačka natjecanja, a možete im se pridružiti i na treninzima. Vidimo se uskoro na novim sportskim druženjima u Varaždinu!

Rezultati 8. kola 

Ukupni poredak

 


 


Autor: 3 sporta

Počele jesenske kros lige u Zagrebu i Varaždinu

U Zagrebu i Varaždinu jučer je započeo jesenski dio kros liga – Zagrebačke kros lige i varaždinske Kros lige Drava.

Tradicionale su ovo lige koje se u Zagrebu održavaju već 31., a u Varaždinu 20. godinu. Trčanje na ligama najbolji je ulazak u dugoprugaško utrkivanje i preporučili bi svima da započnu na njima. Na ligama nije toliko bitno koliko ste brzi/spori, sam plasman ne donosi nikakve velike nagrade, već zadovoljstvo druženja s istomišljenicima i mogućnost trčanja u grupi.

Lige se održavaju četvrtkom, a više o svakoj možete saznati na stranicama organizatora:

Zagreb – AK Veteran

Varaždin – TK Marathon 95

Autor: 3sporta

2. Hvarski polumaraton sa skoro 120 natjecatelja

Prošlog je vikenda na Hvaru održan 2. Hvarski polumaraton na kojem se nastupilo 118 natjecateljica i natjecatelja. Međunarodna je ovo utrka koja je privukla trkače iz čak 16 zemalja.

Utrka je posebna po tome jer je start u 18 sati, a to znači da oni sporiji ciljem prolaze kada se već spusti noć. Za samu trasu utrke moglo bi se reći da je zahtjevna, jer se sa razine mora, gdje je start, prvi dio utrke trči do 400 metara nadmorske visine, nakon čega slijedi spuštanje do cilja.

 

Uvjerljivi pobjednik utrke u muškoj konkurenciji bio je Mario Špoljar iz Zaboka koji je trasu polumaratona prešao za 1:21:55 h, drugi je bio Tomislav Brečić (Imotski, 1:24:50 h), a treći Željko Letonija (Zagreb, 1:26:45).

 

Odmah iza njih, znači ukupno četvrta, ciljem je prošla Splićanka Nikolina Šustić (1:27:49 h), koja je ovim rezultatom pokazala koliko je spremna ravnopravno se nositi i s brojnim muškarcima. Druga u ženskoj konkurenciji bila je Tadeja Krušec (Zagreb, 1:52:10), a treća Radmila Maksimović (Šibenik, 1:54:12).

Ova utrka izvrstan je primjer kako se domaćim i stranim turistima može ponuditi atraktivan sportski sadržaj kao dopuna turističkoj ponudi. Izvrsni organizatori utrke bili su Grad Hvar, SD „Hvar Marathon“, AK „Sljeme“ a za provedbu su se brinuo Organizacijski odbor Hvarskog polumaratona u sastavu Joško Domančić, Boris Reinić i Dragan Janković.

Rezultati

Picasa galerija fotografija

Autor: 3sporta / foto: Boris Reinić

Nenad Šimunko – drugi ultra triatlon u mjesec dana

Proteklog su vikenda slovenski Bakovci ponovno bili poprište Dvojnog ultra triatlona na dvostrukoj ironman distanci (7.6 + 360 + 84.4 km). Vrijeme je (ponovno) bilo pakleno, ali su domaćini učinili sve da bi ultra triatloncima i triatlonkama omogućili kvalitetno natjecanje.

Ova je utrka čitateljima ovog portala dobro poznata od prošle godine. Tada je naime naš triatlonac Nenad Šimunko postao prva osoba na svijetu s dijabetesom koja je završila ovu ultra distancu, a mi smo snimili dokumentarni film o tom pothvatu. Osim toga, oni koji prate Šimunkove utrke znaju da je prije manje od mjesec dana u njemačkom Lensahnu ljestvicu još malo podigao kada je završio ultra triatlon na trostrukoj ironman distanci. I, kao da mu to nije bilo dovoljno, ove se godine ponovno pojavio i na startu u Bakovcima.

Evo njegovog viđenja ove utrke:

“Kako sam ove godine dobio priliku da radim za svjetsku dijabetološku organizaciju u Bruxellesu, gdje sam morao otputovati početkom kolovoza, tako sam sa velikim žaljenjem bio svjestan da moram propustiti ovu utrku. No, sudbina je htjela da mi viza mi nije bila odobrena na vrijeme pa sam tjedan dana prije utrke nazvao organizatora Dvojnog ultra triatlona koji me bez problema ubacio na popis natjecatelja.

Kako je od trostrukog Ironmana prošlo nepunih mjesec dana te mi je sam početak tjedna još donio želučane probleme, znao sam da nisam onaj pravi ali nisam se dao smesti. Stigao sam na utrku u četvrtak, smjestio se, pozdravio svoje stare prijatelje Bakovčane, upoznao puno novih te je tako sve započelo jako dobro.

U petak mi se popodne pridružuju roditelji koji će biti logistika i pružiti mi sve što će trebati. Kako sam dvostruki i trostruki uspio već završiti, ove godine mi cilj nije bio samo završiti već poboljšati rezultat. Sve to jako lijepo zvuči prije same utrke.

Start utrke, petak u 16:00 h, navlačim neopren i ulazim u vodu. Odlično se osjećam na plivanju, izlazim van iz vode nakon 3 h 10 min. Odlično, pomislim. Nadoknadio sam 30 min u usporedbi s prošlogodišnjim rezultatom. Brzo presvlačenje u biciklističku opremu i gas. Kako sam prošle godine imao slab rezultat na biciklu, očekivao sam da ću bez problema ostvariti veliki pomak.

Ali…..

Na 180 km imam prosjek 30 km/h i tada počinju problemi. Hranio sam se koliko sam to uspijevao i koliko mi je tijelo dopuštalo. Nisam imao veće probleme sa šećerom i sve je izgledalo da će biti dobro. Ali nakon polovice biciklizma kao da mi je netko odsjekao noge, jednostavno nisam mogao održavati veliku brzinu. Mišići me bole, spava mi se, ništa ne ide po planu. Nisam posustao, znao sam da mora doći dan pa će biti bolje. Roditelji i ekipa (hvala Darko, Anita, Alen, Željko) me bodre i drže na životu.

Vrijeme bicikla: 14:04 h. Bolje nego prošlogodišnji rezultat. Nadoknadio sam još 20 min. Ali sve je to došlo na naplatu na trčanju. Vrućina koja je bila jedva izdržljiva, u svakom krugu led pod kapu te u svaku ruku i put pod noge. Sa mnom trče prijatelji, Matija, Željka koja mi na biciklu vozi led, vodu, grožđe i sve što treba da se izdrži ova temperatura, hvala Željka.

Krugovi jako sporo prolaze, dosta njih je već odustalo. Na utrci nastupa i prijatelj iz Srbije, Karlo Hubai koji također boluje od šećerne bolesti i sjajno mu ide. Bodrimo jedan drugog u svakom krugu. Pridružuju se ekipi  Rafael, Erika, Nitro, Jelena, Veronika, Boris, Damjan, Aleksandra, Tomislav. Dragi prijatelji iz Slovenije također sa mnom trče i bodre me. Jedna prekrasna atmosfera vlada na stazi, bez takve podrške ovo niti ne bi imalo smisla. Predivan osjećaj, svaki prolazak kroz šator pun ljudi koji plješću i viču na sav glas vaše ime. Trčim sve bolje, lovim natjecatelja ispred sebe koji mi bježi za krug. Kako dobro, do zadnjih 20 km sam se vukao, sad trčim kao luđak. Uspio sam stići natjecatelja ispred sebe, ekipa je uz mene, ništa me ne može zaustaviti.

Ulazim u cilj s vremenom 30:09:36, 30 min sporije nego prošle godine. Nisam opterečen time već sam sretan što sam uspješno završio ovu trku te bio dio ovog događaja koji zauzima posebno mjesto u mom srcu.  Hvala

Hvala sponzorima Novo Nordisk Hrvatska, Medilab d.o.o., Schneekoppe Croatia, Huni-bike Shop, Arteferro Doho Mont d.o.o. na donacijama, pomoći i velikoj podršci.

Hvala Vam svima od srca!”

 

Na utrci su nastupila još trojica natjecatelja iz Hrvatske – Josip Dikon, Mladen Čižić i Željko Pale, ali nažalost nisu završili utrku.

Više informacija i rezultate pronaći ćete ovdje.

Autor: 3sporta

Međimurci na Mt Blancu

Uz neizbježnu potporu i donaciju sponzora DG SPORT d.o.o. iz Preloga, grupa od četiri međimurska planinara, Kruno Petričević, Dražen Podvez i Dušanka Hlebec Geček iz HPD “Međimurje” i PD “Bundek” te Petar Šimunić iz PD Prelog, osvojili su najviši vrh Alpa i drugi po veličini u Europi – Mont Blanc, visok 4.810 metara.

Pohod na Bijelu damu, kako od milja zovu Mont Blanc alpinisti cijeloga svijeta, trajao je ukupno šest dana, od kojih je dva dana otpalo na put do Chamonixa i natrag. Prije samog uspona jedan dan obavili smo aklimatizacijsku pripremu odlaskom najvišom žičarom na svijetu na vrh Aiguille du Midi (3.842 m), gdje smo proveli veći dio dana uživajući u spektakularnim vidicama i zanimljivostima koje nudi ova nezaobilazna i vrlo atraktivna lokacija.

Za uspon do vrha iz Chamonixa preko doma Tete Rousse (3.167 m) i doma Gouter (3.817 m) trebalo nam  je tri i pol dana. Prvi dan uputili smo se gondolom iz mjesta Les Houches (993m) do Bellevuea (1801m) i dalje tramvajem do stanice Mont Lachat na otprilike 2115 m nadmorske visine. Tramvaj nas je trebao dovesti do tzv. Nid d Aigle (Orlovo gnijezdo – 2.380 m), no zbog remonta pruge, tramvaj vozi samo do Mont Lachata, što je značilo cca. 1 sat hoda više. Isti dan dosegli smo prvi dom, Tete Rousse, a potom preko veoma strme i stjenovite staze i dom Gouter.

Na tom putu, bez većih teškoća svladali smo prvi teži detalj, tzv. Grand Couloir (“Kuloar smrti” ili “Ruski rulet” – naziva dobivenog zbog velikog broja fatalnih nesreća koje su se u njemu dogodile kroz dugački niz godina). Osim velike strmine, koja predstavlja napor sama po sebi, najopasniji dio kuloara je tzv. priječnica, gdje je potrebno popreko prijeći razdaljinu od nekih 35-40 m, dok za vrijeme prelaska konstantno pada kamenje i komadi leda s visine.

Čekajući povoljan trenutak sa što manje odrona, prelazak “Kuloara” odrađen je bez većih problema te smo nakon cca. 8 sati uspona, savladavajući cca. 650 m gotovo vertikalne stijene, u domu Gouter kuhali omiljene talianette, juhu te ispijali čaj.

Sljedeće jutro, buđenje u dva sata, doručak, te oko pola četri sata krećemo prema najvišem vrhu Alpa. Na žalost, nakon sat vremena uspona drugi dio puta nastavili smo oslabljeni za jednog člana, koji je imao poteškoća s privikavanjem na visinu. Na pola puta do vrha napravili smo kraći odmor i razgledavanje skloništa Vallot (4.362m), nakon kojeg smo nastavili uspon preko grebena Bosses (4.520 m) tzv. “Žileta”.

Žilet je zadnji teži detalj na trasi uspona, te smo nakon nešto malo više od šest i pol sati uspona stajali na vrhu. Izuzetan je osjećaj biti na najvišem vrhu Alpa, jer je to definitivno najljepši pogled u zapadnoj Europi. Na samom vrhu kao da se sve smirilo. Ni vjetra nije bilo. Sunce je obasjavalo Chamonix, Aiguille du Midi, okolne vrhove. Na talijanskoj strani su bili bijeli oblaci iz kojih su izvirivali Grand Paradizo i Materhorn.  Bilo je prekrasno. Malo smo se osvježili, pojeli slatko i poslikali, a nakon toga odlučili sjesti i uživati u pogledu – na jednoj strani noge vise u Italiju, na drugoj u Francusku…predivno….Nakon pola sata meditacije i guštanja krenuli smo natrag.

Po povratku u dom Gouter, susreli smo sedam članova planinarskog kluba Extrem iz Međimurja, koji su također krenuli u osvajanje vrha, tako da smo sa njima izmjenili savjete, iskustva, te smo odlučili još jednu noć prespavati u domu te se odmoriti za silazak. Sljedeće jutro, čekao nas je spust do Chamonixa. Umorni, nakon pet sati silaska, s velikim guštom spustili smo se u kamp u kojem ćemo prespavati još jednu noć prije povratka kući.

Uspon na Mont Blanc nije tehnički pretežak vrh, no svejedno zahtijeva alpinističko iskustvo, odličnu fizičku kondiciju i psihičku pripremljenost.  


Autor: Petar Šimunić (L’Pier)

INTERVJU Nikola Petković – 35 godina asfalta

Prenosimo intervju s Nikolom Petkovićem, trkačem koji već 35 godina trči maratone i druge cestovne utrke. Za web stranicu AK Maraton Vukovar iznio je svoje viđenje onog čime se bavi.

Što prvo pitati čovjeka koji 35 godina po kiši, vjetru ili suncu ne odustaje od asfalta?
Pa hvala, dobro sam (smijeh)…

Prije mjesec dana vratili ste se sa maratona u Stockholmu?
Tako je, to je bila prilika da jednom trkom, drugačijom od lokalnih maratona, proslavim 35 godina asfalta. Organizacija je savršena, nigdje gužve, okrepe i hrane kaku želiš, atmosfera odlična. Maraton je bio odličan. I oni su slavili 100 godina maratona.

Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju kako je aktivno svega između 5 i 9 % stanovništa starijeg od 15 godina?
Mislim kao je to to je stvar mentaliteta i okruženja u kojem živimo. Čini mi se kako smo skloniji nekom pasivnijem pristupu životu i vjerovanju kako će neko drugi riješiti naše probleme ili frustracije. Skloniji smo liječniku i tabletama i kad ne treba, nego aktivnom životu.

U svijetu ali i kod nas trčanje postaje urbani sport običnih ljudi?
Upravo tako. Trčanje doživljava svoj bum. I dobro da je tako. Trčanje je vrlo korisna aktivnost. Ljudi uviđaju kako je potrebno oslobađati se stresa i kako tjelesna aktivnost čini čovjeka otpornijim na stres. A i zdravstvene korisnosti su neupitne. Treba bježati od tehnologije u šumu ponovo (smijeh).

Što je to cestovno trčanje?   
Postoje razni oblici trčanja: npr. orjentacijsko trčanje, planinsko trčanje, kros i slično. Cestovno trčanje se najčešće odnosi na polumaraton i maraton ali mogu biti zastupljene i distance od 5 do 10 kilometara. U Hrvatskoj postoji HUCIPT (Hrvatska udruga cestovnog i planinskog trčanja) koja boduje trkače u okviru kupa ili lige.

 Tko može postati cestovni trkač?
Onaj koji se može malo odricati. Ako umjesto televizora možeš barem tri puta tjedno izabrati tenisice, možeš biti trkač. Ne radi se ovdje ni o kakvoj brzini trčanja nego o dosljednosti. Ove distance traže kontinuiran trening.Postoje u utrke na 5 ili 10 kilometara. To bi trebao svako probati – pucanj na startu i ulazak u cilj. Ljudi se boje da će doći zadnji…Na tim utrkama ima jako puno rekreativaca i neka slobodno dođu. Nije sramota ni hodati. Hodajte, ostanite na nogama samo, bilo na utrci ili u životu.

Kako je počeo Nikola Petković?
Oduvijek sam se bavio sportom. Bilo je tu boksa, judo, karate a trčanjem sam se zarazio prije 35 godina. Maraton mi je bio izazov koji se dodanašnjih dana pretvorio u način života. Sve svoje probleme riješim na stazi.

Koliko ste utrka istrčali do sada?
Devet maratona i nekoliko stotina polumaratona.

Jeste li pokušali izračunati prijeđene kilometre?
Utrke i treninzi zajedno- cca. devedest tisuća kilometara…program za prvi maraton mi je napravio Zoran Grašo, ondašnji trener KK Borovo, otac popularnog Petra Graše.

Oprema?
Za početak ništa specijalno. Šorc i tenisice i to je to. Kako stvar napreduje svatko počinje razmišljati o kvalitetnijem komadu opreme, prvenstveno mislim na  tenisice jer su one te koje vas štite od ozljeda na negostoljubivom asfaltu.       

Što je maraton iz perspektive trkača?
Borba sa samim sobom. Kasnije tu mentalnu analogiju primjenjuješ od svakodnevnog života do nekih teških životnih situacija, i mentalna čvrstina koju stekneš na asfaltu pomaže ti pomaže da ih prebrodiš.

O čemu razmišljate tijekom tih 42 kilometra?
Uglavnom obećavam sebi kako neću više prolaziti to mučenje i trčati maraton. I tako već 30 godina, do slijedeće utrke (smijeh).

Kako izgledaju pripreme za maraton?
Uh,otvorili ste pandorinu kutiju…Koliko trkača-toliko i teorija. Uglavnom osnovni principi su dužinski treninzi tj. ustrajna duga trčanja, zatim tempo trčanja, a naravno tu su i dionice ili intervali. Dakako i kvalitetan odmor. Ostalo su varijacije na temu.

Veteran ste AK MARATON VUKOVAR. Kakva je situacija u klubu?
Uh, priča za cijelu emisiju haha. To su entuzijasti koji žive trčanje i ništa nas ne može spriječiti. Novca nemamo niti za opremu, ali kažem, mi smo zahvalni i na ovome što dobijemo.

Staza se pretvorila u plažu, izbio je pijesak na površinu i na većini staze je nemoguće trčati,pa trčimo rubom…

Vremena su takva. Dat ću slikovit primjer: jedne tenisice mogu izdržati od 600 do 800 kilometara. Naravno pored Adice trčimo i po asfaltu pa je kvalitetna tenisica imperativ. Naši trkači to naprave za otprilike tri mjeseca. Dakle jedan trkač godišnje bi trebao promijeniti tri do četiri para tenisica. A oni dobiju po jedne tenisice u dvije godine…što dalje reći…

Ono malo sredstava čuvamo za odlazak na utrke i startnine. Hranu na utrke nosimo od kuće…Ali, kažem, ne damo se. Maraton nas uči da prevazilazimo teškoće i idemo naprijed. Drago mi je vidjeti kako sve više mladih ljudi dolazi u Adicu gdje treniramo i počinju svoje prve kilometre. Neki će postati maratonci, neki ostati joggeri. U svakom slučaju odlično-sretat ćemo se na stazi.

Planovi?
Trčati, trčati i trčati. Možda na trčanju nešto i smislim (smijeh)…

Kakav biste savjet dali početnicima?

Često sam viđao početnike koji dođu na trčanje, udare tempo kojim dotuku sami sebe i za 10 minuta odu kući. To im bude jedina uspomena na trčanje i više se ne pojave. Nikad ne izgrade bazu i ne dožive trčanje kao udobnu aktivnost.

Volio bih da shvate kako se počinje laganim trčanjem, tek nešto bržim od hodanja, te kombinacijom hodanja i trčanja. Nadalje, naučite slušati svoj organizam. Ono što drugom odgovara, vama možda neće. Nije svako isti. Imamo naš web site www.maratonvu.hr na kojem svi mogu pronaći dosta informacija

Autor: AK Maraton Vukovar

Roberto Setnik – The Italian Job

Najduži europski breveto “1001 miglia” održava se svake dvije godine, a trasa mu prolazi kroz najljepše provincije Italije. Trasa breveta počinje sjeverno od Milana, u mjestu Nervianu, spušta se prema jugu, skoro do Rima, a zatim penje bliže zapadnoj obali opet do Nerviana.

Prolazi kroz sljedećih 7 regija LOMBARDIA-EMILIA-UMBRIA-LAZIO-TOSCANA-LIGURIA-PIEMONTE. Duljina trase iznosi 1.625 km a visinska razlika je oko 17.000 metara.

Od 330 prijavljenih natjecatelja iz cijelog svijeta, prijavljena su četiri iz Hrvatske – Ares Buršić, Darko Fojs, Siniša Babić i ja. Član naše ekipe je i dr. bic. sci. (doktor biciklističkih znanosti) Nenad Ciglar koji mehaniku bicikla poznaje u dušu. On je i naš vozač, dobavljač hrane, prevoditelj, otac i majka. Na put krećemo dva dana prije starta breveta. U domovinu Gira smo stigli ujutro u sastavu Neno, Darko i ja. Ostali dolaze kasnije.

Budući da će ovo putovanje biti u potpunosti posvećeno biciklizmu, prvo odlazimo u biciklističko svetište Madonna del Ghisallo. Mala crkva na prijevoju iznad jezera Como, puna je biciklističkih relikvija. U crkvi je izložen bicikl Francesca Mosera, kojim je oborio svjetski rekord u vožnji na jedan sat, zatim bicikl kojim je Maurizio Fondriest osvoji svjetsko prvenstvo 1988. Naravno tu su još i Coppijeva te Merckxova mašina, te bicikl na kojem je poginuo Fabio Casarteli 1995. Nekoliko desetaka metara od crkve sagrađen je muzej, koji čuva eksponate od kojih još i sad osjećam uzbuđenje. Tu na zidu vise sve “maglia rosa” majice potpisane od pobjednika Gira kroz povijest, dresovi svjetskih prvaka, rukavice, sprinterice. Oči su mi zasvijetlile kad smo se približili Merckxovom biciklu kojim je pobijedio Giro di Lombardia. Narančasta rama, s plavom trakom volana i campagnolo nuovo record grupom i ambrosio obručima. Tu se slikam s biciklom, stavljam ruke na isto mjesto na volanu i u položaju koji je najviše volio Eddy. Ovo je neprocjenjivo!

Neno i Darko ragledavaju stare mehaničarske alate te nastavljamo prekopavati povijest. Nakon posjeta muzeju upućujemo se u naš hotel na odmor. Sljedeći dan provodimo, rješavajući formalnosti oko utrke a stižu nam i Ares i Siniša.

Područje starta, atletski stadion, pun je biciklista. Start je u 21:00. Puštaju nas da startamo u valovima od po 30 biciklista u grupi. Ova vožnja od 1.625 km podijeljena je u 19 etapa na kojima su kontrolne točke.

Brevet započinje prvom etapom Nerviano – Fombio u duljini od 104 km. U grupi se nalazimo Ares, Darko i ja, polako vrtimo i dogovaramo taktiku. Grupa navigira prema Milanu. Bezbrižni smo do desetog kilometra kad se događa incident u grupi. Cijela grupa u sekundi staje dok Ares metar ispred mene izvodi salto sa uvrtanjem i doskokom na koljeno i lakat. Molim boga da su mu ključne kosti na mjestu! Sam se pridiže i provjerava bicikl. Pao je lanac, strgan je dio prednjeg mjenjača, volan stoji u stranu a prednji kotač u laganoj osmici jer je pukla žbica. Gotovo je!, grupa nas tapša po ramenu, pozdravlja i odlazi. Nas trojica stojimo u mraku i gledamo se. Osposobljavamo bicikl , dezinficiramo Aresove rane i krećemo. Ares je inače ACP (Audax Club Parisien) predstavnik za Hrvatsku, isto što i Fermo Rigamonti (organizator miglie) za Italiju. Ponosni smo na njega, stisnuo je zube, vozi i ne kuka, iako ima dvije gadne rane na laktu i potkoljenici. Kako smo izgleda, u prvoj etapi osuđeni da isprobamo sve čari rando vožnje, tako se uskoro gubimo i počinje tumaranje po lokalnim putevima i poljima. Počinjemo kombinirati više vrsta navođenja, prema GPS-u, prema oznakama na asfaltu (strelice sa slovima “mi” te prema road booku. Road book je ovdje stvarno “book” na dvadesetak vodootpornih stranica. Na kontrolu u Fombio dolazimo jedva u vremenskom limitu i kao 270. u poretku.

Etapa 2. Fombio- Colorno u dužini od 84 kilometra.

Čini se da je bilo sve u redu, jer se iz ove etape ničega ne sjećam.

Etapa 3. Colorno –Massa Finalese u dužini 83 kilometra.

Isto kao i etapa 2., osim što su u Massa Finalese uz vodu na kontroli nudili i salatu od riže, pecivo, kolač, kavu i colu.  Naravno da smo to sve istresli u želudac. Ipak smo prešli 271. kilometar. Jutro je.

Etapa 4. Massa Finalese –Faenza u dužini od 120 km.

Ovo je već “muška” etapa. Nebo je bez oblačka a temperatura se penje na 37 stupnjeva. Nema daška vjetra. Prolazimo kroz predgrađe Ferrare, a lijevo od nas se odvaja cesta za Bolognu. Dostižemo grupice natjecatelja. U Faenzi je pravi ručak, pasta, peciva, voda, cola, espresso.

Etapa 5. Faenza-Dicomano

Faenza je bila cilj jedne etape Gira 2003. g. U ovoj etapi počinju brda. Prvih 400 kilometara je bilo samo zagrijavanje. Prolazimo kroz Forli, gdje je najbliža točka naše trase prema Jadranskom moru. Blizu su nam Ravenna i Rimini. Penjemo se na prijevoj Valico Trefaggi a nakon toga slijedi spust u Dicomano. Spustevi su jako strmi i brzi i s veseljem zapažam da nema sitnih kamenčića na zavojima kao kod nas.

Etapa 6. Dicomano – Chiusi della Verna

U Dicomanu između ostalih srećemo slovenske randonere Tanju Kavčić, Andreja Zamana i Edija Vovka. Krećemo u 8 sati navečer, pred nama su dva brda. Na samo 74 kilometra nakupit ćemo 2014 m penjanja. Prvo brdo prolazi OK, na drugom je svima teško, ali mene je posebno sastavilo. U našem društvu izmjenjuju se Danci, Talijani i Francuzi. Prvi vrhu ostajemo sami, no ja vidim sjene i mislim da nas je bar šestero. Otresem glavom, vidim samo Darka i Aresa. No, ovi nestvarni se uporno pojavljuju, vozim i spavam. Vidim crno bijele slike, Coppija kako skupljenim rukama kontrolira preveliku ramu, te Bartalija kako mu pravi društvo. Vidim mrtve. Tresem glavom ne bi li se razbistrio, no srećom dolazi vrh Chiusi della Verna i odatle još malo do samostana na vrhu. Tu smo u pola dva iza ponoći. Samostan nudi obilnu okrijepu u vidu pršuta, peciva, kolača, vina, kave, lubenica i dinji. Umataju nas u bijele plahte i spavamo u samostanskim krevetima. Počinak nakon 29 sati neprekidne vožnje.

Etapa 7. Chiusi della Verna-Chiusi Montallese

Budimo se u ranu zoru. Za doručak je 40 km spusta. Može li dan ljepše početi? Odmor je preporodio svu trojicu.  Jurimo na velodrom Montalese jer tamo je prvi bagdrop (čekaju nas osobne stvari koje smo predali na startu).

Etapa 8. Montallese-Todi

Nakon tuširanja i presvlačenja u nove dresove, spavamo 1 sat i jurimo dalje. Temperutura je stalno oko 40 stupnjeva. Prelazimo rijeku Tiber, koja kao i većina talijanskih rijeka u ovo doba godine više liči na potok. Cilj nam je penjanje u stari etrušćanski grad Todi. Todi je bio cilj jedne etape Gira 1983. g.

Etapa 9. Todi –Bolsena

E, to su već prave stvari. Nakon prekrasnog Todija penjemo se prema Bolseni. Voziti uspon prema Bolseni za mene ima veliki značaj. Godine 1973. na etapi Gira Fiuggi-Bolsena po ovoj cesti su jurili Moser, Merckx, Battaglin, de Vlaeminck. Na ovim serpentinama je Merckx iskazivao svoju nadmoć, natjeravši do kolapsa velikog penjača Fuentea. Etapu je pobijedio Roger de Vlaeminck, a Giro, naravno Merckx. Bolsena je najjužnija točka našeg putovanja, još 806 km do kraja.

Etapa 10. Bolsena- Pomonte

Stalno smo u brdima. S ove etape pamtima duel s grupom Poljaka. Ares diktira tempo, Darko i ja pratimo a Poljaci su se zakvačili. Negdje usred divljanja dolazimo do takvog uspona kakav još nisam vidio. Asfaltna podloga zamijenjena je betonskim rebrima radi boljeg gripa. Ares uživa vožnji. Ovo traje više od kilometra. Do kraja etape je mirnije. Poljaci su pokojni. Na kontroli jedemo i dogovaramo jednosatno spavanje. Usnula tijela biciklista su razbacana po cijelom imanju. Pronalazim mjesto na pozornici i liježem s Rusom. Svaki put spavam s kacigom na glavi, jer ako spustim glavu na tlo, automatski mi se štopa nos, jer je glava prenisko.

Etapa. 11. Pomonte- Montalcino

Ulazimo u brdovitu Toscanu, svanulo je lijepo jutro. Ova etapa isto ide u red onih težih. Na 75 km ima 1.690 m penjanja. Tu pamtim pakleno vrući zrak koji u trenutku suši, ne samo usta već i jednjak, stoga mi bidon svako malo visi iz usta.  

Pretičemo dosta ljudi, raspoloženje je dobro. Utvrda Montalcino se naravno nalazi na vrhu brda, gdje je bio cilj etape Gira 2010, koju je osvojio Cadel Evans. Njemu u čast zadnje kilometre vozimo do daske i šprintamo na brdski cilj. Ovo se na ultra distancama nikako nesmije raditi, isto kao i ono natjeravanje s Poljacima. Ali samo smo ljudi, kad nas ponese ravnamo brda, a kad nas sastavi bol i nemoć, drhće nam brada.

Etapa 12. Montalcino –Castelnuovo Berardenga

Prokleta vrućina još traje, vrti se oko 40 stupnjeva. Ovo je nešto laganija etapa od 53 km i 502 m penjanja. Ne sjećam se ničega s ove etape.

Etapa 13. Castelnuovo Berardenga -Montaione

Berardenga je drugi bag drop, gdje se sređujemo, spavamo sat vremena i odlazimo. Osvježili smo se, kako bi što spremniji ušli u ovu posebnu etapu. 101 km prekrasne Toscane s 1.256 m penjanja.

Na 14. kilometru etape naša ruta se spaja na legendarnu “Eroicu” Strade Bianche. Strada Biancha je proljetni klasik koji se vozi po okolici Siene, ima osam sektora bijele ceste.  Sveta prašina mi se skuplja po gumama. Presretan sam, vozimo cestu kojom je na proljeće jurio moćni Faboo i uvjerljivo pobijedio. Prošle godine je to bio Philipe Gilbert.

Ulazimo u Sienu. Strme uspone i bijele ceste, zamijenjuju strmi usponi i kamene kocke. Konačno upadamo na jedan od najljepših trgova svijeta Piazza del Campo.  Jedna strana trga je još posipana pijeskom, zbog konjske utrke (palio) koja je tu održana pred tri dana.

Sjedamo u slastičarnu. “Una coca, uno espresso, uni gelati”. Trg je pun turista i backpackera. Zavidim im. Bilo bi opuštajuće odsjediti ovdje u miru, gledati prekrasne zgrade i tornjeve u svojstvu svjetskog putnika i biti neopterećen vremenskim limitom, koji nas stalno vreba.

Siena je opasana visokim zidinama i ma nekoliko izlaza iz grada (ogromna drvena vrata). Ubrzo nakon izlaska iz grada neletismo na tajnu kontrolu. Ovjeravaju brevet i jurimo dalje. U San Gimignanu druga tajna kontrola. Spustila se noć, jurišamo prema Montaione. Jako sam umoran, ali nisam siguran u znakove koje mi daje organizam. Za preventivu odlučujem uzeti gel. Nisu prošle ni dvije minute kad su znakovi postajali sve glasniji i u organizmu je zvonio alarm za uzbunu. Ogromna rupa bez dna se najednom stvorila u želucu. Jedem sve što pronalazim u džepovima – energetske pločice, gelove, žvake, nekakve tablete i najlon. Darko i Ares vide što me snašlo pa su usporili tempo i jedva se dovlačimo do kontrole. Tu tražim izglasavanje o duljini spavanja. Inače naš trio odlično funkcionira i sve odluke donosimo demokratski. Tražim 1 sat spavanja, Darko 20 minuta, Ares bi krenuo. Usvojeno je 20 minuta. Bacam se među zaspale vozače, više ni ne gledam s kim spavam.

Etapa 14. Montaione – Castelnuovo Garfagnana

Još uvijek je noć. Ništa važno se ne događa do 57 kilometra kad nam u susret dolazi Neno na biciklu i vodi nas do rotora gdje mu je parkiran auto. Neno donosi darove. Darko je dobio mjesto za spavanje na zadnjem sicu, ja sendviče s pršutom, fino grožđe, a Ares novi prednji kotač. Neno je inače stacioniran tu nedaleko u gradu Lucca, kod svoje mame. Da ne bi pomislili kako to nema veze s biciklizmom, eto podatak da je u Lucci 1985. održan kronometar na Giru, koji je pobijedio Francesco Moser. Nastavljamo uzvodno kanjonom rijeke Serchio. Prije zore imamo teških problema sa spavanjem. Najprije zaostaje Ares, naslanja se na ogradu uz cestu i spava nekoliko minuta. Mi se polako penjemo, zatim stajemo Darko i ja spavamo sjedeći na biciklu s glavom naslonjenom na ogradu. Stiže nas Ares. Vozimo dalje. San svladava svu trojicu. Jedva uspijevamo doći do kontrolne točke, upadamo u pekaru radimo dar – mar (jedemo sve iz izloga!).

Etapa 15. Castelnuovo Garfagnana-Aulla

Svanulo je, penjemo se prema prijevoju, nije strmo, ide nekako. Dugotrajno je. Dobrano smo zašli u planine i pred nama se otvaraju Apuanske Alpe. Krajolik je prekrasan. Prikazuju se i Alpska jezera.

Etapa 16. Aulla-Deiva Marina

74 kilometra i 1.913 m penjanja. Nadasve teška etapa. Prvih 30 kilometara se polako penje a zatim nekoliko kilometara prestrmih uspona. Tu ostajemo bez kapi vode, koju nalazimo tek po spustu na more u Levanto. Vlaga na morskom dijelu je nesnošljiva. Promet je više nego lud i zbrkan. Svi se sa svima svađaju. Svi osim nas trojice posjeduju svoju Vespu. Vespi ima više nego ljudi! Slijede još dva uspona do Deive Marine. Penjemo se po paklenoj vrućini. Oko Darka lete anđeli u zovu ga nebo. Odbija stati, iako nije u stanju voziti. Nekako se dovlačimo do vrha i tuširamo na lokalnoj pumpi. Spust u Deivu Marinu. Spavanje 1 sat.

Etapa 17. Deiva Marina-Casella Ligure

Dužina etape 92 km, 1.460 m penjanja. Penjemo se s grupom Nijemaca. Mi diktiramo tempo, jako dobro nam ide, pred nama prijevoj Bracco. Ovo je dionica gdje se vozi Giro. Natpisi “Forza Basso” još su svježi. Odvajamo se od mora. Kontrolna točka Casella Ligure je iznad Genove. Na kontroli nas čeka Neno, pruža mi laptop s kojeg obavljam javljanje na klupski forum. Čitam postove prijatelja. Vesele me riječi podrške. Odlazimo u sportsku dvoranu na spavanje od 20 minuta. Desetak vozača leži na podu dvorane. Pazim da ne stanem baš svakome na vrat. Bacam se kraj jednog, koji, čini mi se hrče za oktavu niže od ostalih. Normalno da spavam s kacigom.

Etapa 18. Casella Ligure –Castellania

Poslastica! 45 km spusta i 10 km penjanja u Castellaniu, rodno selo velikog Fausta Coppija. Kontrolna točka je na vrhu gdje se nalazi i Faustov mauzolej. Na asfaltu prilazne ceste do mauzoleja ispisane su sve važnije Coppijeve pobjede i naslovi. Tu ima materijala za nekoliko kilometara slova.

Etapa 19. Castellania-Nerviano

122 kilometra ravnice. Stiže nas zora. Osjećamo da ćemo ovu agoniju privesti kraju. Stižemo i zadnje grupice koje su ispred nas, tako da budemo sigurni da smo dali sve od sebe. Iscrpljenost je tolika da mozak funkcionira samo oko onih stvari koje su mu potrebne za preživljavanje. Nabavka hrane i vode na prvome su mjestu. Recimo, nikako se ne mogu sjetiti koji je dan, ili koji dan smo bili u Bolseni?

Nakon 108 sati i 6 minuta ulazimo u cilj, izobličenih lica, potrošenog tijela, s osmjehom na licu. U poretku smo zauzeli 33. 34. i 35. mjesto.

Šta reći? Nemojte ovo pokušavati kod kuće!

Šalim se. “Miglia” je ultimativna ultrabiciklistička poslastica, koja će vas natjerati da se znojite, krvarite, plačete i smijete istovremeno.

Zahvaljujem najprije mojim suputnicima. Darku, koji je nadasve kulturan gospodin s finim manirima, kako na biciklu tako i u civilu. On se uvijek sa svime slaže. Čvrsto gazi kroz sve situacije. Aresu, samo ime govori što se u njemu krije. Ogromna snaga i borbeni duh njegove su odlike, koje fino kontrolira. Više puta je prošao kvalifikacije za RAAM (Race across America) a sljedeće će godine tamo i nastupiti. Dečki, bila mi je čast natjecati se u vašem društvu. Četvrti član hrvatskog tima, Siniša Babić nažalost nije uspio završiti ovaj brevet, zbog ozljede. “Migliu” je pred dvije godine uspješno završio još jedan hrvat, Ervin Škacan.

Moj nastup na ovoj utrci sponzorski su poduprli web-shop Velocity nabavkom novog natjecateljskog bicikla marke GIANT početkom sezone, te tvrtka Eltel koja je ustupila Garmin navigacijski sistem za potrebe utrke. Klubski kolega iz MBK Mura Nenad Ciglar odradio je mehaničarski dio cijelog ovog projekta, a isto tako i preuzeo organizaciju putovanja. Ovim dvijema tvrtkama zahvaljujem na trudu i nesebičnoj pomoći. Triatlon klubu Međimurje zahvaljujem na doniranim sredstvima za nabavku sportske prehrane i suplementacije. Pavlu Vlaheku “zahvaljujem” što me zarazio natjecateljskim virusom, te me sad iz hladovine gleda, kako se patim na ovoj vrućini. Biljani zahvaljujem na džeparcu za slasni “gelati”, koji me više puta vraćao iz mrtvih. Svi ste vi dio ovog rezultata.

Bio je ovo dobar posao u Italiji!

Cijela foto galerija s breveta

Autor: Roberto Setnik

Kros liga Globetka – 4. kolo

Velike vrućine te godišnji odmori koji su u tijeku, uvjetovali su dolazak nešto manjeg broja trkača na 4. kolo kros lige Globetka, pa je utrku na stazi duljine 7,8 km završilo četrdeset i dvoje trkačica i trkača.

U konkurenciji muškaraca pobijedio je član AK Međimurje Martin Srša s rezultatom 30:05, dok je kod žena najbolja bila Božica Horvat također članica AK Međimurje sa 37:52. U ukupnom poretku nakon održanih četiri kola kod muškaraca u vodstvu je Marijan Huzjak individualac iz Novog Sela Rok,  drugi je Mario Horvat iz Malog Mihaljevca član AK Međimurje a treći Zvonko Horvatić iz Čakovca član AK Međimurje. Kod žena na prva tri mjesta nalaze se članice AK Međimurje i to na prvom mjestu Božica Horvat iz Čakovca, na drugom Smiljana Janžek iz Nedelišća i treća Ivanka Horvat iz Malog Mihaljevca.

Peto kolo Kros lige Globetka održati će se u utorak 9. listopada s početkom u 17 sati, a posljednje šesto kolo u subotu 17. studenog u 14 sati.

RASPORED OSTALIH UTRKA

Osim ova dva kola trkačke lige u Globetki u Međimurju će se do kraja sezone održati još nekoliko utrka. Krajem ovog tjedna u petak 24. kolovoza te tjedan dana kasnije 30. kolovoza u Prelogu su u 18 sati na rasporedu 9. i 10. kolo trkačke lige na preloškoj Marini.

U subotu 25. kolovoza trkače očekuje nastup na Utrci Grada Mursko Središće koja započinje u 17 sati. Jesenski kros za učenike osnovnih i srednjih škola te građane održati će se u čakovečkom parku u subotu 20.11. u 11 sati.

Kros_Liga_Globetka_2012_-_4.KOLO_REZULTATI.pdf

Kros_Liga_Globetka_2012_Ukupan_poredak_1-4kolo.pdf

Autor: Mario Dobša / AK Međimurje

FOTO Pobjede varaždinskih triatlonaca Rožmarića i Sekelj

Vruć kolovoški dan mnogi su ovu srijedu iskoristili za kupanje i sunčanje na omiljenom kupalištu Varaždinaca – Aquacityu. Idiličnu atmosferu kupačima i ove su srijede u 18 sati „poremetili“ triatlonci, kojih se sakupilo čak 69 na startu pretposljednjeg kola Felt triatlon lige. Ni težak vrući dan nije ih spriječio da dođu po svoju dozu adrenalina i sreće.

Počelo je s aquatlonom  na kojem je prvo mjesto osvojio Luka Cvetko (5:02), drugo Borna Strelec (5:12) a treće Petar Radaković (5:14).

Nakon aquatlona zajednički su startali triatlonci koji su se natjecali u supersprintu i sprintu. Dionicu od 750 m plivanja, 20 km bicikla i 5 km trčanja najbrže je savladao mlađi junior TK042 Adam Rožmarić (1:04:35), Darko Škevin iz TK Zagreb (1:04:57) bio je drugi dok je treći ciljem prošao Dragan Milenković (1:04:57) iz TK Međimurje. Najbolja među ženama bila je Jelena Sekelj (1:13:04) iz TK 042. Izvrsna druga bila je njezina klupska kolegica Karla Čović (1:15:41), a treća Patricija Grbčić (1:18:26) iz TK Međimurje.

Očekivano, Matija Avirović (40:09) iz TK Međimurja bio je najbrži na supersprintu, ispred Luke Dodleka (41:41) i Tomislava Čamića (42:21). Petra Radaković (49:46) iz TK Međimurje bila je najbolja među ženama na supersprintu, Viktorija Pušar  (50:37) iz AK Međimurje bila je druga, a treće mjesto osvojila je Smiljana Janžek (51:05).

Felt triatlon liga i ovo je kolo privukla nova lica da se okušaju u triatlonu. Broj „novih triatlonaca“ posebno veseli organizatora, Triatlon klub 042, koji ove godine poseban naglasak stavlja na promociju ovog sporta. Ugodna druženja na Aquacityu i odlična organizacija lige pridonijeli su ponovnom vraćanju onih koji su se po prvi puta okušali u triatlonu i njihovom interesu da se aktivno uključe u treninge slijedeće sezone.

Supersprint je format koji je pogodan za sve rekreativce i one koji se po prvi puta žele okušati u ovom sportu. Najmlađi triatlonac ove godine na triatlon ligi rođen je 1997. godine, a najstariji gospodin  Vilim Pap, nevjerojatno je vitalni osamdesetpetogodišnjak! To je pokazatelj da na Felt triatlon ligi ima mjesta za sve.

Bliži se kraj lige ove godine i našeg druženja na Aquacityu. U Triatlon klubu 042 pozivaju sve  koji su se do sada natjecali da dođu na zadnje kolo 29. 08. u 18 sati i da zajedno pokušamo oboriti rekord u masovnosti – da jednom kolu premašimo tu magičnu brojku od 100 natjecatelja!

Nećete požaliti jer očekuje vas dobra zabava u ugodnom društvu sportaša i rekreativaca. Startnina za zadnje kolo se ne naplaćuje, a nakon utrke će biti upriličena dodjela nagrada najuspješnijima, kao i dodjela najvrijednije nagrade – Felt cestovnog bicikla.

Ne propustite!

Rezultati 7. kola


 


Autor: 3sporta

Dođite na (pred)finale FELT triatlon lige u Varaždin

Sutra (u srijedu) na varaždinskom Aquacityu održat će se pretposljednje kolo iznimno popularne FELT triatlon lige. Do sada se na nekom od natjecanja lige natjecalo više od 130 natjecateljica i natjecatelja. Još nije kasno da se uključite!

Organizator, Triatlon klub 042 Varaždin , ove godine potpomognut izvrsnim sponzorom, FELT-om, napravio je pravi “bum” s ovogodišnjim izdanjem triatlon lige. Osim puno triatlonaca iz Varaždinske i Međimurske županije koji su redoviti posjetitelji lige, ove se godine dosta natjecatelja odlučilo posjetiti ligu i iz daljih mjesta. Tako su redoviti sudionici lige i iz Đurđevca, Virja, Krapinsko zagorske županije, Zagreba, Petrinje…, a i gosti iz Slovenije dolaze čak i iz Ljubljane.

Pozivamo zato sve, rekreativce, ozbiljne triatlonce, one koji žele se žele natjecati prvi put, djecu… da se natječu na FELT triatlon ligi. Do kraja su ostala još dva kola, u srijedu 22. 8. i 29. 8. 2012.

Kao i svaki put na rasporedu će biti aquatlon za djecu, supersprint utrka građana i mlađih natjecatelja te sprint triatlon za one najspremnije. Startnina po kolu (za one koji će prvi put doći) je 25 kuna i plaća se prilikom prijave i podizanja startnog broja pored boćališta, na sjeveroistočnoj strani Sportsko rekreacijskog centra Aquacity u Varaždinu. Prijave se primaju od 17-17:45, start utrke aquatlona je u 18 sati, a sprint i supersprint triatlon startaju u 18:15 h.

Dođite i pomozite u rušenju rekorda, želja je organizatora da na jednom kolu skupi VIŠE OD 100 natjecateljica i natjecatelja. Pokažite svoj sportski duh!

Vidimo se!

 

Raspis i pravila lige

 

Autor: 3 sporta

Kros liga Globetka Čakovec nastavlja se 4. kolom

Nakon održana prva tri kola, u utorak 21. 8. s početkom u 19 sati održati će se četvrto kolo Kros lige Globetka u Čakovcu. Do sada se u trčanje na stazi duljine 7.800 m uključilo 84 natjecatelja, a nakon tri kola u ukupnom poretku vode Marjan Huzjak iz Novog Sela Rok i Božica Horvat iz Čakovca.

Pozivamo sve one koji nisu sudjelovali u prvim kolima, da prihvate poziv organizatora lige, Atletskog kluba Međimurje Čakovec i nastupe u još tri preostala kola, te pretrče (ili prohodaju) 7.800 m dugu stazu u prelijepom ambijentu čakovečkog parka Globetka.

Za one koji će prvi puta nastupiti prijave i podizanje startnih brojeva je pola sata ranije na stadionu SRC Mladost, a oni koji su se već uključili u prvom kolu trebaju nastupati sa istim startnim brojevima.

Autor: Mario Dobša / AK Međimurje

1...130131132...153Stranica 131 od 153

Najnoviji tekstovi

© Copyright: KREATIVNO