Naslovnica Blog Stranica 145

AK Veteran uspješan u organizaciji \”Nove na Savi\”

Prvog dana Nove godine održana je druga po redu novogodišnja utrka “Nova na Savi” u organizaciji našeg kluba. Na savskom nasipu okupilo se 97 trkačica i trkača, a ovaj događaj popratila je i Sportska Televizija koja je poslala simpatičnu ekipu na čelu s Danijelom Lackom koji je i trčao utrku.

Najbrži danas bio je Matjaž Štanfel, orjentacist iz Fužina koji nastupa za AK Kvarner Autotrans, ispred Milana Erora (AK Vital Karlovac) i Gorana Murića (AK Agram). Kod djevojaka najbrža je bila Josipa Livaković (12 god.) iz AK Agram, ispred Kristine Škevin i Maje Bonačić (obje AK Veteran).

Imali smo i utrku u brzom hodanju u kojoj su slavili Ivan Graberec (AK Petar Zrinski Vrbovec) i Martina Strmečki (AK Agram). Nakon utrke uslijedilo je proglašenje najbržih, a proslavu Nove godine smo završili zabavnom tombolom.

Zanimljivo je da je pobjednik, Matjaž Štanfel trčao i Novogodišnju utrku u Varaždinu, samo nekoliko sati prije ove savske. U Varaždinu je bio treći.

 

Evo i rezultata:

Nova na Savi – rezultati

Autor: AK Veteran; foto: Safet Čučuk

Utrčali smo u 2012. – NEKA VAM JE SRETNA!

Kad se želi prikazati da je nešto \”za sve generacije\”, često se koristi sintagma \”od 7 do 77\”. Na 34. Novogodišnjoj utrci u Varaždinu bilo je slično, ali \”od 9 do 87\” godina. Naime, najmlađi sudionici utrke bili su desetogodišnja Lucija Horvat i devetogodišnji Rene Horvat, a najstariji natjecatelj Josip Đunđek (1924. godište) – legenda varaždinskog trčanja. Svi su uspješno završili utrku!

Od 1977. godine u Varaždinu se u novu godinu ulazi trčanjem. Varaždin je prvi grad nakon brazilskog Sao Paola u kojem se počela trčati ponoćna utrka sa startom točno u ponoć. Ova je tradicija prekinuta samo 1991. godine radi ratne opasnosti.

I u prošloj, najludoj noći u godini, oko 140 natjecatelja i natjecateljica okupilo se na varaždinskom korzu kako bi na najposebniji način dočekali 2012. godinu. Sve utrke nose dobre vibracije i ugodne osjećaje, ali ova je zaista posebna. Nasmijana lica, čestitanje, originalne i manje originalne odore, jedan PRAVI anđeo, puno veselja i najbolja vizualna i zvučna kulisa – sve su to, a i puno više mogli doživjeti i osjetiti trkačice i trkači.

Utrka se trči gradskim ulicama pa podrške od građana na korzu i u domovima nije nedostajalo. Vrijeme je bilo izvrsno za trčanje, ne prehladno, bez vjetra, a podloga je samo na nekim mjestima bila malo zaleđena što nije posebno smetalo.

Apsolutni pobjednik i pobjednik u seniorskoj konkurenciji na 6 kilometara je Vid Zevnik iz mariborske Štajerske, ispred Zorana Žilića (AK Zagreb) i Matjaža Štanfela (Ris Delnice). Među veteranima najbrži je bio Nedjeljko Ravić (Novi Marof), ispred Ivana Čorbe (Marathon 95 Varaždin) i Josipa Koseca (Rudolf Perišin – Gornja Stubica).

Seniorke su trčale jedan krug, tri tisuće metara, a prva je na cilj stigla Valentina Belović (Maraton 95 Varaždin), koja je popravila svoj rekord staze s vremenom od 10:55 minuta. Druga je bila Marija Vrajić iz zagrebačkog Veterana, a treća Valentina Županić (Maraton 95 Varaždin). Najbrža među veterankama bila je Katarina Nestić (Triatlon klub Međimurje), ispred Božice Horvat (AK Međimurje Čakovec) i Smiljane Janžek (OK Međimurje).

Rezultati

 

 


 


 

Autor: 3sporta; foto: Matija Pintarić

Snijeg i na Zimskoj cross ligi Lužec

Završilo je i drugo kolo zimske cross lige Lužec. Okupilo se tridesetak trkača kojima zima i led nisu smetali da bi uživali u Štefanjskom crossu našim šumama.

Sigurno veseli i to da nas je bilo više nego na prvom kolu. Super utrkivanje, s novim/starim pobjednikom i puno boljim rezultatima večine trkača. Ostaje razočaranje zbog malog broja “domaćih” ljubitelja trčanja, pa čast grada Marofa brane biciklisti i jedan gospon od kojeg svi možemo nekaj naučiti, naravno gospon Ravić. Zahvale sad već prijateljskim klubovima Marathon 95, TK 042, TK Međimurje i TK Ivančici na super posjeti njihovih natjecatelja. Vidimo se uskoro, 15. 01. 2011, a do tada svima želimo sretan i uspješan početak nove 2012. godine!

Rezultati:

1. Ravić Nedeljko, 1965., Novi Marof – 37.25 / 100 b.
2. Cenko Tihomir, 1982., TK Marathon 95 – 42.05 / 95 b.
3. Jakop Josip, 1971., TK Ivančica Ivanec – 42.38 / 92 b.
4. Hainž Miroslav, 1973., TK Marathon 95 – 42.43 / 90 b.
5. Vrček Srečko, 1977., TK Ivančica – 43.27 / 89 b.
6. Košćak Luka, 1986., BK Maraton NM – 45.30 / 88 b.
7. Čamić Tomislav, 1988., BK Maraton NM – 46.38/ 87 b.
8. Gregorinčić Ladislav, 1963., TK 042 – 46.52 / 86 b.
9. Stepan Marijan, 1979., TK 042 – 47.31 / 85 b.
10. Cvjetko Jurica, 1984., TK Međimurje – 47.37 / 84 b.
11. Chytil Zvonimir, 1957., TK Marathon 95 – 48.40 / 83 b.
12. Balažić Mladen, 1953., Veteran Zagreb – 49.00 / 82 b.
13. Nedolkovski Dragan, 1951., AK Međimurje – 49.17 / 81 b.
14. Dušak Branko, 1961., TK Ivančica Ivanec – 50.05 / 80 b.
15. Kelemen Tomislav, 1985., TK 042 – 50.10 / 79 b.
16. Klonmajer Dubravko, 1980., TK 042 – 50.10 / 79 b.
17. Barabaš Željko, 1961., TK Marathon 95 – 50.25 / 78 b.
18. Jagetić Dragutin, 1953., TK Marathon 95 – 50.40 / 77 b.
19. Sambolec Andreja, 1979., BK Maraton NM – 50.40 / 100 b.
20. Putarek Jurica, 1992., Tk Ivančica Ivanec – 52.42 / 76 b.
21. Domislović Marko, 1977., BBK Asi – 53.00 / 75 b.
22. Mlakar Neven, 1958., TK 042 – 53.58 / 74 b.
23. Stecević Mladen, 1962., TK 042 – 54.32 / 73 b.
24. Pijanec Franjo, 1982., BSV Ludbreg – 55.53 / 72 b.
25. Muha Branko, 1954., individualac – 56.12 / 71 b.
26. Sabljak Ornela, 1964., individualac – 57.37 / 95 b.
27. Friščić Iva, 1994., individualac – 1.01.26 / 92 b.
28. Friščić Vjeran, 1965., TK Marathon 95 – 1.01.26 / 70 b.
29. Levačić Lidija, 1975., TK Međimurje – 1.04. 42 / 90 b.
30. Sabljak Milivoj, 1963., individualac – 1.06. 08 / 69 b.
31. Meštrić Mirjana, 1980., BK Maraton NM – 1.09. 42 / 89 b.

Spomenka Muha (izvan konkurencije – 1.11.39)

 

Foto galerija lige

 

 

Autor: BK Maraton; Tomislav Čamić

Najava 34. Novogodišnje utrke Varaždin

Ovo je događaj za, baš ono, PRAVE trkačice i trkače, događaj koji ne propuštaju oni kojima trčanje znači puno više od brojeva kilometara i rezultata. Ti će ljudi započeti novu godinu onako kako najviše vole – utrčat će u nju.

Ovako bi se ukratko mogla najaviti najspektakularnija utrka u Hrvatskoj, 34. Novogodišnja utrka u Varaždinu. Najspektakularnija najviše zbog vatrometa, najveselije publike, najbučnijih zvučnih kulisa i najposebnijeg vremena kada se trči. Start utrke događa se točno u ponoć, odbrojavanje do Nove godine zapravo je odbrojavanje do starta, a signalni pištolj je nepotreban – “artiljerija” petardi ovaj posao odrađuje puno bolje Smile.

Nakon starta trči se ulicama grada Varaždina, muškarci trče 2 kruga od cca 3.000 m, a žene jedan takav krug. Startnine nema, a oni najbolji će podijeliti pehare i novčane nagrade. Svi sudionici utrke dobivaju spomen diplomu i majicu poslije završetka utrke.

Više infomacija o prijavama u prilogu, a treba samo spomenuti da se prijaviti može i prije same utrke (do 23 sata) u Kinu Gaj u Varaždinu.

Sretno vam novo trkačko leto!

Raspis utrke

Autor: 3sporta; foto: Marathon 95

Majda Horvat preuzela bicikl – prvu nagradu natječaja

Nakon završetka našeg kreativnog natječaja u kojem smo od čitatelja 3sporta portala dobili dosta uspješnih radova na temi \”Ja i moj bicikl\”, došao je trenutak i za podjele nagrada.

One utješne, biciklističke sitnice, devet dobitnika već može podići u Huni bike shopovima u Varaždinu ili Prelogu, a oni udaljeniji će nagrade primiti poštom.

Najuspješnija od svih bila je Majda Horvat iz Čakovca, 20-godišnja studentica 3. godine na Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Kako je u kratkom razgovoru istaknula uključila se u natječaj prvo fotografijom za koju je znala da nije “nešto posebno”, a kada je prepoznala mogućnost osvajanja nagrade izdradila je nagrađeni crtež. Inače se bavi trčanjem, članica je AK Veteran iz Zagreba. Ove godine je pretrčala polumaraton, a za 2012. planira i neki maraton i sudjelovanje na što više treking utrka.

 

Vlasnici Huni bike shopa, obitelj Hunjak, naglasili su da im je drago da je na kreativnom natječaju pobijedio najbolji rad koji šalje jasnu poruku o zdravom životu s biciklom od djetinjstva do starosti.

Autor: Promo

Blatersa 2011. – i ovo je treking

Blatersa, jedna od najčudnijih treking utrka u Hrvatskoj održana je prije desetak dana. Zašto se ova utrka tako zove (a ime je dobila spajanjem riječi \”blato\” i \”traversa\”,) provjerili su trojica Međimuraca iz prve ruke – i preživjeli!

Kolinje. 2-3 tjedna ranije… meso z tiblice… slanine… fina večera… Začudeni čitaoc s pravom se zapita: “Otkud sad ovo”? No, isto se pitam i ja. Prije nepuna dva sata kucnula je ponoć. Zimska, ali topla. Pretopla, štoviše…

U Podsusedu se skupilo 60-ak mizantropa koji naginju ka mazohizmu. Baš onak`, “granični”. Nas tri Međimurca (Igor Zrna, Roberto Setnik i ja) skrušeno smo sisali pivice ispod lampe na terasi kafane i pratili nepoznate face. Ovo nam je prvi treking. Prije starta, naravno, lagana nervoza. Karte, hrana, obleka, čarape, lampe, čeone lampe, mobiteli, voda, čokolade… manje više sve na broju. Ako sve bude po planu, za devet vur smo v Zelini, opet sisamo pivice.

Krenulo je žestoko. Mi na začelju kolone. Prvih par kilometara brojimo po podsusedskom asfaltu. Lagano škropi, tek tol`ko da nas malo ohladi. Bezveze smo se zabundali v jakne, vruće je ispod slojeva PeVeCe-ja… Začas nam otpada manja grupa, netko je ostavil rukavice na startu. Napred isto tak nema baš puno ljudi, jer su najbrži krenuli muški pa ih nema u vidokrugu. Taman se puls zdigne do prvoga McAdama, primemo ekipu koja očito zna put i zakeljimo se za njih kak hraček za prozorsko staklo. Da ne duljim preveč, prve dve vure šljapkamo po bljuzgi, tu i tam ko padne, spomenek pomalem ide, još navek tempo prejaki…na križanjima se odvajamo pa se opet sastajemo i lagano se penjemo, sad grupa broji 10-ak luđaka.

Približavajući se Grafičaru, počinje igranka…Prvo pojačava kiša. Oblačim kabanicu (onu z Kapelskih kresova). Onda se kiša pretvara v led. Podloga se z blata transforima v Nekaj konzistencije govna, po farbi isto blizu. Sklisko je za ponoreti. Rukavice šparam. I kapu. Navlačim kapuljaču. Led se pretvara v sneg. V tom trenu ide struja svijesti (otud gornji prolog): „O, budalo glupa. Koji si ti idiot. Mogel si doma spati. Ono fino meso z tiblice još imaš. Cela fruga te čaka v frižideru. Ali, ne, kreten, ti si se došel sim zaj… na Sljeme, z ovim majmunima, tak ti treba… A doma toplo, lepo, suho, krevet…“ No, ono malo iskustva kojeg imam govori mi da je to prolazna faza. Normalna za svaku avanturu. Još malo i postalo bu još gore. I eto ti ga na.

Nakon Grafičara i dve vure od starta najjača snježna oluja koju si morem zamisliti. Tak šiba sneg kaj sam u roku od 10 minut moker, zmrznuti, pothlađeni i lačen. Aktiviram rukavice i kapu. Drma veter z leve strane. Lice mi je ftrnulo. „Kam baš z leve?“, mislim si, „to mi je lepša strana“. Dojdemo do vrha, ekipa se v hotelu stiska pre toploj peći. Joj, da mi je nutri biti… Mislim si na Jožu Horvata i Kalnički odred i na njihovu ofenzivu dok su proteravali Neprijatelja. Krajnja točka njihovog pohoda bila je Rauchova lugarnica (današnja Hunjka). Od Kalnika su do Sljemena došli, po zimi težoj i hujšoj, z opremom nikšom, bez hrane i puni tereta. I dok ja to gruntam, čujem od napre: „Dok je meni tak teško, samo se partizani zmislim!“. To te ja pitam…

Grupa se v jurnjavi do vrha rasipala. Ostaje nas petero. Anica iz Slovenije, još Netko-čije- ime- neznam i Međimurci. Kenjamo laganini prema Hunjki i stišćemo zube, jer još malo i dok se spustimo niže, trebalo bi menje puhati i biti malo možda podnošljivije. Od dvanaest stupnjeva po danu i ugodnih plus sitno na startu, u roku od tri vure spustilo se do nule i niže, a i od suhog je prešlo na škropec-curik-dežđ pa unda solika-led-sneg-veter visoke brzine pa unda sneg-grmljavina-oluja svih oluja. Moker sam skroz naskroz i suhe obleke nemam. Toliko o spremi i inteligenciji… Prolazimo Hunjku i ne stajemo, jer još uvijek prejako puše. Jedem po putu i skoro se gutim. Srećom pa se gutim z tiblicom, pa je vredno toga (itak sam si malo hitil v pinklec, nigdar nebreš znati).

Teren se lagano počinje spuštati. Lampe nas vode kroz uski tunel svjetla, kak da se kroz ogromni jastučić vate provlačil, a zvučna pozadina je šuškanje i šlaptanje, bljuzganje i šloptanje… Jedan član ekipe nam posustaje. Hipotermija i hipoglikemija rade svoje. Par puta grupa se kida, par puta se čekamo. Nakon četiri sata kalvarije uvlačimo se pod nekakav krov. Anica i još Netko-čije-ime-neznam se odvajaju. Prespori smo za njih. Stajemo na desetak minuta ispod krova i probamo malo doći k sebi. Od zime se tresemo kak hladnetina (naizgled kaotično, ali zapravo protkano nevidljivim Silama i tajnama starima kao sam Svemir- tak se ziba hladnetina, fino i elegantno) i gotovo je nemoguće skinuti majicu ili promijeniti čarape. Ne skidam majicu i ne mijenjam čarape. Pomažemo si međusobno kod hranjenja i oblačenja – kak majmuni na Planet earth-u. Užasno je zima. Iskreno, malo me lovi briga. Samo da se ne pothladimo i samo da čim prije krenemo. Treba se kretati, a pošto neznamo put, jedini način da se spustimo s ovog Mount Dooma je da slijedimo tragove ovih ispred nas i nadamo se da ih vjetar neće izbrisati. Uključujemo „Indian tracking mode“. Do sad je već stvarno bilo dosta. Psihički jo-jo (euforije i disforije) se već davno ugasio. Endorfina više nema. O adrenalinu da ne govorim. Svodimo se na instinkt preživljavanja.

 

Gruntam o patofiziologiji… mi slabijeg budžeta nemamo goretekz. Bar ne pravi. Onda kombiniramo kaj imamo. Prvo čarapa. Onda najlon vrećica (more i Kerumova, ak je unutra prije bila tiblica, još bolje). Još jedna čarapa. Tenisica. To je to. Vodonepropusno do četiri sata. No, uvjeti su prežestoki, kakve god treking šlape da imaš. Rizik od ozeblina? Realan. Congelatio. Četiri stupnja. Gadna stvar. Ima još jedna opasnost. Vlaga plus hladnoća. Rovovsko stopalo. Kako počinje? Prvo stradava mikrocirkulacija. Živci su prvi na udaru. Parestezije- živci šalju krive poruke. Odjednom ud postane topao. Ili te pecka ili trne. To nije dobro…crne misli…čekam da sendvič napravi svoje i otjera ih.

Falabogu malo smo se oporavili. Nakon par km dolazimo do skretanja. Očito je i ekipa ispred došla do istog skretanja. Jedni tragovi vode desno, drugi lijevo. Jasno, odabiremo krivi put. I gubimo dobrih pola sata dok se ne vratimo do istog križanja. Da bi malo ojačali duh, krećem s pjesmom: „Na Sleme, na Sleme, na Slemeeeee, noga već sama bežiiiiiiii….“ Kadli ono od napre kontra od Oskara (čitaj: Setnik) :“V jutro dišeće, gda bregi su spaaaaalliiiiiii, a mesec još zajti ni šteeeeel…“. Kaj buš, itak je to hit uspješnica. Primemo lepi tempo i gazimo kroz bespuća zmrznutih Slemenskih padina. I dok si rekel Delanec, zasvetli se nekaj v levom kutu oka. Brajde! E, a de su brajde, tu je i klet. A de je klet tu pak niti ne moram dalje govoriti… Nakon šest vur izbijemo na asfaltiranu cestu. Na cesti kmica. I taman dok smo se spravljali pitati nekoga usput kam dalje, ugledamo čovek stoji prek puta križanja. Za deset minut ideme dalje, puni toplog čaja i keksi, z jasnim uputama kak i kam. Čovek prek puta je bil on „Čovek vas tam čeka na križanju z toplim čajom“ iliti „To ti je jedina okrepa na Blatersi“. Bilo kak bilo, mi smo totalno pozabili da postoji Čovek, tak da je iznenađenje bilo i više nego ugodno, a čaj je bil najbolji kaj sam v životu pil.

Dobro je, blizu smo kraju. Mh… malo morgen. Dokobacamo do prvega sele i kadli ono, Prigorec/Zagorec čisti snega pred bajtom. Mi se fino skockamo, pristupimo čoveku z: „Oprostite gospon, kak bi mi do Zeline došli?“. „Zeline?“ – pita on. „Je“-odgovorimo mi. „Je dečki, vi do Zeline nete došli. A i da bi i mogli dojti, ja vam nebum rekel kak. Zgubili bute se i onda bute rekli da sam vas ja zaje…“. O, krvavu mu ranu…Nakon malo nagovaranja i pregovoranja Zagorec popušta: „Ovak dečki, idete same ravne jedno kilometer i pol. Nejte se splašiti, malo su hiže pak unda ga malo ne hiž, pak su unda pak hiže. To je se iste sele. Unda dojdete do križne dreve. Pre križne dreve desne. I unda pak ravne kroz šume“… I tak mi, nogu pred nogu. Do križne dreve. Normalno, zgubimo se i vrnemo nakon kaj nam je slijedeći Prigorec dal upute. Jerbo, pri križne dreve nega bile tragi v snegu. Jer su tragi v snegu već pili pive v Zelini, a mi smo imali još dosta jahanja…

I taman dok smo mislili da smo blizu i pri kraju, zgubili smo se još pet put. Nespeš, Psarjevo Gornje i Donje, krčma na križanju „Zdenec“, par Zagorci i Zagorki, Prigorci i Prigorki, presakakanja prek ploti, brajdi, šikarja i potoki v ljudskim dvorišćima i jedno četiri vure posle križne dreve i jedanaest vur posle pive v Podsusedu, i pedesetak kilometri od Podsuseda, došli smo v Zelinu.

Umorni, mokri, blatni, pothlađeni, gladni, smrdljivi… Domaćini i prijem vrhunski. Kuhano vino i juhica. Joj, kak je dobra bila. Giga (čitaj: Zrna) nas vozi doma, stajemo na pivici v Međimurju.      
Dok pijemo pivice, a i poslije, doznajemo da su već mislili GSS zvati. Na mobitel nas nisu mogli dobiti. Svi ostali poslije nas odustali su usred mećave na vrhu Sljemena. Svi ostali prije nas došli su dobrih 3-5 vur ranije. Za to vreme mi smo merili brajde po Zagorskim bregima, fućkali i popevali, prepričavali avanturu života i planirali iduću…

Do druge dogodovštine!

Autor: Hrvoje Barić

Završen je kreativni natječaj 3sporta i Huni bike shopa

Kreativni natječaj portala 3sporta i Huni bike shopa je završen kako je i najavljeno u pravilima. Na natječaj sa zadanom temom biciklizma pristiglo je 20-tak radova, više ili manje kreativnih, a finalisti su izabrani na temelju broja \”lajkova\” na Facebook stranici 3sporta portala.

Interesantno je to da su najkreativniji radovi i dobili najveći broj glasova, tako da su na kraju i završili među finalistima. A oni su:

Karolina Zubak – 532 lajkova
Majda Horvat – 493
Željko Rob – 324
Jagoda Gorsic – 192
Adi Vasiljev Smajić – 153
Vex Lux – 133
Karlo Lesičar – 84
Ivan Buggy – 83
Ben Shad – 82
Katja Kukec – 67

 

Nakon izbora finalista pred našom malom komisijom našlo se 10 radova koji su se ravnopravno natjecali za glavnu nagradu. U ovoj fazi broj lajkova više nije bio glavni kriterij, već se u radu tražila kreativnost, a osobito je honoriran uloženi trud. 

Po ovim kriterijima istaknuli su se radovi Majde Horvat i Jagode Goršić – prva je svojim crtežom na kojem biciklira 10 generacija biciklista poslala snažnu poruku o tome kako nas ova naprava prati kroz cijeli život, a Jagoda Goršić je pokazala zavidno umijeće izrade glinenih predmeta, pa je na natječaj poslala fotografiju glinenog bicikla (kojeg želimo i u “tvrdom izdanju” :).

 

 

Na kraju je odluka pala na rad Majde Horvat, koja je osim izvrsnog crteža bila i bolje plasirana u prvom dijelu natječaja i skupila 493 lajka na Facebooku.

 


Majda Horvat dobiva bicikl pod bor!

 

Svim ostalim finalistima čestitamo, zasluženo će primiti utješne nagrade, a hvala i svima koji nisu imali sreće ući u finale – svi radovi s natječaja naći će se u prigodnoj e-knjizi koju ćemo izraditi i prezentirati na stranici 3sporta.com i Facebook profilu.

Sve dobitnike molimo da se jave na mail 3sporta@gmail.com radi dogovora o preuzimanju nagrade.

 

 

Autor: 3sporta

Dubai IDF 5K run/walk

Nenad Šimunko, dijabetičar i dvostruki Ironman pomaže mladima u borbi protiv dijabetesa promovirajući sportski pristup. Svojim primjerom dokazuje da se ova bolest puno lakše može staviti pod kontrolu uz bavljenje sportom. Bio je u Dubaiju, gdje je predstavio svoj slučaj, a malo je i trčao. Ovo je njegova priča o 5K utrci u Dubaiju.

Kako mi je ove godine prihvaćen abstact (sažetak) za Svjetski kongres osoba s dijabetesom Dubai 2011., imao sam priliku prezentirati svoju životnu priču i trčati utrku kroz vjerojatno jedan od najljepših krajolika kroz koji ću trčati u svom životu.

Zamislio sam idealnu situaciju, rekoh sam sebi da sam u dobroj formi, da imam posla s  “dijabetičarima ”  pa sam si mislio – lako ćemo. Ali dobio sam po nosu samo tako! Došli su na trku malo žešči igrači. Atmosfera na startu strašna, 1.000 ljudi je došlo podržati ideju da se sportom itekako može pomoći u regulaciji šećerne bolesti.

Kako volim reći da se sve događa s razlogom, tako se pored mene našao čovjek obučen u dres s logotipom Ironmana, započnemo mi razgovor i eto mi novog prijatelja iz Argentine – također dijabetičara koji je u svojoj sportskoj karijeri natrpao 15 završenih Ironman utrka. Guram se što bliže prije samog starta da se ne moram kasnije probijati kroz gužvu. Čuje se pucanj pištolja, prvih 100 metara držim se prve grupe i onda raspad sistema – prvu desetoricu kao da je netko pustio s lanca. U nekoliko kratkih skretanja gubi im se trag. Staza dosta zahtjevna za trčanje jer je teren iz trenutka u trenutak  od nizbrdice prelazio u uzbrdicu i tako do samog kraja.
Ali nastojao sam uživati u prekrasnom okruženju, od prelijepih potoka do palmi, krajolik koji možete samo sanjati.

Kad sam stigao na cilj nisam imao pojma koje mjesto sam zauzeo, sada mi to više nije bilo bitno, znao sam da je negdje među prvih dvadeset, trideset. Čekam prijatelja da završi utrku, bodrim ljude koji su kao i ja bili ondje sa zajedničkim ciljem: Pobijediti dijabetes!

Naravno, kad sam stigao doma zanimao me rezultat. Nešto prije nego sam upalio kompjuter zove me prijatelj koji je sa mnom trčao utrku i veli: “Poštovanje Nataša Čuk Roland“. Naravno kao i toliko puta do sada, ne bih to bio ja da nešto ne zeznem. Kako smo na kongresu pobacali vrećice s brojevima, ja sam naravno uzeo krivi i tako je Nataša stigla 29-ta u cilj s vremenom 19:21 min kao prva u svojoj dobnoj kategoriji. Smile

Zašto sam napisao na početku žestoki igrači? E pa zato jer je pobjednik utrke bio Dejene Amosha Feysa s vremenom 14:01 min (2:48 min/km), a kod žena Emebet Belew Adane s vremenom 15:18 min (3:03 min/km) koja je ujedno zauzela 2. mjesto na utrci.

Svaka im čast!

 

 

Autor: Nenad Šimunko

Andreju Vištici dodijeljena nagrada \”Ivan Lukić\”

Nagrada „Ivan Lukić“, Triatlon kluba Swibir dodjeljuje se za Fair Play ili za posebno dostignuće u triatlonu i sportu te je posvećena Ivanu Lukiću – VELIKOM SPORTAŠU I PRIJATELJU. Ivan živi u našim srcima, a kako bi on i dalje živio kroz sport koji je živio i disao, svake godine Triatlon klub Swibir će dodjeliti simboličnu nagradu „Ivan Lukić“, u obliku biciklističke kacige.

Nagrada se dodjeljuje godišnje na utrci Krk3atlon koji se organizira u spomen Ivanu Lukiću. Ukoliko se utrka iz bilo kojeg razloga ne održi nagrada se dodjeljuje tijekom 12. mjeseca. Osobu za nagradu predlažu i biraju članovi Triatlon kluba Swibir.

Ove 2011. godine, na osnovi ideje i inicijative prošlogodišnjeg dobitnika nagrade „Ivan Lukić 2010“ pofesora Borka Prvana,  dobitnik nagrade odlučuje i proslijeđuje kacigu jednoj mladoj nadi koja tek ulazi u triatlonski svijet. I ovim putem se zahvaljujemo profesoru što je svojom nesebićnošću unaprijedio nagradu „Ivan Lukić“ i samim time pokazao da ju je zaista zaslužio.
Ove godine, kao i prošle godine, biciklističku kacigu, koja je simbolična nagrada, donirao je biciklistički dućan Keindl-sport koji je prepoznao vrijednost ove nagrade te promicanja sigurnosti biciklista u prometu. Između ostalog Keindl-sport je ove godine donirao 2 kacige jednu za dobitnika nagrade „Ivan Lukić“ a jednu za mladu triatlonsku nadu. Ovim putem se zahvaljujemo Keindl-sportu što je podržao godišnju nagradu „Ivan Lukić“ za 2011. godinu.
 
Jedan od zadataka nagrade „Ivan Lukić“ osim nagrađivanja zaslužnih pojedinaca je i promicanje sigurnosti biciklista u prometu jer je kaciga najvažniji dio biciklističke opreme te može spasiti život.

IVAN LUKIĆ
 
Ivan Lukić je 6. 7. 2008. izgubio život u prometnoj nesreći vraćajući se kući biciklom s treninga, nažalost bez kacige. Ivan Lukić bio je savjestan i marljiv a svojim je životom bio uzor mlađim sportašima. Osim što je radio u triatlonu bio je nogometni sudac, te odličan student kojeg je samo diploma dijelila od profesora Kineziologije. Bio je trener u TK SWIBIR i aktivni natjecatelj u triatlonu. Nesretni slučaj udaljio ga je od njegovih snova u sportu. Ivan je uvijek zračio pozitivnom energijom, te nam se svima uvukao pod kožu i ušao u naša srca i živote. Bio je osoba velikog srca, osoba od čelika, veliki optimist i entuzijast koji je svojim životom zasigurno zaslužio naziv pobjednika. IVANE ti se nalaziš u svakom našem zaveslaju, okretu pedala, koraku trčanja… ZAUVIJEK SI S NAMA….
Naravno, ovaj kratak tekst teško da može reći nešto više o Ivanu i njegovim kvalitetama, no oni koji su ga znali, znaju da bilo kakav tekst ne bi bio dovoljan…


 
Ove 2011. godine Triatlon klub Swibir je odlučio dodijeliti godišnju nagradu Ivan Lukić triatloncu Andreju Vištici članu Triatlon kluba Zagreb.

ANDREJ VIŠTICA
 
Andrej Vištica je sportaš, triatlonac, Ironman koji je u 2011. godini postigao na jednoj od najjačih i kultnih utrka Ironman distance u svijetu „Challenge Roth“ rezultat s kojim se priključio „Ironman triatloncima svemircima“. Sve to je napravio na svojoj prvoj utrci Ironman distance. Utrku od 3,8km plivanja, 180km bicikla i 42,195km trčanja je završio s vremenom 8h19min19sec i osvojio ukupno 6. mjesto, te sa tim rezultatom u tom trenutku je postavio najbolje Hrvatsko vrijeme u Ironman distanci. Taj rezultat ima još veću težinu i vrijednost kada se zna da Andrej ima tek 28 godina, da aktivno trenira triatlon tek 6 godina, te da zadnjih godina radi puno radno vrijeme. Pred njim je još sigurno 10-tak godina uspješnog bavljenja dugim triatlonom jer opće je poznato da u disciplini kojom se on bavi najbolji rezultati se postižu nakon dugotrajniih treninga i adaptacije na distancu oko 35 godine života. Nadamo se da će mu ovaj rezultat širom otvoriti vrata profesionalnom bavljenju dugim triatlonom. On je uhvatio svoj ”savršen val”. Andrej je osoba koja može biti uzor ne samo mladima već i svima nama jer od entuzijastičkog pogleda na sport pa do spartanskog života i treninga do bezuvjetnoj posvećenosti cilju nije pritom izgubio moralne osobine što ga zaista čini vrhunskim sportašem i najboljim promotorom triatlona, a posebice dugog triatlona. Andrej se na najbolji mogući način može povezati sa životom i radom našeg Ivana te je zbog toga i odlučeno da mu se dodjeli nagrada Ivan Lukić za 2011. godinu.
 

URUČENJE NAGRADE „IVAN LUKIĆ“ ZA 2011. GODINU

Nagradu „Ivan Lukić“ za 2011. godinu Andreju Vištici uručili su predstavnici Triatlon Kluba Swibir: triatlonka Željka Šaban i predsjednik kluba Marko Miličić.

 
ANDREJ VIŠTICA O NAGRADI „IVAN LUKIĆ“

„U prvom redu bih se zahvalio Triatlon klubu Swibir na dodjeljenoj nagradi. Ivan nam je nažalost pokazao koliko je tanka nit o kojoj nam visi život. Nadam se da će ova nagrada barem malo podići svijest o ranjivosti biciklista u prometu, jer je vrijednost svakog spašenog života neprocjenjiva. A kacigu za mladu triatlonsku nadu dodjelit ću Zari Baković “

Više o Andreju možete pročitati na njegovom blogu www.andrejvistica.com
Triatlon klub Swibir želi Andreju da ostvari sve svoje sportske ciljeve, želje i snove a Zari Baković da uživa u svakom trenutku baveći se ovim prekrasnim sportom.

Triatlon klub Swibir svima želi sretnu i uspješnu Novu 2012. godinu!

Autor: Marko Miličić TK Swibir

Velika akcija u Huni Bike Shopu

Tvrtka s dobrim vibracijama – tako bi se u jednoj rečenici moglo sažeti ono najvažnije o Huni Bike Shopu. Obiteljska tvrtka obitelji Hunjak nastala na znanju i iskustvu dvije generacije biciklista iz godine u godinu raste u ponudi i kvaliteti.

Osnovana je 2006. sa sjedištem u Prelogu, a već godinu kasnije posluju i u Varaždinu. Primarna djelatnost Huni bike shopa je prodaja i servis bicikla. U ponudi su bicikli HAIbike, Hercules, Winora, Staiger, CUBE, Ghost, Cannondale. Servis bicikala do nedavno je bio u Prelogu a sada i u Varaždinu.

Zašto “tvrtka s dobrim vibracijama”? Huni bike shop je prije svega nesebično predan razvoju biciklizma u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Gotovo da nema biciklističkog događanja u Međimurskoj ili Varaždinskoj županiji gdje Huni bike nije sponzor ili glavni pokrovitelj. Biciklisti u biciklističkim klubovima znaju koliko je u ova krizna vremena teško naći sponzorsku pomoć. Huni bike će i u novoj godini i dalje nastaviti pomagati bicikliste i triatlonce i na taj način širiti DOBRE VIBRACIJE!

 

Ponudu Huni bike shopa možete provjeriti na službenoj stranici, a upravo je u tijeku akcijska prodaja modela 2011. godine koju možete provjeriti ovdje.

 

 

Autor: Promo

Prvo sniježno kolo Brdske lige Ivančica

Jučer su trkačice i trkači na Ivanščicu imali prvo pravo, zimsko kolo ove sezone. Zubato sunce i čist zrak pružili su im vizualne užitke cijelom dužinom staze.

A natjecatelja ponovno nije nedostajalo – 71 nedjeljnih ranoranioca okupilo se na startu kod križa u Prigorcu i u 8 sati se uputilo na 10 km dug uspon do vrha Ivanščice. Snijeg je pokrivao cijelu dužinu staze, prvih nekoliko kilometara ugažen i zaleđen, a kasnije i dubok, na mjestima i preko 20 cm. Ali to su upravo uvjeti koji i privlače natjecatelje ovoj utrci.

Pobjednik jučerašnje utrke je Martin Srša (sudionik nedavnog Europskog prvenstva u krosu) ispred Krešimira Balaška i Ivana Čorbe.

Od dama najbrže su bile Valentina Županić, Katarina Nestić i Andreja Sambolec.

Iduće kolo na rasporedu je za 3 tjedna – iduće dvije nedjelje su blagdani pa se i brdski trkači mogu malo udebljati. Smile

 

Rezultati 3. kola

Ukupni poredak nakon 3 kola

 

Stranica organizatora utrke: Marathon 95 Varaždin

Autor: 3 sporta; foto: Tomislav Bermanec

Održana i druga utrka ciklokros kupa

Biciklistički klub \”Mura Avantura\” iz Svetog Martina na Muri i Biciklističko društvo \”Sloga\” iz Varaždina nastavljaju svoju uspješnu suradnju. U nedjelju 18. 12. 2011.g. održana je i druga utrka Ciklokros kupa \”Mura-Drava 2011\” za kategorije početnika, kadeta, juniora i žena.

Utrka je održana u Marčanu kod Vinice, u dvorištu Srednje škole. Staza se sastojala od kombinacije makadama i travnate površine prekrivene prvim ovogodišnjim snijegom. Ukupno je nastupilo 23 biciklista. Utrci je prisustvovao i župan Varaždinske županije, g. Predrag Štromar, koji je sa predsjednikom BD “Sloga” g. Alanom Košićem  najboljima dodjelio medalje i pokale.

U surovim uvjetima, mladi biciklisti ova dva kluba pokazali su iznimnu borbenost,volju i htjenje. Naporno treniraju, te se nadamo da će njihov trud biti okrunjen na Nacionalnom prvenstvu koje će se održati 08.01.2012. g. u Puli

 

 

Rezultati: CIKLOKROS_2_kolo.pdf

 

Autor: Željko Rob

FOTO: Održan 4. Božićni atletski miting u Varaždinu

4. Božićni atletski miting u organizaciji Športskog atletskog kluba Varaždin održan je u subotu u dvorani na stadionu \”Sloboda\”. Tradicija božićnog druženja djece i roditelja kroz trčanje nastavljena je tako i ove godine.

Ovo, naime, nije običan atletski miting. U njemu sudjeluju djeca uključena u ŠAK Varaždin, njihovi treneri, a najveća su posebnost utrke majki i očeva. Djeca svih uzrasta, od vrtićke dobi do već ozbiljnih atletičara bila su podijeljena u grupe od 4 natjecatelja – toliko atletskih staza ima ova dvorana. Svi, pa i roditelji, natjecali su se u sprintu na 50 m, a ugođaju pravog atletskog mitinga pridonosili su uređaji za mjerenje vremena – neki su po prvi put trčali i u cilju bili “uslikani” pravim foto-finiš uređajem.

Kako se radi o božićnom mitingu, malu je djecu ipak najviše razveselio dolazak pravog Djeda Mraza koji je podijelio i darove.

Treba na kraju pohvaliti organizatore iz ŠAK Varaždin na predanom radu s najmlađim atletičarima, među njima se kriju buduće atletske zvijezde.

A rezultati? Oni nisu bili osobito bitni, ali ih ipak donosimo Wink

2011-12-17_-_BAM4_-_VZ_REZULTATI.pdf

 

 


 


Autor: 3 sporta

VIDEO: Nenad Šimunko, dvostruki Ironman

Znate li da Hrvatska ima prvog dijabetičara na svijetu koji je završio dvostruki Ironman? Nenad Šimunko plivao je 7.6 km, nakon toga je vozio bicikl 360 km i na kraju istrčao dva maratona, 84.4 km 26. i 27. kolovoza 2011 po izrazito vrućem vremenu u slovenskim Bakovcima, nedaleko Murske Sobote.

Upoznajte ga i “osobno”, kroz film koji donosimo. Autori filma su producent Zoran Milas i režiser Jurica Starešinčić.

 

Producent: Zoran Milas,
Režija: Jurica Starešinčić,
Glazba: DanoSongs.com

 

Vezana vijest: Dvostruki Ironman u Bakovcima

Autor: 3 sporta

Zimska baza – temelj uspješne sezone

S obzirom da su gotovo sva važnija natjecanja za ovu sezonu završila, većina triatlonaca i trkača okrenula se baznim pripremama za iduću sezonu. Vremenske prilike sve više otežavaju treninge, dan traje sve kraće, ceste su zbog kiša skliske, ali sada se kuju dobri rezultati za iduću godinu.

U ovo doba godine došlo je vrijeme da bacimo pogled na ovogodišnju sezonu, pokušamo uvesti neke promjene koje će nam pomoći da postignemo bolje rezultate te se psihički spremiti za iduću sezonu.

Prvi korak u pripremama za iduću sezonu je oporavak od napora kojima smo bili podvrgnuti u nedavno završenoj sezoni. Ako smo prošlu sezonu počeli sa zimskim pripremama (prošlu zimu) znači da je naše tijelo bilo pod opterećenjem zadnjih 11 mjeseci i treba mu dati vremena da se odmori i regenerira. Prije početka baznog treninga trebalo bi uzeti pauzu od 4 tjedna u kojoj bi trebalo izbjegavati treninge koje smo radili u predsezoni i sezoni što ne znači potpuno izbjegavanje bilo kakvog fizičkog napora, već bi se trebalo baviti planinarenjem, laganom vožnjom biciklom ili bilo kakvom laganom sportskom aktivnošću. Totalna apstinencija od sportskih aktivnosti od dva tjedna već je vidljiva na fizičkoj spremi aktivnog sportaša. Lagana sportska aktivnost tokom perioda pauze od četiri tjedna pomoći će nam da ostanemo u formi. Nakon faze oporavka tijelo će nam biti spremno za izgradnju jake aerobne baze.

Uz genetiku i prirodni talent naši rezultati postignuti u triatlonu ili trčanju u većini su rezultat treninga koje smo obavili. Kako sezona odmiče silni sati treninga “zbrajaju” se i postupno nam omogućavaju sve veći volumen treninga koji smo spremni podnijeti te nam omogućavaju brži oporavak od treninga.

Kod zimske baze trebamo se usredotočiti na konzistentnost, količinu treninga i strpljivost pri treniranju. Bolju aerobnu bazu izgradit ćemo ako treniramo redovito tokom cijelog tjedna srednjim intenzitetom, nego ako većinu treninga obavljamo samo vikendom. Poboljšanje forme koje želimo postići za vrijeme baze, a koje postižemo boljom potrošnjom masti za vrijeme sportske aktivnosti, povećanjem volumena krvi, poboljšanom izmjenom kisika i ugljičnog dioksida, boljom otpornošću na temperaturne šokove i poboljšanje funkcioniranja krvožilnog sustava najbolje se postiže kada smo pod umjerenim aerobnim stresom – na manje od 80% maksimalne srčane frekvencije. Previše intenzivni treninzi za vrijeme baze dovest će do prebrzog dolaska do vrhunca u formi te će biti uzrok bolesti, malaksalosti i ozljeda u pokušaju da taj vrhunac forme zadržimo do početka natjecanja iduće godine. Jaki treninzi imaju svoje mjesto u planu treninga, no ne krajem i početkom godine kad radimo bazu za iduću sezonu.

Početak baznog treninga trebao bi ovisiti o najvažnijim utrkama na kojima mislimo sudjelovati iduće sezone. Tijelo nije sposobno na dobar način podnijeti mnogo više od 5-6 mjeseci kontinuiranog treninga bez pauze i to treba imati u vidu kod određivanja idealnog vremena za početak baznih priprema. Nije prekasno početi bazu čak ni u siječnju. Tri mjeseca baze u kojoj postupno dižemo količinu tjednog treninga koristeći jedan tjedan mjesečno u kojem smanjimo intenzitet za 30-40% kako bi se oporavili i na pravi način apsorbirali bazu standardan je postupak baznih priprema za većinu trkača i triatlonaca. Većinu treninga treba obaviti u aerobnom području ( podsjetiti tijelo na tempo utrke s vremena na vrijeme trenirajući povećanim intenzitetom jadan dio treninga što po nekim istraživanjima ima za posljedicu povećanje aerobnog kapaciteta u usporedbi sa treninzima koji se obavljaju samo na
Znači, važno je napraviti odmor nakon naporne sezone, te na pravilni način odraditi bazne pripreme što će nam omogučiti  jaku aerobnu bazu za treninge brzine na proljeće.

Pet važnih stvari na koje treba paziti kod baznih priprema:

  • Treba biti konzistentan u treningu. Propuštanje treninga neće načiniti veliku štetu bazni pripremama no važno je biti konzistentan, jer tijelo bolje obavlja napore koji su konzistentni, a ne sporadični.
  • Važno je “nabiti” kilometražu u baznim pripremama. Količinu treninga treba postupno povećavati.
  • Treba se truditi obavljati treninga izvan sezone na pulsu manjem od 80% od maksimalnog, posebno kod dužinskih treninga
  • Kod treninga plivanja treba se usredotočiti na tehniku plivanja i vježbe koje tu tehniku poboljšavaju
  •  Vježbe snage su za mnoge važan dio baznog treninga i njihova je prednost da ih se može obavljati na bilo kojem mjestu, a i jednostavne su.

 

 

Autor: 3 sporta

Održana prva utrka ciklokros kupa \”Mura-Drava 2011.\”

Biciklistički klub „Mura Avantura“ iz Svetog Martina na Muri i Biciklističko društvo „Sloga“ iz Varaždina ovu su godine započeli međusobnu suradnju sa ciljem promocije i unapređenja biciklističkog sporta u varaždinskoj i međimurskoj županiji.

Oba kluba usmjerena su ka radu sa mlađim kategorijama biciklista, pa je tako organiziran Ciklokros kup „Mura-Drava 2011“ za kategorije početnika, kadeta, juniora i žena.

Domaćin prve utrke bio je BK „Mura Avantura“. Utrka je održana u subotu, 10.12.2011.g. u Toplicama sv. Martin. Na stazi dužine 1300 metara , koja se sastojala od kombinacije makadama, livade, asfalta i pločnika, ukupno je nastupilo 27 biciklista, koji su se po prvi puta okušali u ovoj disciplini.

Evo i rezultata prve utrke:

 ŽENE-ELITE

 1

Mia Radotić

Sloga

2

Jasmina Jambrović

Sloga

3

Romina Golub

Sloga

 

JUNIORI

1

Bruno Vuglovečki

Sloga

2

Bernard Pačandi

Sloga

3

Marko Herceg

Sloga

4

Adam Rožmarić

Sloga

 

KADETI

1

Damjan Mikec

Mura Avantura

2

Michel Tomažić

Mura Avantura

3

Filip Rutić

Sloga

4

Marko Rak

Sloga

5

Jan Rebernik

Mura Avantura

6

Ivan Marjanović

Sloga

7

Andrej Zernec

Sloga

 

POČETNICI A

 

1

Nikola Ribić

Sloga

2

Marcel Rob

Mura Avantura

 

POČETNICI B

1

Sven Jakopović

Sloga

2

Filip Kolarić

Sloga

 

 POČETNICI C

1

Ivica Keretić

Sloga

2

Timotej Kocen

Mura Avantura

3

Leonard Pačandi

Sloga

4

Jani Jakopović

Sloga

5

Stjepan Hunjak

Mura Avantura

6

Ante Žibek

Mura Avantura

7

Vito Hrkec

Sloga

 

 

Druga utrka održat će se u nedjelju 18.12.2011. godine u Kneginjcu Gornjem, a domaćin je BD „Sloga“.

Kup je zamišljen kao svojevrsna priprema za Nacionalno prvenstvo u ciklokrosu, koje će se održati 8. siječnja 2012. godine u Puli.

 

Autor: Željko Rob

Goran Murić i Marija Vrajić s PB iz Italije

Ne sjećam se točno kad sam se odlučio trčati još jedan maraton ove godine, ali se sjećam da je od prvog trenutka u igri bio maraton u Reggio Emiliji. Najviše me privukao kasni termin utrke jer mi je ostavio dovoljno vremena da se odmorim od Zagrebačkog maratona i kvalitetno pripremim za još jedan maraton.

Zapravo mi je već u rujnu bilo jasno kako na Zg maratonu neću biti u najboljoj mogućoj formi jer sam zbog Plitvica dosta kasno krenuo s treninzima za drugi dio sezone. A ja se volim temeljito spremiti za maraton za što mi najčešće treba 5 mjeseci. Pokušao sam i sa šest, ali to je bilo previše. :-) Drugi razlog za odlazak na ovaj maraton je i relativna blizina Reggio Emilije, svega 6-7 sati vožnje do tamo, a maraton je (kao i većina talijanskih) organiziran na najvišem nivou s mnogo trkača, a koliko sam vidio tamo se postižu i vrlo kvalitetni rezultati. Gotovo da nema grada u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji u kojem Marija Vrajić nije trčala maraton :-) , a osobni rekord je postavila upravo na ovom maratonu prije dvije godine. Znajući da je Marija stalna gošća Reggio Emilije već prije dva mjeseca smo se počeli dogovarati o zajedničkom odlasku na utrku, a konačni dogovor je pao poslije Stareka.

Na utrku smo krenuli dosta kasno, u subotu oko 12h i to zbog nekih mojih obaveza koje sam imao u jutarnjim satima. Osim Marije i mene, na put s nama je krenuo i Marijin muž Dejan. Ili bolje rečeno, mi s njim, jer je on vozio. :-) A u Ljubljani smo “pokupili” i moju prijateljicu Vesnu kojoj je ovo bio drugi maraton u životu. Prvi je trčala prije 6 mjeseci na Plitvicama. Dejan je toliko pričao i zabavljao nas cijelim putem da nismo ni skužili kako smo brzo stigli na odredište. Čovjek je pravi zabavljač!* Po dolasku u Reggio Emiliju shvatio sam kakva je Marija tamo zvijezda, pri tome ne mislim samo na taj grad, već na cijelu Italiju. Organizator i ostali trkači su je tako srdačno pozdravljali i izljubili kao da je Usain Bolt. Bez pretjerivanja. Nakon što smo obavili registraciju i uzeli brojeve otišli smo u hotel, večerali i vrlo brzo na počinak. Ne sjećam se kad sam zadnji put u krevetu bio u 21:30.

Sate prije utrke sam proveo vrlo ležerno. Start je bio u 9h, a budilicu sam namjestio na 6h, no priuštio sam si još pola sata dodatnog sna što je rezultiralo time da sam za doručak pojeo puno manje nego što inače jedem prije maratona. Ali tako mi je odgovaralo, uopće nisam imao neku potrebu za obilnim doručkom kao inače. Kao da sam se tako dobro “loadao” prethodnih dana da sam slobodno mogao startati maraton na tašte. No pola žemičke i jedan kolačić su mi savršeno sjeli. Poslije toga kava i pola litre izotonika i spreman sam za start. Još samo treba obaviti sve aktivnosti vezane uz WC. :-) Zagrijavanje pred utrku vrlo kratko. Marija i ja smo malo trčkarali gore dole u startno ciljnom prostoru, u svoj onoj gužvi smo izgubili Vesnu pa joj nisam stigao ni poželjeti sreću i dobru utrku. Nakon starta maratonaca u kolicima uslijedilo je predstavljanje najboljih trkača i trkačica, a posebno je najavljen Paolo Bettini kojem je ovo bio prvi maraton u životu i stao je na startnu liniju pored Marije i mene. Zna pored koga će. :-)

Prije samog opisa utrke evo nekoliko podataka o samom maratonu. Ovo je bilo 16. izdanje istog. Na prvim maratonima broj natjecatelja se kretao oko 1500 da bi 2005. godine prvi puta probili granicu od 2000 trkača i trkačica. Slijedeće godine je zabilježen i najveći broj natjecatelja (2800) da bi u slijedećih par godina došlo do stagnacije i blagog pada u broju trkača, ali poboljšanja u kvaliteti utrke. Tako je 2009. godine postavljen rekord staze (2:13:46) za muške, dok je ženski rekord staze postavljen 2007. godine (2:35:28). No ove je godine većina tih rekorda porušena: startalo je 2986 trkača i trkačica, postavljen je muški rekord staze, a jedino je opstao ženski rekord staze koji je opasno visio čemu sam i osobno svjedočio veliki dio utrke. Inače, staza u Reggio Emiliji ne spada u red laganih, ravnih staza, no unatoč tome tamo se postižu jako dobri rezultati. Sličan slučaj je kod nas s Riječkim polumaratonom. Svi će reći da je staza teška, a opet većina tamo trči svoja najbolja vremena. Što se atraktivnsoti staze tiče, ja bih rekao da je tipična talijanska (iako mi je ovo tek četvrti put da trčim u Italiji), početno kruženje po gradu, pa na selo, tamo dođeš do nekog malo većeg mjesta i povratak nazad nekim drugim putem. Nema nekih atraktivnih građevina, parkova i slično, no tu smo zbog trčanja, a ne razgledavanja. :-) Turistički se ide u New York, London, Pariz, a u Italiju (i Sloveniju) po rezultat.

Odmah nakon starta uhvatio sam se za grupu u kojoj su bile vodeće žene i ta grupa je bila vrlo brojna. Uz njih tu su bili i njihovi pacemakeri, a skupilo nas se još puno koji volimo trčati brzo u društvu djevojaka. :-)

Kad smo izašli iz grada grupa se raspala ne nekoliko manjih grupica. Jedna predvođena visokim Tunižaninom je otišla malo naprijed, ja sam ostao u grupi s vodećom ženom i kasnijom pobjednicom Elianom Patelli, a neki su polako počeli zaostajati. Prvih 8km utrke je više manje ravno, uz par blagih uzbrdica i nizbrdica, a zatim ima sve više uzbrdica uz tek poneku nizbrdicu, no itekako se osjeti da se staza penje. Ja sam na većinu tih uzbrdica došao na čelu kolone pa bih malo “usporio” i na kraju uzbrdice bih se našao na začelju kolone, ali ni u jednom trenutku nisam upao u probleme da bih pustio grupu. Zatim bih opet otišao malo naprijed, a grupa je s vremenom postajala sve manja i manja. Najviša točka utrke je na 17. kilometru, a do tada nas je u grupi ostalo svega pet. Eliana, trkač koji je bio zadužen za njezin tempo, jedan trkač u Brooks tenisicama kojeg sam ja u toku utrke prozvao Balaško jer i on ima iste takve i neki Davide koji je imao podršku biciklista sa strane. I ja… :-)

Nakon 20. kilometra uslijedio je najljepši dio staze, blagi dugi spust, upravo onakav kakav ja najviše volim. Polumaraton smo prošli 1:18:22, a kilometre poslije tog prolaza smo išli ispod 3:35/km. U tim trenucima sam tako uživao u trci da je to teško opisati riječima. Imao sam osjećaj kao da bih mogao tako do kraja. U međuvremenu je Davide malo zaostao tako da nas je u grupi ostalo četiri, a sve je bliže bila grupa s onim Tunižaninom koja se raspala na parove i pojedince. Ali “san” je kratko trajao. Tik pred oznakom 25. kilometra došli smo do najstrmije nizbrdice u cijeloj utrci, no na nju se nastavljala i najstrmija uzbrdica, a na vrhu te uzbrdice bila je okrepna stanica. I ja se zaletim gore kako bih došao prvi do okrepe kao da će nestat vode ako se ne požurim i tu počinju prvi problemi. Malo sam pretjerao i u slijedećim kilometrima sve teže sam pratio Elianin tempo, no nisam puštao. Zajedno smo dostigli nekoliko trkača i taman kad se formirala nova grupica ja sam izgubio korak na jednoj kratkoj uzbrdici i pustio grupu. To je bilo negdje oko 30. kilometra i do kraja utrke sam trčao sam. Iza 35. kilometra me prestigao jedan trkač, pokušao sam ga pratiti, ali mi je bio malo prebrz. Unatoč težini koju sam osjećao tempo mi nije značajno padao, i dalje sam držao tempo ispod 3:45/km. No nakon 35. kilometra dolazimo na najteži dio staze gdje se trči kroz neki park gdje je puno šetača (što je pozitivno), ali i puno kratkih uzbrdica i nizbrdica što mi kvadricepsi sve teže podnose. A najgori dio trke je svakako bio prolazak kroz neki podvožnjak na 39. kilometru što mi se činilo kao da sam na Lagvić ligi, i to na Mrcini. Onaj Davide je sve bliže, čujem kako mu cijeli grad viče “Vai Davide!”, očito je neki domaći dečko. Do kraja je još par kilometara i ponovno uspijevam ubrzati, čak spuštam tempo na kraju i do 3:30/km i ne dam mu da me stigne. A skoro sam dostigao i onog koji me prestigao nakon 35km. Kroz cilj prolazim u vremenu novog osobnog rekorda – 2:36:59, i sretan sam k’o Nova Godina. :-)

A vidim da ni Eliana nije došla puno prije mene jer još nije došla sebi za fotografiranje i izjave. Bila je 43” brža. Dobivam medalju, ogrnu me ručnikom i odlazim nešto popiti. Mislim da mi “Sky Cola” nikad nije bila finija. :-) Vraćam se nazad da dočekam Mariju u cilju i nisam puno čekao. Eto Marije na 2:51:04. I ona je istrčala osobni rekord i osvojila odlično 8. mjesto u vrlo jakoj konkurenciji. Već sam spomenuo da je pao muški rekord staze. Postavio ga je Marokanac Mokraji Lahcen i sad iznosi 2:12:29. Drugi je bio našim trkačima poznati Mađar Tamas Kovacs (rekorder Jaruna) s 2:14 dok su drugi Mađari ostali bez novčanih nagrada iako su išli ispod 2:30. A novci su se dijeli za prvih 10. Ja sam bio ukupno 26. u utrci, 25. od muških i 4. u kategoriji. No nisam ostao bez nagrade jer su organizatori praktičnim nagradama počastili sve muške ispod 3h i sve žene ispod 3:30. A malo iza 3:30 na cilj je došla Vesna – točnije u vremenu 3:41:39, što je više od 25 minuta bolje od Plitvičkog rezultata.

Povratak doma je bio još ugodniji i zabavniji od odlaska na trku. Svi smo bili sretni i zadovoljni zbog “personal bestova” koje smo istrčali, a Dejan nas nije prestao zabavljati sve do Zagreba. :-)

 

Preneseno s: http://goranmuric.wordpress.com/2011/12/12/osobni-rekord-na-kraju-sezone/

 

*Mala interna šala na Dejanov račun koji je toliko koncentriran na vožnju da progovara samo u slučaju krajnje nužde. :-)

Autor: Guran Murić

Velenje izvrstan domaćin Europskog prvenstva u krosu

Slovenski grad Velenje prošlog je vikenda bio domaćin ovogodišnjeg Europskog prvenstva u krosu. To je drugi put da se ovo prestižno natjecanje održava u Velenju (poznatije kao Titovo Velenje do raspada Jugoslavije) – prvi put je održano 1999. godine.

Ovaj industrijski grad  atletsko je središte, koje je dalo more kvalitetnih atletičara kao što su Jolanda Čeplak i drugi. Velenje svoj razvoj temelji na rudniku ugljenate, a također i ljudima iz ex-Yu koji su naseljavali ovo, do 1945., maleno selo, koje je postalo ubrzo grad.

Da Velenje nema karakteristike “lako ćemo” kombinacije nacija, pokazala je vrhunska organizacija (barem iz perspektive gledatelje). U satnici 18. SPAR 2011 European Cross Country Championships stajalo je da je start prve utrke  juniorki u 10:45, proglašenje individualki  u 11:07, a ekipa u 11:14. Na početku nisam pratio minucioznu točnost satnice, ali se činilo da ide k’o po špagi. Da je tako uvjerio sam se na startu seniorske utrke koja je počela u 14 sati i 33 minute. Gledajući na sat vidim da pucanj kreće u 14:32 pa si mislim da, evo, minutu ranije počinju. Kasnije, slušajući radio na putu kući i točno vrijeme, shvaćam da mi sat  kasni 1 minutu i da je organizator doslovno u minutu održao satnicu.

Staza je bila na jednoj velikoj, ravnoj , travnatoj površini koja je donedavno bila jezero koju su vrijedni Velenjčani zatrpali i dobili travnate površine. Ograđena ogradama, travnata površina je dobila oblik  vijugave staze koju su natjecatelji prolazili u različitom broju krugova.

Travnata podloga je izgledala stabilno, pa čak i  na seniorskim utrkama koje su se održavale kasnije, ništa previše ekstremno, no o tome iz prve ruke mogu svjedočiti samo natjecatelji. Sve vrlo atraktivno za gledatelje uz stazu, gdje vide natjecatelje više puta kako prolaze pored njih te mogu pratiti razvoj događaja. Uz to još i jedan velik, ali stvarno veliki ekran na koje se pokrivaju područja koja gledatelji ne vide.

Pokrivenost kamerama je obuhvaćala, osim standardnih stacionarnih, i jednu na 20 m visokom kranu, steadycam kameru na quad motoru i kameru na velikom pokretnom kranu, s ciljem što atraktivnijeg prenošenja utrke gledateljima.

 

Utrke

Prvenstvo je počelo juniorskim trkama u ženskoj (3.970 m) i muškoj (6.070 m) konkurenciji, slijedile su U23 utrke u obje kategorije (Ž 6.070 m i M 8.170m) te na kraju obje seniorske kategorije, ženskoj 8.170 m te muškoj 9.870 m.

Ukupno gledajući, utrkama su dominirali trkači Velike Britanije, koji su u pojedinačnim i ekipnim kategorijama uzeli 6 zlata, 5 srebra i jednu broncu. S obzirom na OI u Londonu 2012. Britanci ulažu velik novac u sve svoje sportove, što rezultira i žetvom medalja i na ovom prvenstvu, uz već dobru tradiciju britanske ljubavi prema trkačkim disciplinama.

Od svih utrka, pozorno sam pratio jedino utrku seniora. Službeni spiker je cijelo vrijeme prije starta favoriziorao Ukrajinca Sergeja Lebida, višestrukog prvaka ove discipline na Europskim prvenstvima, a imao je i poseban status  jer  je imao jedan od 23 startna boxa samo za sebe, dok se u drugima prije starta naguravalo i po nekoliko trkača. Tu je status 36 godišnjeg Ukrajinca i doživio najvišu točku jer kad je krenula utrka, sve se je promijenilo, a na kraju je i odustao. U početnih nekoliko kraćih  krugova na stazi, skupina je bila poprilično kompaktna da bi ulaskom u veće krugove došlo do prvog pokušaja bijega. 

Atelaw Yeshetela Bekele (znate li da Etiopljani imaju 3 imena – svoje, drugo od oca, treće od djeda?), reprezentativac Belgije, Etiopljanin koji se sa 16 godina doselio u Belgiju, odvojio se od skupine te ubrzo stvorio prednost od 10 sekundi i držao je do pred sam kraj. Tada se je trgnula skupina od nekoliko Španjolaca, Portugalaca i jedan Irac, “dugonja”, kako ga je okarakterizirao jedan od gledatelja s područja ex Yu, koji su pratili utrku pokraj mene.

Inače, Top lista nadrealista je humor niže razine prema komentarima ovog dvojca . Tako prolazi reprezentativac Austrije , trener viče “Bravo!! Zupaaa!!“, a moj “susjed” kaže: “Šta bolan zupa? Pa jarane, zadnji ti je!” Smile

 

Koliko je utrka bila jaka, govori podatak da je u poretku konstantno među posljednjima trčao Mitja Kosovelj, Svjetski prvak u brdskom maratonu i 2:20 maratonac. U zadnjim krugovima činilo se da Bekele puca jer je prednost smanjena na oko 5 sekundi, međutim to se je mala skupina trkača odvojila od velike skupine i pokušala ga stići. Jedino tada  je Bekeleov izraz lica otkrivao da je na EP. Do tada se činilio da joggira po stazi, dok su njegovi gonitelji upravo izašli iz jednog od rudnika ugljena koji se nalazi ispod same staze.

U zadnjem krugu pred kraj, osvrnuo se i odšprintao do svoje prve velike medalje. Do tada je držao jedino broncu na U 23  EP 2009, i imao puno plasmana pri začelju na ostalim prvenstvima. U komentaru poslije utrke je rekao da nije jak finišer te je odlučio nametnuti jak tempo i vidjeti što će biti. Navodno mu je karijera krenula nakon visinskih priprema u Etiopiji.

Naši

S obzirom na blizinu Prvenstva, nastupilo je dosta naših trkača u svim kategorijama osim muške seniorske. Prvo im svima treba čestitati na hrabroj obrani nacionalnih boja, iako nekima to nije bilo nimalo lako jer su trčali među posljednjima, često i usamljeni.

Potrebno je istaknuti Mateu Matošević koja je u U23 kategoriji zauzela 23. mjesto od 42,  triatlonku Saru Vilić, 37. od 92  juniorke i mladog Dinu Bošnjaka koji je zauzeo 30.mjesto od čak 108 juniora koji su završili utrku, pretičući u zadnjem krugu i čineći gledatelje iz Hrvatske ponosnima dok se deru “Hajde, stisni!!!”.  Svi ostali su sigurno dali sve od sebe, a i više jer ovo je ipak kros, a ne nogomet, gdje  se nakon 6 golova u mreži skidaju gaće i čeka da se primi i 7., a sve za pišljivu minimalnu plaću od nekoliko stotina tisuća eura godišnje.

S obzirom na evidentnu financijsku i moralnu  propast nogometa, poveznosti sa raznim aferama i hapšenjima sudaca, možda je vrijeme da i silna nogometna populacija klinaca skine vratnice i prečku, izvadi korner zastavice, vapnom označi stazu i krene trčati kros. Obuću za to već imaju.

Uostalom tada će ih s pravom zvati “maratonci”, a ne da na utakmici neka naprava izmjeri da su pretrčali-prehodali 9 km i nazove ih tim imenom.

 

Više o utrci i rezultati

Autor: 3 sporta

Rekordan broj trkača na 2. kolu Zimske brdske lige Ivančica

Svaki vikend u godini Ivanščicu, najviši vrh sjeverozapadne Hrvatske, posjete brojni planinari iz okolnih krajeva. Ivanščica je lijepa u sva godišnja doba, ali možda osobito zimi. No tada je i planinara nešto manje.

Ove godine se međutim događa nešto posebno – Ivanščicu su otkrili trkači! Danas je naime održano drugo kolo Zimske brdske lige Ivančica koje je privuklo čak 87 natjecateljica i natjecatelja. Od njih, 16 su bile dame što osobito može veseliti organizatore, Trkački klub Marathon 95 Varaždin.

Staza kojom se trči i sama dužina utrke nisu nimalo bezazlene – treba se popeti makadamskom cestom od križa u Prigorcu do vrha na 1061 m nadmorske visine i tako prevaliti 10 km. A nakon toga treba nekako doći i dolje, natjecatelji mogu sami izabrati put.

Današnja utrka bila je više jesenska no zimska, što je pogodovalo mnogima da postignu svoje najbolje rezultate na ovoj stazi, a čak 12 trkača i trkačica do cilja je došlo ispod jednog sata. Pobijedio je, kao i prošlo kolo, Krešimir Balaško ispred Ivana Čorbe i Igora Goričanca. Kod žena je poredak prve tri bio jednak kao i na prvom kolu – najbrža je bila Valentina Belović ispred Martine Bezek i Valentine Županić.

Iduće, 3. kolo održat će se za tjedan dana, 18. prosinca, a organizatori pozivaju sve koji još nisu, da se okušaju na ovoj lijepoj utrci.

 

Rezultati 2. kola

Ukupni poredak nakon 2 kola

 

Autor: 3 sporta; foto: Marathon 95

PREDAVANJE: Miloš Petelin, izbornik triatlonskih reprezentacija Slovenije

Miloš Petelin, izbornik triatlonskih reprezentacija Slovenije održao je dva predavanja u sklopu 2. Dana triatlona koji je 3. prosinca 2011. održan na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.

Ovo zanimljivo predavanje govori o organizaciji Triatlon saveza Slovenije, o načinu rada s klubovima, s reprezentacijama i planovima koje slovenski savez ima za daljnje unapređenje triatlonskog sporta.Ovo je prvo predavanje koje je održao, a uskoro ćemo obraditi i drugo predavanje.

 

 

Vezana vijest: PREDAVANJE – Pavao Vlahek: Multisport u službi zdravlja

Autor: 3 sporta

1...144145146...157Stranica 145 od 157

Najnoviji tekstovi

© Copyright: KREATIVNO