Do sada sam sudjelovao na dva maratona u Berlinu i iskusio sve čari njemačke organizacije i masovnosti trkača. Berlinski maraton jedini od \”big five\” maratona nema lutriju za mogućnost nastupa – prodaju prvih 40.000 mjesta pa tko plati taj ima pravo sudjelovati. Za ostala 4 maratona iz grupe \”big five\” organizira se lutrija.

Lutrija za ulazak

Prije godinu dana rodila se ideja da probam otići na New York City Marathon pa sam željno iščekivao dan kada će se otvoriti prijave. Na ovaj maraton se može “upasti” direktno (samo prijavom), ali morate imati izvrsno vrijeme (podijeljeno u starosne skupine), a ta je ljestvica podignuta veoma visoko i navodno od iduće godine će ju pomaći još više. Svi ostali koji se prijave idu u sistem lutrije koja se plaća 11 US dolara. Prijave za lutriju su otvorene (ako se ne varam) do kraja ožujka, a u travnju je izvlačenje. Nakon obavljenog izvlačenja na mail dobivate informaciju jest li izvučeni ili ne. Ako ste izvučeni s kartice kojom ste platili lutriju skida vam se startnina za maraton (280 dolara) i unutra ste! Ako kojim slučajem imate veliku želju ići na maraton, a nisu vas izvukli tri godine zaredom ulaz je zagarantiran. Osim toga, mislim da i mi kao zemlja imamo određenu kvotu za ulaz tako da i to pomaže ako netko želi ići, jer iskreno nema nas puno iz Hrvatske.

Odmah nakon što sam “izborio” nastup bacio sam se u kupovinu avionske karte i uvjerljivo najpovoljniju kartu sam našao iz Budimpešte 2.962 kn povratna karta bez ijednog presjedanja u oba pravca (American Airlines). Smještaj sam imao kod svojih dugogodišnjih prijatelja, ali može se naći vrlo jeftine hotele. Dolaskom u New York na stanici sam odmah kupio Metro Card za 7 dana (29 dolara) s kojom imate ama baš sve prijevoze u cijelom gradu neograničeni broj puta.

Grad je fenomenalno povezan metroom i busevima i vrlo jednostavan za snalaženje – samo gledate u brojeve ulica i avenija. Podizanje brojeva je bilo u Javits Centru gdje se odmah održavao i expo – glavni “sajam” sportske opreme. Pri podizanju brojeva obavljena je obavezna identifikaciju i odmah su mi naglasili da se u nedjelju sat pomiče jedan sat unazad i da vodim brigu o tome. Najvažnija informacija bila je da čipova nema već je “elektronika” ugrađena u startni broj i da pazim da zihericama ne bušim taj dio – prvi put se susrećem s tom tehnologijom. Odmah nakon prijave išao sam u kupovinu na expu. Malo sam se razočarao jer sajam nije baš velik, odnosno glavni sponzor Asics je zauzeo polovinu sajma. Pričajući s prijateljima rekli su mi da ovdje vlada takvo pravilo – onaj tko je glavni sponzor taj odlučuje. Npr. Nike štanda uopće nije bilo.

Dan utrke

Na startu se pojavilo preko 47.000 trkača koji su podijeljeni u tri boje (plava, narandžasta i zelena). Prvi val je startao u 9:40 h (sve tri boje, ali svaka boja starta s drugog mjesta i spajaju se na utrci nakon određenog vremena u jednu jedinstvenu kolonu), drugi val je startao u 10:10 h,  a treći u 10:40 h. Ja sam imao plavi broj 7520 i trebao sam startati u prvom valu. U zonu starta morate doći najmanje 2 do 3 sata ranije jer je gužva neopisiva,  a idete u svoju zonu po bojama. U tim zonama su smješteni kamioni podijeljeni po brojevima gdje ostavljate svoju odjeću i obuću koja će vas čekati u cilju. Stvari ostavljate isključivo u vrećicama koje vam je dao organizator. U tim zonama imate neograničeno za jesti i piti – od peciva, čaja, kave, energetskih napitaka, čokoladica i to možete konzumirati koliko hoćete (naravno svi proizvodi su od sponzora). Kemijskih toaleta također ima ogroman broj tako da nikada ne morate čekati. Na razglasu vam stalno govore kada se otvaraju vrata za prvi start, kada se zatvaraju kamioni za robu itd.

Nakon što sam se presvukao za utrku i ostavio stvari otišao sam u dio prema startu, ali tamo vas isto neće pustiti ako ne pokažete koji ste broj – imate točno ulaz po brojevima u rasponu. Ta vrata su bila otvorena do 9:10 h a ja sam doslovce ušao unutra pred zatvaranje. Da sam samo malo zakasnio morao bih startati u 10:10 h i po tome su rigorozni i nema popuštanja. Kada smo ušli u zonu za start unutra smo bili nagurani kao sardine – na tom se mjestu više ne možete ni sagnuti normalno a kamoli zagrijavati. Zagrijati se (donekle) možete samo u spomenutoj zoni prije starta, ali i tamo u obzir dolazi samo istezanje – za trčanje jednostavno nema mjesta. I u zoni starta kada se lagano pomičete prema startu također ima bezbroj WC-a što je za svaku pohvalu.

Laganim korakom smo krenuli prema startu i došli smo pred sam most Verrazano-Narrows gdje smo čekali start i gdje sam se potpuno smrzao i da mi nije jedan trkač dao vreću za smeće da je stavim preko sebe vjerujem da bih se pothladio. Trkači koji imaju iskustvo ovog maratona su obučeni u stare trenerke, majice i sl., a onda ih odbace prije samog pucnja. To vam je na tisuće i tisuće odjevnih predmeta razbacano na startnoj liniji. Prije starta održan je obavezni govor organizatora, nakon toga USA himna i pjesma New York, New York Franka Sinatre koju je izvodio Gary Russo (inače to je onaj tip koji je postao slavan jer kao obični građevinski radnik u pauzi pjeva Sinatrine pjesme – tamo su ga zapazili i čovjek je uspio – američki san!).

Utrka kroz pet okruga

Pucanj je odjeknuo i ludnica je počela. Onakav hladan odmah sam šokirao mišiće na mostu jer je uspon velik i dugo traje (mislim da je između 1,5 i 2 km). Odmah na početku mi je bilo jasno zašto kažu da je ovaj maraton malo teži. Nakon silaska niz most počinje ludnica – podrška navijača koja je nevjerojatna i stalna, a 130 bendova pored staze još jače podižu atmosferu. Kako sam imao vidljiva hrvatska obilježja dobio sam ogromnu podršku.

Stanice za okrepu su fenomenalne i dugačke. S obje strane ceste su volonteri, a oni su sjajni i bodre vas stalno. Okrepnu stanicu vidite iz velike udaljenosti jer imaju plave table koje su visoko istaknute, a uz svaku stanicu imate veliki broj WC-a. Sama staza je dosta valovita i tko nije na to navikao može imati problema. Staza obuhvaća 5 okruga New Yorka – Staten Island, Brooklyn, Queens, Bronx i Manhattan. Na 25. kilometru se prelazi preko mosta Queensboro koji je isto dugačak i vrlo gadan uspon, a već ste umorni. Kada sam prošao taj dio bilo mi je lakše, a i čekao me najbolji dio.

Ulazak u Central park je nevjerojatan – kroz park trčite 5,6 milja. Zadnji kilometar sam se totalno opustio i uživao u američkoj ludnici. Prolazak kroz cilj nosi onaj fenomenalan osjećaj da ste istrčali najbolji maraton na svijetu – i zaista je tako! Nakon trčanja dobivate medalju i idete pred pano za slikanje. Volonteri na vas navlače foliju protiv hladnoće i dobivate paket s jelom i pićem te se krećete prema kamionima gdje su vaše stvari. Svi vam čestitaju i bodre vas, a ako malo zastanete odmah prilazi medicinska ekipa i pita je li vam potrebna pomoć.

Moram napomenuti da su svi koji su bili u organizaciji maratona izrazito gostoljubivi i svatko vam hoće pomoći. Na kraju samo nekoliko podataka o NYC maratonu – preko 47.000 sudionika, 1.700 WC-a, 8.000 volontera, 2,5 milijuna gledatelja uz stazu, 75 kamiona koji prevoze stvari trkača i još puno toga.

Moj konačni zaključak je da svi koji žele jednog dana otići na ovaj događaj neka im ne bude žao malo muke oko organizacije i novca, jer ovog nigdje na svijetu nema osim u NYC. Stvarno je fantastično, a najviše me fascinirala gostoljubivost domaćina pa se čovjek niti ne osjeća kao stranac. Moje vrijeme je bilo 3:17 h, ali me to nije bas previše zanimalo već sam išao trčati i uživati u ovom fenomenalnom događaju.

Autor: Boris Nago

Tijekom ljetnog odmora početkom kolovoza, i nakon odluke o prijavi za Ironman u Regensburgu (17. 6. 2012.) jasno je proizišla ideja o jednom jesenskom maratonu kao dio pripreme za Ironman. Krajem listopada su maratoni u Magdeburgu, Dresdenu i Frankfurtu.

Izbor je bio vrlo jednostavan – Magdeburg maraton (www.magdeburg-marathon.eu). Razlog ima dublju priču, moja mlađa kćer zove se Magda, na dan maratona (23. 10.) sin Gustav je imao 3 godine, starija kćer Marta za proljetno natjecanje iz oboe priprema skladbu skladatelja Georg Philipp Telemanna rođenog u Magdeburgu, meni je 2002. godine na povratku iz Bremena kod Magdeburga pri brzini 130 km/h pukla stražnja guma na autu, a poznata je i moja sklonost u paradiranju u DDR trenirki na proglašenjima.

Magdeburg, glavni grad pokrajine Sachsen-Anhalt, na rijeci Elbi, udaljen 1.010 km od Zagreba, ima oko 220.000 stanovnika (www.magdeburg.de). Grad se prvi put spominje još 805. godine, ima najveću katedralu u istočnoj Njemačkoj, a građevine su od vrlo starih (još iz romanike), preko socrealističkih, glomaznih u širokim ulicama, do vrlo uspjelih modernih interpolacija nastalih nakon ujedinjenja. Takav izgled još daje misao o nekadašnjem socijalističkom uređenju, ali sve ostalo je već kao i u bilo kojem gradu u zapadnoj Njemačkoj. Gotovo svaka ozbiljnija ulica ima uređenu biciklističku stazu. Grad se turistički reklamira kao Ottostadt (Otto der Grosse, njemački kralj iz 10. stoljeća i Otto von Guericke, fizičar iz 17. stoljeća, po kojemu se zove lokalno sveučilište). Od sportaša, iz Magdeburga su veslač Marcel Hacker, bacačica kugle Kathrin Neimke, nogometaš Juergen Sparwasser (strijelac na SP 1974. na utakmici BRD-DDR 0:1). U Magdeburgu su za klubove nastupali i 400-metrašica Grit Breuer i rukometaš Stefan Kretzschmar. Nogometni klub je 1974. osvojio Kup kupova, trenutno je u 4. ligi, a rukometni klub je standardni njemački prvoligaš i sudionik europskih natjecanja s dosta stranaca.

Ovaj maraton zapravo je jedan od manjih za njemačke prilike, nema novčanih nagrada i prvenstveno je baziran na rekreativcima. Isti dan je u Dresdenu, 220 km udaljenom, znatno veći (oko tri puta više učesnika) i po rezultatima (kenijski trkači) kvalitetniji maraton. Start i cilj su u sklopu velesajma, ulazak u cilj je u natkrivenom prolazu između dva paviljona. Prvih 9 km trči se po gradu, s dosta širokih zavoja i mnogo trčanja po kockama (svi pločnici su s kockama, vrlo rijetko je asfalt). Nakon toga se trči uz Elbu prema sjeveru do riječnog čvorišta gdje kanal postavljen na most koji prelazi Elbu (Wasserstrassenkreuz). Trčimo oko 1 km sa svake strane kanala (to je od 24. do 27. kilometar) a onda slijedi povratak uz Elbu prema cilju. Oko dvije trećine je po asfaltu (tj. kockama), a ostalo je na raznim zemljanim i šljunčanim podlogama. Startnina je 40 eura, što povlači medalju u cilju, trkačku majicu (Funktionshirt) s logom utrke, tjesteninu dan prije utrke, mjerenje vremena, diplomu, okrepu svakih 4 km i u cilju. Uz maraton (496 natjecatelja) održan je i polumaraton (1508 natjecatelja), trka na 13 km (1445 natjecatelja) i dječja utrka (4,2 km, 1248 klinaca).

U halama su bili štandovi s prigodnom prodajom (npr. Cube TT bicikl 1750 eura, tenisice po 2/3 cijene iz dućana) i organizatorima proljetnih maratona (ne treba govoriti da je kalendar za sve utrke u 2012. bio dostupan!). Magdeburg je također grad koji taj dan živi za maraton (zapravo znam samo jedan europski za koji to ne možemo reći), tijekom svih 9 km kroz grad trči se skoro kroz špalir, pogotovo na mostovima na Elbi, na križanjima ne treba policija jer ljudi stoje uz rub trase, a zapravo nitko niti nije s autom na cesti, pa ne treba regulirati promet. Na okrepama uz Elbu je bilo uvijek grupirano nekoliko stotina navijača (u subotu su dijelili karte s najkraćim putem do pojedine okrepe) i živa muzika, a posebno je bilo mnoštvo navijača na pristupnim cestama mostu na okretu.

Moja kći Magda i ja smo krenuli na put u petak, imao sam ujutro još nastavu na faksu, prespavali smo u Regensburgu, što sam iskoristio da upoznam smještaj za Ironman. Natrag smo putovali u ponedjeljak u jednom komadu, od 9 do 19 sati s nekoliko stajanja.

Moja razina pripremljenosti je vrlo dobra (1:22:08 na ZG polumaratonu dva tjedna prije), imam puno treninga, a jedini problem u svemu je bio nedostatak duljih treninga (treninzi do 1,5 sat), što je i razlog da godinama već nisam bio na maratonu. Prethodna dva maratona su bila u Beču 1988. (3:40:05) i 1989. (4:04) na kraju hokejaške sezone, s tatom koji je trčao obično jedan proljetni i jedan jesenski maraton. Zadnja četiri vikenda prije trke zapravo sam pokušao simulirati dulji trening lošijom nutricionističkom pripremom prije treninga (nedovoljno tekućine i ugljikohidrata, da organizmu u startu bude slično kao u drugoj polovini utrke, svaki put sam bio prilično iscrpljen nakon takvih treninga, to je u rangu “nemojte ponoviti kod kuće jer može dovesti do ozbiljnijih posljedica“), npr. jutro nakon trke u Voloderu obavio sam 23 km, isto tako i jutro nakon duatlona u Vrliki, dan nakon ZG polumaratona je bilo 2,5 km plivanja + 15 km brdskog trčanja, a zadnju subotu prije maratona sam odmah nakon trke Podsused-Zagreb nastavio trčati neku petlju do doma što je dovelo do 24km i najduljeg treninga.

Od hotela do starta je bilo pola sata pješice ili 6 stanica tramvajem, tako da sam ipak izabrao tramvajsku varijantu. Na startu je bilo 0 stupnjeva, bez oblaka, sunčano, a prognoza je bila tijekom trke do 10 stupnjeva. Imao sam samo kompresijske hlače do kolojena, kompresijske čarapa i jednu majicu, ali sam stavil laganu kapu i rukavice. Ponio sam pojas s 4 bočice po 2 dcl isocarbotonika i dva isogela. Start po blokovima prema prijavljenom vremenu (3:29, blok B). Početak trke je bio prilično oprezan, najvažnije mi je bilo da ne krenem prebrzo jer nisam znao kako mi budu noge reagirale nakon dva sata trčanja, vremena sam gledao na svakih 7 km, a kilometarske prolaze povremeno, bitan mi je bio lagani osjećaj bez naprezanja.

Do 21. kilometra, prolazi su bili 33 min, 34 min., 34 min i ukupno točno 1:41. Nakon 14. kilometra su se odvojili polumaratonci i bila je puno manja gužva na stazi, tada smo izišli iz šume i na ledini je puhao dosta jak vjetar, ali nije bio izravno u prsa nego malo više bočni, no to se stalno mijenjalo jer staza nije bila potpuno ravna. Između 21. i 28. kilometra ima nekoliko uzbrdica s visinskim razlikama 20 do 30 metara (dvije ozbiljnije po šumskom putu i dva penjanja na most) što nije puno remetilo ritam. Povratak je bio prema suncu tako da je to još povećavalo doživljaj. Novih 7 km je bilo 33’30, pa 32’30, a zadnjih 7,2 km 31’50. U zadnja 2 km prešao sam 14 trkača, u zadnjih 5 km više od 20, a nakon 14. kilometra i odvajanja polumaratonaca mene više nitko nije prešao do cilja. Nakon 30. kilometra sam malo osjetio kvadre, ali moji kvadri su skoro u rangu onih Anje Paersson, takvi kvadri ne mogu zapravo boljeti. Malo više su se javili nakon 38. kilometra, ali tada više nije bilo responsa u glavi da nešto ne štima nego je do cilja bio tempo oko 4’20, adrenalin pur. Konačno vrijeme 3:18:50, PB popravljen nakon 23,5 godine. Ukupno 58. od 496., od muških 56. od 426., a u M40 10. od 70. Negativan split, točno prema prognozi Gorana M. ako se ne zaletim na početku. Poslije utrke u trećoj hali je organizirano tuširanje. Poslije podne smo Magda i ja još obavili dvosatnu šetnju po preostalim znamenitostima Magdeburga uz male bolove niz stepenice. Jedina ozbiljnija posljedica su dva nokta koja budu uskoro otpala.

Magda u Magdeburgu

Tko želi trčati lijepi maraton (u najavi je definiran kao maraton u srednjoj Njemačkoj s najljepšim oktruženjem) bez prevelike gužve, može planirati 9. Magdeburger Marathon 21.10.2012.

Most na okretu (dan poslije)

Rezultati

Autor: prof. dr. Mladen Meštrović